| Diwan 15 - 16 |
Mihajlo Pantić
SNIMANJE MISLI
(Iz novije srpske poezije)
Ana Ristović, Gojko Božović, Olgica Rajić, Miša Pasujević, Nataša Žižović, Dejan Aleksić, Nenad Jovanović, Jelena Marković, Sandra Nešović, Miloš Petković, Ana Seferović, Marjan Čakarević, Jasmina Topić, Radojica Bunčić, Siniša Tucić.
Savremena srpska poezija postala je gotovo nepregledna. Sa vrlo dugom tradicijom, sa velikim pesnicima, sa svim stilskim pravcima i pesničkim školama svojstvenim evropskom kulturnom krugu, današnja srpska poezija čak i onoga ko je pomno čita i istražuje ponekad podseti na jezičko more bez obala. U toj poeziji koegzistiraju najrazličitije moguće stvaralačke orijentacije, modernizovani klasični izraz i neoromantizam, neoavangarda i postmodernizam. Na jednoj strani je gestualna, eksperimentalna, “jezička” poezija; centralni tok sintetizuje elemente pesništva minulih stoleća, dajući im novi vid realizacije i novu perspektivu, a na drugom kraju opstojava standardizovana (vrlo često i amaterski oveštala, petrifikovana) lirska ispovednost. Pesnici koji reprezentuju srpsko pesništvo s kraja XX i početka XXI veka takođe su, po imanentnom pravilu autentičnog jezičkog stvaranja, međusobno neslični i neuporedivi, i vrlo ih je teško, ako je uopšte i moguće, grupisati, kako u nekom spoljašnjem (generacijskom), tako i u unutrašnjem (poetičkom) smislu. Moglo bi se reći da njihove individualne talente ujedinjuje jedino jezik na kojem pišu.
Godišnje se na srpskom jeziku objavi preko pet stotina novih pesničkih knjiga. Njih nije moguće iscrpno sistematizovati, jer ih, naprosto, nije moguće sve ni pročitati. Kratak izbor iz novije srpske poezije tako je uglavnom određen afinitetima i procenama priređača, koji bi sebe pre odredio kao čitaoca koji, uprkos svemu, ne odustaje, a manje kao kritičara opterećenog preteškim i neizvesnim pitanjima sistematizacije i strogog aksiološkog prosuđivanja aktuelne pesničke prakse. Takvu, drugu, poziciju ispovedao sam 80-ih godina prošlog veka, kada sam zajedno sa pesnikom i kritičarem Vasom Pavkovićem sklopio hrestomatiju tadašnje mlađe poezije Šum Vavilona (1988). U kasnijim godinama izostali su pokušaji obuhvatnijeg kritičkog opisa novijih pesničkih postignuća (delimičan izuzetak čini izbor iz transsimbolističkog pesništva Reči i senke Tihomira Brajovića i antologija ženske poezije Radmile Lazić Mačke ne idu u raj), zbog čega, danas, novija pesnička scena odaje utisak izvesne raspršenosti, u svakom slučaju, odsustva stilske ili poetičke dominante, a što se posredno može dovesti u vezu i sa neizvesnošću, pa i relativnošću i diskutabilnošću statusa poezije u sistemu savremene srpske kulture.
Dok među retkim čitaocima/kritičarima i, naravno, samim pesnicima, i dalje postoji razumljivo nastojanje da se poezija povlasti, čak i divinizuje u odnosu na sve druge oblike umetnosti, a ne samo književnosti, sa druge strane je više nego vidno pomanjkanje javnog interesa za pitanja pesništva i za pesničke stvari. Postoji ceo jedan pogon, cela mreža sa-činilaca unutar kulture koja se brine oko poezije (izdavači, nagrade, konkursi, edicije, časopisi, kritika), ali sve to ne može neutralisati osećanje da sa prijemom poezije nešto nije u redu. U tom smislu, najteže je novijim pesnicima, onima koji ulaze u neprofilisan prostor sa najmanje pragmatičnim oblikom govora kakav je upravo stih. Oni, stoga, zavređuju posebnu pažnju simultane kritike, ali se, takođe, podrazumeva da je neophodno da neprestano podižu nivo stvaralačke i kritičke samosvesti, to jest, da odrešitije formulišu vlastita poetička stanovišta koja ne moraju nužno biti stereotipno zasnovana na radikalnom poricanju zatečenog pesništva ili tekuće kritike. Ovo govorim stoga što sam uveren da bez negovanja odgovarajuće kritičke refleksije, kako samih pesnika, tako i kritičara koji nastupaju naporedo sa njima, nema istinske integracije nove poezije u sistem književnosti jednog jezika. Čekati da to uradi neko drugi, ili neko stariji, zaludan je posao, čiji je najčešći ishod rezignacija. Mali broj dobrih časopisa, i ne naročita zainteresovanost izdavača i medija za poeziju ne bi trebalo da određuju sudbinu poezije, koja je oduvek duboko individualni čin, i koja se gotovo uvek (osim u trenucima političke instrumentalizacije i delovanja kulturne matrice koja mitizuje nacionalne pesnike) piše sa ruba, bolje reći, iz samog središta krize.
Krize bilo čega.
