| Diwan 15 - 16 |
Tvrtko Klarić
GRUPNA SLIKA S DAMOM
Prilozi za mozaik poetskoga suodnosa
Margherite Guidacci i Nikole Šopa*
Kada govorimo o nazočnosti književnoga djela Nikole Šopa (Jajce, 19. VIII. 1904. – Zagreb, 2. I. 1982) u susjednoj Italiji, onda nema straha da ćemo se ogriješiti o skromnost, ustvrdimo li odmah na početku i bez zadrške da je ta nazočnost – vremenski i količinski – na zavidnoj razini1. Podatak je još izraženiji ako ga odvagnemo s nazočnosti djelâ Miroslava Krleže Ranka Marinkovića, ili pak nobelovca Andrića pa i Meše Selimovića2.
Djelo Nikole Šopa doživjelo je u Italiji i monografsku studiju. Naime, profesorica Fedora Ferluga Petronio, čijoj upornosti dugujemo i prvi međunarodni simpozij održan u Udinama početkom travnja 2003. godine, u cijelosti posvećen djelu Nikole Šopa3, sustavno propituje sve dionice Šopova književnoga stvaralaštva.
No, slika bi bila znatno drukčija da se sedamdesetih godina prošloga stoljeća na sceni nije pojavilo troje protagonista koji će sudbinski obilježiti nazočnost djela Nikole Šopa na Apeninskom poluotoku: Mladen Machiedo (Zagreb, 9. lipnja 1938), tih godina mladi profesor na katedri talijanistike zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Margherita Guidacci (Firenze 25. travnja 1921. – Roma, 19. lipnja 1992), tiha i samoprijegorna, kakva je i ostala za svog ovozemaljskog života, talijanska književnica i prevoditeljica, koja je svoj kruh svagdanji odrađivala i kao profesorica engleskoga jezika i književnosti, a onda i Dubravko Pušek (Zagreb, 1. siječnja 1956), pjesnik i prevoditelj koji od 1966. godine živi u Luganu (Švicarska).
Naravno, Margherita Guidacci ne pada u obzor života i djela Nikole Šopa iznenada i iznebuha. Za taj susret zaslužan je Mladen Machiedo, koji pak svoj susret s prof. Guidacci opisuje na stranicama svoje po mnogočemu zanimljive knjige Slatkogorka Italija. U tom opisu naglašava i izdašnost prepiske s Margheritom Guidacci, što je "količinski najveći epistolar s jednim talijanskim piscem: u rasponu od 1968. (bijasmo se upoznali na simpoziju o Giacomu Leopardiju u Recanatiju prethodne jeseni) do pariške karte iz prosinca 1989."4
Onaj koji vam sve ovo posreduje nije – na svoju žalost – imao zadovoljstvo susresti se s Nikolom Šopom, a ni s Margheritom Guidacci. No, tu činjenicu doživljava i kao stanovitu prednost, jer protagoniste priče o nazočnosti i odjecima djela Nikole Šopa na Apeninskom poluotoku može promatrati i odvagivati bez dodatna emotivnog balasta, koji bi mogao proisteći iz veće razine prisnosti.
Ova kratka uvodna misao nametnula se kao neizbježna na putu do sržne slutnje: naime, bez samaritanske samozatajnosti Margherite Guidacci sav višegodišnji prevoditeljski napor Mladena Machieda da talijanskim čitateljima približi djelo Nikole Šopa – svojim izdašnim i – usudio bih se kazati – preveć savjesnim prijevodima Šopove poezije – sav taj njegov napor ostao bi, čini se, uzaludan.
Prvi pokušaj u tom pravcu Machiedo ostvaruje 1972. godine, objavljujući u časopisu L’ Albero “4 teksta iz Svemirskih pohoda, jednako toliko iz Kućica u svemiru te 10 tekstova iz Astralija”5 . Dvije godine kasnije, u drugom jednom časopisu, objavljena je Vunena pastorala, kojoj se u više navrata divi i Carlo Betocchi, urednik časopisa L’ Approdo letterario6.
A u svom prvom pismu upućenom prof. Machiedu 22. kolovoza 1973. godine Carlo Betocchi na samom početku kaže: “Poštovani Profesore, na stranicama časopisa “L’ Albero” (…) čitao sam one predivne pjesme Nikole Šopa koje ste tako znalački preveli. To čitanje me podsjetilo da mi je o tom zacijelo velikom pjesniku govorila Margherita Guidacci, vrativši se sa Međunarodnog simpozija o kritici, koji je nedavno održan u Zagrebu. Margherita mi je podastrla dirljivi opis pjesnika, njegove kuće, njegove nesreće, njegove životne družice. Margherita Guidacci je pjesnikinja kojoj se neizmjerno divim i za koju sam siguran da je uzorno predstavljala talijansko pjesništvo i kulturu na tom simpoziju (…)7. Neprijeporno je, dakle, (i) Margheritino oduševljenje pjesničkim djelom Nikole Šopa.
