Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Branka Vujanović

ILUMINIRANA MITOLOGIJA WILLIAMA BLAKEA

If the doors of perception were cleansed every thing would appear to man as it is, infinite.

The Marriage of Heaven and Hell

Mitologija Williama Blakea ne proističe iz svijeta hermetički zatvorenog samog u sebe, ona potiče od otvorenih vrata percepcije, iz fuzije unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta. Ne znam da li je za to potrebno da se bude prorok, pošto je Blake često nazivan prorokom, ali je sigurno neophodno da se bude čist, iskren čovjek. /I pretend not to holiness: yet I pretend to love, to see, to converse with daily as man to man./ Blake je živio u vrijeme revolucija, ratova i pošasti na prelazu osamnaestog u devetnaesti vijek, i nije mogao zatvarati oči pred fizičkim i duhovnim ugnjetavanjima, niti pred političkom, crkvenom ili moralnom hipokrizijom. Duboko ga se ticala svaka vrsta nepravde, naročito ona koja je dolazila kao posljedica ograničene mehaničke upotrebe razuma i bolesne opsjednutosti materijalizmom, u vrijeme kada je dominantna filozofija bila upravo racionalistička i materijalistička. On je bez sumnje bio jedan od ljudi koji su na svoj način bili spremni da se posvete ispunjenju onog zahtjeva koji je Buckminster Fuller mnogo kasnije formulisao kao “Make the World work!” i “Outside of reality tunnels!”. Taj zahtjev navodio je da se govori istina, i samo istina "as the Divine Mind within you tells you the truth is". Stoga nije mogao ignorisati snove i poruke koje mu je njegova bogata imaginacija donosila iz onih predjela kojima se bave sva mistička učenja.

U Blakeovoj simbolici ima istočnjačkih, gnostičkih, simbola ranog preinstitucionalizovanog hrišćanstva, neoplatonizma, alhemije, kabale, taoizma. Njegov pristup umjetnosti ima zanimljivih podudarnosti sa načinima na koje se umjetnost praktikuje u Indiji - kao metod spiritualnog uvida, a misli mu nisu daleko ni od mudrosti indijanaca, kako nam je lijepo pokazao film Jima Jarmuscha "Dead Man". Elemente katoličke teologije primao je prvenstveno kroz Dantea, kome je posvetio posljednje godine života, ilustrujući velikim akvarelima “Božanstvenu komediju”, kada ga je sasvim zanemarenog i u siromaštvu, otkrila grupa mladih ljudi koja ga je tretirala kao proroka i mudraca.

Blakeovoj mitologiji može se, naravno, prilaziti sa raznih strana, jer pruža široko polje za "igru", ali i za lako skretanje u spekulacije, koje nastojimo da izbjegnemo. Ja ću se ovdje držati njegovih iluminiranih knjiga, uz izdvajanje karakterističnih figura i principa od kojih je ova mitologija, često kontradiktorna kao i svaka mitologija, sačinjena.

U iluminiranim knjigama su na najefektniji način sjedinjene moći Blakea-pjesnika i Blakea-slikara. Njegov proces rada je neuobičajen. Gravirao je tekstove zajedno sa ilustracijama, posebnim postupkom do koga je sam došao, zatim ih otiskivao i bojio ručno. O svom postupku rekao je da mu ga je saopštio u snu njegov mlađi brat Robert, koji je umro sa 19 godina i za koga je Blake bio jako vezan. Ideja integrisanja poezije i ilustracije sigurno je inspirisana srednjevjekovnim manuskriptima. Blake je bio naklonjen srednjem vijeku, naročito gotici koju je okarakterisao kao "živu formu".

Kako je uljano slikarstvo od početka odbacio kao medijum, njegove iluminirane knjige predstavljaju solidnu kompenzaciju za male slike u temperi ili akvarelu, od kojih su mnoge nestale ili su sačuvane u jako lošem stanju. Međutim, jedna slika u temperi ima posebnu vrijednost, i u sebi zaokružuje neke osnovne postavke Blakeovog svijeta. Zato je navodim na početku, mada je nastala u njegovim kasnim godinama (1821). To je slika "The Sea of Time and Space" ili "The Cycle of the Life of Man".

