| Diwan 15 - 16 |

Anisa Avdagić

FEMINISTIČKA STANOVIŠTA, PRESJECI, SUDARI NA RASKRSNICI

I. Uvodne riječi/pojam/definicija

„Okrutna“ postmoderna misao ubila je/ranila velika slova Identiteta, Povijesti, Pravila… njihov smisao te vjeru u nedjeljivost, jedinstvenost onog šta su označavala. Štaviše, mnogi su se zbog toga mogli/morali zapitati – da li je takvo šta ikada i postojalo. Da kojim slučajem i jeste, lament nad sada već (oduvijek) rasparčanim svijetom ne bi trebao trajati dugo (ili nikako) jer zauzvrat ponuđena pluralnost može biti samo prednost. Sumnja u konzistentan, singularan model svijeta, kulture… ne dozvoljava ni razmišljanja koja se navlače na tanak led takvih iluzija. U skladu s tim, ni o feminizmu – jednom, suštinskom, koherentnom, jednoj stvari posvećenom, ne može se govoriti, nego samo o „pluralističkom mnoštvu feminizama u otvorenom društvu današnjice: od radikalnog do socijalističkog, od francuskog do američkog, od poststrukturalizma do kiborg-feminizma, od akademskog do aktivističkog feminizma, i, naposljetku, od ženskih studija do feminističke teorije.“1 A šta je to 'mnoštvo feminizama', šta su 'feminizmi'?

Osnovni aspekti tog uglavnom zapadnjačkog proizvoda –(feminizam kao termin jeste osmišljen na Zapadu, ali kao promicanje ženskih prava nije isključivo zapadnjački proizvod. On je, kaže Margot Badran, „biljka koja raste isključivo na vlastitoj zemlji (što nipošto ne znači da je svaka ideja ili pokret bilo gdje hermetički izolirana)“2 – sadržani su u „borbi“ za ravnopravniju ulogu žene u društvu, protiv seksizma, za razumijevanje žene, njene spolnosti/rodnosti, pisma, govorenja, djelovanja u „ženskom ključu“, mjerilima drugačijim od onih muških, falusnih na koje je cjelokupno društvo sviklo kao na prirodne, i koja su najvjerovatnije pisana velikim slovom. Od prvih feminističkih zahtjeva za jednakošću koji su se vrlo brzo pokazali kao pogrešni, preko radikalnijih zahtjeva koji insistiraju na strogoj dihotomiji, došlo se i do liberalnije struje koja promišlja takve radikalne razlike te pomjera granice ka rodnim studijima, vrlo osviještenom djelovanju koje, prevazilazeći stereotipne spolne razlike i uloge, rodni identitet prihvata kao kulturalnu tvorevinu. Na tom „razvojnom“ luku dalje se izvodi niz ponekad i suprotnih klasifikacija feminizama/feminističke kritike/teorije. Jedno im je ipak zajedničko, a to je polazište/odredište – žena (šta/kako god ona da bila/posta(ja)la/predstavljala), ali uvijek u fragmentima, kao svijet iz kojeg dolazi, u kojem jeste.

a) Mapiranje

Zaokupljena (ne tako davno) minulim ratom, skoro jednako tragičnim mirom, izbačena iz egzistencijalne ravnoteže, bosanskohercegovačka svakodnevica (pa i ja u njoj) – upravo postmodernistički – ne trpi(m) priče same po sebi, sumnja(m), propituje(m). Kome trebaju feminizmi? Je li to važno? Gdje sam ja u svemu tome? Šta mi to „obećava“? Pitanja, s obzirom na poziciju s koje dolaze, nisu nimalo nelogična niti isforsirana. Teško je u „logici prečih stvari“ objasniti čemu to besposličarenje, ali s obzirom na brojna silovanja, nasilje nad ženama, razne oblike neravnopravnosti, nejednakosti(!) te s obzirom na (negdje na kraju sumorne liste, od svega najbezbolnije) prešućivanje žene u povijesti i najčešće jednodimenzionalno, apstraktno viđenje žene i njenog tijela u književnosti koju proizvode muškarci, teško je pronaći i argumente protiv. Zašto ne? I zašto baš ne krenuti od najmanje bolne, a toliko iritirajuće tačke – književnosti (a što će opet imati političke implikacije), uz samoobećanje da ću u svemu tome imati bolju priliku da (re)definiram svoju poziciju.

