Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

DINKO DELIĆ

Pozdravljam sve prisutne goste, učesnike Okruglog stola, učesnike GKS-a, drage sugrađane , predstavnike medija. Tehnologija današnjeg Okruglog stola biće poznata i jednostavna. Nas ovdje nekoliko imenovanih za ovim stolom kazaćemo svoja uvodna izlaganja i eventualno iskoristiti prvenstveno pravo na repliku, a nakon toga pravo učešća, pitanja i komentara imaće i svi prisutni, kao i obično za okruglim stolovima, kao i obično u Gradačcu.

Dakle, s moje desne strane je gosp. Marko Vešović, prof.kritičar , pisac zaista poznata osoba koju ne treba posebno predstavljati. Odmah do njega je Željko Grahovac, takođe profesor, pisac, urednik koga takođe ne treba posebno predstavljati. S moje lijeve strane je Zilhad Ključanin takođe profesor, urednik, pisac koga ne treba posebno predstavljati. I moja malenkost je Dinko Delić.I počinjemo slijedećim okruglim riječima.

Ovaj Okrugli sto od samog početka njegove emitacije pratimalek, naime da bi smo organizirali Okrugli sto sa ovakvom temom bilo je potrebno mnogo više sredstava nego što su nama bila dovoljna.Jer ovakvu temu trebalo je da zastupa minisimpoziju na bar dvodjelnom pravi simpozijum za dva dana odvijanja i sa desetinom ili više učesnika. No međutim naša sredstava nisu dozvoljavala broj učesnika više od pet. To je jako skromno i nama je jako žao zbog toga i već sam govorio na otvaranju GKS-a o dešavanju koje nam je Federalno ministarstvo priredilo evo i drugu godinu. Bez ijedne konvetibilne marke dotacije, donacije kako god hoćete za ovu književnu manifestaciju . Tako da mi nismo htjeli odustati od teme koju smo ovako formulirali zbog što bi bilo neprilično u stogodišnjicu rođenja Hasana Kikića izabrati neku drugu manje ozbiljnu temu pod navodnicima opasnu temu jer to ne bi bilo dosljedno Kikićevog djela. Ne bi bilo dosljedno ovih GKS-a koji su na izdisaju i kulturna scena koja se takođe na izdisaju nalazi. Svi ovi apokaliptični termini koje upotrebljavam nadam se da imaju dovoljno u vašoj svijesti da ja to ne moram prosvjećivati. Tako da bi bilo vrlo teško pozvati tih određen broj ljudi, dakle 5 ljudi za ovaj okrugli sto. I mi smo pokušali iscijepati dlaku ili pronaći iglu u plastu sijena i na ovaj okrugli sto bili su pozvani direktno – indirektno u različito vrijeme . bili su s njegove implementacije instaliranja pozvani slijedeći učesnici: Hadžem Hajdarević, Munib Maglajlić, Vedad Spahić, Julijana Matanović, Velimir Višković, Nirman Moranjak-Bamburać, Zvonko Kovač, Enver Kazaz, Mile Stojić a došli su ovdje prisutni Marko Vešović, Zilhad Ključanin, Željko Grahovac i moja malenkost.