Na obali tamnog uzburkanog mora kleči čovjek obučen u u upadljivo crvenu odjeću, ruku ispruženih ka moru, glave okrenute ka posmatraču. Na pučini, četiri tamna konja nose po talasima nagu ženu zalepršane kose. Nad njom se spiralno uvija veo pretvarajući se u oblak. A gore, iznad oblaka, četiri svijetla konja vuku blistavu kočiju i u njima usnulog čovjeka sa oreolom od sunca. Na obali stoji žena obučena u prozirni veo, jednom rukom pokazujući na klečećeg čovjeka, a drugu uzdižući ka stepenicama koje vode u nebo. Cijelu desnu stranu slike ispunjava pećina ispod koje izvire rijeka koja u divljem toku ka moru nosi sa sobom muškarce i žene. Iz pećine se ka moru plešući spuštaju ženske figure, dok se jedna uspinje u suprotnom smjeru, noseći u jednoj ruci punu kofu vode, a drugom kao da maše ka nebeskoj kočiji. Čitava struktura slike ima kružnu, ili spiralnu, formu, sa dominantnom vertikalom središnje ženske figure, koja liči na Beatricu sa ilustracija za “Božanstvenu komediju” iz istog vremena.

Tumačenje ima nekoliko slojeva. Detalji asociraju na Odiseju. Homer upoređuje Odisejev brod sa kočijom sa četiri ždrebeta. Odisej je stigao na obalu Itake, blizu Pećine Nimfi. U daljini, među drvećem, vidi se klasični portik njegove kuće. Okrenuvši glavu, baca u more pojas koji hvata nimfa ili boginja. To je Leukotea ili Ino, koja je dala Odiseju svoj pojas da bi bezbjedno stigao na obalu. Pored Odiseja, jos neprimjećena, stoji Atena. Na simboličnom nivou, međutim, predstava znači vječni ciklus silaza i uzlaza duša od privremenog do vječnog svijeta, putovanje kroz život, uzburkano more. Ova neoplatonistička simbolika je za Blakea bila od velikog značaja.¹ Kod neoplatonista Odisej je simbol Čovjeka, njegovog puta od rođenja do smrti, kroz materijalnu egzistenciju, a Atena pokazuje put u vječni svijet. Leukotein pojas je smrtno tijelo, pozajmljeno od boginje vodenog, fizičkog, svijeta, koje joj čovek vraća na kraju putovanja. Pojas prelazi u oblak koji je kod Blakea uvijek simbol fizičkog i nestalnog. Pećina je utroba kroz koju se ulazi u materijalni svijet, ali sa druge strane to je i grob kroz koji se ulazi u vječnost. Ženska figura okrenuta leđima, sa kofom vode i podignutom rukom jeste inicirana duša koja počinje svoj uzlazni put. Sam Odisej je došao do tačke povratka. Bog, ili božje u čovjeku, leži uspavano u blistavim kočijama dok se "izgubljeni putnik" ne vrati.

Kontrast između padanja u san života i buđenja u vječnost je u osnovi Blakeove misli, i tu se ne radi o apstraktnim spekulacijama, prema kojima je on sam osjećao duboki prezir. Njegova mitologija opisuje tri ljudska stanja: stanje sna ili subljudske egzistencije, odsječene od božanske vizije, stanje borbe sa iskustvom i na kraju - otvaranje prema vječnosti, što ima paralelu u mitu o duši koja, ispala iz svog vječnog staništa teži da se istom vrati. Duša koja silazi iz vječnog svijeta i prolazi kroz mučno iskustvo fizičkog postojanja prije nego se vrati prvobitnoj čistoti, u Blakeovim knjigama predstavljena je nizom ženskih figura, među kojima se najprije pojavljuje Thel, a potom Oothoon. U spjevu The Book of Thel (1789), koji se bavi mentalnim svijetom naseljenim simboličkim bićima: Lily of the Valley (Ljiljan u dolini) - idilično djetinjstvo, Cloud (Oblak) - Mladost, Worm (Crv) - Zrelost, Clod of Clay (Grumen zemlje) – Majčinstvo, Thel je nerođena duša u prvoj opasnoj posjeti materijalnom svijetu. Užasnuta onim što vidi, ona odbacuje ovo iskustvo i leti nazad u svijet vječnosti, u nepostojanje. U djelu Visions of the Dauhters of Albion, koje predstavlja Blakeov pogled na zla organizovane religije, prinudnog morala, ropstva, potlačenosti žena i ženstvenog, tri glavna lika priče su Oothoon, Bromion, Theotormon, izvedeni iz osianskih karaktera - Oithona, Brumo, Tonthormood. Ime Oithona dolazi od galskog oi - djevica i thon, thona - talas. Ona je djevica talasa. Blake predstavlja Oothoon u velikom zelenom talasu sa okovanim člankom. Djevica Oothoon je zaljubljena u Theotormona, i ne plaši se da mu preda svoje djevičanstvo. Ona kreće ka svom voljenom, ali biva silovana od surovog Bromiona. Branje cvijeća pokazalo se fatalnom za nju kao i što je bilo i za Persefonu. Odvedena je preko širokog mora u pećinu, gdje postaje Bromionova robinja. Ovo ropstvo je ropstvo neželjenog braka. Na prvoj strani Oothoon i Bromion prikazani su vezani leđa uz leđa u pećini, dok Theotormon sjedi i jeca nad njenom sudbinom. Radnja se dešava u dolini Leuthe, koja je simbol tjelesnog stanja, Oothoon je u njoj kao duša u tijelu. Ali gubitak fizičke nevinosti ne znači po sebi uprljanost duše. I tuga Theotormona zbog njenog gubitka "čistote" nije ništa manje strašna od Brominove požude. Njena molitva upućena je Theotormonu, ali on u svom moralizmu nije u stanju da vidi dušu u njenoj besmrtnoj čistoti. Theotormon je Man of Sorrows koji se zadovoljava samosažaljenjem, on nije u stanju da oslobodi dušu.²