O svom, pak, drugom boravku u Zagrebu (u travnju 1973) svjedoči i sama Margherita Guidacci, a o prvom Mladen Machiedo piše: “Margheritini boravci u Hrvatskoj (tu smo, napokon!), kao što i sama kazuje a nižepotpisani može kao svjedok potvrditi, zapravo su dva: onaj prvi privatni ljeti 1972, kada je provela kratki odmor na Plitvičkim jezerima pa se na povratku zaustavila i u Zagrebu; i onaj drugi, “službeni” (…) kada je autorica sudjelovala na Zagrebačkim književnim razgovorima…”8.
U razdoblju koje nam je zanimljivo kao stanovita pretpovijest nazočnosti djela Nikole Šopa u Italiji, Margherita Guidacci je urednica kod nakladnika ABETE 9, koji i nije nakladnik u užem značenju toga pojma, već tiskar koji je prihvatio izdavačke projekte nekih profesora – pa tako i profesorice Guidacci – pokrenuvši nakladnički niz La rondine (lastavica), čija je nakana da se talijanskim čitateljima predstave – čitamo na klapnici Šopova talijanskog izdanja – estonski pjesnici, novi portugalski pjesnici, Eugénio De Andrade, novi brazilski pjesnici.
Izdašan Machiedov izbor iz Šopova opusa obogaćen je asketski raskošnim crtežima Ivana Lackovića Croate i objavljen tijekom 1975. godine pod naslovom In cima alla sfera (Na vrhu kugle). Tom godinom, vidjet ćemo kasnije, ne prestaje Margheritino – reklo bi se majčinsko – zalaganje i za druge Šopove knjige u Italiji.
Kao što je već spomenuto – Margherita Guidacci je osobno srela Nikolu Šopa u njegovu onodobnom obitavalištu u Voćarskoj br. 910 . Ponešto je o tom susretu zapisala i sama11 a postoje, kao što je već naznačeno, i pisana svjedočenja drugih sudionika toga susreta. Ipak, najrječitiji i, neprijeporno, sadržajan i kvalitetan iskaz o tome je autoričina brojem stihova, doduše, ne baš povelika zbirka pjesama Slavenski notes12.
Slavenski notes doživljava svoje prvo izdanje 1976. godine u ljupkome gradiću Vicenzi, nadomak Padove, i kod nakladnika biblijskoga imena La locusta, što znači skakavac. U toj je zbirci autorica dnevničko-putopisnim rukopisom ispisala svoj poetski hommage Nikoli Šopu i njegovome djelu, usredotočivši se na neke nepropadljive duhovne vrednote. Zbirka nosi posvetu agli amici di Zagavria (Prijeteljima u Zagrebu) i otvara se ciklusom Tre immagini dai Laghi di Plitvice – Tri slike s Plitvičkih jezera13. Slijedi zatim ciklus posvećen hrvatskim slikarima14, gdje su dotaknuta djela – abecednimm redom – Ive Dulčića i Ivana Lackovića Croate, Slave Raškaj, Miljenka Stančića i Mirka Viriusa. Stanoviti poetski interludij naslovljen In margine a un convegno – Uz rub jednog simpozija15, baš kao i cijela zbirka, dokazano je autoričin najduhovitiji i najopušteniji tekst, o čemu je prof. Machiedo posvjedočio pred sudionicima prvog međunarodnog, na žalost, posmrtnoga simpozija posvećenog njezinome životu i djelu16.
Prije dvodjelnoga finala, po strukturi i ozračju17 paralelan s već spomeutim inerludijem Uz rub jednog simpozija, nailazimo na Spjev o četiri počela – Canto dei quattro elementi, izrijekom u cijelosti posvećen Nikoli Šopu18.
Budući da druga pjesma iz tog četverostavačnog ciklusa izrijekom spominje nimalo beznačajan bosanski lokalitet, upravo je neizbježno prenijeti ju u cijelosti:
Pjesma o vodi u Jajcu
Voda otjecaše i skakaše
ulicama Jajca, spuštaše se nasmijana
poput djeteta, šalila se – grohotom,
protječući svijetla basamcima;
skrivala se, poskakivala u vrutcima,
plesala slapčićima u podnožju kućâ.
Sva su je djeca poznavala
kao druga – najveselijega, najslobodnijega.
Kako ga zaboraviti, štogod da su
godine donijele, premda nikakva voda
ne postojaše više u njihovoj debeloj prašini
osim gorkoga traga suza?
