Diwan 13

| Diwan 13 - 14 |

Tatjana Lukić

(priredjivač i prevodilac)

OPIPAVANJE PULSA:

četiri suvremena australska pjesnika

MTC Cronin

(Margie Cronin)

PULS

Pero njegovo (Srce u rukavu)

‘Osobne su.' Tako kažu o njegovim riječima. Iako su napravljene rukom, ono što on doseže njima je šaputavo glasanje svijeta. Ono što ga zove. Što zove sve nas. Njegovo pero, sada napušteno, obnavlja se u jeziku spajanjem svojih sastavnih dijelova. Posvećeno, ravnodušno, kaže on meni ‘Ne postoje preživjeli, nema toga (samo relativno). Nema toga, nema jednih koji umiru i drugih koji žive samo još jedan sljedeći dan, ni onog koji, na trenutak, ima tri cijele minute vječnosti sa kojima se može poigrati tim glagolom što pridržava njihov smrtni rukav. Zašto srce uvijek traži ruku? Zato što samo ruka zna da i ljubav treba njegovati ljubavlju.'

His Pen (The Heart in the Sleeve), 2002 .

Mala kutija gospodina Pope

za Vaska Popu

Idem reći gospodinu Popi i njegovoj maloj kutiji
kako sam kao majka napravila glavu svog djeteta
Kako sam mu izabrala um i boju očiju
Kako sam mu udisala dušu i da, eto,

osoba poput mene zaista postoji!

Idem ovo reći gospodinu Popi,

mislima svojim živim povezana
sa izdahnulim mislima njegovim
i kroz pjesmu naravno
jer šala je po srijedi!

Tužnog mi nauma, pjesma koju ne mogu napisati

jer kad bih to i učinila, bila bi to
pjesma o pjesmi, a takve su žalosne
Saslušaj me, ipak porazmisli -
i čut ćeš golemu prazninu

Nema pjesme koja može preživjeti

takvo objašnjenje!

Mr Popa's Little Box, 2003.

Vučji cvijet

za Vaska Popu

Vučica ima toliko šapa
koliko tragova ostavlja
Ne laje ona
Govori riječima koje je vidjela
išarane na zidu
Sva je drvena
osim repa joj vatrena što je razgara

Sva je kamena

osim repa joj zatalasana što je udaljava

Uzgaja cvijet između srčanih gredica

muškaraca i žena, i muškaraca

Spava na zemlji poput tijela

što zaboravi ime svoje i korijenje

Zubi joj rastu i oštre se

na kostima svojte

Kao mitovi rastu joj zubi

uz pomoć zemlje,

krila njihova

Kako krasnu glavu ima
Oči što poklaše zvijezde
i sahraniše ih na poljanama sunca
Nos, vlažan i gladak kao krv
na svježem beharu
Novorođenče, odgurnuto i izgriženo,

i rastrgano njenim rascvalim čoporom

Wolf-Flower, 2002.

Cvijeće lipe

za Adama Zagajewskog

Između dva cvijeta

svijet je bez poezije.

Kakvo jedinstvo!

I miris – kolebljivo grlo

koje tek treba govoriti,

moglo bi tek govoriti, ali sad počiva

u miru što prethodi pozivu.

Bijele ptice, dim,

elegija dobrovoljno daje žalost polju

što otvara stisnutu pesnicu grada -

ciganka i bravar

prolaze ispod neba bez zvijezda

duše im se spajaju dok se oni otržu slobodi

u mračnom rudniku noći.

Tko zna mrtve kao mrtve?

Koliko je prošlih dana?

Šta je to molitva?

Ljudska je tajna sva od ljepote

i bijesa – kako se treba pripremiti za ljubav,

kako teror zapljuskuje svaku obalu

dok je ne raznese,

sve su propovijedi već rečene

izvježbanim glasom smrti, kako nježno

ispušta ona smrtne riječi iz ruku skrštenih vremenom -

iz domova praznih i domova nanovo nastanjenih

Linden Flowers, 2002.

Ispričavajući se duši božje ovčice

Nema te riječi

koja ne bi mogla započeti rečenicu.