Vrijeme i vječnost, pojavno i apsolutno jesu komplementarni i čovjek ima mogućnost da prelazi iz jednog u drugo. /Eternity is in love with production of time./ Njih povezuju intuitivna Imaginacija i Vizija. To je čovjekovo nasljeđe po prirodi. /The Divine Vision remains Everywhere, Forever./ Odreći se tog nasleđa za čovjeka znači živjeti u nesreći, mučen u samom sebi. Izlaz iz tog mučenja postiže se jedino čišćenjem vrata percepcije, kako bi se pojmila beskonačnost. /He who sees the Infinite in all things, sees God. Therefore God becomes as we are, that we may be as he is./

Viđeni pod ovim svjetlom, čovjek koji kleči na obali života i uspavano božanstvo u svjetlećim kočijama su dva aspekta jednog istog arhetipskog čovjeka, koji se u Blakeovoj mitologiji zove Albion³, i koji je, odrekavši se božanske vizije, pao u haotično podijeljeno stanje.⁴ Naga žena na pučini je Vala, boginja prirode i Majka tijela, ona je ljepota i radost ako je sjedinjena sa Majkom duša, koja stoji na obali ukazujući na čovjekovu višu mogućnost, buđenje božanskog. Majka duša je nazvana Jerusalimom, ona je emanacija Albiona. U Blakeovoj posljednjoj velikoj poemi Jeruzalem, Majka duša i Majka tijela proističu iz istog izvora. Ali one nisu ostale jedno. Preko ljudske prirode bačena je mreža moralne vrline - to je veo koji leprša iznad Vale, nestalni, fiktivni oblak, veo ljudske nesreće. /The vail of human miseries is woven over the ocean./ U poemi Vala, or Death and Judgement of the Eternal Man. A Dream of Nine Nights, koja je dosta mijenjana, uvećavana, prepisivana i na kraju napuštena (ali je Blake sačuvao manuskript sa ilustracijama, koji je dao mladom Johnu Linnellu oko 1820. godine) i čije je konačno ime bilo je The Four Zoas, Blake objašnjava kako je čovjek porekao božansku viziju, odsjekao se od jedinstva i pao u podijeljeno stanje. Od tada on je u ratu sa samim sobom, umjesto da živi u harmoniji. Blakeova poruka jasno je usmjerena na čišćenje organizovane religije od fatalnih grešaka i ustanovljenje svijesti o vrhunskom značaju imaginativne umjetnosti. Četiri konja, tamna i svjetla, tjelesna i spiritualna, su četiri Zoa, četiri stvorenja iz Jezekiljeve vizije Božanskih kočija i četiri principa od kojih je prvobitni čovjek sastavljen. Oni se mogu tumačiti kao racionalni, osjećajni, intuitivni i čulni princip. Očigledno se u mnogim tačkama mogu naći ukrštanja sa Jungovom psihologijom. Sama unutrašnja struktura slike, bazirana na krugu (ciklus), trojstvu i četverstvu, i parovima suprotnosti, sugeriše tumačenje u ključu mistične tradicije. To važi za cjelokupnu Blakeovu mitologiju.

