Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Jana Putrle Srdić

Gradilište na kraju ljeta

Možeš svašta da naučiš, ako živiš

pored gradilišta. Najprije postave

plastične zahode u azurnoj boji.

Već tri dana lije i žuti

radnički šljemovi ispod streha,

smijeh iz skladišta. Lišće još zeleni

ali kao da nas sele negdje drugdje,

svaku noć pomalo, budimo se u istoj

kući, pored istog gradilišta, a nebo je

hladnije i zvuci s ulice puni

obaveza. Šta sada s vrućim

kamenovima, koje smo čitavo ljeto

stavljali na trbuhe? Lišće još zeleni,

radnici nose žute šljemove.

Svako ima svoje trikove za preživljavanje.

Sramežljive prodavačice omotavaju gole

izložbene lutke u ovojni papir.

Črnuški klošar svako jutro roma

u centar na franjevački ručak.

Ti pljuješ preko ramena pored mački

svih boja i pas ustrajno odnosi papuče

u nepoznato. Lišće još zeleno, a žuti

se više ne obziru, kad prolazim mimo

ograde. Šljemovi s brujanjem, tresenjem,

razbijanjem, drndanjem povećavaju rupu

u zemlji. Iduće jeseni će se

10-12m u zraku nad njom dvoje ljubiti

u nježnoj svjetlosti iz erotskih filmova

i naša kuća će se, skrivana

u tamu, čuditi.

Nestajanja

Pola godine nakon tvoje smrti

pozvala sam kući,

niko nije dignuo slušalicu i

nenadano me je na sekretarici iznenadio

tvoj glas.

Kao da su kaktusi sa prozorske police

ujutro okružili moj krevet.

Kao da se javljaš iz kocke

ružičastog želeja,

tvoj glas

bio je poznat i istovremeno tuđ,

neobičajno odvažan kao glas

tridesetogodišnjaka, koji sada nije

kod kuće i treba mu sekretarica,

jer je upravo došao sa rukometa

i žuri na vežbe u gađanju.

Kao svi strelci zna, da mora na putu

do strelišta zuriti kroz prozor

autobusa uvjek u istu tačku,

mjesec na popodnevnom nebu,

da mu posle pred metom

srce počne kucati sa crnim krugovima,

dok ih sa bilom ne spoji u tačku

i pritisne na okidač.

Poznat glas

tridesetogodišnjaka, koji je upravo na bračnom

putu u Veneciju sa kasetom Glena Milera

u autu. Ženski šešir sa širokim obodom.

Lagane ljetne hlače – Getsbijev stil –

skliznejo preko koljena, kad preskače

po dve stepenice na mostovima.

Smrdljivi kanali, vlažni zidovi,

golubovi, kaže joj, posvuda golubovi,

u isti čas upaljačem lagano

pali osmijehe na negativima.

Prolazim mimo tog visokog vitkog muškarca

u svetloj ljetnoj košulji, koji me ne prepoznaje,

još ne postojim.

Pomislim – kad budemo presnimili sekretaricu

i tvoj glas u mojoj glavi

biće zbrisan, postaću

malo poroznija,

počet će, da se priprema

moje nestajanje.

Prostori sasvim blizu

Kada smo otišli,

na livadi pod planinama

su ostale napete ptičje vrpce.

Mrak se ugriza u mahovinu.

Kao neki nepoznat prostor pod vodom

proplanak srče svjetlost.

Kao nešto hrapavo sasvim blizu,

što rijetko posjetiš.

Kao svi, kojima se okliznulo u stijenama

i još uvijek vise, začuđeni.

Kao bijesan jež pred psom, koji pokaže zube, kao lomljenje kobilica pod petama.

Godine poslije toga, od kad si je prevrnuo,

kornjača još uvijek udara u tvojoj glavi.

Svi slutimo neko drugo lice neba,

prikačeno na naša glatka krila -

sve vrijeme se zrcali u nas.

Putovanja, dogovori, hotelske sobe

njegovo govorenje

zavodljivo

kao već toliko puta

riječi se uhvate

u kapi

i možda ponekad u noćnom baru

vazduh joj klizi po licu.

a kad gleda kuckanje njegovih prsta

po stolu (po zapešću njene šake),

najednom ne može prognati slike,

kako ulazi u hotelske sobe,

kako odlaže ključeve na oguljene stoliće,

parket pukne pod svakim gostom na istom

mjestu, ogledalo stavlja žutu biljegu

preko svih lica. ne upali radio,

nikada ne postavi stvari u kupatilo,

pokuša zaboraviti mnoge

laktove, koljena, dlanove na pločicama,

i kad oprezno legne na tuđu postelju,

zatvori oči,

da ne bi ugledala muškarca pod žutom biljegom,

koji svaki put leži pored nje.

Stvari

Nema strpljenja sa starim stvarima.

Kad pohaba kvaku, naslonjač,

viljušku, vjetrokaz, papirne maramice,

odbaci ih i kupi nove.

Korpa za gljive ne podliježe,

upotrijebljena dvaput na godinu ostaje.

Knjigama se ukloni i ako smrde

na vlagu i plijesan, nad njima nema moć.

Cvijeće se ponekad osuši, i kad ih baci

u plastičnu vrećicu, čuje njihove leševe

šapćuće po zemlji.

Stogodišnji ormar u svježe okrečenoj sobi

predstavlja problem. Njegova unutrašnjost je

srk u prošlost, koji će ju ispljunuti prežvakanu,

ugubanu kao suho grožđe, s ispalim zubima u dlanovima.

Pomisli na svoje tijelo, koje će se nepokretno kod 1500

stepeni promijeniti u pepeo i sviđa joj se.

