| Diwan 15 - 16 |
Zdravko Kecman: SCABIOSA TRENTA
Udruženje književnika Srpske, Podružnica Banja Luka, 2003.
Roman Scabiosa Trenta predstavlja pokušaj integralnog ostvarenja čovjeka vođenog unutrašnjom snagom, koju podstiču spoljašnji damari, slavi ljudsku postojanost u potrazi za idealom. Radnja romana se odvija nalik snu koji u određenim momentima postaje prava noćna mora. Glavni junak, Aleksandar Lebanić dinamično se kreće kroz splet najneobičnijih situacija vođen od strane mračnih sila ka magičnom cvijetu Scabiosa Trenta. Pomalo patetički traga za iluzijom djevičanskog cvijeta, sudbinski predodređen za potragu, dok se čini prinuđen da se kreće na samom rubu apsurda.
Scabiosa Trenta simbolizuje začaranu djevicu, odnosno cvijet koji niče iz djevičanske krvi. Pored toga ona ima opsesivnu moć, slikari pokušavaju da je naslikaju, muzičari da je uhvate svojom muzikom, mladići se noću preznojavaju sanjajući je. Vojnici i zarobljenici je traže da bi okončali ratna stradanja. Mnogi mrtvi književnici su žudjeli za njom. Ona se skriva negdje u visokim Julijskim Alpima nedostupna za sve one koji je nisu vrijedni. Aleksandar se upliće u potragu pod uticajem đavoljih poslova i njegov razlog je kako on kaže sledeći:
“Pomišljao sam da li je moja duša stvarno prodana. Možda sam je prodao i ja, čim sam posegnuo za idejom čistoće Umjetnosti, koja možda ne postoji. Za mene je to bila Scabiosa Trenta. Tako se progonjenje nastavilo dalje. U ovom ili onom obliku. Sve što sam radio, bilo je to i nadmudrivanje s njim.” (str. 119)
Na svom putu on će se susretati sa mnogim drugim vražijim nakotom kao što su vještice u vilenjaci, čudovišne i smrtonosne životinje ali pored toga će se sretati i sa leptirima-anđelima, slijepim mudracima, besmislenim sudijama Tajnog vrhovnog suda. Zapadaće u najluđe situacije kao što je služba u Vojsci Slijepih i istjerivanje Đavola. Družiće se sa mrtvim piscima, pred nama će uskrsavati Dante, Homer, Šekspir, Tolstoj, Puškin, Dostojevski, Borhes, Kafka… i mnogi drugi na konačnoj petstogodišnjoj književnoj večeri za vrijeme koje se spaljuju bezvrijedne knjige, a one druge odlaze u vječnost. Na kraju svog dugog lutanja pronići će i magični cvijet vođen bunilom mjesečevog ludila.
Posebno je interesantna uloga žena u romanu Scabiosa Trenta, pisac pribjegava mistifikaciji ženskog bića koja se manifestuje kroz opsjedajuću privlačnost i sposobnost manipulisanja muškarcima u cilju realizovanja sopstvenih pomalo čudnih i nejasnih želja. Pri čemu i sam cvijet na neki način predstavlja netaknutu žensku vulvu koja još uvijek čuva u sebi sve tajne. Čak i sama Danteova pećina, u kojoj se na kraju romana nalaze svi slijepi književnici, ima istu simboliku. Tako zemljina unutrašnjost i podzemne katakombe predstavljaju pramatericu iz koje potiču i u koju se vraćaju sva znanja svijeta. Žene su oličenja životnih principa a sukobi sa njima, kao i uplitanje u njihove mreže apsolutno su neizbježni.