Voda je gonila svoje stado ulicama Jajca:
bijaše pastir s tisuću sretnih janjčića19,
lelujanje hrptenica s uvojcima
mekane pjene, izmjenjivanje
odražaja na tekućim runima
u nedužnu hodu.
Pređa od vode i vune
svijala se u srcima jajačke dječice
u potki šutljivih pastorala:
koja u jednom, napokon, nađoše glas,
jer tom su pređom Parke prele
usud pjesnikov.
U bilješci uz ovaj ciklus autorica je zapisala: "Nikola Šop, kome je ovaj Spjev posvećen, hrvatski je pjesnik iz Bosne, rođen 1904. godine u Jajcu, a koji sada živi u Zagrebu. Njegovo pjesničko djelo (među najznačajnijima našega doba i ne samo u slavenskim zemljama) iskazalo je, posebice tijekom drugoga poraća, iznenađujuću sposobnost obnove, okrećući se ‘svemirskome’ pravcu, gotovo kao nadoknada i otkup za posvemašnju negibljivost, na što je pjesnik godinama prisiljen zbog svoga zdravlja (…)"20.
Margherita Guidacci se nije zaustavila samo na svome pisanom i uzvišeno poetskom iskazu osobnoga divljenja, što je, također, iznimno dragocjeno, nego je i na djelu posvjedočila rijetko viđenu požrtvovnost u traženju izdavačke kuće za prijevode Šopove poezije u Italiji. U tome nam pomaže prepiska s drugim prevoditeljem Šopova djela na talijanski, naime Dubravkom Pušekom, također Zagrepčaninom, koji od svoje desete godine živi i radi u Luganu21.
Riječ je o trideset i šest pisama – i tek ponekoj razglednici – u razdoblju od 28. siječnja 1978. do 10. veljače 1989. godine na relaciji Rim-Lugano! Prvoga siječnja te (1978) godine Dubravko Pušek je zakoračio u svoju dvadeset i treću zimu – a objavljena mu je i prva zbirka pjesama, usudio bih se kazati posve šopovskoga naslova Serafska harfa! S druge strane, profesorica Guidacci u travnju te iste 1978. godine navršava 67 godina, dok na bibliografskoj ravni je zakoračila na drugu polovicu svoga pjesničkoga te posljednju trećinu svoga prevoditeljskoga puta; udovica je nedavno preminuloga supruga i hraniteljica troje djece22.
Nakon tri uvodna pisma iz kojih doznajemo da je mladi Pušek naumio pokrenuti književni časopis pod naslovom Viola te da sustavno prevodi Šopova pjesnička djela, u četvrtom – s nadnevkom Rim, 2. travnja 1978. – Guidaccvijeva piše:
"A što se Šopa tiče – Vi znadete koliko sam oduševljena tim pjesnikom. Stvarno bi bilo lijepo da nakon Machiedova izbora izađe i Vaša cijela knjiga. Biblioteka La rondine kod naklade Abete gdje je objavljeno In cima alla sfera, nažalost je izvan igre, jer je nakladnik želi ugasiti i ne želi objavljivati druge naslove osim onih koji su odavna u pripremi.
Mogli biste pokušati kod Guande, za biblioteku La Fenice (Ugo Guanda Editore, d. o. o. – ulica Daniele Manin 13 – 20 121 Milano) – Ili kod naklade Forum – Ulica Pedriali 27 – 47 100 Forlě (to je nakladnik koji objavljuje časopis Quinta generazione i jako je zainteresiran za poeziju). Ili pak “Cittŕ armoniosa” (još jedna novopokrenuta naklada sa zanimanjem za poeziju); adresa je: P. P. 348 – 42 100 Reggio Emilia.
Od sveg srca želim da od jednih ili od drugih dobijete potvrdan odgovor. Bila bih tako sretna, i zbog našeg velikog i dragog Nikole Šopa".
Mjesec dana kasnije, tj. 5. svibnja, u završetku pisma čitamo:
"A očekujem i Vaše prijevode Šopa. Machiedov izbor mi je pobudio želju da doznam više o djelu toga velikog pjesnika o kojemu se, nezasluženo, govori tako malo, jednako u domoivni kao i izvan".
Već 12. svibnja, uz čestitke prevoditelju, nailazimo i na autoričinu skepsu spram nakladnikâ, ali i ushit izazvan novom (za nju!) Šopovom pjesničkom dionicom:
"Čestike za Šopa – nadajmo se da će ga Guanda, ili nakladnik Cittŕ armoniosa, uskoro objaviti. Dakako, Vi ste u pravu: suludo je da takav jedan pisac mora prolaziti takve kušnje “prihvaćanja”, poput bilo kojeg početnika. A ’stručnjaci’ koji bi ga trebali prihvatiti, jesu li doista takvi? Ali, na žalost, nemamo izbora.
