Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Rusmir Mahmutćehajić

Knjiga iz vidika znanstvene odgovornosti

Adam B. Seligman, Modest Claim: Dialogues and Essays on Tolerance and Tradition (Notre Dame, Indiana, University of Notre Dame Press, 2004.)

Knjiga Adama B. Seligmana Modest Claim: Dialogues and Essays on Tolerance and Tradition ispunjava dva bitna uvjeta preko kojih je moguće nadići okrutnost determinizma znanosti prevedenog u scijentizam. Prvo, ona ne nudi nikakav novi jezik, čime bi njezin čitatelj odmah na početku bio stavljen pred opredjeljivanje: pristati ili odbiti knjigu drugog i neobičnog jezika pa tako i spoznajnog vidika? Drugo, u njoj se od samog početka razmatranja u njezin istraživački okvir postavljaju neizbježne antinomije: globalizam–antiglobalizam, nacionalizam-antinacionalizam, developmentizam-antidevelopmentizam, itd. Znajući da su različiti vidici prevodivi jedan na drugi jedino ako ih svaki čovjek osjeća kao isprepletenosti, sukobljavanja i pometnje unutar sebe samog i jedino ako su spoznajno razlučeni, Adam B. Seligman pitanja tog gnoseološkog labirinta otvara preko tolerancije kao pristupa kojim se ništa ne razrješava, ali preko kojeg se jedino može započeti razviđanje ovog doba i njegove slike svijeta. I nije začudno da će on iz jezika savremene sociologije i filozofije religije i izravno i neizravno na samome početku doći do pitanja o korijenima sadašnjeg ljudskog stanja i njegove povezanosti s preovlađujućom slikom svijeta.

Valja priznati, sila koja je tradicijsko mnoštvo razina bića poravnala i svela na tvarni svijet morala je biti velika. Njezini valovi i treperenja pronose se svijetom sve od 17. stoljeća i nije moguće pronaći ni područje pojedinačnosti ni područje društva, niti zemlje i njezinog neba bez utjecaja tog pothvata koji se najčešće imenuje kao modernost. Njime je čovjek uvjerljivo, a najčešće i isključivo bio okrenut preoblikovanju društva i prirode na temelju znanosti koja priznaje jedino mjerljivi svijet. A za taj pothvat religijska tolerancija ili tolerancija s religijom i iz nje nije mogla imati nikakav bitan značaj. Tradicijska intelektualnost sa svim svojim poimanjima jastva, društva, kozmosa i Boga stiješnjena je u uski prostor društvenog ruba i privatnosti, odakle je u javni prostor mogla dospijevati, uglavnom, preko sentimentalizma i moralizma. Moderni i tradicijski pogledi na svijet nisu bili suprotstavljeni u dijaloški odnos. Oni su bili dihotomija u kojoj je moderna slika svijeta, sa svim njezinim posljedicama, sebe smatrala neupitno nadmoćnom, pa zato i posve neovisnom o slušanju ikog i ičeg drugog osim sebe same. Njezino iskustvo sabiralo je, međutim, obje strane ljudske i svjetske uvjetnosti – i onu okrenutosti prema ništavilu, tami i zlu i onu posve oprečnu, prema nebu. Tamo gdje je znanost dospijevala do neizrecivog ili onog što je s druge strane granice i mjerljivog, ona nije pristajala na priznanje vlastite ograničenosti. Njezino nastojanje da dade odgovor na svako pitanje preinačilo ju je u ideologiju scijentizma, što je, kao u svakom drugom slučaju, uključivalo i previđanje uvjetnosti njezinih polaznih pretpostavki o mjerljivom svijetu kao jedinom. Sa svim iskustvima neispunjenih obećanja i očekivanja, te razaranja i ubijanja koja su postajala sve obuhvatnija i okrutnija, moderna slika svijeta potakla je svoju potrebu za sabesjednikom drukčijeg lica. Tako, na smjeni milenija čovječanstvo nije suočeno ni sa većom sigurnošću, ni sa manjim strahom od sebe samog u razlomljenome svijetu. Pitanje drugog i različitog, te odnosa s njim i prema njemu postaje prisutno u ukupnosti ljudske drame. Narastanjem bolnog iskustva modernosti i postmodernosti i emocionalnim i moralističkim odgovorom u ideologiziranju religija poznati i neuspješno iskušani modeli tolerancije gube uvjerljivost. Budući da nijedan od njih nije uspijevao prepoznati mogućnosti svog utemeljenja u tradicijskoj slici svijeta, pred pitanjima savremenosti to postaje i izazov i nada. Ali, pothvat je zamršen i težak, pa se većini ustrajavanje na njemu čini u-topijom. Polazeći od vlastitog osvješćenja negativnih iskustava dvadesetog stoljeća i nemogućnosti da svuda budu primjenjivana ista razumijevanja toleriranja drugog, kao i opasnosti pokušaja njegovog nametanja, Adam Seligman, profesor Sveučilišta u Bostonu, još prije dvadeset godina započeo je veliki pothvat dekonstruiranja preovlađujućih razumijevanja civilnog društva, povjerenja, autoriteta i jastva u sociologijskim vidicima. Dio tog njegovog projekta i pothvata jeste i preispitivanje mogućnosti principijelnog utemeljenja tolerancije izvan obzorja autonomnog jastva i njegovih prava u sekularnoj podjeli na privatno i javno, te religijsko i političko. Glavninu svojih istraživačkih zaključaka sabrao je u knjizi Modest Claims: Dialogues and Essays on Tolerance and Tradition („Skromni zahtjev: Dijalozi i eseji o toleranciji i tradiciji“). Ta knjiga uključuje uvodnu studiju Adama Seligmana, koja razmatra glavna pitanja o toleranciji. S obzirom na različitost religijskih doktrina i obreda, ta studija otvara raspravu među promatračima njezinih temeljnih pitanja, ali u vidiku različitih religijskih tradicija. Nakon te studije dani su glavni dijelovi dijaloga koji je 1999. godine vođen u Institutu za proučavanje humanističkih znanosti u Beču. U tome dijalogu sudjelovali su govornici iz vidika triju monoteističkih religija (judaizam, kršćanstvo i islam) iz Turske, Egipta, Izraela, Bosne, Španije, Indije, Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke. Ti sudionici bili su: Nasr Abu Zaid (Leiden), Peter Berger (Boston), Joan Estruch (Barcelona), Menachem Fisch (Tel Aviv), Shlomo Fischer (Jerusalem), Nilüfer Güle (Minhen)), Friedrich Wilhelm Graf (Minhen), Sohail H. Hashmi (Mount Holyoke), Rusmir Mahmutćehajić (Sarajevo), Adam B. Seligman (Boston), Suzanne Last Stone (New York), Dorothee C. von Tippelskirch (Berlin) i Claire Wolfteich (Boston).