Podrazumeva se da je ovaj izbor, pravljen iz pozicije upućenog čitaoca, u osnovi ličan, što ne bi trebalo da bude poistovećeno sa odsustvom svakog kriterijuma. Naprotiv. Najpre, birane su pesme pesnika koji su u svet poezije ušli tokom proteklih desetak godina (rođeni od 1971. naovamo) i koji do sada (osim u dva izuzetka) imaju najmanje po dve objavljene zbirke stihova, dakle, moguće je govoriti o manjoj ili većoj izgrađenosti njihovih poetika i manjem ili većem stepenu realizovanosti individualnog talenta. Broj pesnika sa jednom objavljenom knjigom vrlo je velik, a samo jedna knjiga, potvrđuje nam istorija književnosti, i kritičko iskustvo, ne može nam reći dovoljno, u svakom pogledu. Debitante (Anu Seferović i Radojicu Bunčića) sam, dakle, birao po sluhu, dok je u svim potonjim slučajevima presudnu ulogu imao sud vrednosti, a nipošto činjenica da su pojedini od uvrštenih pesnika već afirmisani (ili nisu, svejedno) kao prepoznatljivi novi glasovi. O postojanju srodnosti koje bi nas mogle odvesti prema mogućoj projekciji eventualne “pesničke škole” ili grupe indikativnog poetičkog naziva teško je, za sada, govoriti. Dubravka Ðurić, jedna od retkih prilježnih čitateljki novije srpske poezije, ipak uočava neke opštije smerove kretanja i oblasti interesovanja poetske imaginacije oblikovane na srpskom jeziku na samom kraju XX i na početku XXI veka. Naglašavajući raznolikost aktulenih pesničkih strategija među mladim pesnicima ona uočava prevlast ženske poezije, obnovu interesa za svakodnevicu na jednoj, i uzimanje elemenata visokoprofilisane kulture kao osnove pesme na drugoj strani, potom, posvajanje iskustava novih medija, nastojanje da se u novoj epohalnoj situaciji iznova postavi pitanje individualnog identiteta i da se na njega odgovori upravo pesmom, a da čim drugim. I to se zaista može videti i u pesmama iz ovoga izbora: pesma je, uostalom, oduvek zabeleženi proces konstituisanja (doznavanja sebe) pesničkog/pesnikovog JA. Ona jeste stvarna ili moguća jezička projekcija pesničkog/pesnikovog glasa. Ovim zapažanjima svakako treba dodati i manju naglašenost pesničkog angažmana, odsustvo potrebe da se, pod pritiskom stvarnosti, pesma politizuje, što takođe jeste nekakav ideologemski stav, kao i nastojanje da se naglašeni intimizam i personalizam pevanja koji dele većina pesnika ovog izbora ne oblikuje prema već ustanovljenim modelima pevanja.
Novi pesnici, očigledno, ne žele da budu obavezni bilo kakvom kolektivističkom vidu istupa, već svako za sebe odabira repere iz tradicije i aktuelne prakse, svako za sebe stvara kontekst očitavanja sopstvenih stihova, rezonatorsko i referentno polje ove ili one tradicije. Ipak, valja obratiti pažnju na postojanje jedne zajedničke osobine, do koje su, nedvosmisleno, pesnici iz ovog izbora došli različitim putevima, ali kojom se potvrđuje i njihovo opšte raspoloženje, pa i shvatanje poezije kao otklona od konvencija ove ili one, najčešće versifikacijske vrste. Zanimljivo je, naime, bez obzira na različitost njihovog individualnog stvaralačkog izraza, da su gotovo svi ovde predstavljeni pesnici (izuzev Dejana Aleksića i Sandre Nešović) poklonici slobodnog stiha, te da su, u sasvim određenom smislu, zanemarili vrlo dugu, i danas delatnu i produktivnu, a za neke kritičare i dalje dominantu tradiciju poezije vezanog stiha i da su se, saglasno tome, posvetili novim oblicima jezičkog istraživanja. Sve to može biti ozbiljan signal da se srpska poezija, na početku novog veka, preusmerava, da menja osnovni pravac. Kakav će taj pravac po svojoj prirodi biti, ostaje da se vidi. Ono što je za sada izvesno, jeste sugestivnost pesama predstavljenih čitaocima Diwana. I vera da poezija, možda, uprkos svemu, nije izgubila sjaj svoje stare slave, ni intenzitet odabrane, iskustvom potvrđene i pesničkim talentom obasjane Reči.
Ana Ristović (1972)
Knjige pesama: Snovidna voda (1994), Uže od peska (1997), Zabava za dokone kćeri (1999), Život na razglednici (2003).
MIŠIMA
Iz večeri u veče, majka čita
„Kodeks samurajskih veština”:
svako novo jutro je belina tela
koju otkrije
rastvoreni crni kimono –
vrh sečiva treba zabosti
što dublje.
Sa danima se nositi
kao sa bliskom kožom uvek spremnom
na sepuku.
Kraj uzglavlja, umesto Biblije
držati Mišimu čije korice sliče kutiji od lipovih daščica.
Iz njih i najtužniju istinu
birati pažljivo prstima, kao da je
trešnjin cvet
kome se ritualno, dva mala demona –
demon sećanja i demon zaborava
klanjaju u isto vreme.
Iz večeri u veče, majka izučava
samurajske tajne: pred spavanje
mesta u knjizi obeležava iglom
skliznulom niz probuđeni vulkan
raspletene punđe.
Samo ona zna: postoji
još jedan, nepisani zakon koji kaže
da su godine zavesa od papirnih ptica
kroz koju se treba provući
očuvavši tišinu,
a pogrešnim rečima i suvišnim dahom
ne zaljuljati nijednu.
Podneti samo
blagi šum malih krila
za leđima.
PODZEMNA LJUBAV
Kada smo se uselili
bili smo napola u zemlji
napola nad njom –
stan u suterenu sa pogledom na vrt
pun breskvi i višanja u cvatu.
Znali smo da natrula tela uplaši prejaka svetlost
i isuši vlagu koju mogu deliti samo udvoje.
I ležali smo nagi u hladnoj sobi
i klizili jedno po drugom
i razmenjivali male, hranjene smrti
kao džempere u koje su moljci
davno utkali legla.