Jako sam znatiželjna u pogledu ovidijevskoga naslova – znam da Šop, izvrstan latinist, jako voli Ovidija, a znam da i on u zadnje doba sriče svoj Ex Ponto.
Bila bih, dakako, ponosna ako bih pisala uvodnu riječ za njega, ali kako to mogu učiniti ne poznavajući jezika, upoznavši samo premalen broj njegovih pjesama, one koje je preveo Machiedo, kojima će biti pridružene ove koje ste Vi preveli, ali još uvijek samo dio naspram izdašne pjesnikove produkcije. Čini mi se da nisam dostatni autoritet. Bit će bolje da ga predstavite Vi koji do savršenstva vladate tim dvama jezicima pa ćete tako moći pojasniti i svoje prevoditeljske kriterije. O tome ćemo, u svakom slučaju, moći opet razgovarati kada bude gotovo ono što je prvo i neizbježno, tj. kada pronađemo izdavača.
U očekivanju šopovskoga tipkopisa, za koji Vam već sada zahvaljujem i koji ću tako rado pročitati (…)".
Radi se o Šopovoj poemi Nova Ars Amandi, koju će Guidaccijeva u pismu od 26. svibnja označiti izrazom "lijepa poezija našega predragog Nikole Šopa!", a komplimente neće uskratiti ni prevoditelju: "… prilično dobro je i prevedena, jer se čini kao da je talijanska". Pet dana kasnije, dakle 31. svibnja, šaljući prevoditelju Šopovu adresu, gotovo djetinje neusiljenim ushitom javlja:
"Upravo sam primila dragocjenu pošiljku s Vašim prijevodom koji ću čitati koncem ovog tjedna kada ću imati malo mira (kod Šopa ne bih mogla podnijeti muku ’uzimanja i odlaganja’). Netom obavim to toliko željeno čitanje, pisat ću Vam".
I stvarno, tjedan dana nakon toga – 7. lipnja – Margherita piše:
"(…) pročitala sam Nuova Ars Amandi – gdje sam iznova našla onu vrtoglavu Šopovu vrsnoću za koju sam znala još od In cima alla sfera (…). Upravo riječ vrtoglavost je ta koja mi se neusiljeno javlja da odredim tog pjesnika – tog čovjeka koga je sudbina, međutim, učinila tako tragično nepokretnim posred vrtloga i uzlaznih spirala njegove imaginacije.
Divila sam se Vašoj prevoditeljskoj poetici. Poneko mjesto mi ostaje nejasno, ali kako presuditi ovisi li nejasnoća o talijanskom, koji nema savršenih ekvivalenata, ili pak o izvornom tekstu, o njegovoj teškoj građi. Da bih to mogla prosuditi, morala bih biti u stanju čitati Šopov izvornik, a nažalost to nisam. Dojam cjeline, u svakom slučaju, jako je dobar i živo se nadam da će Vam barem netko od nakladnika kojima ste se obratili dati pozitivan odgovor".
A 20. lipnja prevoditelj Pušek će, na žalost, morati pamtiti i kao dan kada je profesorica Guidacci otklonila i posljednju nadu da se pojavi u ulozi pisca predgovora (ili pogovora) za talijansko izdanje pjesama Nikole Šopa:
"(…) Svakako bih rado napisala kratku bilješku u čast ‘našem’ pjesniku! Susret s njim imao je za mene visoku humanu vrijednost. Osjećam to, međutim, i kao teški pothvat, pun zamki, upravo stoga što o njemu ne mogu govoriti isključivo kao o pjesniku, dok bi za nj, više nego za bilo koga drugoga, trebalo upravo to učiniti. U kojoj mjeri, na primjer, aludirati na njegovo okrutno tjelesno stanje (nasuprot čega zrači njegova duhovna snaga), ne nanijevši mu bol i ne ostavljajući dojam da se želi dati prevaga na drugi tip zanimanja javnosti, osim onog za njegovu poeziju? Slična dvojba bila bi krajnje uvredljiva; a s druge strane ne znam da li bih uspjela izbjeći tu zamku, opisujući onu sobu, gdje je sve zračilo onim dostojanstvenim siromaštvom i beskrajnom ljubavi supruge mu Antonije, koja mu je posvetila život kada je on već bio nepovratno bolestan; i gdje je on sa svoga kreveta okrenuo glavu prema meni i pružio mi lijevu ruku (dva jedina pokreta koja je bio u stanju učiniti) te me upitao, kao prvo: vjerujem li da posjedujem besmrtnu dušu.
