Braco i sestre,
vec uplovljavamo u more polemisanja gde se horizont ne vidi. Diskusiji o prevodu zaista nema kraja. Da ima kraja, neko bi ga vec nasao, doneo zakljucke, pa mi ne bismo dalje morali o tome da pricamo.
Ipak, ta diskusija je i najsladja.
Kada je Paund prevodio grcke pesnike, on je svoje prevode nazivao "verzijama pesama". Frost je govorio da je poezija ono sto se u prevodu izgubi, ali ja se, naravno, ni najmanje ne slazem sa Frostom. Zamislite samo kako bi knjizevni svet bio tuzan i samotan da nije prevoda. Oni medju vama kojima je prevodjenje profesija ili blizu profesije znace da postoje sjajni primeri prevoda. Za mene je jedan od najuspesnijih prevoda naseg pesnika na strani jezik, prevod Vaska Pope na engleski gospodje En Penington.
Sto se tice mene, i sam cesto razmisljam o prevodjenju svojih pesama. Naravno, vise puta sam napisao pesmu na engleskom, ali sam shvatio da one kasnije deluju kao nesto sto nije moja tvorevina, vec nekog ko se pretvara da jeste ono sto nije. U Engleskoj zivim vec 13 godina i nije mi nikakav problem da pisem na ovdasnjem jeziku. Ipak, odlucujem se za srpski, jer je to prvi jezik koji sam cuo na ovom svetu. To je jezik koji je u meni.
Kada su vatrogasci u Njujorku trazili prezivele pod rusevinama Svetskog trgovinskog Centra, culi su glasove ljudi kako dozivaju u pomoc. I svi ti ljudi su prizivali majku ili Boga na svom jeziku. Odjednom je ceo taj "melting pot" prestao da postoji, engleski - jezik kojim su bili okruzeni je
prestao da bude bitan, i u trenutku susreta sa smrcu svako se vratio svom jeziku. Kinezi kineskom, Arapi arapskom, Spanci spanskom. Jezik poslovanja, Interneta, globalizma jednostavno je bio potisnut maternjim jezicima. To je
najbolji dokaz da jezik kojim ste okruzeni u detinjstvu vecno traje u vama.
Iz tog razloga ja se odlucujem da pisem na srpskom. Kada bih pisao na engleskom, obmanjivao bih sam sebe i pravio se necim sto nisam. Kada pricam engleski, verovatno i razmisljam na engleskom, ali u srzi osecam i sanjam na
srpskom. Mislim da je jezik svetinja i da ga zaista treba tako i tretirati.
Naravno treba stremiti ka upoznavanju sto vise jezika, ali pre svega mislim da treba ceniti svoj. Da sam francuski pesnik, verovatno bih ovo osecao i prema francuskom jeziku. Iskreno su mi odbojni ljudi koji odu u inostranstvo pa posle dve godine tvrde kako su zaboravili svoj jezik. Isto kao i ljudi koji dugo zive u nekoj stranoj zemlji a ne trude se da nauce jezik te zemlje. A takvih je mnogo.
Svoje pesme pisem na srpskom, ali posto zivim u Engleskoj, postoji potreba da ih objavljujem i citam na engleskom. Tesko je jako sam sebe prevoditi, ali i zahvalno, jer ako sam ja licno zadovoljan kako pesma zvuci na engleskom - onda je to uspeh.
Svako prevodjenje sopstvene pesme je kao ponovno pisanje. Kao Paund, i ja svoje prevode nazivam verzijama pesama, jer mislim da one nikada ne mogu da budu potpuno iste kao u originalu. Mozda je prepreka to sto, dok pisem, uvek znam da ce moja pesma biti prevodjena, pa se trudim da izbegavam na engleski neprevodive pojmove i reci. Naravno, ponekad bivam primoran da nesto kazem iako znam da ce posle biti tesko to prevesti.
Uh, mora da sam vam dosadio. Idem da se nekako kaznim.
Smrt fasizmu, sloboda narodu!
Nikola |