Naravno, bilo bi uzaludno pokušati poslagati u nekakvu tabelu Blakeove ličnosti i simbole. Oni podliježu stalnoj promjeni, a zakon promjene svakako je važniji od uzročno-posljedičnog zakona i sličnih logičkih konstrukcija. Navešću, ipak, one figure koje se javljaju kao ključne u njegovim iluminiranim knjigama. The Book of Urizen istražuje porijeklo zla i predstavlja objašnjenje "univerzalnog mita". Centralna figura je Urizen, Bog razuma, kreator ograničenog, materijalnog svijeta (njegovo ime znači “postaviti granicu”). Urizen je bog kreator svijeta nesreće, on korespondira sa starozavjetnim bogom - osvetnikom Univerzalni mit o Urizenu nastavljen je i u tri manje iluminirane knjige - The Songs of Los, The Book of Ahania i The Book of Los, koje iznose istoriju čovječanstva, vezanu za represivne moralne zakone. Ahania se pojavljuje kao emanacija i partnerka Urizena, a možemo je prepoznati kao Majku Zemlju koja pati jer su njena radosna djeca osuđena zakonima Urizena, nazvanog Starry Jealousy (Zvjezdana Ljubomora). The Book of Ahania opisuje stanje Zemlje nagrđene moralizmom koji sve tjelesno gleda kao zlo. Blake implicira da je to posljedica svih "biblija ili svetih kodova" koji uče da je "zlo samo od tijela". Ahania podsjeća Urizena da je on suprug zemlje.

Karakter koji predstavlja svijet umjetnosti i imaginacije jeste Los, Poetski Genij, iz koga sve filozofije i sve religije proističu, to je princip koji nastoji da prevlada Albionovu podijeljenost. On je istinito sunce koje prožima cjelokupnu kreaciju Los kada se čita u ogledalu postaje Sol, alhemijski solarni princip, koji je raspršen svuda u prirodi i prisutan u cjelokupnosti kreacije. /In my double sight twas outward a Sun, inward Los in his might./ Iz Losa proizlazi Pity (žaljenje) kao rezultat njegove podjele na muški i ženski dio. Njegova emanacija je Enitharmon, simbol Prostora. Od njih dvoje nastaje Orc, duh revolta, istiniti oslobodilac ljudske duše. U figuri Orca Blake je predstavio svoju viziju oslobađajuće paklene energije, kako sugeriše njegovo ime: Orcus - pakao. I drugi korijeni imena to nagovještavaju. Postoje dva orka u Ariostovom "Orlando furioso", oba su unistavajući monstrumi.⁵ Prema Oxfordskom rječniku, ork je vrsta kita, i primjenjuje se na neodređeno morsko čudovište. Blakeov Orc je takođe nazvan "kitom južnog mora", on je Leviatan iz Marriage of Heaven & Hell. Rođen je na planinama Atlantide. /On those infinite mountains of light, now barr'd out by atlantic sea, the new born fire stood before the starry king!/ Izgubljena Atlantida je još jedna verzija mita o izgubljenom raju. Orc je rođen u raju, na planinama Atlantide, poput Miltonove svete planine potopljene morem materije – hyle. Tijelo u prvobitnom stanju komuniciralo je sa vječnim svijetom, ali onda je tijelo prokleto, i umjesto da živi u radosti, Orc je vezan lancima za gvozdenu stijenu. Posljednji izvor životne energije suspregnut je zakonima, vladavinama, eksploatacijama i tiranijom.