Brojni su bili momenti kada mu Ruggero Jacobbi i ja (njegova dva talijanska posjetitelja toga dana) nismo uspijevali odgovoriti zbog suspregnuta plača u grlu. Šop se odvažio čak i šaliti na račun svoga stanja, govoreći da se istom vratio sa svemirskog leta pa je zato u karanteni. Ali istina je da ta potresna karantena traje više od dvadeset godina a okončat će samo njegovom smrću. Sigurna sam da ćete razumjeti moju nelagodu i da ćete mi znati savjetovati hoćemo li (kao što se nadam) dospjeti do objavljivanja Nova Ars Amandi u Italiji".
O svojim uredničkim jadima gospođa Guidacci neuvijeno progovara u pismu od 19. kolovoza, zacijelo daleko od pomisli da je baš toga dana Šopov 74. rođendan:
"Ljetos sam se pozabavila dotjerivanjem prijevoda (dakako ne svoga) s estonskoga, jednoga pripovjedača koji je živio u prvoj polovici našega stoljeća, a koji mi se čini ponajbolji u Europi. Zove se Friedebert Tuglas. Njegovim jezikom govori, i da i ne, sedam milijuna čeljadi – a tko za njega zna? Da je rođen u Engleskoj, u Francuskoj, ili u Njemačkoj, njegova bi sudbina bila posve drukčija. Ali naprosto je tako, dragi prof. Pušek, sve ono što radimo visi o jednoj niti koja nije u našim rukama a koja može puknuti iz najbanalnijih i nepriličnih razloga.
Bogu hvala! U biti i to su uvjeti neizvjesnosti da hvalevrijednim i ljepšim (mislim na ovozemaljsku, smrtnu ljepotu) učinimo čin pisanja. A od vremena do vremena tu je i pokoja nagrada – kao kada se pojavi osoba poput Vas, odlučna da učini sve što je moguće kako bi uspostavila pravdu. Želim Vam najveći uspjeh u slučaju našega Šopa".
Istom u svom trinaestom pismu prof. Guidacci posreduje Dubravku Pušeku i Machiedovu adresu, ni jednom riječi ne spominjući svoj ulog pri objavljivanju knjige In cima alla sfera, antologijskoga izbora Šopove poezije 1975. godine u Rimu.
A u pismu od 8. listopada, između ostalog čitamo:
"Drago mi je što ste se napokon javili Ruggeru Jacobbiu, kojega i ja jako cijenim, kao pjesnika i kao kritičara a koji je osim toga i moj dragi prijatelj (ne sjećam se jesam li Vam rekla, ali s njim sam ’73. bila u posjeti kod Šopa, kada smo oboje sudjelovali na nekom Simpoziju u Zagrebu23. I Jacobbi je bio jako impresioniran, koliko pjesništvom toliko i osobom našeg dragog pjesnika)".
Na Dušni dan 1978. godine Margherita ne suspreže tugu pa u svezi sa Šopom kaže:
"Kako je tužno i besmisleno to sveopće nezanimanje za pjesništvo! Ja, međutim, ne vjerujem posve u to – iz iskustva znam (budući da sam nastavnica) da su osobito mladi otvoreni i raspoloženi za poeziju. Krivnja je na nakladnicima: oni su ti kojima nedostaje vjere; objavljuju zbirke pjesama, da, ali ne iz uvjerenja pa zato ne čine dovoljno da pronesu glas o njima. Ili objavljuju iz privatnih interesa (petljanje s vlašću, itd), nešto što ne vrijedi i što (s pravom) stvara nepovjerenje i udaljava publiku, ali to ne znači da publika nije željna poezije! Neka su zato blagoslovljeni oni koji su nesebični, kao Vi, pa se zauzimaju da se stanje promijeni".
Potraga za nakladnikom nastavlja se i tijekom ne samo 1979. godine. Prvi Pušekov prijevod Šopove poezije izlazi u dvojezičnom izdanju 1982. godine – riječ je o poemi Uzlet životinjstva – kod nakladnika Vellecchija, koji je – zamislite! – objavio 1946. godine i prvu Margheritinu pjesničku zbirku Pijesak i anđeo, kao i njezin prvi prijevod: M. Beerboma – Blaženi licemjer, iste te 1946. godine!
Uslijedit će Nova ars amandi 1984, ali sada u Sieni, da bi istom 1996. godine – što ni Šop a ni Guidaccijeva nisu doživjeli – napokon dospio u Milano24 i do nakladnika čije je ime sinonim za izdanja kvalitetne poezije – Vanni Scheiwiller25.