Naravno, oni koji nisu došli imali su svoje razloge:zauzetost, bolest, privatne probleme itd., ali evidentno je u takvih rezultata 2 činjenice da prave spremnosti na dijalog sa ovim pitanjem sa ovom temom i prave moći organizatora da to sve uobliči nije bilo. Tako nema smisla da nesuđene učesnike krivimo za situaciju u kojoj se nalazimo i na nama svojevrsna odgovornost al kažem eto učinili smo što smo mogli.Tako ćemo eto i mi ovdje prisutni učiniti ono što možemo da ovaj okrugli sto uspije. Njegov uspjeh bi bio tako da mi danas ovdje govorimo iskreno i otvoreno jedni s drugima i argumentirano ovako po temi. Te da se u medijima kolko god je to moguće datira impuls da se takav način elaboracije i ovakvi okrugli stolovi mnogo uspješniji nego što je ovaj iniciraju dalje. Jer jedino pisac, teoretičar, novinar, umjetnik stoje kao egzorcis između političke i komercijalne tvorbe diskursa i građanina pojedinca koji je za takav zloćudni diskus samo hrana stoje kao autonomni tvorci protiv diskusa jer su oni majstori zanata.Diletantizam portparola i marketinških alhemičara u sjenci se ne bave filozofijom, estetikom i knj.teorijom. Ne bavi se pitanjima slobode i tekstualnih nužnosti. Bavi se sublimacijom, transferom i kontratransferom sublimalnom sugestijom, dakle manipulativnom tehnologijom medija. Položaj pisca je da stvara protugovor u ime izvaranog čitaoca i u svoje lično imejer moloh prema stihovima Alena D. Odnosno sistem pod navodnicima prema Fukou Devidi i Bodrijaru proždire neupućene glasače i potrošače medija. Pisci bi u svijesti dakle morali tog zloduha da prognaju iz komunikativnog polja i iz naših duša da kažem to na način modernističkog i posttraumatičarskog diskursa. Budući da je moja malenkost dobila tu dužnost da u svom uvodnom izlaganju označi neke aspekte ove diskusije to mi oprostite što ću nastaviti da čitam ali vama to čitanje neće biti tegobno jer neće biti predugo a nadam se i dovoljno zanimljivo. Izlaganjem na okruglom stolu počeću parafrazama dva citata koji se tiču ontoloških i aksioloških pretpostavki dakle reprezentacijom diskuzivnog fragmenta. Jer smatram da spoznaja o simuliranju diskursa i reprezentaciji ideologiji u književnostimetodološki preduslov neophodan za raspravu o razlikamana BH sceni. Inače dijalog retardira u monolog gdje govornici legitimiraju sebe kao temu. A budući da mi ovdje prisutni jesmo prihvatili odgovornost definiranja u raspravi što propitkuje kanonizaciju bošnjačke i bosansko hercegovačke književnosti onda vjerujem u očekivanje kako će dijalog ne monolog tumačiti literarne formacije o kojima je riječ. Taj označiteljski optimizam može oslabiti širenje apatije na političko okruženje u kojem se dejtonskim ustavom nedovoljno presijecajuknjiževnosti kulture nacionalno označena kao bošnjačka,srpska i hrvatska a teritorijalno kao bos.hercegovačka. Ali vjera u dijalog gledano unutra, gledano vani tromeđenog polja ovog razgovora jeste sve što nampreostaje kad smo već iskusili alternativu rata kao nastavka dijaloga drugim sredstvima.Šantić Filandra politolog aktuelni predsjednik BZK Preporod BiHoznačio je interpretaciju identiteta bošnjaka prema njihovom bosansko slavenskom supstratu kao ključno pitanje u trenju bošnjačkog špekularnog građanstva. Sa begovskim i pseudobegovskim i panislamskim političkim lobijem. Kao naročito važno pitanje u priznanju BiH i bošnjaka za modernu političku naciju i državu u Evropi i u južno slovenskom okruženju. Inače bošnjaci mogu biti smatrani samo ostacima jednog propalog carstva. Tome pridruženo Nedžad Ibrahimović književnik, kritičat i prof.teorije i književnosti na filozofskom fakultetu u Tuzli pisao je da mali narodi nemaju pravo na protežiranje nevrijednosti, odnosno na protežiranju vrijednosti. A odvijajući literarno progresivni protok vremena kao napretka ka povijesnim ciljevima smatra da je vrijeme obnovljivo proizvodljivo i modelativnmo. No vratimo se spisateljskoj praksi. Pitanje identiteta permamnentna je tema u bošnjačkoj kniževnosti druge polovine 19 vijeka.Pisci preporoda Mehmed beg Kapetanović Ljubušak, Safvet beg Bašagić. Edhem Mulabdić, Osman Đikić i dr. I prve polovine 20 vijeka Ahmed Muradbegović socijalni pisci Hasan Kikić, Skender Kulenović, Rizo Ramić, Šukrija Huskić, Safet Trupić pa do sredine kraja 20 vijeka pisci socijalizma i rata za nezavisnost BiH: Mehmedalija Dizdar, Alija Isaković, Mehmed Selimović, Muhsin Rizvić, Muhamed Filipović, Abdulah Sidran, Nedžad Ibrahimović npr.Na kraju našeg vremena identitet se manifestira kao srž procesa kanonizacije bošnjačkog i BH literarnog korpusa žanrovi, antologije, rječnici, gramatike i pravopisi iz doba dejtona. U 21 vijeku tim institutom ističu se Enes Duraković, Ivan Lovrenović, Senahid Halilović, Mile Stojić, Marko Vešović, Dževad Jahić, Enver Kazaz, Zilhad Ključanin i dr.Racionalno pitanje je bilo zašto književnost. Zar parlament i akademija nisu pravi prostor za definiranja političkih profila. Zar je književni tekst moćniji od zakona a književna polemika ima veći utjecaj i domet od skupštinske rasprave među poslanicima i dogovora među strankama na vlasti? Zar vijekovi i promjene epoha u BiH, austrougarska , jugoslovenska i dejtonska nisu donijele validna rješenja? Iako se kultura dizala iz pepela nakon 2 svjetskog rata i 2 lokalna rata. Ako je odgovor u nemoći politike i jalovosti tradicionalnog koncepta nije li književnost onda bila estetički poligon i druga arena za testiranje nedovršenih političkih projekata, a upotreba medija ovdje pisaca i književnog teksta, eksperiment i simuliranje dijaloga između interesnih strana. Polarizacije na intelektualnoj sceni ex jugoslovenskih naroda eskaliraju na sukob na književnoj ljevici od 1928 . 1952, Taj teorijsko – politički incident proizveo je fatalne posljedice u kulturi. Vođen kao odjek razilaska među francuskim nadrealistima Lujem Aragonom kjoji je poklonio ranom staljinizmu A Bertonu koji je raskinuo saKP Francuske 1935 kod nas je ova debata maskirana kao višegodišnji, višedecenijski spor o tendenciji i umjetničkoj slobodi. Taj obračun revizionista M. Krleže, Vase Bogdanova, Marka Ristića i Zvonimira Rihtmana sa dagmatičarima Milovanom Đilašom, Radovanom Zobovićem, Ognjenom Pricom, Edvardom Kardeljom, StevanomGalogažom, Otokarom Keršovanijem, Avdom Humom, Jovanom Popovićem i Bogumilom Hermanom završio je porazom krležine grupe. Presudio im je konačno Josip Broz Tito lično dekretom u 2 novinska natpisa 1939. i 1940. Zapravo radilo se o različitim vizijama historije i revolucije kojim se književna tribina poslužila kao borbeno polje. Krležini pečatovci bile su liberarnija struja okrenuta subjektivizmu i autonomiji pisca, dok je kardeljevsko etatistička većina zahtijevala disciplinu i potčinjenost partijskoj viziji. U krležinimtekstovima npr. Predgovor podravskim motivima Krste Hegedušića iz 1933. i dijalektički antibarbarus iz 1939 te u ristićevom članku moralni i socijalni smisao u poeziji iz 1934.g.

