Diwan 13

| Diwan 13 - 14 |

Haldun Taner

KONCINE 1

U špilu karata meni se najviše sviđa ona na kojoj piše The Jolly Jocker , sa mladićem, onim luckastim, onim raskalašenim, onim malo prepredenjakom, malo čarobnjakom, i još malo smutljivkom, ali dragim, punim radosti, punim života i pokreta. Izuzimajući kanast, kumkan i remi, u mnogim kartaškim igrama Džokeri, nažalost, uopće ne učestvuju. A kad bi učestvovali, u svaku bi igru unosili pokret i boju, živost i veselost.

Ako ostavimo po strani Džokere, najautoritativnije karte u špilu su, kao što je poznato, Asovi. Možda nije lijepo reći, ali ja Asove nikako ne volim. Možda zato što ja nikada nisam mogao biti as, i zato što nikada neću uspjeti da postanem as. No, treba priznati da njih sve četvorica imaju kraljevsko držanje, ima kod njih nekakve vladarske razmetljivosti. Čak u nekim špilovima njih prikazuju posebno raskošno.

Kod Pik-Asa primjećuje se nezadovoljstvo. Na njegovom dvoru događaju se sigurno svakojake mračne spletke, mora da noću po sklonjenim kutovima lete glave.

Tref-Asa ja vidim kao bizantskoga princa.

Za razliku od ovih, Herc-As je malo više naš. Mora da je Herc-As osmanskoga roda.

A što se tiče Karo-Asa, vidite, on je seldžučki sultan. Mudar, otmjen, pažljiv... Kao za inat, “Tekel” uvijek na njega stavlja svoj znak. I pored toga, Karo-As ima tako otmjeno i fino držanje da ga ne bismo mogli prepoznati kad bismo ga vidjeli bez ovoga znaka; nešto bi nam kod njega nedostajalo.

Od svih karata sa slikom krv mi najviše uzavri na Herc-Damu. Herc-Dama je zgodno popunjena, sniježnobijela, tiha djevojka. Kakav fakultet, ona nije bila uspješna čak ni u srednjoj školi poslije osnovne koju je teškom mukom završila. Najviše što je, eventualno, mogla završiti to je škola za domaćinstvo. Uostalom, nema svako želju za učenjem. Zato ova djevojka zna svašta drugo raditi: zna sve vrste šivenja i veza, zna raditi najljepše vrste pletenja. Ona zasuče rukave i uradi sve kućne poslove. Doduše, dok je stasavala u djevojku događalo se da razmjenjuje pisma sa momcima iz ulice. Mladost je to. Treba razumjeti. Ali kad se uda, postaće prava životna saputnica. Siguran sam u to. Nikada joj se neće dogoditi da mužu pametuje. I onda… Ova je vrsta žena posvećena djeci. Zar sve ovo nije dovoljno?

Ako se oženite njome, šura će vam biti Herc-Dečko a on je, ruku na srce, staložen, miran, mladić o sebi-pri sebi.

Što se tiče njihovoga oca Herc-Popa, on je veoma dobrodušan, veoma drag čovjek. Ne bio bolji od vas! On priča zgodne šale i tada se smije, a trbuh mu podrhtava. Kad se malo više razveseli, osobu koja je uz njega lupka po leđima. On svakoga ostavlja na miru, ne miješa se ni u čije poslove. Simpatični su to ljudi. Volio bih postati zet takvoj porodici.

A Tref-Dama, od nje se može očekivati svaka lukavost. Pustite to što ona izgleda onako mirno i nevino. Kako je samo ona zla, kako je samo lukava! Na kartama je naslikana u svome najboljem svjetlu. Ovu nevinu, djevičansku pozu ona zauzima samo kad se slika kod fotografa i nedjeljom kad ide na molitvu. Poslušajte malo šta komšiluk govori o njoj. Nema šta ta nije radila sa Pik-Dečkom u loži u kinu i u kabinama na plaži. Ko je ne zna skupo bi je platio. Tref-Dečko bolje od svih zna sestrin prljavi veš, zna on to, ali sestra mu plaća dugove na kocki i krije da on odnosi stvari iz kuće da ih prodaje. Otac im je svakako običan magarac. U ovim godinama još uvijek je raskalašen, još uvijek kocka i nema dana da nije pijan. Nema poroka koji nije pri njima, pa ko od njih ima pravo prigovoriti nešto onome drugom.

A porodica Karo, oni su plemičkoga porijekla, otmjena i ugledna porodica. Ne obraćajte pažnju na to što sada ne stoje baš najbolje. Otac im je radio u ministarstvu vanjskih poslova. Mislim da je bio konzul. Govori onaj starinski turski sa rimom i književnim izrazima. Kćer mu je gospođica, “madmazel”, odrasla kao maza. Pet godina je studirala anglistiku i još nije završila. Naravno da ne može završiti, po cijeli dan u kantini: ha ha ha pi hi hi, a uvečer s momcima na matine u šest i po. Ako pitate za njenoga brata, isti je takav. I Karo-Dečko je razmažen, kao paša, razmazile ga dojilje i dadilje, othranile ga ptičijim mlijekom, sav je on proziran, sav je bijel i lijep kao slika, više nalik na žensko nego na muško. Dali su ga u najbolje škole, ali nije htio da uči. Njegova stvar, ipak, viđaju ga sa nekim raspuštenim, neuglednim tipovima. Bog zna, možda je i droga u pitanju. Jer nikako mi nije na dobro onaj njegov vječno odsutni pogled. Od onako otmjenog oca da bude ovakav sin! Šteta, prava šteta.