Godine 1793. nastaje "proročanski" spjev America, drama američke revolucije, u kome je istorija pomiješana sa alegorijom. Knjiga počinje oslobođenjem Orca, duha revolta koji se manifestuje u različitim dijelovima svijeta. U preludijumu za Americu on je prikazan kao nagi mladić prikovan za Stijenu Ljubomore ispod Drveta Misterije.⁶ Kralj Engleske je Guardian Prince of Albion, koji gleda na Englesku, dok Washington upozorava na ugnjetavanje koje se Americi približava preko mora. Orc proriče oslobođenje ljudske duše, a rat počinje kada Bostonski anđeo odbije da se potčinjava Albionskom. Urizen, Bog razuma, pokušava da savlada Orca, ali uprkos svemu Američka revolucija uspijeva i evropske države to moraju priznati. Blake je morao da odbaci neke ilustracije zbog neopreznih otvorenih referenci na kralja Džordža III. Godine 1794. nastaje Europe koja, tematski, zapravo prethodi Americi. Enitharmon - tipično žensko, priroda i simbol Prostora, postavlja svoju vladavinu nad svijetom i odvaja se od svog partnera - Losa. Represivna religija i moralni zakoni donose bijedu, glad i kugu. Najzad, Orc se diže, odlučan da ispravi greške koje je Enitharmon napravila svojom vladavinom. Naslovna strana predstavlja čuvenog Blakeovog Kreatora univerzuma, Urizena koji se naginje sa nebeske kupole i crta zemlju velikim šestarom. Druga verzija iste predstave postoji i na posebnom listu. Oko 1793. godine Blake je uradio i seriju monotipija koje predstavljaju njegove najrazvijenije grafičke radove: Newton i Nebuchadnezzar su vjerovatno zamišljeni kao par i ilustruju užasavajuće rezultate uspona Urizena - moć razuma koji premjerava i bijedu materijalnog čovjeka svedenog na nivo zvjeri. Šestar i pogled intenzivne koncentracije pripadaju srednjevjekovnom Bogu-velikom arhitekti, zakonodavcu koga je Blake vidio kao neprijatelja čovječanstva.

Urizena anticipira surovi kralj Tiriel koji se pojavljuje na samom početku Blakeove mitologije. Dugački spjev Tiriel napisan je do 1788. godine, za njega je načinio dvanest monohromnih ilustracija, ali bez namjere da to pretvori u iluminiranu knjigu. Tiriel, kako ga je Blake predstavio na crtežima, nosi klasičnu odjeću. U ovo vrijeme Blake je bio prilično zainteresovan za grčku umjetnost i pravio je crteže prema ključnom tekstu tog doba "Antiquities of Athens". Pjesma predstavlja neobičan spoj gotičke fantazije i grčke teme smrti ostarjelog kralja i tiranskog oca, a bila je shvaćena i kao alegorija o engleskom kraljevstvu sa Georgom III kao modelom za Tiriela, kralja koji je izgubio svoje kraljevstvo "na Zapadu", američke kolonije. Tiriel je princip slijepog materijalizma, "mentalne greške vjerovanja u materiju", kako su Ellis i Yeats opisali njegovu prirodu.⁷ Pejzaž je snovit: šume i pustinje kroz koje prolazi, životinje, likovi i događaji na koje nailazi, odgovaraju njegovom mentalnom stanju. Logika Tiriela je logika sna, nekonsekventna u terminima uzročno-posljedičnog zbivanja. Prototip Tiriela je Edip, tebanski kralj koji na pragu smrti proklinje svoje sinove i priziva rušenje sopstvenog kraljevstva. Za Blakea, starac koji ne može da se odrekne svjetovne moći i posjedovanja i samog privremenog života, nije tragična figura nego budala. Har i Heva su misteriozne figure, ali njihova konačna metamorfoza u zmije vezuje ih za tebansku legendu o metamorfozi Cadmusa i Harmonie u zmije. Tiriel ih posjećuje kao svoje pretke. Har i Heva predstavljaju znanje i filozofiju koje nisu spiritualne prirode. Mnetha duguje svoje ime kombinaciji mnemosyne (memorija) i Athene. Ona je jedna od Kćeri Memorije, koje su za Blakea lažne muze, za razliku od Kćeri Inspiracije, koje ne crpu iz privremenog sjećanja, već iz sjećanja vječnih formi i ideja. Tiriel, koji je slijep za spiritualne stvari, biva ismijan od svog brata Zazela i njegovih sinova. Zarobio je Zazela i prokleo ga da jede prašinu i leševe. U okultnoj filozofiji, Zazel je demon koga je bog prokleo ovom kletvom - kletvom koja je bačena na zmiju u Edenu. Tako je Tiriel implicitno identifikovan sa bogom Starog zavjeta i tiranskim demiurgom hermetičke i gnostičke tradicije, koji je kreator ovog svijeta, "veoma surovo biće". Jedino privremenost stari, jer se jedino ona gradi u vremenu i hrani sjećanjima, a posljednji stadijum, bila to individua, crkva ili država, mora biti smrt. U vječnosti ništa ne stari. /The Eternal Man cannot die./ Tako Tiriel stoji kao simbol svega što traži trajanje u varljivom kraljevstvu Mnethe.