Mu se pojavilana individualizam kao razlika prema partijskoj poslušnosti koja se diktira u Đilasovom odgovoru od nerazumijevanja do revizionizmai kardeljevom sudu. Nekoliko općih primjedaba povodompečatovskih revicionističkih pokušaja iz 1940.g. pobjeda čvrste ruke dala je zamah birokratizacijio KPJ-u i SKJ-u i u vrijeme antifašističkog rata i u godinama socijalističkog razvoja i samoupravljanja. Ali partijski vrhkasnije postupali su isto prema svim piscima, intelektualcima koji su pokazali otklon od demokratskog centralizma i dogodilo se da oštrica partijske sigurnosti razarajuću napravi.Jelnošću Krleže, Ćopića, Selimovića, otadžbinskom vjernošću Andrića i Crnjanskog, a kasnije nacionalnom podobnošću M. Dizdara, A. Isakovića, V.Gotovca, Esada Ć., generira i medijsku popularnost književnim mediokritetima koji su umjesto estetičke i teorijske i političke pobune protiv dogme i cenzure podmetnuli jeftini senzacionalizam i provincijski nacionalizam. Tako su šansku da se predstave kao disidenti dobili Miodrag B., Zorica Ć.,Matija B.,V.Šešelj, V.Drašković, Rajko P. Nogo, Ivan Aralica i dr. Kliconoše postjugoslovenbskog fašizma. Oni su svojim noževima i korjenjem stvarali pibliku od tri ili četiri prsta koja će se oduprijeti nasilju komunizma.Ovi potonji inflantorno su simulirali na i Kunderu voljom političkog podzemlja u godinama nakon Titove smrti podmetnuti kao krivo srastanje i kao kukavičije jaje u knj.tekst. Time je revalitizirana i nomenklatura. Da li su partijski čvrstorukaši još uvijek bili ljevica? Budući da je birokratski postao njihov angažman na frontu odbrane klasne interesa. Uostalom Ćilaš je ubrzo i sam postao žrtva revolucije otkačenih iz mehanizma vlasti. O ultraljevičarstvu tada nije bilo ni riječi, a takođe nigdje u tekstovima.

Nije definirana ni književna desnica, jer ljevičari se iscrpljuju međusobnim optuživanjem i iz teorijski igle u plastu sijena više brinu o skretanju s partijske crte i etiketi koju će prilijepiti jedan na drugog. Istina, H.Kikić u tekstu nekoliko svijetlih i nekoliko odskornih imena u BiH literaturi 1936.g. oštro kritikuje socijalni angažman između ostalih H.Humu, I.Andrića, Franje A., npr. Osnovu zato možemo naći i Andrićevom stavu o jazu između umjetnika i društva kao između božanstva i sveta izrečenog 1935.g. u razgovoru s Gojom. Što se suprostavljalo Kikićevim poimanja književnim angažmana.Ako dodamo i tome odbojnost prema kulturi kakvoj je 1925.g. i 36.g. u svojim člancima izricao A.Muradbegović onda rekonstruiramo uniju rascjepa u modernističkom shvatanju umjetnosti koja glasi pojednostavljeno u kojoj je mjeri tendencija, namjera neizostavan sastojak umjetničkog djela i koliko umjetnik može biti autonoman u odnosu na drugu

Od političkog angažmana zavisi dakle književni autora. Poznato je da su A.Malo, Bajron, E.Hemingvej bili pisci učesnici raznoraznih borbi političkih akcija za oslobođenje Grčke, Španije i Azijskih naroda. E.Hemingvej pisac i novinar

Bio je učesnik Španskog građanskog rata i ratovao protiv fašizma. On je čuo zvona čak preko okeana i nije dozvolio da Amerika ostane ostrvo prema Evropi. Tako poznato je da su E.P., Tomazo Marineti, M.H.,Hamsung bili pristalice fašizma. Ali vrijednost njihovog djela danas nije određena obskurnošću političkog angažmana. I mislim i na jedne i na druge.Kako bi se reklo u kikićevom maniru dug zajednici otplatili su van književne kritike.No ne tako drastično kao D.R. čiji je literarni kvalitet i saradnju s nacistima Š.D. prijeocijenio sa kakav opus takva kazna. Akcionarski rečeno u teoprijsko gnijezdo marksizam je donio filozofiju prakse a na parnasofske uzvisine pol. Utilitarnost za umjetnike i filozofe . Estetički angažman morao je biti politički dakle partijski jer su praktičari marksizma Staljin, Malo i Tito odredili za kriterij humanizma , moralni izvor pisca koji se bori za soc.pravdu. Inače, to nije samo njihov stav, naravno. Ta borba je bila i metod i ideologija partije a patrija proizvoljno u zaostalim zemljama kakve su bile Rusija, Kina, SFRJ. Prema prosječnom uzroku članstva bile su agrarni fenomen. I pored ultimativne deklaracije o radničkoj klasi. Utopijski program komunističkih država pozivao je urbano radništvo , ali kulturna i revolucionarna praksa odvijala se među svim društvenim grupama kao bazičan feudalno seljački sloj.Rezultat takvog pogrešno struktuiranog identiteta bio je futuristički zanos kojeg su monetarna kriza i propast državne ekonomije brzo preoblikovali u inflatorni romantičarski diskurs.Dovoljno se sjetiti Gulana, golog otoka i trga Kenan men pa znati šta da je vlast uvijek šila bez obzira na ideološki predznak. Ispražnjenost državnog budžeta vodila jeu ispražnjenost ideološkog i fanalizaciju komunikativnog modela i odvela postkomunističke nacije i kulture u palfikšn kapitalizam i medijsko simuliranje proizvoljnog pravca i smjera.Zabave ili rata radi.U svega 15minuta. Otuda nije netačno vedete bosansko hercegovačkog književnog fašiozma Karadžića, Koljevića, Toholja i njihove velike srpske uzore Ćosića, Draškovića, Trnčevića, Bešlkovića nazvati marksistima.Budući da je politički angažman i proizvodnja kolektivizma na dnevne potrebe aktuelno vlasti njihov primarni karalter. A tome uzročnomakartijevski stil manipuliranje medijima.Što je teološki princip ovakvih alhemičara. Izreka smrt komunizmu sloboda narodu.Ali kojem oslikava ovako načinjenu izopačenu i izokrenutu stvarnost brutalno stimuliranu iz blata duhovnog siromaštva, inferiornosti i epigonije. I time apsurd prelazi granice stvarnosti i teksta i dragi moji prijatelji ja bi u ovom trenutku

I zamolio ostale učesnike da nastave.

