Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Christa Reinig

LENA VANDREY

S vremena na vrijeme trebalo bi da se čovjek pita: «Šta je bila moja prva i najstarija želja, šta sam želio da postanem kad sam bio dijete?» Lena ne mora dugo razmišljati, ona je željela da postane njemački pjesnik. Ja tu pomišljam na mršavog čovječuljka u dokoljenicama, vesti, rukavima od košulje i s lepršavom šilerovskom kragnom. Ne, to svakako nije ono što je Lena željela postati. Ali zašto nije željela postati njemačkom pjesnikinjom, to se ipak čini mnogo bližim? E pa, njemačke pjesnikinje nose lepršave haljine, oskudnu obuću, i kad se jednom usude izaći iz kuće onda to završi time što se bace u rijeku. Najbolje je da ostanu kod kuće i čežnjivo gledaju kroz prozor.

Kada bih pojam «njemački pjesnik» htjela da prikažem od studenata skitnica preko minezengera do Sturm und Drang pjesnika, tu je onda slobodan čovjek koji ide slobodnim putem. To je tačno trenutak u kojem mi se Hans Sachs i majstori pjevači ne javljaju kao praslike njemačkih pjesnika. I šta je ustvari bio Goethe u Weimaru i Schiller u Jeni? Bili su baš pisci, dramatičari, kritičari, teoretičari. «Razbojnike» je napisao pjesnik, ali je pisac «Wallensteina» bio ustvari romansijer. A tu su Nijemci vrlo osjetljivi. Čovjek koji dnevno šest sati čeči za pisaćim stolom i radi na svom djelu nije baš pjesnik.

U vezi s tim pada mi na pamet da u realnosti postoji čitava gomila spisateljica romana, ali ne pojam romansijerke. Ne isplati se za ženu koja želi da promijeni svoju sudbinu preseljavati iz jedne u drugu sobu.

To je dakle bilo ono što je Lena htjela da postane: slobodan čovjek koji ide slobodnim putem. A taj slobodni put vodi obično za Pariz. Začuđujuće mnogo

njemačkih pjesnika započelo je svoju karijeru time što su u Francuskoj pisali francuske pjesme, ali je to ostala maskarada. Vraćali su se kući. Lena se nije vratila. Francuski jezik postao joj je domovinom, i tek nezaboravljeni željeni san da je ipak željela postati njemačkim pjesnikom, naveo ju je da djela francuske Lene Vandrey prevede na njemački. Tada je, naime, postalo očigledno da je osobenost njenih francuskih pjesama dolazila iz nezaboravljenog mišljenja na njemačkom koje se uopšte nije odvijalo u doslovnom obrazovanju misli. Lenine pjesme su jedan amalgam.

Ne vjerujem u dvojake nadarenosti koje se sastoje u tome da pjesnik takođe slika ili slikar takođe pjeva. Vjerujem da je talent razmjenljiva vrijednost, pa kad se svi ovi dvostruki darovi istrgnu iz svojih životnih veza i pošalju na selo, postaju tada izvrsni baštovani, zemljoradnici i neimari te se onda pojavljuju kao trostruko ili četverostruko nadareni. Lena se na svom pustolovnom životnom putu morala potvrditi u mnogim stvarima. Postoji i Lena graditeljka i Lena zemljodjelka. Samo je svoju slavu utemeljila svojim slikarstvom. A to slikarstvo

skinulo je sa sebe sve njemačke ljuske. Zaboravljeni su rani počeci u sjenci Muncha i Kollwitzove i Barlacha. Lena je francuska slikarka. Pripada - takva

kakvom je, eto, postala – jedino francuskoj istoriji umjetnosti. Ja sam u Les Planesu, a na imanju koje je graditeljka Lena podigla stoje oslonjene o zid monumentalne slike Amazonki i probadaju me pogledima kao mačevima. Njine su oči sijevajuća parčad ogledala. Tijela su im gola, ali ne kao ostavljeno žensko meso, već zaštićeno pravom ljudskom dlakom kao naraslim krznom te naoružano kamenjem i komađem od školjki. One se na ovim slikama susreću kao ljubavnice, ali prema meni, posmatračici, pružaju rukoveti od pravih gvozdenih eksera. Neka velika snaga izlazi iz njih, osjećam kako ulazi u me, počinjem da se branim, shvatam da ima ljudi koji se pred ovim slikama plaše.

Samo djeca vole da se dugo zadržavaju pred ovim slikama, da se sanjareći unose u njih. Djeca se ne plaše pred portretima velikih i jakih ljudi. Ono čega se djeca najvećma boje jest pogled stvora nemoćnog da se brani. Odbrambena moć Leninih Amazonki, pred kojom mnogi odrasli samo ustuknu, za djecu je dobrodošla i čini da se u identifikaciji s Amazonkama osjete velikom i jakom.