Izgleda da su uvodni eksperimenti za iluminirane knjige bili stranice za tekstove There is no Natural Religion i All Religions are One. Već na tim stranicama Blake ne radi u običnom crnom mastilu, već koristi zelenu, maslinasto-zelenu i smeđu boju, nekad po dvije na jednom listu, a za tekst upotrebljava različite fontove, formirajući svako slovo odvojeno. Ova dva teksta su sasvim kratka i sasvim jasna, imaju karakter objave neprikosnovenih istina. Drugi nosi simptomatičan podnaslov: The Voice of one crying in the Wilderness.

Prvi spoj ilustracije i teksta u većem obimu predstavlja zbirka pjesama Songs of Innocence, kasnije spojena u cjelinu sa Songs of Experience. Gravirane su između 1789. i 1794. godine i pokazuju dva suprotna stanja ljudske duše. Pjesme iz prve grupe su pune vedrine, vjere i dječje svježine, nasuprot ogorčenju i očaju druge grupe pjesama. Prate ih ilustracije vedrih boja i živahnih formi, mada u drugoj preovladavaju plava i tamnije boje. Pored varljive jednostavnosti, pjesme iz ovih zbirki imaju bogatu simboliku (počevši od vegetacije pa nadalje), koju će kasnije razrađivati. “The Little Boy” lost sadrži osudu materijalističke misli koja je "gušenje u močvari": /The mire was deep & the child did weep./⁸ Pjesma “The Little Black Boy”, koju je Coleridge naročito volio, uvod je u Blakeov napad na moralni dualizam, i takođe, u vrijeme rasizma i ropstva, to je mala oda Afrikancu koji je mudriji od svog evropskog brata u spiritualnim stvarima. Nekoliko godina prije ove pjesme nastala je ilustracija za knjigu Blakeovog prijatelja kapetana Steadmana, koja prikazuje Evropu podržavanu od strane Afrike i Amerike, izražavajući Blakeov poznat stav po ovom pitanju. “The Chimney Sweeper” je pjesma puna saosjećanja za realne londonske male dimnjačare, ali se takođe može čitati na drugom nivou kao dio Blakeove koncepcije đavola - nepravedno odgurnutih duhova, koja će najmoćniji izraz naći u djelu The Marriage of Heaven and Hell.

The Marriage of Heaven and Hell je odgovor na Swedenborgov “Heaven and Hell”, i naglašava spiritualnu jednakost dobra i zla i njihovu podjednaku neophodnost u čovjekovom životu.⁹ Naslovna strana pokazuje brojne parove u ljubavnom zagrljaju. Koncepcija vjenčanja neba i pakla slična je alhemijskom procesu. /God is within & without: he is even in the depths of Hell/, to je filozofija Hermesa Trismegistusa, legendarnog učitelja alhemičara. I to je filozofija koju je Blake usvojio, odbacivši vjerske kodove koji više naglašavaju dualnost nego jedinstvo suprotnosti. Po njemu, doktrina vječnog pakla izvan božanskog Bića nije kompatibilna sa svemogućnošću Boga. Nebo je intelektualni um, sa logičnim, sređenim etičkim sudovima, a pakao je dom nagona i dinamičnih energija: /Good is the passive that obeys Reason. Evil is the active springing from Energy. Good is Heaven, Evil is Hell./

U dijelovima pod nazivom “Memorable Fancies”, Blake se poigrava sa Swedenborgovim “Memorable Relations”, koja predstavljaju svjedočanstva o natčulnim iskustvima. Značajni su aforizmi nazvani “Proverbs of Hell”, puni jezgrovite mudrosti, kroz dijalog sa anđelom Blake iznosi svoje ideje u pogledu kazne za "neposlušne". Knjigu zaključuje “Song of Liberty” koja proriče pad carstva i kraj okrutnosti i nasilja. Posljednja rečenica objavljuje: Everything that lives is Holy.

Crteži koji uokviruju tekst oličenje su plamteće energije, koju Blake identifikuje sa nagonima i vječnim zanosom. /Energy is Eternal Delight./ Duša koja je iskreno zanesena ne može biti prljava. A energija tog zanosa je energija pakla i to je energija bez koje nema života. Tako Blake dolazi do interpretacije đavola kao principa energije i paklenih vatri kao izvora života, sa đavolima kao njegovim aktivnim agentima.