Pikovi su ermenska porodica. Žive na Gedikpaši. Otac im je pravi katolički sveštenik. Glas mu je dubok, bariton. Njegov sin ima galanterijski dućan na Mahmutpaši. Gore sam samo uzgred spomenuo njegove avanture sa Tref-Damom. A njegova sestra Pik-Dama, ona je crnomanjasta, tamnih obrvi, tamnih očiju, istina, prijatna i lijepa, ali kakve koristi kad je stalno u molitvi, vječno je posvećena vjeri. Očito je na oca. Nema dana kad joj na vratu ne stoji krst. Kad bi čula šta joj brat radi sa Tref-Damom, propala bi u zemlju od stida. Pobožna je toliko da se, čak kad samo sanja stidne snove, ljuti na ovu igru koju podsvijest igra s njom, pa u rano jutro moli Boga za oprost. Ima lijep miraz. Sada više nije mlada, prešla je četrdesetu, četrdesetpetu i čeka od Gospoda lijepu sudbinu. Daj Bože. (Neka vas ne zbuni to što se Pik-Dama u književnosti spominje po lošem karakteru. Ustvari, ona nema nikakve veze sa ženom koja nosi nesreću, sa lukavom udovicom, sa krvopijom koja je razorila brak, a sve joj se ovo pripisuje. To su samo klevete, samo ogovaranja. Pogotovo ćete mi dati za pravo kad pogledate lice Pik-Dame na našim klasičnim “Tekelovim” špilovima, ona stvarno izgleda nevino u odnosu na Tref-Damu).

Odmah poslije karata sa likovima dolaze Desetke i Devetke. Desetke i Devetke su glavne karte među onima bez likova, to su one koje imaju privilegiju da učestvuju u važnim kartaškim igrama. Zbog toga se u njihovom držanju zapaža nevaspitana uobraženost, budalasta poza. Hajde recimo da su Desetke guverneri Asova izabrani iz naroda. A šta hoće Devetke? One uživaju da služe i da podilaze aristokratskim kartama koje ih primaju u svoje igre, iako ih ne smatraju čak ni brojevima, i tako im daju značaj u odnosu na druge karte. Mislim da nije pogrešno Devetke zbog ovoga njihovog položaja svrstati u dvorske službenike ili u sluge visokoga ranga koji se do zemlje savijaju pred svojim gospodarima, a izvan dvorskih zidova na narod gledaju s visine.

Ako su Devetke službenici na dvoru ili sluge visokoga ranga, onda Osmicama i Sedmicama ostaju još niži poslovi, kao sobari i gradinari.

Nakon svih ovih karata red najzad dolazi na koncine. Kao što je poznato, koncinama se nazivaju karte od Šestice naniže. Koncine su, samo im ime kaže - koncine. Ostavimo li po strani otmjene igre kao što su darda i poker, ove karte ama baš ništa ne vrijede ni u najobičnijim igrama kakva je žandar, one žalosne i uvrijeđene samo sa strane posmatraju igru. Reći ćete da se uzimaju u neke igre kao što je kanasta. Pa zar je to neko učestvovanje! One jadnice samo hodaju tamo ovamo na prostranom polju na kojem igraju aduti, one se motaju pod rukama i zagušuju kretanje, padaju i podižu se, i stalno dobijaju zvrčke. Kratko rečeno, one su obični bućkuriš. Ja bih više volio drijemati na zelenoj čohi nego ovako učestvovati u igri. U tom smislu one su u špilu običan puk. Smisao njihovoga postojanja je samo biti stepenica drugim kartama i omogućiti drugima da budu gornje. Da nema ovoga donjeg sloja kome i čemu bi se mogao hvalisati gornji sloj!

Ovaj tužni status koncina mene odavno muči. Nažalost, taj feudalni poredak koji vlada u špilu ni dan danas ne može da se promijeni, čak ni uz pomoć Povelje o ljudskim pravima. U vrijeme kad sam važio kao maestralan igrač bavio sam se iznalaženjem novih igara u kojima bih koncine oslobodio ovoga statusa najnižega sloja i dao im ravnopravnost, i u kojima bih odnose u špilu karata koliko-toliko uskladio sa demokratskim kretanjima savremenoga doba. Čak sam pomišljao da izmislim takvu igru u kojoj bi Asovi pali na svoju stvarnu vrijednost, u kojoj bi Petice mogle nositi Dame a Četvorke Dečke, u kojoj bi, kad zatreba, jedna obična Trojka mogla zastrašiti odjednom četiri Popa. Ali ne ide gospodo! Dok god postoji veličina koja kaže "ja sam ta koja daje vrijednost Asovima" i dok postoji nadmenost kod Popova kojoj doprinose brada, štap i sjekira, sve dotle ove jadne, ove pokorne, ove ponizne koncine nikako ne mogu podignuti ruku na njih. Ovakav je odnos usađen duboko u njima. Nazovite to navikom, nazovite pomirljivošću, nazovite poniznošću ili, još bolje, kompleksom, one to ipak ne mogu, ne polazi im od ruke.

Od kako sam ovo shvatio, prestao sam iznalaziti nove igre i igrati stare. Sada još jedino otvaram pasijans pošto je to jedina kartaška igra koja svakoj karti priznaje ravnopravnost.

Sa turskog prevela Kerima Filan

1 “ Konçine” (turski) - karte niske vrijednosti

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]