U vezi sa spomenutim oblicima (ne)jednakosti treba još nešto dodati. Luce Irigaray, naprimjer, smatra da su zahtjevi za jednakošću pogrešni jer impliciraju neku kategoriju usporedbe koja, mora se priznati, upravo su muškarci sami. A želja za izjednačavanjem s muškarcima lišava ženu artikulacije vlastitih ciljeva, podloge, te na neki način favorizira prvi član usporedbe, čime se ukazuje i na ovisnost o muškoj sferi preko koje se ženska može definirati. Otuda Irigarayeva insistira na jasnoj muško/ženskoj (na spolu zasnovanoj) opoziciji. I to sve dok se drugi član u paru posmatra samo kao varijanta onog prvog normiranog.

S druge strane, opet, ako se pristane na koncept suplementarnosti, koncept po kojem je jedna kategorija u (ne)sretnoj hibridnosti već „zaprljana“ drugom, zahtjevi za izjednačavanjem najednom i nisu najgora mogućnost jer te dvije sfere/kategorije u procesu poredbe već traju naporedo te je i muškoj grupi/sferi potrebna ona druga na osnovu koje bi se definirala. To odmah slabi opreku, granicu čini tanjom, poroznijom. Interferencija se čini neizbježnom.

Pogrešno ili ne, želja/zahtjev za jednakošću/jednakopravnošću, ta prvofazna komešanja, korak su koji bosanskohercegovačka kultura mora načiniti, proći i koji, najvjerovatnije, još uvijek živi.

II. I vrapci na grani?

Izuzme li se osviještenost/opreznost pojedinih koje/i (pri)znaju da je feministički pokret u BiH tek „na početku“, te da smo „u fazi borbe za jednakopravnost i to u uslovima kada ona, deklarativno, uopće nije u pitanju, ali se baš zato sve jasnije da razaznati lukava politika te deklarativnosti u javnom diskursu i opća netrpeljivost prema ovoj problematici u privatnoj sferi“3 – često se zapravo čuje da je priča o drugorazrednom položaju žene poznata već svima, prevaziđena te da interes treba usmjeriti ka nečemu „modernijem“, kiborzima možda. (Ta, usvojen je zakon o ravnopravnosti spolova – idemo dalje.) Najčešće opet, izraslo iz antifeminističkog miljea, čuje se kako u našem načinu života feministički pokret, u bilo kojoj fazi, samo remeti ravnotežu. O tome ćaskaju profesori/ce, studenti/ce, vrapci na grani. Svako na svoj način. Pravo stanje stvari je negdje između, na početku. Niti je to prevaziđena priča, niti nepostojeća. Na kraju, i da ne postoji trebalo bi je izmisliti jer „falocentrizam postoji“ i svima je neprijatelj. „I muškarac kroz njega gubi, različito, ali ozbiljno kao i žena.“4 Potrebne su stoga promjene, za početak, barem, priča o njima.

a) Žena?

Oni/e koji/e se vole ograditi negiranjem potrebe za feminističkim promišljanjima, samo su jasan pokazatelj koliko je patrijarhalna matrica duboko utvrđena u svijesti pa i većine žena (ili posebno žena) i koliko su i one u toj matrici. Koliko se žene (i ne samo one) altiserovski kazano potčinjavaju politici, ideologijama koje skoro protejski biraju razne forme te uvijek, na nimalo represivan način, pronađu uzemljenje. Većina žena, ipak, ne osjeća se potčinjenom, ne zna da jeste, pa ih možda u tom blaženom neznanju ne treba ni ometati, još manje osuđivati zbog antifeminističkog poborništva. Krivac, ionako, nije među njima. A i to je već pitanje moći i načina njene primjene.

To je zapravo i jedan od odgovora (tek perspektiva) na pitanje – Šta je žena? Je li to određeno anatomijom, spolom, ne-muškarac? Ako je tako onda se žena ne definira po onom šta jeste nego po onome šta je u odnosu na muškarca kao normu. To istovremeno znači da ne postoji ono suštinsko po čemu je žena – žena. Jer da li se ikako može govoriti o nečemu homogenom iza tog pojma žena? Tu vrstu identitarnosti trebalo bi prihvatiti kao klizeću, nefiksiranu te nikako odredivu nekim stereotipnim formulama, rođenjem. Pravi se, dakle, razlika između spola kao biološke činjenice i roda kao kulturom oblikovane kategorije, mada se i o spolu kao biološkom već govori kao o prevaziđenom konceptu. (Za Judith Butler, naprimjer, i spol je tek konstrukt, koncept koji je jednako kao i rod proizveden/odrediv diskurzom, nekom vrstom simboličkog poretka, unaprijed zadatim ulogama i njihovim ponavljanjem. Izvan diskurza kao kriterija „ne postoji subjekt koji prethodi svojim konstrukcijama“, rekla bi Butlerova, a spol kao određujuća kategorija prema suprotnim zamislima prethodi stanju simboličkog poretka, tog diskurza, dakle.)