MARKO VEŠOVIĆ

Ja sam Dinku obećao da ću nešto smisliti međutim ništa mi nije padalo na pamet.Potražio sam razlog zašto je baš zbog toga što meni se lično čini besmislenim pričati o ljevici i desnici u zemlji u kojoj nema ni ljevice ni desnice.Sad su na vlasti desničari kad oni siđu s vlasti onda će opozicija biti desničari a oni će preći u ljevicu itd. Hoću da kažem da u ovom potpuno politički bezobličnom kontekstu meni se čini nema nikakvog smisla pričati o tome. Između dva rata itekako je imalo smisla pričati o tome. Znalo se precizno definisana i desnica i ljevica i u književnosti i van književnosti. I tu ste imali kordinatni sistem u unutar kojeg ste mogli da sagledujete zbivanja i u umjetnosti. Na kraju krajeva ako ćemo pošteno besmisleno je govoriti o ljevici i desnici u državi koja ne postoji. Vi ćete sigurno imati dubok otpor prema ovome ali tako ja doživljavam. Ovako kako sad funkcionišpe Bosna to je koja ne postoji na planeti.E sad, tu je kraj kad sam ja shvatio da ne mogu ništa da kažem a trebalo je da kažem Dinku izvini nema ništa nemogu

A onda sam razgovarao sa Miljenkom Jergovićem i Enverom Kazazem u kafani i pričali smo o tome .O tom problemu ljevice i desnice i zaključili smo da ona postoji . Da priča o ljevici i desnici ima smisla samo ako je priča protiv Amerikanaca, najdirektnije.Dakle ovako, postoje danas planetarni desničari, to smo zaključili. To se zovu Amerikancii postoje ljevičari. Ko su ljevičari? Oni kojhi su na strani muslimana, koje Amerikanci znamo šta se dešava od Afganistana itd. imislim da postoje i u Iraku . Dakle ljevičari su oni koji navijaju za muslimane, koji su žrtve desničara Amerikanaca. Ja sam odjedanput shvatio da ja imam šta da kažem. Na nesreću to je bilo nedavno pa nisam napisao tekst. Sjetio sam se

Treba se vratiti rječniku Radovana Zogovića iz 1947.g. kada je ondogovorio o američkom imperijalizmu. Koliko je to onda bilo istinito to podliježe diskusiji. Da li je to bio samo američki imperijalizam, ili je postojao moždai sovjetski imperijalizam. U tom smislu taj termin bi mogao biti. Mogao bi biti jednostavno krnjavo u tom značenju.Danas bi znamo da ima samo jedan imperijalizam na ovojh planeti, to su Amerikanci. I ja sam se sjetio i našao pjesmui fantastičnu protiv Amerikanaca. Pjesma o Vijetnamu. I reko ja imam tekst, ja imam tekst za taj simpozijum jer ja zaista umijem analiziraz pjesme. S druge strane ne volim diskusiju nego sam mogao svima da pročitam tu pjesmu i da analiziram. Riječ je dakle o ,ima on 2-3 pjesme ali ja sam uzeo ovu koju imam napisanu. Samo treba umjesto Vijetnama staviti termin, vijetnamskih imena, lokaliteta staviti iračke ili afganistanske itd. Ili da dobijete pjesmu koja je savršeno aktuelna. Da istorija može da oživi jadan tekst, pjesnički sa takvom snagom ja sam bio zaprepašten. Zašto nbisam donio tekst i sad moram da se izvinim. Dinko kaže da je to skandal što sam uradio. U redu neke skandal. Ja sam pjesnik pjesniku. Pjesniku priliče skandali. Meni je sporedno zanimanje prof.fakulteta. Zaista nije uredu praviti skandal a biti profesor sa fakulkteta. A ja sam prvobitno pjesnik, prema tome mene previše , međutim ja prvo nisam trebao da dođem ovdje. Jučer je bila tako zapara u Sarajevu da ne mislite da se ne vadim na to. Stvarno je tako. Ja sam sebe bukvalno natjerao da sjednem u autobus i vozio se 3 i po sata. Zaista sam jednostavno lipsao i sinoć kad sam otvorio tašnuda pogledam šta bi trebalo da pričao konstatovao sam da tekst nisam donio. Jasad ne mogu da ga napamet, ja jedino mogu da se iskupim tako što ću Dinku za njegov DIWAN napraviti analizu ove pjesme i uDIWAN u će moći da čitaju dakle to što sam trebao ovdje da kažem. Drugo zaista da sad lupetam nema nikakvog smisla pričati o ljevici i desnici osim na ovaj način da bi za mene ljhevica i desnica, da bi samo značenje tog termina ima punu vrijednost ako ga gledamo na nivou planeta.Nema smisla pričati o ljevici i desnici kad je ukinuta radnička klasa ne samo u BiH nego i u svim zemljama koje su nastale nakon propasti Jugoslavije. Danas se uopšte ne upotrebljava termin nego zaposlenik. Ako u jednoj zemlji nema radničke klase ta priča o ljevici i desnici je potpuno nevažna. Te stvari su takoreći . Mi danas lebdimo u praznom prostoru. Najbolje što sam čuo ovo što se dešava damas, na prostoru propale Jugoslavije. Čuo sam od Zdravka Greba koji je rekao takođe jučer treba preživjeti period divljačkog kapitalizma. Dakle mi smo sad u fazi divljačkog kapitalizma, bezbeli kad se još u fazi ništa ne zna. Meni je zaista krivo, odnosno žao , mislim hoću reći da se izvinim vama i Dinkuz što nisam donio tekst i pružio priliku sebi da malo propametujem, da pokažem ovdje kako sam ja pametan profesor poezije ali šta je tu je . Hvala.