Ni lica

koje se ne bi jednog dana moglo rasplinuti

u dosadu, ni

vlati trave

koje od naših stopala skrivaju

snagu života nad

sveprisutnošću smrti

Pogledaj kamen

ako ti se čita jezik vjetra

i vode

Zamoli bubamaru na dlanu

za blagoslov

ispričaj se potom toj duši

zbog nepristajanja na srodstvo

sa njenim čistim srcem

Slabušni sjaj čednog bića ovog listka

ne smjera ništa

iako ga slijediš okom

Čarolija slijeće na zemlju

kao da je sunce zemljino

Apologizing to the Ladybird's Spirit, 2002.

Lotos

za Jennifer Cronin

Tvoj je muž, kažu mi,

imao običaj reći da Bog baci pogled nadolje

i zna gdje si bila

po tome gdje si sadila kasije

Zašto si uvijek sadila kasije?

Zašto si beskrajno brinula

o sitnoj djeci?

(ili će ih podaviti

ograda krevetića, ili će im mozak

ispiti pužji paraziti)

Zašto nikad ne ode na ljetovanje?

Jesi li se plašila da bi živeći

zaborav i nemar

ostavila krave nepomužene

i bol porođaja

mnoštvu žilavih prošlosti?

Pa dobro, evo, zagrizi voćku

otetu snenim čuvarima

Lotos-zemlje čiji su jezici

dugački kao gušteri i čije se ruke

ne miču sa Odiseja.

Mogu ti garantirati opuštanje

i blaženstvo i rumen na obrazu

koje će Bog biti u stanju vidjeti

čak odozgo iz raja – Zajebi kasije!

Lotus, 2003.

Puls

‘ Sunce je jedino bilo koje otkucava samo od sebe .'
Anne Carson

Sunce se srušilo na kuću, zapalivši je, ali nitko na zemlji nije ranjen. Rekordni broj srca se zaljubilo ove godine. Bude se ujutro, kad sunce priča svoju priču o 1001 noći, osjećajući silnu sreću. Dosadni su. Pogledaj ih kako idu uokolo kao dvije ptice. Pa onda rastuća ljudska spolovila, popodne, kad šetaju i rukama održavaju uspaljenost dok ne svrše na livadi. Svi ih usnuli mogu čuti. Uzdišući i jašući, ispuštaju vatru trljajući jezike. U stvari, zvat ću ih tribein i logos. Buka koju čine je poput zemlje koja vrišti do besvijesti. Ili, poput groma su, kad ih juri krdo bikova, pa kleknu na njih i pomole se. Istina, mogli bismo učiti i o izvjesnoj objektivnosti, retoričkoj praksi, od njihovih figura - tri zrake sunca ispuštene uslijed stanja u kojem su (progutali su isuviše topline) - ali kad liježemo noću ono što osjećam je tvoj puls dok mi ruke postavljaju pitanja dana. Njišu se naušnice nad snom o sisanju, i na svako božje zarivanje u me, zveckaju narukvice kao zdravice. Osluškivanje postaje nešto kao nagrada za potvrđenu nemoć, i to je samo zato jer se ništa ne dešava. Ne možemo ostati budni. Primjećujemo, zajedno, da je crvena boja ona koja će posljednja nestati - opstajući nasuprot svih nijansi sivila - i iz vidokruga (jeste, množini) dolazi evo prigušeni usklik: masa ti uslišava molbu!

Pišući ovo, na ivici kreveta, rumenom svojom četkicom, osjećam zlaćano oplođenje, klizi prema horizontu od ožiljka na rubovima utrobe. Preglasne su ti nosnice. Sigurno je, sunce će sutra ponovo zaći. Hoće, sigurno.

Pulse, 2003.

SK Kelen

(Stephen Kelen)

JEDNOGODIŠNJA REČENICA

Pjesnici

Započneš opisujući zapažanja,

razvrstavajući ih, pokušavajući razumjeti

pišući. Te su slike svijeta

raznolike i šarene, nekako uzbudljive

kad su prekucane, još bolje odštampane.

I već ti je na umu ideja o vraćanju duga

svijetu,

iako osjećaš da kao pisac

moraš proživjeti život do kraja,

pa počinješ živjeti biografiju da bi dao

svijetu malo zanimljiva čitanja.