Između 1804. i 1808. godine nastaje poema Milton - To Justify the Ways of God to Men, modelovana donekle prema Miltonovom "Paradise Regained", u kojoj Blake raspravlja o razlici između istinite i lažne umjetnosti, okrećući se i prema čovjekovom odnosu prema Bogu. U velikoj mjeri ovo djelo je inspirisano Blakeovim osjećanjem ugroženosti njegovog umjetničkog integriteta, dok je morao, zbog finansijske sigurnosti, raditi za netalentovanog a priznatog pjesnika W. Hayleya u Felphamu. Nakon tri godine provedene tamo, on rješava da se vrati nesigurnoj slobodi u Londonu, i započinje svoju posljednju veliku poemu Jerusalem, The Emanation of Giant Albion. završenu tek 1820. godine. Kao i obično, interesovanja za "maštarije ludaka" nije bilo. Poznato je samo pet kompletnih kopija, i to samo jedna u boji. O tome je pisao pred smrt svom prijatelju Georgu Cumberlandu 1827. godine: "Posljednje moje djelo je poema pod nazivom 'Jerusalem, The Emanation of Giant Albion', ali da bih je odštampao trebalo bi mi 20 gvineja. Jednu sam završio. Ima 100 listova, ali teško da ću naći mušteriju za to". Nije je našao.

Jerusalem sadrži kompleksnu mitologiju i topografiju koja kombinuje savremeni London sa biblijskom geografijom i istorijom. Glavni protagonisti ove kozmičke drame su Los - Poetski Genij, gigant Albion i Jerusalim, njegova emanacija, nesrećno odvojena od njega. Radi se o regeneraciji, ponovnom sjedinjenju kroz putovanje kroz usnulo ropstvo do spiritualne slobode. Prva strana predstavlja Losa kako ulazi u veliku pećinu, tj grudi Albiona. Jasna poruka jeste da je spas iz materijalističke letargije u otvaranju srca za Imaginaciju i Viziju.

/Every Emanative joy forbidden as a Crime

And the Emanations buried alive in the earth with pomp of religion,

Inspiration deny'd, Genius forbidden by laws of punishment,

I saw terrified. I took the sighs & tears & bitter groans,

I lifted them into my Furnaces to form spiritual sword

That lays open the hidden heart./

Spiritualni mač je mač Poetskog Genija, odgajenog u vječnosti. Inspirisan čovjek je svjestan toga u sebi, svjestan sebe kao Izgubljenog Putnika. Tako je on u stanju da kroz sopstvenu viziju vječnih formi iznese istinu na vidjelo, pred oči "spavača".¹⁰ Pošto sva vjerska učenja imaju svoj izvor u jednom istom Poetskom Geniju, koji se u odnosu na različite tradicije različito shvata, Blake govori: "Ja ne znam za drugo hrišćanstvo ili drugo Jevanđelje osim slobode tijela i uma da upražnjava božansku Umjetnost Imaginacije". Zbog toga se i svako njegovo djelo čita i gleda sa osjećanjem dubokog učešća ravnog inicijaciji.

Hronologija života

1757. Rođen 28. novembra u 28Broad Street Golden Square, London, kao drugo dijete Jamesa i Catherine Blake.

1767. Upisan u crtačku školu u Strandu.

Rođen Robert Blake.

1772. Početak šegrtovanja kod gravera Jamesa Basirea.

1779. Okončano šegrtovanje.

1780. Izlagao akvarele na Royal Academy prvi put.

1783. Objavljene Poetical Scetches.

1784. Partnerstvo sa Jamesom Parkerom, uz saradnju brata Roberta.

1787. Robert Blake umire.

Prekinuto partnerstvo sa Parkerom.

Selidba u 28Poland Street.

1788. Gravirani listovi za “There is no Natural Religion” i “All Religions are One”.

1789. Završene “Songs of Innocence” i “The Book of Thell”.

1790. Započeto “The Marriage of Heaven and Hell”.

1791. Selidba u 13Hercules Buildings, Lambeth. Odštampan prvi dio “The French

Revolution”.

1793. Završeno “For Children: The Gates of Paradise; The Marriage of Heaven a and Hell”; “Visions of Daughters of Albion”; “America: A Prophecy”.