ZILHAD KLJUČANIN

Poptovani skupe ja se pridružujem M.Vešoviću i istinski mislimda je tema promašena , jer jednostavno nemamo o čemu razgovarati. Ja sam zaista pokušao da nađem razloge .Uopće tim terminimadanas ima onih koji imaju potpuno pravo, imaju punu relavanciju između 2 svjetska rata . Između ostalog, između zajedničkog estetskog temelja je on rezultatima bio. To je socijalna literatura . Tada su se soc, literaturom bavili i ljevičari i desničari, i Kikić i Muradbegović, npr. Ja dans utjelovljenje ovih pojmova ne vidim. Doista sam pokušao da to , da stvar posmatram sa estetičkog ugla. Onda jednostavno nemoguće bilo kakvi termini knj.ljevice i desnice danas, kod nas. Ako se prebaci na ideologijski onsa je takođe nemoguće. Zašto?Pa evo što je Marko rekao mi nemamo ni desnicu niti imamo ljevicu. Šta bi sad to trebalo značiti? Da sam gledao i svog nekog ali doista pokušao sam biti iskren prema samom sebi. Treba da se pojavi neki novi Titi u liku Zlatka Lagumdžije pa da mi uspostavi ljevicu i desnicu, ili Mehmed Spaho u liku Sulejmana Tihića pa bi da mi uspostavi ljevicu i desnicu. Mislim, to je smiješno. Dakle, meni je žao ne mogu učestvovati u ovome. Evo učestvujem i to je moj doprinos ovom okruglom stolu. Ja sam se takođe povukao publiku i dakle to je ono što sam smislio za ovaj sto. Hvala vam.

HADŽEM HAJDAREVIĆ

Ja ću svoj ndoprinos ovom okruglom stolu početi replikom u vezi sa temom koja se naravno potpuno legitimna što su je ovdje iznijeli Vešović i Ključanin. Moguće je imati i takav stav da se danas besmisleno govori o ljevici i desnici. Ali to treba artikulisati, ali treba doći do tog zaključka. Doći na taj način tako što ćemo same sebe i vlastiti udio onog što se zove život književnosti i knj. život kontekstualizirati dakle, diferencirati, smjestiti s obzirom na tip angažmana i uopšte s obzirom na udio angažmana.Dakako kad govorimo o ljevici i desnici govorimo o angažmanu , govorimo o tome da li uopšte, kako i koliko stvaraociu ovom slučaju književnici i na koji način sudjeluju u profiliranju druš. Života odnosno u onome što se zove stvarnost, povijesno socijalna stvarnost. Mislim da se treba malo potruditi da to domislimo a ako zaključak bude takav bože moj. Ali ima svoga opravdanja objasniti kojim smo putem došli do tog zaključka. Svaki ozbiljan razgovor na ovu temu morao biza pretpostavku ili za povodište morao bi imati terminološko povoljno raščišćavanja termina. U vezi sa realnim i prihvatljivim mogućnostima rekontekstualiziranja i reinpretiranja odrdnica naslovnica u sadašnjem trenutku. U ovoj što jesu ilio kako jesu svijest umjetnost uopće i posebno književnosti danas za razliku od onoga kako su i šta su bili jučer. To danas i jučer nisu u kvantitativnom tj, u mjerenom vremenskom smislu nisu dovoljno udaljeni jedno od drugog da bi smo mi mahom suvremenici, sudionici toga što se može nazvati epohom ili epohlnim prelomom mogu komotno i bez govoriti o dinamici i dijalektici same ideje. Odnosno pojma književne ljevice i desnice. Epohalni kontekst je u jednom tako malom rasponu vremena od svega pola stoljeća npr. Toliko promijenjen da to što su i kod nas i u svijetu označavali pojmove intelektualkne i književne ljevioce i desnice. Odnosno to što je bio uopće prostor angažmana pisca. Još 70-ih godina 20 stoljeća danas skoro da i ne postoji. Ne postoji konselacija polarna prije svega istok-zapad sa podrazumijevajućom ideološkom političkom vojnostrategijskom pa i kulturno civilizacijskom podjelom svijeta čiji je simbol bila gvozdena zavjesau evropi uspostavljena berlinskim zidom a čiji su glavni protagonisti u vidu zloglavlja, aždaje u svojim rukama držala sudbinu planete. Amerika i Rusijajeli SAD_e je kao najmoćniji predstavljeni reprezentatntikapitalizma i socijalizma. Koliko god se ta struktura u razdoblju od početka 30-ih do kraja 80-ih godina 20 stoljeća činilafunkcionalnom i produktivnom u smislu znanstveno tehnološke utrke strahovito ubrzane spomenutim rivalitetom pa čak i sudbinski neizbježnom u smislu da lito rebastaviti pod navodnike dijalektike socijalno povijesnog razvitka toliko se zapanjujuće lakimjednostavnim nadajenjen raspad početkom 90-ih. Dakle, raspad istočnog bloka i samog konteksta državnopg socijalizma. Tako nevjerovatno lakim i jednostavnim . Dakle, s obzirom na stvarnosni teret i na sve prisutnost i omnikotekstualnost gvozdene zavjese u prethodnih pola stoljeća Gorbačov je diktorijski potpis iz 1989.g. poslije osnovano može intrepetirati i kao signatura na propast zapada. Odgođenu propast doduše. Odnosno manje više razuđenu u nastupajućem vremenu ali zato suštinski ništa manje neizbježnu ali zato katastrofičniju od evidentne i brzometno bezoružanepropasti istočnog bloka. Nadalje, već naprijed pomenute i poslije uslovno postavljene vremenske granice od 70-ih godina 20 stoljeća ispražnjenom pa i mrtvom se nadaje paradigma moderne koja se u sferu duha i umjetnostiu od prošlog stoljeća predstavlja model, koncept poslije primjereni komplementaran poznatoj polarnoj konselaciji istok-zapad. Duh moderne kao što je poznatobitno je određen revolucionarno utopističko ekshatološkim konceptom povijesti kao razvitka napretka koji odbija prihvatiti neprelaznost bilo kakve granice sasvim u skladu sa šenglerovskim shvaćenom biti zapadnjačkefaustovske duše . Šta radi takav duh akcije i produkcije, socijalne i ideološkeumjetnosti podnošenja omasovljenja znanosti i kulturesa podrazumijevajućim narastanjem ulogei značaja medija masovnog komuniciranja i samih tehnologijamasovnog reprodukcije umjetničkih djela uopće mogućnosti brze, efikasne primjene zloupotrebe naučnih dostignuća u svim oblastima znanja taj je duh takve iznjedrio