Kada smo se uselili, rekao si:
“Nekim knjigama treba dati pravo na olakšanje”,
i na policu u WC-u, u vertikali
do podzemnog sveta
postavio Džojsova Pisma Nori.
“Neke snove treba zauzdati”, rekla sam
i kraj uzglavlja, poput koplja
porinula Kratki pregled raspadanja.
Kada smo se uselili, napola u zemlji,
napola nad njom,
povukla sam kao Arijadna pupčanu vrpcu
koja ti je rođenjem bila tri puta
obmotana oko vrata.
I ti, mojih pola kilograma
koji me nekad deliše od inkubatora
pretvorio u silu ljubljene mi teže
što nedostajaše sirotoj zemlji
da me pričvrsti za sebe.
Bili smo dva napukla čuna
iz kojih je neko godinama vadio vodu
i vraćao je u more.
Danas smo dve šupljine
u kojima rastu dva čuna
što znaju za rub,
a ipak podižu vesla u tišini.
Više se ne propinjemo na prste
da bismo videli nebo:
verujemo, ono čas beskraj, čas pustoš
pozajmljuje od nas.
Truljenje je, dušo, privilegija zrenja;
nad zemljom i u zemlji,
isti užitak, ista razmena.
Gojko Božović (1972)
Knjige pesama: Podzemni bioskop (1991), Duša zveri (1993), Pesme o stvarima (1996), Arhipelag (2002).
POLITIKA
Okrećem stranu po stranu.
Čitam dan za danom.
Perem ruke od tolike istorije.
Raznizala se rečenica. I reči
Nemaju gde da se vrate.
I u tišini je bučno. Kao
Ono zrno biblijsko što,
Pavši u zemlju, mnogo roda rodi,
Tako i tišina mnogo buke podari.
Ne znam gde se sve to dogodilo.
Znam da vreme traži naše duše
I da je moja duša pretvorena u našu.
Znam da se treba vratiti u tišinu
U kojoj nikad ne besmo. Tamo
Nema reči. Malih, velikih, osrednjih.
Razumećemo se, ukoliko je to važno.
NA NIČIJOJ ZEMLJI
U onim danima kada ništa ne očekuješ,
Kada nikakav glas ne bi mogao da te obraduje,
Ako bi i imao snage da stigne od koga,
U onim danima kada sve knjige
Liče na propuštene prilike,
A razgovori se odlažu ili se vode
Tako da se ne misli na drugog,
U onim danima kada se ničemu ne bi iznenadio,
Kada se ne raduješ ni čistom danu,
Ni spokojnom zvuku, ni zaustavljenim prizorima,
Dok pokušavaš da osmisliš vreme.
Očajno dugo vreme koje ti obično nedostaje,
U tim si danima najviše suočen sa sobom,
Na ničijoj, potisnutoj zemlji,
Daleko od onoga što izgleda da jesi.
Olgica Rajić (1971)
Knjige pesama: Smola (1999), Ništa (2003).
EROTIKON
Noćas mali bubuljičavi pesnik
nije u biblioteci.
Kuva masnu čorbu u izvrnutoj posudi.
Bože kako je nerazuman.
S kraja na kraj upaljenog grada
razvlače posrnulu kurvu
nabreklu od alkohola al mladu.
Zatim beže pogan joj jezik
crveni dugmići u glavi.
Bila bi bolja bez kose kažu.
Kriju se dok ne istrunu
a ponekad se i vradžbinama služe.
U izvrnutom lavoru kuvaju masnu vodu
i ćućore među sobom.
Šta nam je činiti bezbožnima
šta nam je činiti.
Veliko je naše kolo.
Molim da se ne rida u kabinetu.
NEŽNOSTI
Mora se umreti. Pepeljavo otkriće.
Nelogično je rasprskavanje.
Nudim ti preobuku za neko vreme.
Za vreme nežnosti, rata, rastanka.
Ti što zapodevaš razmirice.
Ti beli lepoglavi.
Volim da čarakam tvoje škrinjice.
Tvoje perlice nižem.
Lako je dvorskim damama.
Neko im metne u rublje praporac.
I sve se podrazumeva.
Laki su krstovi na nebu vazdušasta ironija.
Pred kišu samo svoju košulju svlačim.
Nikad mi niko prvi stih nije dao.
KNJIGA UTEHE
Donela sam crninu.
Mrtvi su počeli da pristižu posle.
Poneka zagrakće reč, daljina se sprema.
Noževi stari znalci čupkaju ranjiva mesta.
Posmatram kuću:
Ni meda, ni muve na medu, Sapfo.
Idem na reku nosim mali život.
Ne stižu više nikakva pisma.
U golom krevetu sa golom patnjom
ostaju gole reči.
Nije samo to, veliš.
Moram da se izujem i zagazim u vodu.
Miša Pasujević (1972)
Knjige pesama: Ink (1997), A. M. telegram (2000).
U RASKORAKU
Nakon rata,
na dan St. Valentines, otišao sam u drugi grad.
U ciganku, prodavačicu cigareta, koja se
umila i našminkala, nisam se zaljubio.
Niti u jednu od devojaka iz knjižare.
Tri pesme, koje je trebalo da mi budu objavljene,
još nisu.
Pred soliterom br. 13,
čovek sa kantom za đubre u ruci, posumnjavši
u moj izgled, upitao je:
“Je li bre, gde stanuješ?!!”
Devojčice, u blizini, prekinule su igru sa
žabom...
Kao topla garderoba činili su mi se stihovi
pesme “Hit The Road Jack”
ipak sam dugo raskopčan, kraj kola, ostao
zagledan u reku koju je ispraćao grad
i koja je plavila šipražje crno kao
trupla kobeljana naviše
Međutim, ni to nije bilo neuobičajeno.