To je najgora pogreška, iako

vrijedi je počiniti, ako nizašta drugo, zbog iskustva.

Uskoro te svijet doziva da se spustiš dolje,

kamo su tvoji pokusi i usmjereni.

Još uvijek vidiš zvijezde kakve i

jesu: prekrasne, ali jao vrijeme je

da se odraste, a to je već teško bez prethodnog uvježbavanja.

Ne oklijevaj!

Čuvaj se ispiranja mozga, glas te doziva

sa druge strane rijeke: ‘Eeeej, hoooj, drugar'.

Poets, 1991 .

Sa Olimpa

Svemirci

potplatiše Ujedinjene Nacije

da zašute.

Dobro su shvatili način

na koji Eros radi & začepiše to

svojom snažnom rešetkom.

Zauzeše Svijet

prije 5.000 godina.

Mi ih prozvasmo bogovima,

Oni nam ispiše Zemlju.

From Olympus , 1993.

Kućni pauk

Pauk je već bio tamo kad smo se uselili,

sunčajući se na obasjanom djeliću zida

mahao nam prednjim nogama dobrodošlicu.

Tata reče ‘bezobraznik jedan, nitkov'.

A onda, ispravljajući se &

postajući liričniji, nazva

lovca ‘osmonožnom lisicom'.

Tata ga je iznio napolje,

hvatajući ga nježno u staklenku za pauke

& puštajući ga na slobodu u dvorište.

Ali, dolazio je i dalje taj ‘bezobraznik jedan,

osmonožni nitkov'. (Zvati pauka

lisicom ne ostavi na nas učinka.) I Tata ga je nastavljao hvatati

u staklenku za pauke & izbacujući ga

u dvorište, govoreći ‘trebao bi biti napolju

hvatajući pacove & junačeći se sa mačkom.

Napolje, brzo, pametnjakoviću.'

Išlo je tako nedjeljama, Tata sa isprikama, kao

paucima je mjesto ispod kamenja, ili šta ako

preplaši djecu. Ali mi se nismo plašili.

‘Lovci bi trebali biti napolju, loveći' izjavi Tata

hvatajući jadnog bezobraznika jednog, nitkova, na prepad

u staklenku za pauke i puštajući ga napolje.

Ali te noći, poslije Tatinog pušenja,

pauk se vratio, udišući plavi zrak.

Bezobraznik jedan, nitkov, namignu prednjim nogama

‘pođi za mnom' i pokaza mreže-stupice

sa uhvaćenim muhama, noćnim leptirima i moljcima, svuda

uokolo po kući - dojmljiva nagrada.

Od toga su dana bili veliki ortaci.

Tata bi ostajao dokasno čitajući & pišući

& pauk bi se pojavio na okviru vrata,

odmarajući se ili važno loveći leptire

zujeći uokolo svjetiljke

& ponekad bi sjeo do Tate

na naslon njegove udobne stolice.

A onda jednog dana Tata nađe pauka

na izdisaju, bez tri noge,

ispod igračke-auta. Ne mogu reći tko to napravi.

Mačka se ušuljala prethodne noći.

(Mački nije nikad bio dopušten ulazak u kuću.)

Mislim da su povlastice dopuštene tom bezobrazniku jednom, nitkovu,

bile ipak prekomjerne: upravljati kućom,

ostajati dugo u noć sa Tatom

čitajući, pišući,

uživajući.

The House Spider, 1993.

Tate su prava stvar

Sreća njegovanja

Vrta, to jest djece.

Klinci te jure i ruše,

ti si im trampolina

koja uspjeva ponekad

pričati umorne mudrosti,

stavljati hranu na stol,

dok i sam ne poželiš jesti.

Od prvog se dana dragovoljno

osjećaš zastario.

Pa hajde sad, uspravi se,

raširi srce pred širinom zrele dobi,

i svježinom snage

koju prinosi važnost roditeljstva.

Čudo otkrivanja

u srcu stražara medvjeda

- neumoljivog - koji raste -

i uvijek iz svega izrasta.

Dads are cool, 2002.