Angažman u svim njegovim raznovrsnim funkcijama i nijansama kako manje više neizbježno.

Pozicioniranje, očitovanje, konstektualiziranje stvaralaca i njihovih djela u oblasti umjetnosti i kulture unutar onog što se nadaje kao dar soc.ekonomskih , ideološko političkih ili kulturnoovir stvarnog života. U tom se zasnovani pojmovi knj. ljevice odnosno desnice. Riječ je o angažmanu , opredjeljenju, funkcionaliziranju i djelovanju stvaralaca iz oblasti umjetnosti i kulture na širem javnom kulturnom političkom planu pri čemu se razlika između ljevice i desnice u najopćenitijem smislu izvodila izdeklarisanost ili općeprihvaćenost avangardno revolucionarnog na jednoj odnosno konzervativno retrogradnog na drugoj strani stava opredjeljenja angažmana. Ono što su knj.ljevica i desnica bile i što su na ex jugoslovenskom prostoru između 2 rata ili poslije 2 svjetskog rata te u evropi početkom ili sredinom 20 stoljeća bitno je vezan za naprijed spomenuti duh moderne, za podijelu svijeta kako smo je naprijed oslikali, dakle na istok- zapad. Odnosno kapitalizam i socijalizam. Govoriti o tome danas možemo samo kao povijesničari kulture ili književno baratajući osnovnimvrijednosnim kategorijama i pojmovima koji pripadaju tim minulim epohama. Sam naziv ovog okruglog stola upućuje nas na drugu vrstu duhovnog kritičkog angažmana. Ne da naknadno prosuđujemo, kritiziramo ili eventualno reinpretiramo ono što spada u domen istorijskih fakata već da pokušamo domisliti šta bi se i kako bi se to danas i ovdje moglo identificirati i razlučiti odnosno diferencirati kao ljevičarsko i desničarsko našem kulturno i knj. životu. Valjda je u tome smisao ove teme i ona jeste osjetljiva i provokativna ali to nije razlog da ustuknemo. Po osnovi ideološkog političkog usmjerenja svakako se više i nemože ni prepoznavati ni diferencirati stav i angažman koji je bio unaprijed određen, prepoznat kao ljevičapski i desničarski odnosno naprednjački i konzervativniji. Jedan ali značajan izuzetak u tom smislu jeste samo fašisto nacionalistička ideologija izrasla iz mraka primitivne svijesti.Za koji je međutim malo reći da je desničarska i konzervativna retrogradna. S obzirom na to na koji se način ispoljava na ovim prostorima posebno u proteklih 15-ak godina i uz koju uostalom ništa provokativno ni kreativno ne može nastajati ni rasti.Dakle, to je sfera predpolitička, sfera predpovijesna. Ne govorimo ni o politici ni o ideologiji kad govorimo o fašisoidnom nacionalizmu ovog našeg prostora, Kad kažem fašistoidna nacionalistička ideologija ne gubimo naravno izgled da nje u svijetu danas a na ex jugoslovenskim prostorima posebno itekako ima.Nažalost, tj.na nesreću.Već hoćemo naglasiti da je ta opcija stanja zapravo izobličenja svijesti istog svakog nivoa promišljanja, diferenciranja različitih mogućnosti usmjerenja i tendencija društvenog , kulturnog i ne daj bože stvaralačkog djelovanaj. Osnovni je razlog zašto se više naprednjaštva nazadnjaštva, liberarizam i konzervatizam čak ni humanizam i otuđenjene mogu prepoznati ni razvrstati iz ovog ili onog, ovakvog ili onakvog ideološko političkog usmjerenja. Što su instrumentalizacija, manipulacija i degradacija čovjeka i svega ljudskog od obezličenog, obezljuđenosti, sila svjetske moći uzeli maha u toj mjeri da su radikalno dovedeni u pitanje ne samo povjesničarsko čovjeka već i njegov egzistencijski identitet i integritet. Politički javni život sa cjelokupnim medijskim prostorom instaliraju se i održavaju kao puki simulakrum. Prostor ispražnjen od živih ideja , prostor u kome sloboda ina svim nivoima razmjene sve više bivaju svedeni na univerzalni model direktivne komunikacije. Umjesto