KAŽE, ŽURBA
Rano popodne, buđenje...
Nakon prve noći u iznajmljenoj garsonjeri.
Povetarac se kao lisica ušunjava
kroz poluspuštene roletne,
otvara stare novine
na stolu.
Iz čitulja se pojavi jedan čovek
i predstavi se ženskim imenom.
Kaže, prošla ga je zubobolja
i sada se vratio. Samo ne razaznaje gde.
Siguran je da ima dvogodišnju kćerku
koja je noktima stiskala njegove ušne školjke
dok ju je uspavljivao.
Često ga je to češkanje odvodilo u san, pre nje,
u kome su mu slepi miševi
grickali uši i mrsili kosu krilima...
Da, pio je, kaže.
I sada, prisetio se... Sve je prošlo...
Ono ime, u stvari, ime je njegove kćerke.
Udovac je ostao...
Nije jeo ni pio na svadbama i sahranama...
Pušio je, samo...
Kao dečak, i mladić, bio je sklon
da sebe zamisli kao mladoženju,
ili pokojnika.
Zloslutnost žurbe!
Zurio je u noge prisutnih žena...
Nije se krstio...
Glavu je puštao da mu padne na grudi
zbog mrzovolje,
a noge, u crnim hulahop čarapama,
kao izvijeni lemuri, meškoljile su se
odvojeno od sreće i tuge...
I to mu je celi život...
Sa parketa podiže dve duge, kovrdžave
vlasi, i sad, već prilično odsutno, kaže,
strašno žuri svojoj
ženi i kćeri...
Nataša Žižović (1972)
Knjige pesama: Koža (1996), ]elija (2000).
CRTA
Kada je pozvao tip
koji joj se sviđao
Ana mu je rekla – Radim kao konj.
Posle mi je kazala da se
ponela kao šoferčina, premda
mislim da ni taj momak
nije daleko od šoferčine i da je
izraz na svom mestu.
I inače.
Ja radim kao konj i samo
kada radim kao konj
meni je dobro. A poznato je
da se i konj zamara,
mašine vremenom pokvare.
Ja sam kvarna uglavnom prema sebi,
retko prema drugima. Meni se gadi
gomila užurbanih, 11. maja 1996,
i inače... Nazirem njihove čiriće
ispod znojavih majica. Prozirem
izribane i prazne kace – glave
najviše smrde!
Ja znam da sa ovim veltanšaungom
neću daleko dogurati. I baš zato.
Moj veltšmerc je razigran “kao lane
koje divlje sa radošću preko poljane,
ili uz planinu skače” – navodim Vordsvorta koga
sam nedavno prevodila – s tim što je Vordsvort
lane uporedio sa nepoznatom Lusi.
Ali ja nisam Vordsvort
i ne daj Bože da ikad budem tunjavi Vordsvort
koji uživa u skladu prirode.
Više bih volela da kao šoferčina
uživam u ladu i ladnom pivu,
sa burekom i psovkama.
Kako bi bilo lepo da sam Bog,
da pljujem odozgo i napravim
poplavu, veću od one biblijske –
pomilovala bih samo biljčice i životinjice.
Zato u poslednje vreme često odlazim
u zoo-vrt i milujem belog vuka Larija.
Mislim da bi me Nen Če dobro razumeo
jer vuče crtu između filma i života.
Jer je na crti.
INFUZIJA
Crno proleće. Melju, melju zvezde.
Moj mozak – jasno mogu da vidim.
Mojih prstiju nema. U Vasioni
se gubi moje ime i prezime.
Nataša Žižović.
Astralno telo.
Beli medved.
Škorpija.
Prisutan sam kao travka.
Zmaj sam koga su rodila
bolesna, neuračunljiva deca.
Pa me pusti niz reku
da malo plivam!
Daj mi još jednu infuziju –
i gvožđa mi je malo.
H2SO4.
Evo, upravo dolazim – natečen
od suza i spavanja.
STRAWBERRY FIELDS.
Da li želim
da budem potpuno
zaboravljen?
(Zaboravio sam šta je Poezija.)
A tek život?
Sve o ljudima i šakalima;
u vašim vašljivim enciklopedijama –
naravno da ne želim ništa!
Dejan Aleksić (1972)
Knjige pesama: Potpuni govor (1995), Dokazivanje senke (1996), Svagdašnji čas (2000), Sobna mitologija (2003).
STABLO PRED KOJIM ĆUTIŠ
Stablo pred kojim ćutiš s predvečerjem
Spaja u tebi govor koji minu
S vetrom što miri oblik i prazninu
Dok slutiš: negde počinulo zverje
Diše, a voda okove od sjaja
Što već je drhtaj raskida i novom
Punoćom sebe veže ko okovom,
Kad je sloboda još vrv do domašaja
Stablo pred kojim ćutiš s predvečerjem
Odraz je kad se heruvim ogleda;
Začuješ: neko krilo prhne – smer je
Nepoznat, mada smisao je jedan,
Jer heruvim je licem uvek prema
Nečemu što za tebe lice nema.
KAMERNI UTORAK
Utorkom uveče za svaku podlost je pozno.
Odvaja se svetlo od tame, svet se stvara,
I pri susretu Ruskinja stara
Osmehuje se religiozno.
Šum lišća u sluhu tamne odjeke vaja;
Dobro je. Stvarnost mlada je i gorka
Nad smislom uvek novog utorka
I voznim redom gradskog saobraćaja.
Pale se ulična svetla, citati
Nežnosti koja se sluti po slobodi.