Ima sedamdeset godina otkako se među slikarima uobičajilo trodimenzionalne objekte umetati u slike. Ali da tada ta trodimenzionalnost izgleda kao urasla u dvodimenzionalnu ravan, da se oboje, trodimenzionalni objekt i dvodimenzionalno platno međusobno potiru, tako da problem različitih dimenzija uopšte i ne nastaje, što nisam našla ni kod jednog drugog slikara. S konsekventnošću kao niko prije nje ona je razvila tehniku koja joj omogućuje da u svoje slike umeće predmete koji su ostali bez svrhe: kamenje, školjke, pijesak, kosu, tekstil, a najednom, nakon dužeg zagledanja, prepoznajem mrtvog miša usred ljudskog lica. Pitam Lenu po kom sistemu svaki put bira odgovarajući objekt za ovu ili onu sliku. Odgovara da ona nema sistema, već bi pri slikanju osjetila šta to lik, koji joj tu između ruku počinje da živi, zahtijeva za sebe. Problem figurativnog slikarstva - da trodimenzionalni predmet mora biti prikovan na dvodimenzionalnu ravan, njemački slikari ili nisu vidjeli i htjeli da ga prihvate, ili su pribjegavali formalnim igrarijama. To nije slučaj s francuskim slikarstvom. Francuski su se slikari tokom posljednjih sto godina trudili, svaki za sebe, oko toga da s ovim problemom izađu na kraj. Bio je to za njih misaoni zadatak, filozofija, čak jedna matematsko-fizikalna zagonetka. A Lena ga je duboko osjećala iz trenutka nastanka slike. To nije samo jedno francusko ostvarenje, to je jedno žensko rješenje.

Slike su sklonjene, ja sjedim u praznom dvorištu koje mi se još čini napunjeno magičnim silama i izmišljam za sebe jednu nasljednicu miliona, takvu kakve u međuvremenu pišu memoare, i pošto ne mogu da pojedu svoj novac, ulažu ga u umjetnička djela. Milionerka iz mojih snova kupuje sebi u Veneciji jednu palatu. Jer moraju to biti velike prostorije, sa visokim prozorima, da bi posjetioci koje ovuda provode uopšte mogli da podnesu slike što ozgo na njih zrače. To su Lenine slike. Prostorije se jedna za drugom otvaraju posmatračici. Polako se smrkava. Visoki prozori izgledaju kao pocrnjeli od čađi, ali Lenine Amazonke i anđeli ne prestaju da zrače. Ove bi slike, vjerujem, sijale i u najcrnjoj noći, dok tebe strijeljaju oči Amazonki.

Prevod s njemačkog: Stevan Tontić

Christa Reinig (Berlin, 1926) spada u istaknutije njemačke književnice u posljednjih pet decenija. Već na svojim književnim počecima u Njemačkoj Demokratskoj Republici doživjela je zabranu (1951) i prste cenzure.

Od 1964. živi u Saveznoj Republici Njemačkoj. Objavila je veliki broj pjesničkih zbirki, radio-drama, pripovjedaka i romana. Prevodila poeziju Marine Cvetajeve. Njen stil karakteriše «ogoljeni», nemetaforični, «nepoetski» jezik,

a duhovno je od polovine sedamdesetih bliska Novom ženskom pokretu (Neue Frauenbewegung), sa žestokom kritikom svijeta pod muškom dominacijom. Neki od poznatijih naslova: Die himmlische und die irdische Geometrie (1975), Entmannung (1976), Die Pruefung des Laechlers. Drei Gedichtsammlungen (1980), Der Wolf und die Witwen (1980), Die Frau im Brunnen (1984), Glueck und Glas (1991), Ein Wogenzug von wilden Schwaenen (1991).

Lena Vandrey rođena je za vrijeme Drugog svjetskog rata u Poljskoj. Bjekstvo na Zapad slijedi već 1945. Djetinjstvo i mladost provodi u Hamburgu. Od 1966. nastanjena je u Provansi. Otada radi slike u ciklusima o Amazonkama, anđelima, ljubavnicima, figurama iz istorije i mitologije. Koristi se raznovrsnim tehnikama. Pored slikanja piše pjesme i eseje na francuskom jeziku. Izlagala je u mnogim galerijama, dobitnica više uglednih nagrada. O njoj je snimljen veći broj dokumentarnih filmova.

Tekst i slike prema knjizi Lene Vandrey Paradigmen der unbequemen Schoenheit (Paradigme neudobne ljepote), Zeichen + Spuren, Frauenliteraturverlag, Bremen 1986.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]