Svijet hiljadu i jedne priče

sav taj svijet s milijuni automobilskih žarometa,

koji se zmijastu pužu negdje, stalno drugdje;

ognjići, koji ponoći zapale Gang i trupla,

koja u njemu gnjiju; oblaci mušica nad isparavajuće vrućim

poljem, nad gomilama stvari, koje se na otpadu prže

u vrućem suncu; svjetleći metalni voziči, zakačeni

jedan u drugog, pa čekaju pri ulazu u trgovinu.

flaše mlijeka, postavljene

pred zadnja vrata kuća; tvoji osmjesi, kad se budiš;

dug red jogurta, koje smo pojeli. ne mogu

se odlučiti između 78-im satelitskim kanalima; fitilji

na nebu nas opažaju, doći će dolje, nas će da zaviju

u vatu i odnesu, namoče, operu, isprazne,

napune sa stakleninom, naše vene napnu, rastegnu,

pošalju kroz njih tekućinu, koja se sveti u tami,

da bi u njih obukli svijet.

svijet hiljadu i jedne priče, bezbrojnih muzičkih ritmova,

koji interferiraju u meni; izgubila sam toliko ključeva, časovnika, kišobrana,

olovaka i gumica; izgubila sam toliko mirisa, lica,

kretnji, riječi i listića: ulaznica, autobusnih, željezničkih karata,

spiskova za kupovinu, spiskova mladića, s kojim sam spavala,

računa iz trgovina, razglednica. ne sjećam se ljudi, koji su mi natočili

čašu vode, niti svih svojih randevua, presjedanja u mučnoj tišini;

pisama, koje sam poslala –two hundred words, we live in hope,

filmova, koje sam presjedela s blagom vrtoglavicom

koliko su vrijedne noći u gradu? beskonačni kilometri

pređenih ulica, kad odblješćem svjetla, stakla, zidove, prolaznike,

neprestano usrkivanje stvari, riječi, šumova, muzike, dodira,

da bi bila usrkana, raspršena, zaboravljena, prazna.

Mega market

Bilo je pri ogromnim zamrzivačima s

margarinom i šparglima, kad me je prošinulo,

da je moj otpor sasvim beznačajan.

Ogromna umjetna svjetlost, koja se lomila i blještala

oko mene, bila je hladna i prijazna. I te široke, beskonačne

staze za kupujuće voziće, okružene sa hrpama hrane,

s gomilama stvari, svjetleće limove,

šumeće vrećice, brojke i još veće brojke,

sljuštena tla, hladnoća na odjelu s mlijekom i sirom,

oh, to je bilo to, uopšte ne nešto dosadno i

svakidašne, ne neki prolazan utisak, kojeg strpaš

među druge, odbaciš, o, ne! To je bilo to!

Ruke su mi se tresle, oprezno sam stupala

na posvećena tla, nenadno mi je bilo jasno,

da smo svi Vjernici, gorući potrošači,

da je to grozno glatko, svijetlo i prostrano -

mjesto, kojeg još od nekad tražimo,

znala sam, gdje sam:

Svetilište.

Na kojem drvetu rastu tvrdi pjetli?

Ako mi ko kaže,

posadiću vrt

i nazvaću ga The world

in my eyes.

Jutarnje paučine će se u travi

vragolasto da iskre,

i ako bude slana, to će pridonijeti

k zrelosti plodova. Moći će

lako da uđu ženske u šarenim

čarapama i muški s perastim dodirom.

Bez prozora, koji se radoznalo

otvaraju jedan sprat više,

i bez trubica, koje se pretvaraju,

da njihova žuta ne zapali tabane

nagore uz stegna.

Samo će tračnice kroz vrt

svako popodne zablistati po daljini.

ostaci noći se kovitlaju u oticanju

tigrići žuti tigrići po stijenama

iz snova isplovim na obalu spavaonice

i zabijem kao mokra odcvala

suncokretnica međutim pak travnato cvijeće

gađaju svoja sjemena koliko djece

i vrištanje na ulici kod nas su slušalice

položene zaglavila sam se među

vrata zadovoljno gunđaš pri

slušanju Fidelia cvjetovi srču

svoj nedjeljni obrok svakom

svoje pipe kapanje nogama travu

knjige bičujemo s pogledima

komad sira se preko noći naslađuje

pod mjesecom ne znaš kako se riječi

iza leđa ugrizu ume svake toliko

ispljunem čep koji me zapušava

Proljetno veče

Predveče je grad utihnuo i sunčni zraci

su s pipajuće mekim prstima rastezali sjenke

i prosijavali se kroz ograde, večerna igra se započela.

Kao obožavateljka sam krenula što neprimjetnije

kroz kuće, odgonetala, u šta će se nebo promeniti

sledeće minute i slušala strance na uglovima.

U tom dijelu dana kuće se, koje najprije spajaju grad

kao proteza, povuku nekako nazad i nadolje i

postanu modrikasto nevidne, drveće, grmlje

i žive granice pa zasijaju kao jata kolibrija,

njihovi obrisi postanu oštri – tamna ruka

na bijelom trbuhu. U glavi mi se vrte Necksi;

klavir, polagan bubnjarski ritam. U glavi mi se

vrte Necksi. Klavir.

Gledam napola otrgnut plakat, koji poziva

na jogu, stojim na pločniku, smirenom

kao more u bonaci, i gledam, vjerovatno veoma dugo,

ali nema nikoga, ko bi me posmatrao i tako

nestane sve osim pločnika pod potplatama, plakata,

topline sunca.

Djevojčica zavrišti, i obruč kojeg je vrtjela oko pasa,

padne na tlo.

Tek sada primijetim žuta svjetla kuhinjskih prozora,

bubolovke.

Preveo sa slovenačkog: Zdravko Kecman

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]