Pred obućarskom radnjom spor se vodi
O pecanju i zaostaloj plati.
Prispevši uz ulicu, kroz slavoluk
Drvoreda, proročki ćutljiva, donekle –
Devojka na uglu lupka u oluk
Noktima boje cvekle.
Utorkom uveče veruje se navikama,
I noćno nebo obrnuta je raka
Iz koje našim plačem vapi ka nama
Gluvo potomsko utoraka.
Nenad Jovanović (1973)
Knjige pesama: Frezno (1993), Welt (1994), XIX (1996), Ignjat (1997), Živeti na moderan i umreti na starinski način (2004).
FREZNO
Uz otvoren prozor ukucavam ovu pesmu
jer: čujem gugutku. Znate li šta je moj život?
U gajbi predamnom, tikva. Tvrdo kuvano jutro.
A šta je nebo? Čiji vez? (Zagreva se kačamak.)
Telo pripada otrovnoj stonogi
u brdu. Ili – dotaći krst
koji odbija da bude džuboks.
Kao što je u Baltimoru Srećko odbijao da peva.
Ja sam imao kolor košmare, a Katrin Denev
23 leta. Do jutros, nisam osećao
da mi je kragna predugačka.
Greje me priča Šulamit Lapid.
Kada, posle brijanja, okvasim obraz losionom,
lučki petak zamiriše. Strmoglavljen u stomak.
Ali, vratimo se nebu. Koje izluđuju artisti
alkoholom i tufnama. Eno, hladi se kačamak.
Preko puta pekare postoji žuti
zid. Ispred kojeg ne stojim.
Žuti zid koji se ljušti.
I samo prolazim pored njega,
ne zaustavljam se nikad. Mislim na mostove u dimu.
Na dudove i guske. Čak sam napisao pesmu o Freznu.
TEROR
Samo teroristkinja u svojoj
menstruaciji vidi
ono što ona jeste –
krv.
Uprava zatvora je,
u cilju prevaspitanja,
teroriše, i to
na sledeći način:
iz Zatvorske Enciklopedije ce-
pa stranice po metodi
Slučajan izbor. Iz
knjige nestane, na primer,
Sv. Jovan Lestvičnik
a V. I. Lenjin, pak,
ostane u njoj.
VIŠNJA je ispala. Tu
je i dalje BULKA. I PARADAJZ
Ne uspevajući
da u cepanju uoči
ikakvu zakonomernost
teroristkinja se često
slomi (zarida, pretvori
u suze u zapremini
kade za kupanje). I –
počini još jedan
teroristički akt:
crvenu boju krvi
preobrati u bezbojnost
plača, na neobjašnjiv
način.
Jelena Marković (1975)
Knjige pesama: Kako smo se igrali sa pokojnom bakom (2002); Odlomci iz nepostojećih komada (2004).
NIČIJA
Žene se dele na ničije, nečije i svačije.
Ti si naišao na ničiju.
Bolje bi mnogo bilo da si naišao na nečiju.
Jer nečija je nečija,
navikla je da pripada,
pa kako je jednom bila nečija,
može postati i tvoja.
A ova što je vazda ničija,
ni na šta nije ni navikla.
Nije ni morala da se navikava.
A ti misliš – dobro je:
ničija je slobodna.
Pa, ničija je baš i ničija
zato što tako voli slobodu
i što nikad ne bi postala nečija.
Svačija je isto nečija,
samo što je previše nečija,
ali uz dobre razloge
može postati umereno nečija,
pa opet može postati samo tvoja.
Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija
kad je to, zapravo, najgore što može da ti se desi?
SAN
Tamo negde, na drugom kraju, ima prodavnica posteljine
čaršava,
mirišljavih džačića koji se
stavljaju iznad velikih bračnih kreveta,
i pune se latica suvih ruža i orhideja,
i zavesa svakakvih sa lepim kićankama
starinskih otomana...
I ja uđem, i uđem,
pa, gledam i gledam,
i zamišljam te između onih šarenih prekrivača,
kašmirskih, svilenih
i satenskih snova,
božićnih plišanih pilića,
skoro da vidim kako prolaziš kroz perle od školjki,
kako nosiš veliki poslužavnik od bambusa,
koji u toj radnji stoji u uglu,
i na bambusu dve velike šolje sa crnom kafom
i malo pene, i malo šlaga, i malo sreće.
Kao nerotkinja dečja kolica,
razgledam izloge, sve dodirujem i sanjam,
kao da ću roditi neku svoju sneguljicu koja će nestati sa prolećem
i prvim toplim danima,
čini mi se da ću tebe prizvati da se stvoriš kraj mene
i izgubiti te kada prodavci spakuju svoje
i zaključaju bravu.
Sandra Nešović (1977)
Knjige pesama: Pečat za jedno vreme (2000), Žmurke (2001), Apnea (2003).
SNIMANJE MISLI
Brzo, polako...
Vreme srednje prolazi.
Korakom, lako...
Šutira, grize i gazi.
Snimanje misli... tek tako.
Ekranizacija rastanka.
I štipa, peče, boli... jako.
Misija poluslepih ludaka.
Od orlovskih gnezda...
Zgarišta.
Konkubinu su lešinari u kandže stisli.
Topi se upaljena zvezda.
Ništa...
ništa od snimanja misli.
Beležim
Mesečevu misao.
Lunarna boja
u predgrađu uma leži.
I režim...
a nije mi, nije mi žao.
Jer moja...
moja mi misao uvek beži.
Uzalud...
zalud su poprišta.
Istoričari su pogrešno dugme pritisli.
Blud,
kamen i ništa.
Opet ništa od snimanja misli.
Presečene vene
pod oholim točkovima
razuma ugašenog zmaja.