Prva aluzija je svakako na čuveni roman Mihaila Bulgakova Majstor i Margarita. Kecman ne skriva sličnost, on je naprotiv ističe dajući jednoj od svojih junakinja upravo identično ime Margareta. Tako dolazimo do prvog ženskog lika u nizu neobičnih i fascinantnih demonskih žena u romanu. Najjasnija paralela se uočava upravo na održavanju vještičijeg sabata u Valpurgijskoj noći između 30. aprila i 1. maja, koji se odigrava na Tromostovlju u Ljubljani. Margareta je neuhvatljiva i promjenljiva kao i sve podanice mračnih vještičijih umijeća. Najprije je ona njegova djevojka, kasnije sljepica koja ga uvlači u maglovitu potragu za čarobnim cvijetom. Ona je Đavolova desna ruka i za nju pisac kaže:
“Bila je erotomanka, razmaknutih bokova, i nikada nisi mogao primijetiti da je sretna. U suštini, kao da je imala samo jednu namjeru, da sve razori i uništi oko sebe. Ipak, konačan ishod, vodio je samo njenoj propasti.” (str. 6)
Tek na kraju će Aleksandar uspjeti da se oslobodi opijenosti Margaretom i potragom za njom, i to samo tako što će je zamjeniti drugom mnogo uzvišenijom ženom koja, vjerovatno ne slučajno, svojom nježnošću podsjeća na Danteovu Beatriče. To je mlada opatica u bijeloj haljini stara jedva četrnaest godina, njeno ime je Janka Marka. Momenat kada ga ona opčinjava, nakon što mu je uništila i razbacala oružje i odjeću vragolasto se smijući, pisac opisuje na sledeći način:
“A onda mi je pružila ogrtač istkan od vlasi žena opatica. Tada sam shvatio da nema ničega tako nedokučivijeg i dalekosežnijeg od ženske fantazije. Ona sama nastaje iz sebe, a zvijezde vodilje, pomažu im da učestvuju u tome. Bio sam joj potpuno predan. Tada me je uzela za ruku i povela opčinjena za sobom.” (str. 136)
Nakon toga Marka Janka će Aleksandru pokloniti svoju nevinost i iste noći u utrobi kipa Cecilije C. začeti dijete, kao što su činile sve njene majke i pramajke prije toga.
Treća čudovišna ženka je Vilma Lang, fetišistkinja koja dovlači vojnike u sobu punu muške kose i naslađuje se sa njima u najneobičnijim erotskim igrama. Ona sebi podređuje vojničke starješine i zahtjeva da joj se doprema kosa svih vojnika jer je ta muška kosa naprosto izluđuje i budi svaku poru u tijelu. Tada osjeća da su svi oni u njoj a ona u njima. Ona će glavnom junaku ponuditi sebe, svoju ćerku, i unuku djevicu u zamjenu za torbu punu zlata. Ona je zastrašujuća figura razjarene ženke koja guta sve i odbacuje ih kada se zasiti.
Kolosalni i čudesni kip Cecilije C, koja je po legendi bila svetica i pjesnikinja slijepih, predstavlja fascinaciju još jednim ženskim likom, koji doduše nije direktno prisutan u radnji ali ipak ima veliki uticaj na nju. Smatra se da je sjedjela u pećini zajedno sa Danteom dok su se skrivali od Inkvizicije. Njenu ogromnu statuu u vidu sfinge sa licem koje se udvaja, kažu da je stvorio sam Mikelanđelo Buonaroti, i ona predstavlja svojevrstan idol slijepima.
Igra i nadmudrivanje sa Đavolom predstavlja kako suštinu tako i kulminativni momenat radnje. Đavola naravno ima više, tako oličenje njegove zemaljske prirode predstavlja Srećko Lutrijaš. Opasna je igra koju glavni junak igra sa njim. Đavo je nepredvidiv i uvijek vreba, njegovo prisustvo se osjeća i prepoznaje svuda, od njega ne možemo pobjeći osim tamo gdje on želi da nas otjera. Borba sa njim je za smrtno biće preteška, nekako uvijek na kraju ispada da je nečastivi na dobitku. Drugi, još strašniji je Đavo koji čuči u samom glavnom junaku, kojeg on razotkriva dok boravi u Vojsci Slijepih, pod tuđim imenom, kao Mirče Dimitrijev:
“Onog nekadašnjeg, niko me više nije poznavao, čak ni moji pretpostavljeni. Bio je to nekakav preobražaj u meni, kojem nisam znao razlog. Mislim da je u me bilo ušlo stvorenje koje je čučalo i sve to radilo. Ono je sprovodilo dril. Ono je radilo što je htjelo. Bio sam nemoćan da bilo šta učinim protiv njega, da mu se oduprem. Držao me je za misli, kosti, krv. Ništa mu nisam mogao. Sve je radilo po svome.” (str. 117)
Kecmanova metaforičnost je specifična, na neobičan način slikovita, sugestibilna i opsjedajuća. Percipira fine i značajne detalje koje tka u neraskidivu nit priče. Stil njegovog pripovijedanja nije analitički, on ne objašnjava stanja i postupke svojih junaka, oni jenostavno pulsiraju sopstvenom energijom koja ih vodi neznano kuda. Primjećujemo da je roman prepun zamagljenih alegorija na stvarna i istorijska zbivanja, a time i likove. Ipak determiniranost života jedinke, od strane više sile, kao i uzroci ljudskih patnji i stradanja ostaju nedokučivi. Jasno je da Kecmanov cilj nije bio da raspliće psihološke dileme i razjašnjava situacije, pisac je želio da oživi jedan osebujan svijet ispunjen lucidnim obilježjima koja kao sintetička kreacija nastaju iz njegovih somnaboličnih stanja.
CCopyright
Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows ISO
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na javna.bi@bih.net.ba