Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

RIJEČ UREDNIKA

Dragi & poštovani čitaoče!

Praksa neredovnog izlaženja "Diwana", nažalost se nastavlja. U godini uvođenja PDVa i otkazivanja književnih nagrada PLANJAX i GKS, kada će i Gradačački susreti biti značajno reducirani, nije čudno da "Diwan" br. 17-18 ovoliko kasni. Kada izdavači otpuštaju radnike i otkazuju projekte, svaka književna inicijativa u BiH postaje incident. Ipak, sadržaj dugoočekivanog izdanja izgleda ovako:

Dubravka Đurić u tekstu "Institucija književnosti/umetnosti i pojam kanona" predstavlja stanovište kulturalnih studija o teoriji koja interpretira "svijet i u njemu posreduje" (C. Barker) jer modifikuje činjenice u procesu "provjeravanja", odnosno utiče na njih već motrištem koje definira hipoteza i "označiteljska praksa što proizvodi značenja u kontekstu društvene moći". Dok sekularni kanon, kao temelj institucionalizirane umjetnosti, postaje "zvijezda vodilja zajedničke kulture obrazovane elite" (D. LaCapra). Aktuelnost Đurićkinog istraživanja za književne, interkulturalne i političke fenomene balkanskih predpolitičkih zajednica više je nego očigledna.

U sličnom tonu je i prvi temat ovog dvobroja, transkript okruglog stola pod naslovom: "Književna ljevica i desnica danas", održanog na Gradačačkim književnim susretima, 28. maja 2005. godine. Tražeći mogućnosti imenovanja književnih polarizacija u BiH i regionu, u ovoj raspravi učestvovali su, što "milom" - što "silom": Željko Grahovac, Marko Vešović, Zilhad Ključanin, Hadžem Hajdarević, Ismet Bekrić, Munib Maglajlić, Ivan Kordić i Vaš ne-urednik. Nervozna diskusija na početku debate, preinačila se - ipak - u razmjenu argumentacije umjesto etiketa, čime su nadvladane organizacione manjkavosti "u startu".

Drugi temat je prevođenje. Naime, u gluhoći izolacije i siromaštva, svaka književnost pati od manjka prevoda, od manjka komunikacije, i sa prijateljskim okruženjem. Tako i bosanskohercegovačka. Zato su naši "transliteratori": Ulvija Tanović, Svetislav Travica, Aleksandar Bečanović, Zdravko Kecman, Lukasz Szopa, Stevan Tontić i Kerima Filan "prenosili" tekstove Elije Domenzain i Ane Ahmatove, Richarda Rortyja i Osipa Mandeljštama, Jasne Putrle-Srdić i Pedra de la Peñe, Gregorza Wróblewskog, Christe Reinig i Marine Achenbach, Halduna Tanera... Skromno priželjkujemo, čitaoče, da redakcija "Diwana" time stiče Vašu "multikulturalnu" podršku.

Vrijedne, mlade dame, Branka Vujanović i Mevlida Đuvić, pisale su istraživanje o Williamu Blakeu i Abdurezak Hivzi Bjelevcu. I pokazale kako ambijent kulturnih predispozicija i duhovnih preokupacija pisca ne zavisi od "žrvnja vremena". Kako je stotinjak godina razlike između Bjelevca (početak XX) i Blakea (početak XIX vijeka) ponor koji ne može premostiti ni tehnologija, ni emancipacija. Da je zreli individualizam mitoloških (romantičarskih) filozofema daleko "ispred" (!??) malograđanskog manirizma i pseudo-prosvjetiteljstva. Što samo na prvi pogled jeste nepravedno prema Bjelevcu. U pitanju je "horizont očekivanja", odnosno moć adaptacije (prinude) pripadnika i građanina (podanika) prema kulturnom kontekstu i okruženju. A to je, dozvolićete, problem koji nas tišti i danas.

Jasna Šamić, Rusmir Mahmutćehajić, Aleksandra Čvorović i Danijela Kambasković-Sawers napisali su recenzije (prikaz) knjiga Frederica Mitteranda, Adama B. Seligmana, Vladana Matijevića i Miljenka Jergovića. Taj toliko deficitarni (i profanisani) žanr u bh savremenoj periodici, eto, pokušavamo inicirati, dati prostor i značaj ocjenjivanju literature i piščevog postupka u djelu, a izvan “privatizacije” i protekcionizma.

Poeziju povrh temata pisali su: Fadila Nura Haver, Goran Sarić, Saša Skenderija, Ivančica Đerić, Jasna Šamić, Vlatko Marinović, Goran Karanović i Vaš skromni urednik. A prozu: Ferid Muhić, Miljenko Buhać, Srđan Papić, Bosiljka Pušić, Ljerka Car Matutinović i Mirjana Kapetanović. No, posebnu pažnju Vašu zahtijeva hypertext Sanjina Sorela "Vragovi na kruhu i vodi". Jer je Sorel žanrovski spajao poeziju, esej i prozu u jedinstveno jezičko biće. U vrijeme/prostor koji zavodi. Nadam se da ćete uživati...

Pardon! Bilo bi zločesto zaboraviti fascinantne ilustracije Bojana Bahića, našeg "kanoniziranog" maestra, njegov "digital art". A u ovom "Diwanu" pridružujemo mu "burnog genija" Williama Blakea i njemačku Francuskinju Lenu Vandrey čija sofisticirana filoginija plijeni razdraganošću oblika i boja. Uz to: pogrešno bi bilo reći "queer" za takvu različitost, za "Paradigme neudobne ljepote" Lene Vandrey (Paradigmen der unbequemen Schönheit, Bremen 1986), jer one profinjuju "oko posmatrača", čak i kad je ogrezlo u svakodnevni kal.

Tuzla, 30.03.2006.
Vaš urednik, Dinko Delić

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]