U lovu na sene,
pretesnim visoravnima
dogorevaju slova očaja.
Prijatno je
u društvu zveri koje plove,
u tronogom ritmu... tragovi zli.
Na panju stoje
i vešalima grešnike love
...ništa od snimanja misli.
Pogodba mi nije dom.
rečnik je šupalj i pun ponoći,
uvek isti vodolija.
Opkoljeni epitaf... slom.
Da li će ikada opet moći
šarka na vratima da zasija?
Putevi zašli u godine,
u priviđenje prostora.
Gušteri nezaustavivo gutaju.
Preko zakotrljane buradi gine,
i svuda po meni mili zora.
Objektivi pucaju, zveče... i staju.
I ni o kome...
biće celim.
Ni o čemu...
kunem se bogu.
Ni o... gde...
ne želim.
Ni o... šta...
ne mogu, ne mogu.
Ni o... zašto...
mozgom pokislim.
Ne mogu...
...da mislim.
DANAS NE ODGOVARAM NA TELEFONSKE POZIVE
Reka jutros miriše
kao odojče
usisava obale jezičcima vode
koji još nisu stigli da kažu
mnoge laži i istine
kao prve kapi mleka
i zalutalih
gorkih gutljaja
vežbajući kako se diše
kao novorođenče
gurnuto voljom prirode
da se postepeno slažu
fini slojevi patine
dok još uvek dopiru iz daleka
sećanja čistih
bezuslovnih zagrljaja.
Rečne oči se jutros cakle
kao oči odojčeta
naizgled odsutne
gotovo bolno prisutne
i ne traže ništa osim radost
zauzvrat
objašnjenje je samo
dobro zamaskirana greška
oči koje još nisu daleko odmakle
u hodočašćima sveta
telo koje poriče
svoje postojanje
odlažući ovu neminovnost
u nepovrat
na još neko vreme polagano
dok prozirna koprena ne postane teška.
Ova voda me danas ne pita
pomirljiva
koliko su poređenja pozitivna
glas se čuva u riznici
dok ne bude svečano dodeljen
po prećutnom dogovoru
da prvi put tačno
po baršunastoj koži zagrebe
po svili koja čega nedirnuta
tek kao nagoveštaj živa
da se sete stabla koja su sad brvna
da se predomisle osmesi koji su sad krici
da se priseti car koji je smenjen
život je sličan izvoru
koji beskonačno
ponire u samog sebe.
Više ne znam je li to bilo
nekad pre
a reka u međuvremenu odrasla
nije mi uvek tako lepo kao baš
ovog jutra
koje je možda bilo davno
vreme više ne računam
pomoću ugovorenih imena
nemam toliko prstiju
da nabrojim prevrate
njihovu smenu i svršetak.
Kao odojče bezbrižno usnilo
miruju ustašca reke
posle ćutim i ja ne bih li se spasla
od onih koji me gaze kao običnu vaš
bar do sutra
reka i ja mirujemo željno
ne smejući da je dodirnem
ne usuđujući se da mi dotakne ramena
u ovom ćorsokaku za stihiju
mirisa koji ne umeju da se vrate
na svoj početak.
Samo početak traje ceo
nastavci tek po delić
kraj ni toliko
mislili su tvrdili
verovali su
da osećati se božanski
svojstveno je samo Svevišnjem
odakle kako onda
ovaj zrak u grudima
kojim mi se reka obrati
zašto me boli ovaj predeo
nevin kao odojče radoznao kao ptić
kome niko baš niko
nije kriv što su slučajno sklonili
ružičastu zavesu
ćutimo kao da nikad nećemo odrasti
zaštićeni mirisom koji nije zaboravljen
...onda je došla Alisa iz Zemlje čuda
sa belim zečijim ušima
i pitala me: “Koliko je sati”?
Miloš Petković (1973)
Knjige pesama: Izlet (1993), Jednostavno pismo (2003).
LEGENDA
Nekad je ovde živeo kralj crvenih
očiju Imao je blistavu kožu i štalu
punu magaraca Voleo je da priča o
srednjem veku obožavao Ričarda III
Šetao je šumom a onda ga je drveće
napustilo gipkim koracima
U naletu besa naredio je da se obesi
dvorska vedeta Zabranio je pevanje
starih pesama Samo je sedeo na prestolu
odmahujući prema prozoru rukom bez dva
prsta Njegovo srce bije Njegovo srce
Vazduh je postao oštar Vazduh je postao
blistav Trima prstima slikao je odvratnog
anđela Ne gubeći ritam Njegovo srce bije
Njegovo srce Postepeno promiču usne
Čekaju istrošenu svetlost
Gore dole šetao je kralj kroz sumrak
agonija cveta kroz krhotine ruka drži
preobražaj Smeje se anđeo blistave
kože Njegovo srce bije Njegovo
GOZBA
Amfiteatar je prazan. Gozbeni
Stolovi postavljeni. Vetar
Valja mirise do predvorja.
Divno je imati zvanice
Koje uvek dolaze.
Kažu: ratovima je došao kraj.
Iako bez pobednika, biće ih još.
Sviće.
Spojiću dlanove i razmisliti.
O ljubavi.
O nesagledivoj daljini.
Mlevenom ribljem mesu.
O našoj proslavi pričaće nemušte,
zabrađene devojke.
Rukovanje je hrapava
Trešnjina kora.
Mogućnost opstanka.
Sazidaćemo vizantijski vrt.
Uz vino,
Rasparati krte šavove istorije.
vetar valja mirise.
U svakom oku, diskretno,
Različit je sjaj. I vera
U Boga, koga nećemo
Braniti od jeretika.
Bitan je povod.