Ipak, za neke feministkinje, Irigarayevu naprimjer, važno je insistirati na spolnoj različitosti, ukoliko se želi dobiti „subjektivni status“. Spolom je određeno, smatra Irigarayeva, i tijelo, i jezik, i pismo… a pokušaji neutralizacije spolnosti na nekom od tih nivoa samo su privilegiranje onog drugog spola. Seksizam je zasnovan na spolnoj razlici i samo se kroz nju može i riješiti. Na takvoj razlici treba istrajavati sve dok se i ženski spol ne bude razumijevao kao norma, a ne tek kao dopuna, kao spol koji nije muški. S druge strane, taj neki puni ženski identitet ne dobiva se tek rođenjem, rekla bi Irigarayeva. To je uvijek proces, to je postajanje, njegovanje. Ali, treba dodati – to je nedovršen proces, nikad jednostran, jednostavan, na sve žene jednako primjenjiv. (S ovim bi se složila i Butlerova koja ne pristaje na koncept grupnog identiteta, jer to podrazumijeva neku suštinsku svima zajedničku karakteristiku.)

Ni u jeziku koji govori nas, koji jednako bitno konstruira naš rod stvari nisu puno bolje. Ne postoji nešto kao neutralan jezik, a najčešće mu se kao takvom prilazi. Prema R. Lakoff, jednoj od feminističkih lingvistica „diskriminacija protiv žena vidljiva (je) na dva načina: na način kako opća upotreba jezika njih tretira i, drugo, onako kako su one naučene da govore o sebi i svijetu.“5 Ovo navodim da bih se ogradila od stereotipnih iskaza (što ćete ih pronaći u jeziku koji govori mene) te njihovih implikacija. Kada se odgovori na pitanje Šta je žena, odnosno kada se pristane na jedan od mogućih odgovora, koji ne moraju nužno biti i oprečni, odgovorit će se i na ovo drugo – Šta znači govoriti kao žena. Pisati?

b) Pismo?

Problem – žensko pismo. Ova odrednica žensko ukazuje na razliku spram onoga koje pod krinkom univerzalnosti krije drugu odrednicu – muško. Onda ovo pismo treba biti i drugačije. A da li se uz ovo pismo zbog njegove drugačijnosti mora nužno pridodati i atribut histerično? Pa da, ukoliko je mjerilo ono „ortodoksno“, „racionalno“, „linearno“, „univerzalno“ pismo. Ali valjda postoje i neki drugi parametri. Šta je zapravo žensko pismo? Je li to ono što pišu žene, određeno nekim biološkim stanjem, spolom? Drugost?

Bila sam prisutna. Okupljenim studenti(ca)ma profesor, sav oduševljen, hvali jedan rad: „Ta rečenica, taj neortodoksni zaplet… Pravo žensko pismo!“ Svi se pitaju čiji li je to rad. Iz pozadine, začu se krupan glas ne baš krupnog neobrijanog studenta: „Moj.“

Ali koliko i žene same, zapravo, mogu drugačije pisati s obzirom na maskulinu kulturu koja ih konstruira, te nikako neutralan jezik „u kojem se rađaju“? Kako iz toga „izaći“? Jer kako prevazići granice, povratiti se u „imaginarno“, neposredno, „neorodnjeno“ (ungendered) a ostati čist od tragova autoriteta od kojih se „bježi“? Je li uskrsnuće tog potisnutoga glasa zaista moguće, u potpunosti? Ova pitanja, iako svojom prirodom prevarena falocentričnim modelima definiranja, postavljanja granica, ipak su potrebna, možda i logična. Za ovakvu nevjericu i H. Cixous je ostavila prostora kazavši da se mi „još uvijek koprcamo – s nekim izuzecima – u starom poretku.“6 Helene Cixous, sedamdesetih godina, formulira koncept ženskog pisma da bi se njime suprotstavljala „bestjelesnom“ zapadnjačkom modelu filozofiranja (prosto muškom) koji se proširio na (skoro) sve discipline, koji je u ime duha ubio tijelo, što ga, inače skoro po inerciji u ime prvog, „ubija“ drugi član binarne opozicije (muško/žensko, duh/tijelo, kultura/priroda…), nespreman da prevaziđe krajnosti i malo se poigra. Žensko pismo je izlaz! Glas tijela! To je glas (iz) imaginarnog, faze koju prolaze svi, tada još nesvjesni razlika, slobodni od društvenih/spolnih/rodnih regulativa/uloga. (Otuda nije ni isključivo žensko.)