izbora umjesto mišljenja umjesto izraza imamo tek ponuđene prigotovljenne opcije, stavove ,grimase koji upućene zavise od nas samih. Smisao besmisao koji nas same pronalazi i bira umjesto da bude obratno. Te nas na takav apsulutno degradirajući način i nadrasta. Dakle kad govorim o ovoime govorim o tome što je Marko htio da apostrofira u jednoj riječi to je ta Amerika.Dakle, to što jeste negativna tendencija globalizacije koja svoj smisao ima zapravo u degradaciji humaniteta onakvaog kakvog ga mi u svom pamćenju doživljamo , odnosno tretiramo, odnosno shvatamo.Umjetnost uopće a posebno književnost s tim u vezi danas predstavljaju posljednju odstupnicu. Dakle to je moja teza u borbi za očuvanje same mogućnosti izraza ljudskog bića. U svakom nastojanju da se globalnoj tendenciji, deformaciji, degradaciji humaniteta pruži otpor moj je dakle stav da se upravo na toj liniji još može sistematizirati i promišljati to o čemu smo dužni i primorani govoriti kad govorimo o knj. ljevici i desnici danas.A to je osviještenost ili neosviještenost. U vezi s tim da se mora i kako se mora u sferi knj. umjetničkog izraza voditi borba za održavanje humaniteta. Pozicija knj.ljevice ako više ili manje izaberemo kao pozitivni naboj u postavljenoj polarnoj konselaciji bila bi dakle ili mogla bi biti pozicija pojedinca stvaraoca, odnosno knj.djelatnika koji nepotkupljivo , dosljedno otvoreno prepoznaje, razobličava i odbija pristati na bilo koju formu ugovora s đavolom politike, odnosno bilo koji oblik stvaranja, instaliranja, iskorištavanja pa i toleriranja makro ili mikro modela moći i utjecaja koji svojimaju izvan one osnovne jedino bitne komunikacijske relacije djelo-čitaoc. Pojednostavljeno formulirano knj.ljevica ako je dakle ovako u pozitivnoj kontaciji teoristički postavimo bila bi odnosno mogla bi biti,posvećenost umjetnosti kao prostoru autentičnom izraza humaniteta. I nikom i ničem drugom kao što bi kad se ovako gleda na stvar izraz knj.ljevica ima u sebi dosta pleonazanskog tako bi i kj.desnica bila na neki način kontradikciono in adjekto. Jel ako nešto od toga zaista jeste umjetnost knjiž. Ona ne može u ovoj konotaciji bitidesno.Pravi bi razgovor na ovu temu tek sada zapravo trebalo da započne. To je zaista ono što sam rekao da je tema provokativna. Pitanje je koliko smo mi u stanjuz izdržati njen izazov.S obzirom na pravce i mogućnosti konkretiziranja naprijed iznesenog načelnog stava odnosnoovakvog shvaćanja eksponencija.Postavljene ljevice i desnice uslovno. U praksi našeg knj.života do čega mi je u ovom koteksu posebno stalo i što bi trebali da bude moj prilog produktivnoj diskusiji razgovora na ovu temu. Da ne bude dilema i predrasuda oko toga kako svrstavamo i vrednujem sve interesne grupe il da upotrijebim jedan domaći izraz «halke» tj. sve neformalnekrugove utjecaja i moći u našem knj. životu. Sad je jako bitno što ću reći u zagradi formalnih krugova ko da i nema u onoj mjeri u kojoj sui ukinute institucije u ovoj oblasti. Ti su krugovi upravo u onoj mjeri u kojoj u samu stvar u književnost nastoje unijeti i instalirati modele djelovanja koje su njoj same u najvećem stepenu strani i protivrječni. Dakle, modele instrumentalizacije , manipulacije i ideologizacije. Dakle , hoću to da kažem ako ćemo u skladu s onimšto je nekad bila i što je mogla u ispunjenom značenju biti polarizirana koncelarizacija knj.ljevica i desnica. Ako ćemo to danas pokušati da rekonstektualiziramo odnosno aktueliziramo onda možemo jedino to uraditi po mom mišljenju na ovaj način. Umjetnik prava treba da bude dionik života književnosti, treba da sadržaježivota književnosti kolko god je to u njegovoj moći