Mera, kojoj dugujemo sve.
U svemu, samoća je mera.
Napisaću jednostavno pismo.
Kao ždralov kljun.
Na svako pitanje, uzvratiti
Istom merom.
Okončati razgovor. Ostvariti
Željenu prednost. I opstati.
Tačan.
Kao metronom.
Radojica Bunčić (1974)
Knjiga pesama: Daleko od očiju ostalih (2001).
Sve što mu je potrebno, nalazi se pri ruci.
Sveže iskokane kokice, “jelen” pivo i daljinski.
Dobro bi došao i kikiriki, ali nije vreme
za razbacivanje, a do plate treba pričekati.
Ognuo se ćebetom (u stanovima je slabo grejanje)
i odabrao jedan od popularnijih kanala. Slike promiču
veoma brzo, sve napadno šarene. Muškarac,
očigledno voditelj, uništava haubu crvenog “forda”
aparatom za autogeno zavarivanje, a posle
joj daje vrhunski sjaj krpicom i magičnim
sprejom koji, čini se, i reklamira.
Fleke nestaju kao rukom odnete. Publika
(svi zubati sa bejzbolkama i cvikerima)
zadivljena tapše i kao međusobno komentariše
kako je to moguće? Menja kanal.
I ovaj visoko kotira. Čudno.
Program je sličan kao na prethodnom.
I ovde isti tip reklamira, ovaj put kuhinjsko
posuđe, kako kaže, visokog kvaliteta
i za svaku modernu domaćicu nezamenljivo.
Cedi razne pikanterije kroz poklopce
od posebnog materijala bez prljanja
radnog prostora. (Likovi sa bejzbolkama
ponovo hvale novi proizvod.) Ako poručite
odmah, dobijete popust od 10% i specijalni
dodatak: višenamensku dršku i sve to za samo
2999, 99 din. Pozovite odmah!
Ekran potamni. – Jeste, i šta da pečem
u deset šerpi? Kokice?
DORĆOL, 2.0. NAMEŠTEN, STUDENTIMA, UZ
PREPORUKU RODITELJA ILI BRAČNOM
PARU, PLAĆANJE UNAPRED, IZDAJEM, BEZ
POSREDNIKA, MOŽE I KAO P.P.
Tražim stan. Ko bi rekao da je to posao
od koga boli glava? Nije mi prvi put.
Preciznu evidenciju nisam vodio, ali mislim
da će mi (ako uspem da ga pronađem) ovo biti
deveto mesto stanovanja u poslednjih godinu i nešto.
Smeta mi muzika. Volim da slušam radio,
uvek je uključen, ali sada mi smeta. Postajem nervozan.
Tražim izlaz iz situacije: halo! Dobar dan. Zovem
u vezi sa oglasom... 450, godinu dana unapred...
Ništa, hvala. U stvari, zanimljivo je seliti se često.
Čoveku nikada nije dosadno. Upoznaje nove
ambijente, često zanimljive. Moguće je
to uporediti sa menjanjem devojke. Ni jedna
nije potpuno ista. Samo, i to dosadi.
(Sada bih sve dao za stan na duže vreme.)
Da ga pretvorim u dom, u mesto za život.
Kada se često seli, čovek u stvari ne živi
na tim mestima. Preživljava
u očekivanju nečeg drugog. Prostorije
postaju hladne, vremenom mrske, više nalik
Kolektivnim izbegličkim centrima. Naravno,
takođe privremenim. Privremeni smeštaj
je izraz koji ne podnosim, a stalno se
sa njime susrećem. No, ne vredi žaliti se.
Plaćeno je do prvog, a danas je već dvadesetpeti.
Kako vreme leti! Halo... da, da, u vezi sa oglasom...
Ana Seferović (1976)
Knjiga pesama: Duboki kontinent (2000).
DOSADA
Kao dete
Napisala sam pesmu “Dosada”
U sumrak dok čekam
Na terasi da se mama
Vrati sa posla
Opisivala sam pejzaž:
Krovovi ljudi psi
Sve to nevažno nedovoljno
Sa obe ruke
Držim se za metalnu ogradu
I gledam najdalje što mogu –
Reka liči na more okean
Zamislim broj na primer 100
I onda brojim do 100
Jer onda bi trebalo
Da se dogodi ono što očekujem
Kada se to ne dogodi kažem:
Ovo stvarno nema smisla
I ponovim postupak
To radim i danas
VELIKO OGLEDALO
Jedemo
Ne odolevamo
Putenosti peciva
Njegovoj beloj toploj
Telesnosti
Ne možemo više
Stomak je ogroman naduven
Otrčimo do velikog ogledala
Skinemo se gole
Odmeravamo
Kako nam stoji bikini
Neko kaže:
Obožavam moju-tvoju
Bolest
Volim da se smejem
Dok razmenjujemo simptome
Premazujemo se kremom
Za sunčanje zaštitni
Faktor 36
Bacamo se na krevet
U sobi hotela
Preko puta plaže
I gledamo more
Na televiziji
Neko kaže:
Baš je lepo
Razmenjujemo stvari
Oblačimo ih i svlačimo
Bacamo po sobi
I onda neko kaže:
Hoću da se
Sasvim obučem
U tvoju odeću
Jer želim da budem
Ti
Jasmina Topić (1977)
Knjige pesama: Suncokreti. Skica za dan (1977), Pansion metamorfoze (2001).