Problem/koncept ženskog pisma ili se postavlja kao zaista teže razrješiv ili se, s druge strane, suviše pojednostavljeno shvaća, u oba slučaja je utopijski, ali nikako neprihvatljiv. Spisateljska praksa koju karakteirizira „odsutnost jakog logocentričnog subjekta“, „pluralnost diskursa“, „dekonstrukcija zahteva da tekst govori samo glasom muškarca“, „narušavanje objektivnosti pripovedanja“7, rado nazvana me(h)ko pismo (a zamisao je ženskog) nije uvjetovana anatomijom. Ili, ne isključivo anatomijom. Žensko postaje sinonim za pismo marginalnih, koloniziranih, drugih. Ili, recimo ovako, ženski piše žena, a šta se podrazumijeva pod tom kategorijom već je drugo pitanje.

c) Višak ili…

Oni koji bi, sasvim, preskočili pojedine faze, posebno ovu zamornu, prvu, mogli bi biti u opasnosti od nikad nerazriješenog, potisnutog. S pričom koju već i vrapci na granama znaju nešto treba učiniti. To, naravno, ne znači da treba neprestano tapkati u mjestu, ne pomaći se s početka, niti da se neke (naj)savremenije teorije ne mogu promišljati u bosanskim uslovima, ili tekstovima. Naprotiv, jednostranim teorijama ili samo jednoj teoriji prvo će se suprotstaviti sam tekst koji se ne da/ne može ograničiti na jedno vrijeme, prostor, gledište… Tome se suprotstavlja i metaforičko određenje bosanskog prostora kao raskrsnice na kojoj neprestano dolazi do susreta, prožimanja, sudara različitih koncepata od kojih ni jednom ne polazi za rukom da dobije prevlast nad drugima. Međutim, znači ili prije upozorava, da bi se taj višak, otpadak feminističkog „pokreta“ u bosanskim uslovima mogao iz neke napukle „kanalizacijske cijevi“ razliti po uglađenoj slici.

U oba slučaja, shvaćena kao prevaziđena ili nepostojeća priča, prva faza feminističkog razmišljanja, djelovanja prosto djeluje kao višak, te je u tako zadatoj ulozi indikant još uvijek, za konkretna ženska pitanja, nepovoljnog stanja u bosanskim uslovima. Ne treba onda ni iznenađivati kada propitivanja patrijarhalnog diskurza, feministička čitanja pojedinih djela bljesnu svojom radikalnošću. Ona su, pa i teorija uopće, kako bi Biti rekao „zrcalo prinijeto terorizmu stvarnosti“. Kada umjesto bosanskih budu neki arkadijski uslovi i čitanja će biti „milosrdnija“, „zavodljivija“.

III. Drugim riječima

Feminizmi – množinski oblik ukazuje na različitost smjerova, „valova“, škola, više ili manje radikalnih, više ili manje osviještenih. To nije jedinstven pokret ali im je jedno/a zajedničko/a – žena, ključna kategorija, subjekta feminizama. Postavlja se samo pitanje: Šta je žena. Od toga su krenule i Simone de Beauvoir i Kate Millett oslobodivši ženu njene biološke predeterminiranosti spolom, jer ženom se ne rađa već postaje. Rod je shvaćen kao kulturalni konstrukt. Uspostavivši razjednačen odnos između spola i roda, feministička teorija/kritika otisnula se u promišljanja istih, vješto ih povezujući s pitanjima moći i njene sprovedbe. Tragalo se za nečim ipak esencijalnim (barem „operativnim esencijalizmom“), nečim što će ženi pružiti vlastitu prošlost, porijeklo i zbog čega ona više neće biti tek trošiteljica muške kulture, jezika, pisma. U tom ključu nastao je i utopijski projekt poput écriture feminine, žensko pismo koje H. Cixous osmišljava kao pokušaj uskrsnuća potisnute, nijeme ženstvenosti/ženskosti. Postavlja(lo) se i pitanje Šta znači govoriti kao žena. Odgovor je (bio) neraskidivo vezan s onim što je/su žena, žene. Tek kada se odgovori na to pitanje, ili barem pristane na jedan od već ponuđenih odgovora, moći će se razmišljati i o tome šta znači pisati, govoriti, postajati... žena. Ili neće. Naime, Butlerova će devedesetih odbaciti mogućnost posmatranja žene kao univerzalne, homogene kategorije kojom se na kraju može postati. To postajanje je neprestan proces, nikad dovršen i nikad za sve isti, to je istovremeno i „doživljeno sebstvo“. To je oslobađajuće. To daje mogućnost da se i neka osamdesetogodišnjakinja, koju su dva puta udavali, nijednom upitavši za mišljenje i koja misli da je to prirodno, i ja koja još uvijek čitam i (re)definiram svoju poziciju i neki, meni trenutno nepoznat transvestit, recimo, s jednakim pravom deklariramo kao žene.