Prizori

Krasno osjećanje, ova duhovnost,

kad mu životinje prilaze i slijede ga,

Isusa parka - ponekad ljudi čine to isto

ali on priča bolje sa životinjama,

ptice mu vole svijati gnijezda u kosi,

nekad će morati i u kavgu sa psom.

To vrijeme ležanja na cesti u blizini jezera

i zaustavljanja prometa,

bješe kao blaženi dan. Ne priča on mnogo.

Sve što je preostalo od starog svijeta je mobilni telefon,

i pozivi započinju, jedan za drugim,

sve dok glasovi ne spletu mrežu

od ljepljivih sastanaka na koje mora otići –

‘Zahtijevaj čistoću raja,

božanski ishod.'

I pristiže mu masa u pomoć.

Scenes, 2002.

Jednogodišnja rečenica

Pas umoran u kasno jutro

prvi se budi poslije nemirne noći

kad komadići sna ispune prostor u kojem bjehu riječi

to bi moglo odgovarati rečenici

nema načina da se mimoiđe - ta jedna rečenica

rečenica što te izluđuje već godinu dana otprilike

toliko se već budiš svako jutro

i silaziš u podrum, u radnu sobu

uključuješ kompjuter

i gledaš kako napreduje rečenica –

bit će to krasna rečenica

i vodit će nekuda

gdje je zanimljivije, samo ako se rečenica

ikad završi, sad je u novoj fazi skice –

bilo je i da se kompjuter pokvari

i dokument sa rečenicom nestane

cijeli dan, pa cijelu noć prepisivanje rečenice

(ponekad sjedeći u dvorištu u sumrak sastavljajući bilješke

ili na putu do obale gdje ocean može dati

nešto od svoje snage), vrati se rečenica

da bi se radilo na njoj potom dolje u podrumu

čisteći, uredujući radni prostor

da bude kakav treba da bi se savladala rečenica

glavobolja zbog brige o rečenici

trebala bi ti pomoći u koncentriranju na pisanje –

jednom kad je jedna rečenica kako treba, ostatak

će se knjige sam ispisati

i uvodna će rečenica svjetliti

kao vrata otvorena u jutro,

nema načina da se mimoiđe – ta jedna rečenica

ne čini se nikad bliza završetku –

ujutro ustaješ nakon zamorne noći

hrvajući se sa glagolom

i silaziš u podrum, u radnu sobu

uključuješ kompjuter

i gledaš kako napreduje rečenica –

bit će to krasna rečenica kad se završi

i vodit će nekuda

gdje je zanimljivije, samo ako se rečenica

ikad završi, sad je u novoj fazi skice

drveće će znati šta se dešava poslije

kako će kasnije dan postajati sve

sjetniji i spokojniji

One Year Sentence, 2002.

Bon Voyage

U predgrađu, na vrh planine, u stvari
brda pokrivenog šumom, još malo pa posljednjem mjestu
u gradu gdje možeš biti sam sa nebom
i stablima. Vjetar vitla sjeme trava,
prašinu i insekte, bez smjera
lomi široke grane, i padaju one
u zagrljaj sili teži. Vidiš, opasnosti,
bolje je pričati kengurima, papagajima
& bilo kojem duhu što pristaje
na putovanje ovim hladnim brdom.
Dok se oblaci stišću uokolo,
slušati Tatu kako nježno kaže zbogom,
odlazi on, hvata sljedeći let, u vis, u vis,
u vis i više, još jedna prava životna avantura.
Šta je tamo na kraju ili u vječnom
prostoru, je li svjetlo samo, i zrak? Čovjek što nikad
ne reče nikad, učini da život liči na uvježbavanje
stila, putujući kroz dvadeseto stoljeće.

Eto, Tata, putuj sad sretno kroz te rajske klime,
vrele ili pretople, mogu se kladiti, i ne zaboravi
pisati & šarmirati oblake, zvijezde.
Vrijeme se odavdje nastavlja u zauvijek.
Riječi, nakon zadnjih riječi.

Bon Voyage , 2003

Jan Owen

GODINA KRASOPISA

Prva ljubav

za Ticijanovog “Mladog Engleza sa rukavicama”,

oko 1530.

