| Diwan 15 - 16 |
Aleš Debeljak
SRPSKA POEZIJA OSAMDESETIH
Srbi, nacija osporavano najbogatijeg poetskog folklora na jugu Evrope, našli su se u osamdesetim godinama na mukama usled istorijskog potresa koji je prvi put nakon drugog svetskog rata izveo tenkove na ulice grada. Pobuđeni duh ponosa, što je dugo dremao u ovoj tradicionalno uspravnoj naciji, brzo je krenuo u opticaj podjednako među vođama i među stanovništvom. To je dovelo do kolebanja između težnji za otvorenim društvom i zanimanja za etničku veličinu. Prkosno Udruženje književnika Srbije ranih osamdesetih steklo je izuzetno poštovanje kao opštejugoslovenski svetionik antikomunističkog disidentstva. Kako se bližio kraj dekade, nažalost, ono se suočilo sa rastućom plimom nacionalističkih osećanja i zloupotrebilo je viziju pesničkog poverenja.
Sukob među piscima doveo je do rascepa. Osim jakih poetskih glasova, poput Miodraga Pavlovića, Milorada Petrovića, Ivana V. Lalića1 i drugih, stariji pesnici su se pridružili većini prenaglašavajući u svojim spisima etničko. Stariji pisci stavili su svoju muzu u službu isprazne dnevne politike, dok su mlađi, poput Nikole Vujičića, Milovana Marčetića, Nemanje Mitrovića, u svom radu insistirali na nesigurnoj raznoteži između intimnih i svetovnih aspekata. Predvodnica druge grupe je ugledni časopis “Književna reč” u kojem su autori rođeni otprilike između 1950. i 1960. našli utočište od široko rasprostranjene ideologizacije književnosti. Pored toga što je otvorio stranice građanski hrabrim tekstovima, časopis je pružio prostor istraživačkom pisanju koje odbija da se pravolinijski svrsta uz socijalno prihvatljiviju poeziju u rasponu od retkih dragulja poesie engage, u najboljem slučaju, do jeftinih versifikacija, u najgorem.
U ovom kontekstu još se jače osećalo odsustvo blistave vizije kasnog Vaska Pope2, najvećeg modernog južnoslovenskog pesnika. Popine pesme su izvanredno manipulisale indirektnim rečnikom suprotnosti, ne uzimajući ga zdravo za gotovo, a čitaoca su prenosile u dvosmisleni prostor gde pesnikovo pevanje o sebi ujedno peva i o svetu. Mladi pesnici još uvek duboko poštuju Popinu emblemsku sklonost narodnom govoru gde mitološki i istorijski glasovi jedan drugog prizivaju.
Poezija Novice Tadića, na primer, duguje istoj mračnoj i sablasnoj slikovitosti koja nas u Popinom oeuvre progoni oštrom lepotom. Pomno čitanje, međutim, otkriva upadljive razlike. Nasuprot Popinoj prostranoj slici seoskog folklora, Tadić je uži u temama. Omamljivom upornošću on priziva isključivo urbane strahote. Bez obzira što zakoračuje u carstvo nepoznatog i nesaznatljivog haosa grada, on ipak učestvuje u kontinuitetu srpske poezije u meri u kojoj iskustvo uvek pretpostavlja mitološku formu. Tadić retko pruža estetsko zadovoljstvo, ali tamo gde gubi umanjujući ljudsko dostojanstvo, dobija stalnim dokazima svoje lojalnosti prema izopštenicima koji pune ubitačne ulice. Varijante urbanog zla u njegovim pesmama zauzimaju središnje mesto, pa se naglasak sasvim pomera sa sela na grad. U još uvek pretežno poljoprivrednoj Srbiji, protivrečnost urbanog i ruralnog bila je ključna tema mnogih starijih pesnika, došljaka u kosmopolitski grad Beograd. Tadić, nasuprot njima, nema milosti za selo kao "izgubljeni raj", jer njegov ukus za opskurno i marginalno omogućava mu da se oseća lagodno sa otrovnim urbanim emocijama. Njegove pesme istražuju skrivenog Boga i krajnja značenja u jeziku svakodnevne banalnosti, na šta on blasfemično gleda kao na izvor celokupnog iskustva – i naravno, stvaranja uopšte.