Ovim takstom, posve razumljivo i bez lažne skromnosti, nije iscrpljen razgovor o kreativnom suodnosu tako snažnih autorskih ličnosti kao što su Nikola Šop i Margherita Guidacci. To mu, dakako, i nije bila temeljna nakana. Bilo bi u svakom slučaju zanimljivo da se netko prihvati te zadaće, jer Margherita Guidacci u svojim pismima ne skriva duboku očaranost (i) djelom Nikole Šopa26. U godini kada se prisjećamo stogodišnjice Pjesnikova rođenja, valja nam se suočiti i s činjenicom da se to propitivanje treba nastaviti ponajviše – makar to zvučalo ne znam koliko patetično – zbog dogradnje veće razine samopoštavanja27 .
* Beznadno nesabrani te, stoga, i nedostojni posrednik ovih odbačenih i pažnje jedva vrijednih krhotina započetoga mozaika zaziva velikodušno razumijevanje i bezuvjetan oprost svakog dobronamjernog čitatelja u prigodi stote godišnjice rođenja Nikole Šopa, pisca koji je svojim teško dostižnim djelom ugradio nezaobilaznu dionicu na vertikali naše duhovnosti
1 U svom kratkom i iscrpnom tekstu Prijevodi i recepcija hrvatskih pjesnika i književnika Moderne u Italiji Ljiljana Avirović podsjeća: “Luigi Salvini (1911–1957) i Franjo Trogrančić (1913–1974), dva su talijanska slavista koji u razdoblju od četrdesetih do sedamdesetih godina X stoljeća najviše prevode i objavljuju pjesnike i književnike naše Moderne”. – Usp. Komparativna povijest hrvatske književnosti : zbornik radova II, izd. Književni krug, Split 2000, str. 154. Tako se nazočnost djela Nikole Šopa pred talijanskom književnom publikom neprijeporno pomiče u četrdesete godine X stoljeća.
2 U toj skupini autora čija su djela prevedena i objavljena u Italiji tijekom druge polovice X stoljeća valja spomenuti: Ivana Aralicu, Vladu Gotovca, Vesnu Krmpotić, Slobodana Novaka, Antuna Šoljana i Irene Vrkljan; dakako: i najmlađega među njima – Miljenka Jergovića, no to je predmet razgovora za neku drugu prigodu.
3 Monografija je objavljena pod naslovom: Il mondo cosmico di Nikola Šop – Kozmički svijet Nikole Šopa – te znakovitim podnaslovom: Vita ed opere di un poeta metafitsico, tj. Život i djelo jednoga metafizičkoga pjesnika (!), izd. Forum, Editrice Universitaria Udinese, Udine 2000; najavljeni zbornik radova s tog simpozija najvjerojatnije će se pojaviti u godini kada budemo obilježavali Šopovu stotu obljetnicu rođenja. Valja podsjetiti da se očekuje i prijevod spomenute monografije, u kojoj je pristup drukčiji od onog u monografiji Miroslava Palamete, ali i taj razgovor valja odgoditi za neku drugu prigodu.
4 Vidjeti: Mladen Machiedo, Slatkogorka Italija – Tri desetljeća s piscima, izd. Matica hrvatska, Zagreb, 1999, str. 59. Spominjanje Giacoma Leopardija (1798–1837) neizostavno priziva ime i dobri duh Tona Smerdela (1904–1970), koji nije samo jedan u nizu naših kvalitetnih prevoditelja toga talijanskog pjesnika (čije je djelo odmah uz Danteovo), nego i pisac romana o tome velikanu; a na trećem mjestu – ne i najmanje važno – prevoditelj je i prvih pjesama Margherite Guidacci, uvrštenih u antologiju Zapadna duhovna lirika, koju je mons. Đuro Kokša (1922–1998) objavio u Rimu 1970. godine.
5 Usp: Sjećanje na Carla Betocchija, u SRAZ XXXV, 75-97 (1990), str. 80. Machiedo u tom tekstu predstavlja (i komentira) pisma koje mu je glasoviti talijanski pjesnik uputio u razmaku od jednog desetljeća (1973–1983).
6 Riječ je o 65. broju, na žalost čini se i posljednjem broju te revije.
7 Vidjeti navedeno Sjećanje na Carla Betocchija.
8 Usp: Per Margherita Guidacci – Atti delle Giornate di Studio, izd. Le Lettere, Firenze 2001, str. 101. Riječ je o prvom pokušaju vrednovanja književnoga (i prevoditeljskoga!) opusa M. Guidacci, na kojemu je (sredinom listopada 1999. godine) sudjelovalo dvadesetak talijanskih kritičara, povjesničara književnosti i komparativista; svoj značajan doprinos predstavio je i Mladen Machiedo, a nižepotisani je bio u ulozi znatiželjnoga promatrača i samozatajnoga promotora za tu prigodu priređenoga prijevoda jedne od dvadesetak autoričinih knjiga pjesama.