Nametne kao sadržaje knj.života. Nasuprot onog što se natura io instalira u knj. život kako se predstavlja posve drukčiji kod komuniciranja i jednu posve drukčiju relaciju. Ja bi volio da to po toj liniji govorimo jer naravno ne u tom smislu da upiremo prstom jedni u druge i da se nego da kažemo, volio bi da čujem od mnogih ovdje prisutnih svojih kolega šta o tome misle da li mogu nadodati onome što sam iznio. Hvala vam.

DINKO DELIĆ

Da podsjetim prisutne tema ovog okruglog stola zove se književna ljevica i desnica danas. Dakle, mi smo se u nečemu složili prilikom konsultacija ovom okruglom stolu da nije potrebno oživjeti pojmove pitanja ljevice i desnice u ovom kontekstu kako su se oni bili formirali između dva rata. Akcent ovog okruglog stola ostaje na onoj riječi danas.Polarizacije u knj. naroda ex jugoslavije ideološke i svake druge postoje, jer kada one ne bi postojale ne bi postojale ni ove književnosti. A neposredan povod za ovakav okrugli sto osim 100 godišnjice rođenja Hasana Kikića bili su recimo induktori nomenklature ljevice i desnice u medijima.U medijima Slobodna bosna Adisa Bašić Šeco i BH dani Mile Stojić, Irfan Čečo Sarajevske sveske ćosiciziranje bosanskih pisaca Enver Kazaz, Zilhad Ključanin neka me ubiju moje knjige, intervju Fahrudina Sionanovića, časopis Ostrvo, polemika Marka Vešovića sa Dž. Latićem i još mnogo drugih momenata koji su karakterizirali knj. bosansko hercegovačku i bošnjačku, kako hoćete sarajevsku, tuzlansku. Za vrijeme ratai na ovamo i slično tome. Znači to je tema današnjeg okruglog stola. Nije dakle da se mi ne slažemo kako tretirati danas historijski pravac knj.ljevice danas nego problem je u tome kako ćemo mi kao knj.kritičari i pisci problemu nomenklature odnosno sastavljanju i formiranju riječi to je naš posao i to je naš zanat. Usto što to ponekad predajemo svojim studentima oglašavamo se u fenomenu koji ne postoji bosansko hercegovačkoj javnosti. Jedan od razloga , moja par godina stara tvrdnja al vjerovatnbo nije samo moja, samo ljudi neće da kažu da je odgovornost na piscima osim što su pucali po Sarajevu što su podijelili jugoslaviju BiH i ostalo kao sluge političaru usto što neće da govore direktno onome što je naša stvarnost. O tome što su mediji voljom politike zatrovani, da su medijski amnipulatori zloćudni i nekopetentni naravno u izuzetcima što se podrazumijeva.Ne bi nas ni bilo, mi bismo davno bili duhovi neke druge virtualne stvarnosti. Ali kažem zar nije malo arogantno to što ovoliki ljudi koje sam ja napočetku okruglog stola pomenuo kao konsultatnte u ovom okruglom stolu i sve poštovanje knj. veličinama M. Vešoviću i Z. Ključaninu kažu kako nema smisla govoriti o ovakvoj temi a oni sami su direktno učestvovaliu u produciranju izvjesnih polarizacija. Jer vidite Gradačac je mali grad. Možda su GKS-i na gašenju svoje tradicije i na nekom novom oživljavanju. To ćemo već vidjeti. Međutim, nije ni malo lijepo prijateljski, nema smisla govoriti na GKS-ima o temi koja je ovako formulirana a pritom ne imatina umu da su GKS-i bili nešto susreta i mi dajemo sve od sebe da oni budu i mjesto artikulacije dijaloga odnosno argumentiranog dijaloga a da ne bude samo kao i neki drugi knj. susreti mjesto na kojem ćemomi pročitati pjesme poluinteresno onima koji su došli poluinteresnona skup. Znači to je smisao ovog okruglog stola i ja bih volio da se to primjeti . Hvala lijepo.

MARKO VEŠOVIĆ

Evo opet me moj prijatelj Dinko tjera da me grize savjest. Ja sam ispričao sve što imam i da se opravdam izanalizirajući jednu pjesmu ljevičarsku. Htio sam reći Željkov tekst je jako dobar da ga sad ne falim u oči ali dobar je i zbog toga što

Možda ja sam trebao da zaboravim zbog toga što sam ispostavio da navijam za sebe samog.Sjetio sam se naime Tuzle. Ja sam predavao više ne mogu, nemam snage 3-4 godine i jedanput kad sam se vraćao sa fakulteta izašla je čitava Tuzlana ulicu. Šta je Irak? Ja nisam mogao da odolim da ne napišem tekst zašto sam iračanin . To je za pjesnike iluzija nad tekst čuveni Šalamona zašto sam fašist. Dakle, ironično .Ja sam tada postao iračanin. A u Sarajevu nikada ne bihg postao iračanin iako tamo živim. O čemu se radi? Ja sam prošao kraj skupa za Irak. Bog me ubio ako ih je bilo više od 500. U Sarajevu ne bih mogfao nikada postati iračanin a u Tuzli gdje je čitava Tuzla izašla da ne govorim sad

Ja bih dolazio mnogo više sa tim što se zove ljevica. Tusam shvatio da su mene Amerikanci napravili ljevičarem. Ja sam zaista pisao angažovane tekstove od početka rata i ne prestajem da ih pišem. Nema sumnje da sam napisao brdo angažovanih tekstova. Ne samo eseja, nego priča i pjesama. Ja mislim da ima mojih angažovanih pjesama koje su odlične. Šta drugi ko misli nije važno, važno je šta misli o tome prof. fakulteta. To je prava stvar. Ja nisam mislio da sam ljevičar i nisam biotada. To nije bilo niakave ideologije, ako hoćemo ja sam konzervativna strana moje svijesti.

To je arhaična konzervativna želja za ljudskom pravdom ali ja jesam ateista ali poštujem svih 10 dnevnih zapovijedi. Prva je ne ubi i prema tome to je utemeljeno na arhaičnom konzervativnom tekstu.

Kao prava raketa na afganistan pretvorila je moje tekstove u čistu ljevicu. Dala im teorijsko dostojanstvo. Mene su Amerikanci što rade u Iraku i Afganistanu od mene su napravili čistog ljevičara. Eto zašto mislim zašto ima smisla samo na planetarnom nivou govoriti o tim stvarima. Sve ovo kod nas je bezobličan kontekst a osim toga tačno je da sam učestvovao u nekim polemikama i u nekim polatrizacijama. Sad bi ja trebao da budem predmet izučavanja. Hvala.

ŽELJKO GRAHOVAC

Jako mi je drago što sam čuo i od Dinka i od Marka sada. Zapravo bi htio da nadopunim da možda još jedan korak napravim u otvaranju tog prostora za raspravu, za sekiraciju u vezi svega ovoga o čemu govorimo. Marko je sad ponovo apostrofičan taj pojam angažmana odnosno na koji način smo mi uključeni ili se uključujemo kolko je tu trpnog i aktivnog. To je sad problem u to što bi se moglo nazvati ljevicom. Marko je govorio o globalizaciji kao negativnoj tendenciji.Govorio je u ovom slučajuo Americi odnosno civilizacijskog modela koji dolazi pred kraj uoči propasti svijeta kao o sili koja njega primorava da se angažuje odnosno da sebe prepozna u tome što pojmovno pokušavamo da artikuliramo kao književno djelo.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]