SVADBENA
U belom kako ću te prepoznati U belom
Vlasi vilinski nečujno pada kosa
među belim kako li ću
otkriti beli nanos miris boju
Belu vlagu što se diže u oblaku
Sa oblakom dolaziš Nakišilo je
u međuvremenu otisnulo bele ožiljke
čemu ta opsednutost belim Eto
i ti si sada u belom
čemu takav prkos
Od neprozirnog izvajano
otkriveno
bez snega mulja leda
Snežna oluja se dokovitlava sa željama
Osmeh u pokretu sleđen
Naslućujem belu tkaninu
Lik naglo kristalno modar
i olovka izdahne Crno srce
narušava homogenu atmosferu
leptiri prosuti po kapcima
Zalepršali
Umiru lako u tom jedinom danu
oživljavaju miris ogolelih boja Belo
paperje razletelo se
unutar kuglice od stakla
U pogledu naneto porođeno
zavodi
Stojim nemoćno
bledim...
SAMOPOSLUGA DVA ĆOŠKA BLIZE NEGO OBIČNO
Fond za obnovu ulica iscrpljen
Program kaže nedovoljno trave u okolini
Za drveće nedovoljno redova i pažnje
Treba iskopati jarak i ubaciti Alu
Čini se kao previše praznog prostora za pesmu
Kada se opraštaš stvari ne izgledaju stvarnije
Ili zatrpavaš neprežaljenog nekog
U dugačkoj beloj haljini
poprskana crvenim tačkicama
Izgubljena intaktnost
Odjednom je ceo komšiluk zaposlen oko lavirinta
Uh moja zveri
I to objašnjava zašto je samoposluga
dva ćoška bliže nego obično
Okolina uletela u jedan od onih petaka
ređe nedelja
izmeštena od
prostora i vremena
daje katalog
Izgleda da ste se dobro smestili
Autor i voditelj jutarnjeg vrapca
Usijanje žuto i gluvo
Osim za duboke izdisaje na odeljenju hitno
Još jedna priča bez poprskane trave i žaba
Krastača je ispraznila ceo kvart
I zato je samoposluga bliže nego obično
gubi namenu
Zlatni časovnici tope se
na svakom ćošku
I dani i noći su žrtve slavlja
Treću mogućnost ipak ostavljam:
čist glas oštar stih
težak krupan pljusak
Svima koji su se negde razbežali iz kuće
Ostavljajući njene temelje u samoposluzi
Marjan Čakarević (1978)
Knjige pesama: Isečci (1997), Paragrad (1999).
TEKSTUALNI POREDAK
(Skica projekta)
prva faza
skladištenje tradicije
studiozno proučavanje jezika
i ostalih vidova komunikacije
druga faza
razmatranje svih raspoloživih
pomoćnih tehničkih sredstava
treća faza
prikupljanje materijala
definisanje cilja
četvrta faza
formulisanje novih zakona sistema
profilisanje osnovne strukture
peta faza
pročišćavanje
emitovanje impulsa
PIJACA. AUTOBUSKA STANICA
video zapis
najpogodniji termin za snimanje
subota pre podne
najjeftinije i najskuplje tezge
tezge sa najzanimljivijom robom
gužva ispred
audio zapis žamora
nekoliko razgovora sa prodavcima
tekst o kvalitetu i cenama robe
u odnosu na kvalitet i cene drugih pijaca
foto ili video zapis
najpogodniji termini za snimanje
ponedeljak pre podne
petak posle podne
snimak gužve
guranja na ulazu
unošenja stvari
(torbi cegera i slično)
zanimljivih putnika
razgovori svađe psovanja (audio zapis)
Siniša Tucić (1978)
Knjige pesama: Betonska koma (1996), Krvava sisa (2001).
TIP
Novi čovek ostvario je svoj san
tipovao je na sportskoj prognozi
modar stoji na vrhu planine
iznad zelenog mora, tipuje
crveni bakšiš
u tipovanju se zaneo
u zanosu pojeo novčić
a zemlja se raspadala
dok je u strukturu prodirala krv
u strukturi je provalilo krvavo štucanje
čoveka na vrhu
u zanosu žvakanja crvenog bakšiša
gvožđe u obliku novca udara po zubima vilice
gvožđe u obliku napojnice na brani reke
ne dâ da štucanje provali u čovekov san
dozvoljava da čovek propadne u sprovod
sprovod gde šikljaju udarci u crnini
sprovod na vrhu brda
šikljaju crni udarci u čovekov san
u obliku novca
u obliku kase
u obliku bakšiša
čovek je osvojio vrh
tipuju ga udarci sportske prognoze
čovekovo štucanje izlazi iz tipa
postaje mesnata napojnica
za sve one čiji je jezik ispružen
dinamit postaje tipovanje bakšiša.
PLOČA
Sedim na ravnoj ploči,
u travi, na suncu.
Brdo nije oko sunca.
U brdu sam ja – pećinska ploča.
Možda je brdo moralo biti ravnica.
Ploča je predstavnik te ravnice.
Klaustrofobično menja boju,
zelena od mahovine,
bela od snega
koji zasipa ulaz u pećinu.
Da nije brdo, bila bi ravnica.
Ploča možda ne bi postojala
kao segment izmene boja
karakterističnih za ravnicu.
Ne bi postojala ploča,
kao predstavnik ravnice,
kao argument nepostojanja iste,
usled postojanja brda.
Kada bi se to desilo.
to ne bi bilo brdo
nego ravnica
i ne bi postojala ploča, kao deo tog brda,
kao predstavnik te ravnice.
Da li je bolja ravnica od brda?
Ravnica koja ima ploču, kao predstavnika u brdu.
Ako bi umesto brda bila ravnica,
ta ista ploča bila bi predstavnik
brda u toj ravnici.
Agorafobično bi menjala boju.
Možda bi ravnica morala biti brdo,
zeleno ili belo.
Ali, brdo je plavo.
CCopyright
Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows ISO
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na javna.bi@bih.net.ba