9 Radi se o kratici koja iza zavodljiva označitelja za stablo jele (abete) krije birokratsku kraticu za ime tvrtke: A/zienda/ BE/neventana/ T/ipografica/ E/ditoriale/. U već spomenutoj Machiedovoj knjizi o susretima s talijanskim piscima, a u svezi s rečenim nakladnikom, čitamo i ovaj iskaz: "Nije čudo što je njega [tj. Nikolu Šopa, op. T. K.] tiskala u svojoj biblioteci male (i s prodajno-kritičkog aspekta potpuno nesposobne!) rimske naklade Abete (…)".
1 Od kolovoza 1998. godine pjesnikova se ostavština nalazi na adresi Prilaz Gj. Deželića 17, također u Zagrebu.
1 Odlikaše, štrebere a i sve koje bi to iz bilo kojeg razloga moglo zanimati, upućujem na autoričin tekst o tome objavljen kod nas u dva navrata: najprije je Joja Ricov ispravno i brzo reagirao te objavio prijevod u Maruliću, br. 5, 1984, str. 551-559; a onda je to učinio i Tvrtko Klarić za Novu Istru, br. 1, 1997, str. 14-18.
12 Valja naglasiti kako autoričinu upravo svetačku poniznost možemo iščitavati i u suhoparnom podatku o tome gdje su objavljivane njezine knjige. Na jednoj strani je njezinih tridesetak knjiga prijevoda, objavljenih u gradovima čija imena odzvanjaju u ušima I svršenih osnovaca – abecednim redom: Bologna, Firenza, Milano, Rim, Torino, s pripadajućim, jednako tako zvučnim nakladničkim imenima: Bompiani, Cappelli, Einaudi, Rizzoli, Scheiwiller, Vallecchi… Margheritine pak autorske knjige bivaju objavljene u mjestima kojima jedva uspijemo ući u trag i nakon dužega gonetanja zemljovida: Cagliari, Chieti, Cittadella Veneta, Pistoia. O tome više u HKR Marulić, br. 1, 2000, str. 10-11.
13 Zanimljiv je a na prvi pogled gotovo i beznačajan podatak da autorica samo za prvu pjesmu smišlja naslov Faggi di Kozjak (Bukve na Kozjaku), dok za druge dvije koristi izvorne toponime: Sastavci i Proščansko jezero.
14 U njemu se autorica najprije bavi djelom i životnom sudbinom Slave Raškaj, iskoristivši za naslov svoje pjesme ime te bolećive a ipak velike slikarice; slijedi zatim pjesma Virius, nadahnuta djelom i životom jednoga od prvaka samoukoga slikarstva i Hlebinske škole. Svoju pozornost autorica zatim zaustavlja na dvjema slikama Miljenka Stančića, posvetivši mu ciklus od dvije pjesme: Il ritorno (Povratak) i Gli amanti (Ljubavnici). Slijedi tekst naslovljen Vetrate di Dulčić (Dulčićevi vitraji) te završni ciklus od četiri pjesme, posvećen djelu Ivana Lackovića Croate: Gallo (Pijetao), Batinska, La foresta deserta (Pusta šuma) i Inverno (Zima).
15 U tom kratkom ciklusu samo su dvije pjesme: trostavačni Scherzo čiji naslov ne prevodimo, s jedne strane zbog ironije koja ne štedi ni samu autoricu, ali ponajviše što je i na prvi pogled jasno da se Margherita Guidacci referira na “instrumentalni stavak prpošnog, a često i humorističkog karaktera”, kako muzikolozi definiriaju taj još od XVI stoljeća poznat i najčešće trodjelni oblik, premda scherzo u svijesti onih kojima je talijanski maternji jezik asocira pojmove kao što su igra i šala; tu je i tekst pod naslovom Passato e presente – Prošlost i sadašnjost.
16 U svome predavanju 15. X 1999, održanom inače u vijećnici planinskoga gradića Scarperia, rodnoga mjesta autoričinih roditelja gdje počivaju i njezini zemni ostac, prof. Machiedo je govorio o pretpovijesti te autoričine knjige, odabravši više nego pogođen naslov – Trenutak vedrine: na izvorištima Slavenskog notesa.
17 Prvi, trostavačni tekst je naslovljen doslovno Sul treno Zagreb-Trieste – U vlaku Zagreb-Trieste, a drugi Protesta alla frontiera – Prosvjed na granici.
18 Tekstovi u tom ciklusu imaju ove naslove: Antinomie della terra – Zemaljska proturječja, Canzone dell’ acqua a Jajce – Pjesma o vodi u Jajcu, Amore viene attraverso l’ aria – Ljubav dolazi zrakom, Miriadi di punti di fuoco – Bezbroj vatrenih točaka.