1794. Završene “Songs of Innocence and Experience”; “The First Book of Urizen”; “Europe: A Prophecy”.

1795. Završene “Songs of Los”; “The Book of Ahania”; “The Book of Los”.

1796. Započeto “Vala or Four Zoas”. Ilustracije za Youngove "Night Thoughts".

1799. Poznanstvo sa Williamom Hayleyem preko Johna Flaxmana.

1800. Selidba u Felpham, pod Hayleyevom patronažom.

1803. Povratak u London, 17South Malton Street.

1804. Započeti “Milton” i “Jerusalem”.

1805. Objavljen Blaireov "Grave" sa Blakeovim ilustracijama.

1808. Završen “Milton”.

1809. Štampan “Deskriptivni catalog”. Izložba slika otvorena u 28Broad Street.

1810-16. Nepoznate godine Blakeovog života.

1817. Poznanstvo sa Johnom Linnellom.

1818. Završen “Jerusalem”. Objavljeno “For the Sexes: The Gates of Paradise”.

1825. Gravirane ilustracije za “Knjigu o Jovu” i “Božanstvenu komediju”.

1827. Umire 12. avgusta. Sahranjen u Bunhill Fileds Cemetery, 17. avgusta.

1831. Umire Mrs Blake, 13. oktobra.

Literatura:

The Complete Writings of William Blake, edited by Geoffrey Keyness, London 1966.
Symbol and Image in William Blake, George Wingfield Digby, Oxford 1957.
Blake and Tradition, Kathleen Raine, Princeton 1968.
A study of Illuminated Books: William Blake, poet - printer - prophet, Geoffrey Keyness, London 1966.
Willam Blake and the Age of Revolution, Jacob Bronowski, London, 1972.
The Romantic Rebellion, Kenneth Clark, 1973.
Romantic Art, W. Voughan, London 1995.

1 Blake je, preko svojih prijatelja (Cumberlanda ili Flaxmana ili Mary Wollstonecraft) poznavao Thomasa Taylora, prevodioca Platona i neoplatonista, i dijelio s njim želju za obnovom filozofije Plotina i njegovih učenika. S druge strane, bio je protiv klasika, a naročito Platona, kao izvora racionalne misli koja je vodila u materijalističku civilizaciju zapadne Evrope. Blake nije bio jedini koji je u Platonu našao dva kontradiktorna aspekta - logos i mythos, odbacivši prvo i prihvativši drugo.

2 Na drugom nivou, opet, Oothoon je "nježna duša Amerike", a Bromion vlasnik robova i bogatih plantaža. Kod Blakea uvijek postoji paralela sa aktuelnom istorijskom situacijom.

3 Albion je i drevno ime za Englesku.

4 Prema indijskom učenju, čovjek je frakcija Apsolutnog. Našavši se u životu, u borbi u pojavnom vremenskom svijetu, on teži da se ponovo sjedini s Apsolutnim, buđenjem Atmana koji je sadržan u njemu samom. Realizacija Atmana, čija suština jeste jedno sa Apsolutnim, to je čovjekov cilj. U tu svrhu koriste se meditacije koje uključuju upotrebu Yantri, Mantri i kultnih slika.

5 Blake je radio gravure za prevod ovog djela, objavljenog 1785.

6 Ova figura javlja se i u ilustraciji za knjigu Captain Steadmana "Expedition against the Revolted Negroes of Surinam" iz 1793. i simbol je čovjekovog duha kome je oduzeta sloboda.

7 Ime je mogao preuzeti iz djela Corneliusa Agrippe "Three Books of Occult Philosophy", gdje Tiriel označava "merkurovsku inteligenciju". U alhemijskoj tradiciji merkur je sirova nepreobražena prima materia.

8 U neoplatonističkoj školi mit o Narcisu je interpretiran kao gušenje duše koja se zaljubljuje u vodenu sliku, zamjenivši je za suštinu.

9 Blake je bio među ranim članovima Swedenborgovog društva u Londonu, pristalica njegove Nove crkve. Bila mu je bliska ideja da prirodni svijet korespondira sa spiritualnim svijetom, u cjelini i svakom djeliću. Kasnije, međutim, osjeća neiskrenost Swedenborgovog učenja, i okreće se protiv njegove stroge podjele na dobro i zlo.

10 U Hajdegerovoj filozofiji, umetnost ima upravo ovu ulogu pustanja istine da se dogodi.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]