Sasvim drugačiji temperament vodi pero Miloša Komadine. Izuzetno osećajan pisac, Komadina je svoj rad uobličio u velikom konceptualnom projektu u kojem se prva slova naslova zbirki, kada se sastave, mogu pročitati kao “Orfej”! Ovo nam govori o pesnikovoj posvećenosti zadivljujućoj, mada demodiranoj, veri u svojstvene vrednosti poezije koja "ne podstiče događaje" (V. H. Odn), mada pokreće duše i srca. U tom smislu, on se direktno suprotstavlja popularnijim strujama kao što su eksperimentalna i mitopoetska poezija. Komadinina lirska opsednutost usredsređuje se na osvetljavanje senzualnih i ljupkih vrednosti okoline. Zadržavajući se na pojedinačnom, odaje priznanje svemu što postoji, naglašavajući prigušenu mučninu i teskobu gradskih stanovnika. Tako, uprkos tradicionalnom stilu, pesnikovi bogato iznijansirani poetski dokumenti rasplinute urbane realnosti imaju neobično modernu oštrinu. Svrstavajući se u red suptilnih evokacija metafizičkih snaga koje upravljaju našim radnjama i mislima, ove pesme tiho venu na marginama interesovanja javnosti. Ipak, među Komadininim socijalno svesnijim posmatračima čovek nalazi takmaca njegovoj moćnoj interpretaciji politički opterećenog beznađa, ali i nade u pesmi "Jesenja opasnost". Pesnikov lirski senzibilitet ovde melodramski osvetljava gradske ulice koje postaju mesto tekuće egzistencijalne drame gde, kaže on, "... Sada bismo da se nešto novo dešava \ postaje dosadno čim se osiguramo".
Ivana Milankova i Nina Živančević, i pored privrženosti intimističkim i eksperimentalnim poetikama, učestvuju u temeljnom uverenju da je dinamiku svakodnevnog života, uprkos uobičajenoj ludosti, bolu i žalosti, vredno slaviti usled njoj svojstvene lepote. Ta lepota, pozvani smo da primetimo, odigrava se na pozadini sve veće moralne inercije i rastuće plime gubljenja smisla, usled čega "strpljenje je uvežbano do savršenstva", kako to Ivana Milankova pronicljivo kaže u pesmi "Jednom posetiocu Beograda". Baveći se prigušenim stanjima uma, ljudima širom istočne Evrope poznatim iz prve ruke, ova pesma ne daje ni jedan argument, već je sama po sebi argument za radost u životu. U suprotnosti između mitskih i empirijskih aspekata života, nesmetano otkrivajući naša najskrivenija osećanja, Milankova i Živančevićeva istražuju ono što preostaje od čovekove ljubavi nakon što je totalitarizam već načinio štetu. Ono što otkrivaju omogućava nam da se ponovo radujemo – mada gorak ukus tegobne prošlosti, ostaje zlokobno i u sadašnjosti. Ipak, pesnikinje jasno artikulišu obuzdanu nežnost što oblikuje nadu na kraju tunela.
Milan Đorđević se najpre oformio kao pesnik dosetke i ironije. Radeći u okvirima rimovanog soneta, u kasnim osamdesetim postao je jedan od najznačajnijih glasova svoje generacije. Mada njegove teme ni u kom smislu nisu autobiografske, pesme su mu izrazito lične. U svetlosti sve većeg odsustva društvenih normi i vrednosti, sa kojim se suočava srpska socijalna struktura, Đorđevićevi monolozi o odvojenosti od voljenih i od šireg kulturnog konteksta strastvene su molbe za dijalogom u društvu konflikata. Misaoni napori da se uspostave prisni odnosi sa "drugim", što izranjaju iz sećanja na ono što se nikad nije dogodilo, dožvoljavaju autoru da slikovito izvede ponovljene pokušaje uspostavljanja dobrog odnosa između uzvišenog i svetovnog. U meri u kojoj inscenira ovo samo-otuđenje da bi došao do katarze, on poseže daleko u poetsku tradiciju, nudeći, zajedno sa mlađim kolegama piscima, uverljivo rešenje i za avangardnu kratkovidost i za politički žar u srpskom stihu.
Tekst je preveden iz knjige "Shifting Borders - East European Poetries of the Eighties" ("Granice koje se pomeraju - istočnoevropske poezije osamdesetih"), koju je sastavio i uredio Walter Cummins, u izdanju Associated University Presses Inc, London and Toronto, 1993.
Prevela i belešku napisala Dubravka Đurić
1 Videti, na primer, knjigu Ivana V. Lalića "Roll Call of Mirrors", preveo Charles Simić (Midletown, Conn: Wesleyan University Press, 1988).
2 Videti, na primer, knjigu Vaska Pope "The Little Box", preveo Charles Simić (Waghington, D. C: Charioteer Press, 1970); kao i "Homage to the Lame Wolf", preveo Charles Simić (Oberlin, Ohio: Field Translation Service, 1979), etc.
CCopyright
Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows ISO
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na javna.bi@bih.net.ba