19 Prijevod ove pjesme pojavljuje se ovdje s nekoliko neznatnih izmjena, a jedna od njih je i prizivanje Nikoli Šopu dragog izrijeka grohot i njegovih izvedenica: spuštaše se nasmijana / poput djeteta, šalila se – grohotom, … Prevoditelj i priređivač zagrebačkoga izdanja Slavenskoga notesa, u kojem su stihovi objavljeni s usporednim talijanskim predloškom, ’zloupotrijebio’ je na ovom mjestu autorsku slobodu, zadržavši kolokvijalni oblik janjčići u znak zahvalnosti čudesnom jednom biću, svojoj životnoj suputnici i supatnici, pod kodnim imenom Inka Fakinka, podrijetlom iz Kampora na otoku Rabu. Naravno, nije to jedini prevoditeljev hir koji bi mogao staviti na kušnju strpljivost čitatelja ove knjige. U četvrtom stihu iste ove pjesme upotrijebljen je drugi jedan regionalizam – basamcima, što je priređivačev hommage rodnoj mu Posavini.
Vidjeti: Margherita Guidacci, Slavenski notes – Taccuino slavo, izd. Sipar, Zagreb 1999, str. 51.
20 Slavenski notes, nav. dj, str. 67.
21 Pušekov autorski, uglavnom pjesnički opus, predstavio sam izborom, opet s usporednim izvornikom: Ugrušak šutnje – Grumo di silenzio, izd. Naklada MD, Zagreb 1997.
22 Prijevod te korespondencije – Pisma Dubravku Pušeku – uz neizbježan kritički aparat, objavio sam u časopisu Dubrovnik, br. 4, 1999, str. 142-173.
23 Bilješka uz spomenuti interludij Uz rub jednog simpozija u njezinoj zbirci Slavenski notes kronološki je vrlo precizna i kaže: “Radi se o Šestim međunarodnim književnim razgovorima, održanima u organizaciji Društva književnika Hrvatske od 15. do 20. travnja 1973. godine u Stubičkim Toplicama, a tema je bila Suvremena europska književnost i sredozemna predaja”.
24 Riječ je o ediciji Nikola Šop, Mentre i cosmi appassiscono (Dok svemiri venu), o čemu sam više rekao u tekstu objavljenom u časopisu Nova Istra, br. 1-2, 1997, str. 8-10. Tom je prigodom integralno predstavljen i Margheritin ciklus Spjev o četiri počela, a glavni i odgovorni urednik časopisa Boris Biletić velikodušno je prihvatio prijedlog pa je u tom bloku objavljen i tekst Maurizija Chiarutinija (Nemirni platonizam Nikole Šopa) te zapis Margherite Guidacci (Ravnovjesje, polet i snaga Nikole Šopa); Dubravka Pušeka nije trebalo previše nagovarati da za tu prigodu prevede kratki Šopov ciklus Sanjači.
25 Na taj se način zatvorio krug, koji je prof. Franjo Trogrančić otvorio 1965. godine objavivši antologiju Poeti croati moderni. Kod te ugledne izdavačke kuće iz Milana od 2002. godine, zahvaljujući prevoditeljskim naporima Ljiljane Avirović počelo je objavljivanje djelâ Miljenka Jergovića, a Mama Leone je prvo u nizu.
26 Toga (su)odnosa rubno se dotakla i Dubravka Dubravec Labaš u svome diplomskom radu (obranjenom 1. srpnja 1992. godine, “nekoliko tjedana nakon smrti Margherite Guidacci”, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) u kojem se bavi pjesničkim djelom prof. Guidacci. “Slapovi Plive u Jajcu i Vunena pastorala pobudili su kod M. Guidacci sliku Parki koje od vodene i vunene pređe predu pjesnikovu sudbinu. Koliko divljenja je kod nje potaknuo pjesnik Nikola Šop, svjedoče i stihovi iz posljendje pjesme, nadahnute Razgovorom o prvom gumnu, (…)”. Prijevod prof. D. Dubravec Labaš dostupan je na stranicama časopisa Dubrovnik, br. 4, 1999, str. 117-141.
U Italiji je Illaria Rabatti, na Sveučilištu u Firenzi, obranila svoj diplomski rad koji se također bavim književnim djelom Margherite Guidacci; o tome više u časopisu Marulić, br. 3, 2000.
27 Na toj ravni vjerujem da bi i kolege anglisti došli do zanimljivih zaključaka ako bi se prihvatili preispitati kreativni odnos prema djelu Nikole Šopa jednog W. H. Audena, također nezaobilaznog autora X stoljeća i čovjeka koji se, uz prevoditeljsko posredovanje prof. B. Brusara, prihvatio da anglofonskim čitateljima približi djelo našega Pjesnika.
CCopyright
Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows ISO
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na javna.bi@bih.net.ba