Zadaća svakog od tih sudionika razgovora bila je da iznese svoje razmatranje mogućnosti tolerancije drugog i drukčijeg u tradiciji koju sâm svjedoči s obzirom na sve urgentniju potrebu politike, političara, vjerskih prvaka i istraživača da daju odgovore na pitanja o rastućoj složenosti društava i njihovih identiteta imajući u vidu religijske, etno-nacionalne i civilizacijske razlike. Nakon tih izlaganja vođen je dvodnevni dijalog kojim je, kako većina sudionika smatra, pokrenut jedan od najznačajnijih pothvata u sadašnjosti: prevazići horizontalnu suprotstavljenost različitih religijskih i civilizacijskih krugova i pronaći razloge za njihovo održavanje u miru i dijalogu. Ta razmatranja i stavovi sistematizirani su u tri dijaloga / tri poglavlja : (1) „Prvi dijalog: O pluralnosti, religijskoj slobodi i definicijama zajednice“; (2) Drugi dijalog: O granicama i značenjima objave“; (3) Treći dijalog: O moći i historijskim kontekstima“.

Na osnovi tih dijaloga Seligman je sistematizirao i strukturirao vidik glavnih pitanja tolerancije u savremenome svijetu. Tu svoju sumu dao je u četvrtome poglavlju s naslovom „Prema mogućoj fenomenologiji religijske tolerancije“. U toj izuzetnoj studiji jasno su prepoznati izvori napetosti na identitetskim granicama, ali i različite mogućnosti odgovaranja na njih. Te različite mogućnosti određene su premisama sociologije kao znanosti u kojima mora biti ili prešućena ili porečena otvorenost ljudskog jastva prema nemjerljivom i neizrecivom. I upravo u tome Seligman prepoznaje mogućnost principijelnog utemeljenja tolerancije. S mudrošću iskusnog, ali ne i oholog, znanstvenika Seligman ne poseže za jednostavnim uobličenjem „transcendentnog jedinstva religija“. Svoja razmatranja on pažljivo i sistematično veže za mogućnosti koje nudi kultura različitih religija. Pri tome on ostaje u jeziku moderne sociologije i komparativne religije. Ali, on istodobno ustrajava na otvorenosti jastva prema transcendenciji i valjanosti razlika u jezicima, simbolima i značenjima. U tome on produbljuje i proširuje svoja ranija istraživanja o problemima povjerenja. I nije začudno da je prevođenje između najširih krugova različitih kultura dospjelo u središte Seligmanovog traganja za fenomenologijom kojom bi bilo moguće govoriti o kršćanskom u jevrejskom, jevrejskom u kršćanskom, muslimanskom u jevrejskom, jevrejskom u muslimanskom, kršćanskom u muslimanskom, muslimanskom u kršćanskom itd., ili o prevođenju u kojem nijedna strana ništa ne gubi od svoje posebnosti, a svaka dobiva u priznanju i shvaćanju granice s drugim kao presudne za ozbiljenje pojedinačnog i kolektivnog identiteta. Na toj osnovi uspostavljeni su i Seligmanovi zaključci koji su uobličeni u peto i posljednje poglavlje s naslovom „Jezici tolerancije“. Iako su ti jezici tolerancije uobličeni i jasno i uvjerljivo, cijelo pitanje ostaje otvoreno za produbljivanje i širenje tokovima kultura i civilizacija koje se sve više presijecaju, dodiruju i sukobljavaju. Ovom knjigom na način u kojem odjekuju političke, kulturne i ekonomske zagonetke savremenog svijeta ukazano je na odgovornosti pred budućnošću koje u svojoj nesigurnosti nikog ne amnestiraju.

Valja napomenuti da je ova knjiga dio dugoročno usmjerenog pothvata kojem su doprinijeli i brojni bosanski intelektualci. Oni su organizirali niz radionica o istim ili sličnim pitanjima. Neki od tih intelektualaca sudjelovali su u više skupova u kojima su produbljivani uvidi o toleranciji i njezinim različitim iskazima u svijetu. U Sarajevu je 2001. godine objavljen zbornik „Tolerancija i tradicija“, ur. Adam B. Seligman i Rusmir Mahmutćehajić, Sarajevo, Međunarodni forum Bosna. U tome zborniku dani su bosanski prijevodi nekih od uvodnih izlaganja sudionika bečkog razgovora koji je uključen u knjigu Modest Claim.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]