U bosanskim uslovima, pa i mnogo šire, vjerujem, to je još uvijek preležerno, pa i neprihvatljivo mišljenje. Jer mi smo na početku, u fazi „borbe“za jednakopravnost, u fazi prečitavanja muškog teksta te promišljanja tradicije ženskog pisanja. Još malo, na početku.

LITERATURA:

1. Badran, Margot: „Islamski feminizam: šta taj pojam predstavlja?“ u Dijalog, časopis za filozofska i društvena pitanja, 1-2, Sarajevo, 2002

2. Beker, Miroslav: Suvremene književne teorije, Zagreb: Matica hrvatska, 1999.

3. Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb: Matica hrvatska, 1997.

4. Butler, Judith: „Remećenje roda, feministička teorija i psihoanalitički diskurs“, u Nicholson, J. Linda (ur.): Feminizam/postmodernizam, Zagreb: Liberata: Ženski studiji, 1999.

5. Butler, Judith: Tela koja nešto znače, o diskurzivnim granicama „pola“, Beograd: Samizdat B92, 2001.

6. Cixous, Helene: "Sorties" u Književnost, povijest, politika, uredio Kramarić, Z, Osijek 1998.

7. Culler, Jonathan: Književna teorija: Vrlo kratak uvod, Zagreb: AGM, 2001.

8. Irigaray, Luce: Ja, ti, mi, za kulturu razlike, Zagreb: Ženska infoteka, 1999.

9. Kristeva, Julia: Moći užasa, Zagreb: Naprijed, 1989.

10. Lešić, Zdenko: Nova čitanja, Poststrukturalistička čitanka, Sarajevo: Buybook, 2002.

11. Moranjak-Bamburać, Nirman: "Identitet i spolnost" u Dijalog, 1-2, časopis za filozofska i društvena pitanja, Sarajevo 2000.

12. Showalter, Elaine: "Feministički kriticizam u divljini" u Književnost, povijest, politika, uredio Kramarić, Z, Osijek 1998.

13. Šuvaković, Miško: Postmoderna (73 pojma), Beograd: Narodna knjiga, 1995.

Jedinice s interneta (dostupne, 22.10.2003.):

1. Bahovec, Eva: "Feminizam kao epistemologijski projekt", http://www.zarez.hr/80/temabroja7.htm

2. Biti, Vladimir: "Metoda vrludanja", http://www.b92.net/casopis_rec/61.7/pdf/199-211.pdf

3. Dojčinović–Nešić, Biljana: "Ginokritika: Istraživanje ženske književne tradicije", http://www.zenskestudie.edu.yu/srpski/zenskestudije/zs_s5/ginokrit.html

4. Katnić-Bakaršić, Marina: "Jezik i rod ili: o jeziku koji Nas govori", http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/94novi/

5. Moranjak-Bamburać, Nirman: "Topos granice i granični fenomeni u književnosti BiH, Lekcije o granici", www.openbook.ba/forum/nirman_moranjak.htm

6. Moranjak-Bamburać, Nirman: "Tematizacija feminističke kritike u bosanskim uslovima", http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/94novi/

1 Bahovec, Eva: "Feminizam kao epistemologijski projekt", http://www.zarez.hr/80/temabroja7.htm.

2 Badran, Margot: „Islamski feminizam: šta taj pojam predstavlja?“ u Dijalog, časopis za filozofska i društvena pitanja, 1-2, Sarajevo, 2002, 195.

3 Moranjak-Bamburać, Nirman: "Tematizacija feminističke kritike u bosanskim uslovima", http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/94novi/.

4 Cixous, Helene: "Sorties" u Književnost, povijest, politika, Kramarić, Z. (ur), Osijek, 1998, 264.

5 Cit. prema Katnić-Bakaršić, Marina: "Jezik i rod ili: o jeziku koji Nas govori", http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/94novi/.

6 Cixous, Helene: navedeno djelo, 265.

7 Šuvaković, Miško: Postmoderna (73 pojma), Beograd: Narodna knjiga, 1995, 73-74.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]

CCopyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows ISO encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na javna.bi@bih.net.ba