Desilo se to na fizici,

čitajući, držeći pod klupom knjigu o umjetnosti,

posuđenu iz

knjižnice,

(lekcija je bila o Arhimedu, sjećam se)

okrenuh stranicu i zaljubih se

u starijeg čovjeka, uz to anonimnog,

nipošto idealnog –

Bilo mu je četiri stotine četrdeset pet,

a meni četrnaest.

‘ Eureka !' kliktala je svaka misao

(molih se da nitko ne čuje),

a raj u svakom smislu

je bila 179. stranica

(molih se da nitko ne posumnja).

Naravno,

moji prsti, ljepljivi od šećerleme i pomame

ne uspješe ga izvući iz njegova stoljeća;

njegovo me hladno, sivo zurenje

sveza još čvršće za moje vlastito.

Stiglo mi je šest opomena za kašnjenje,

zabrana posuđivanja,

uz to i jedinica iz fizike,

iako sam znala naizust šta je dokazao Arhimed.

Udala sam se poslije deset godina:

Evropljanin sa hladnim sivim očima,

brkovima,

rukavicama od svinjske kože.

First Love,1986.

Rođendanska zabava

Mitcham Hall, baš nakon Dana Pobjede:

svi prozori

zameteni beharom

i ružičastim svjetlom. Upamtila sam sva imena

i ‘Hvala za poklon'

četrdeset puta

(lijepo umotane tajne – ne mogu se ni jedne sjetiti)

i boljele su me noge.

I onda dode Colin Gogler

sa Miki Mausom i satom koji uči kako se čita vrijeme –

nezamotano! A punila sam petu

i sve je bilo moje

(dvije su mi curice isplazile jezik, udarila sam jednu).

Majke su imale svoju

zabavu

u pregačama i maramama, pijuckajući liker

u kuhinji

i pričajući o Njima

a teta Letty je plakala, pa se opet smijala.

Napolju, mi smo cijukali

kao lastavice na povratku kući

The Birthday Party, 1993.

Klavir

Preko staze i trave i ceste, bosonogi,

Svako sa dvije pare za trošenje u dućanu na uglu,

hitro preko asfalta omekšanog žegom

pa poslije prečicom bodljikavom poslije košenja

uz sjemenište

Sv Josepha,

preko Tutt Avenue, bez auta na vidiku,

prema dućanu gospođe Mellor, stare kamene stepenice,

škripava vrata i prigušeno mutno svjetlo.

I uletjesmo. Miris čaja i sapuna,

vanile i keksa, dobrodošlica, zatim bismo izabrali

sladoled - od breskve i banane su bili najbolji.

Na povratku nam je sijeno zaprašilo oči

zasipajući nas preko zida sjemeništa dok smo prolazili,

zvuci su klavira plivali i nestajali

u zraku: skakavci se strmoglavili nazad u travu.

Piano, 1993.

Tinta

Kvink kvink kvink i posrnu velika boca

kao plavo prase

preko kineskog bokala.

‘Ne prosipajte, cure',

opominjala je gospođa Allen:

pod Trećeg Razreda bješe mapa od mrlja.

Pljusak iz bokala

i svaki je bijeli šešir

ispunjen kao čarobni zdenac.

Trideset bronzanih kljunova

probušenih i opijenih,

dip-dab-greb-greb,

zinuše pred nesretnim ishodom.

Linije svih a i svih b

uzdahnuše i zamucaše preko stranice,

h se kikotalo sve vrijeme, z zadrijemalo.

Djevojčica sa odmotanom pletenicom

stavi osmijeh na svako o:

još jedan crni znak.

Bila je to godina krasopisa

i plavo-crnih mrlja

na rukama i suknjama,

nepogrešivih poput leptira.

Ink, 1993.

Protiv vremena

U sobi su četiri osobe, čitaju

šuškanje okretanja stranica

ukrštaju se struje mekog disanja

muškarac sa oslikanom knjigom iz povijesti, u potrazi

kroz devetnaesto stoljeće Rusije za svojim likom

djevojka ispod vela od kose gradi

dvorac da se sutra udomi

bira između murala Veronesa

dječak sa fotografijom preko srca uči

teoriju vjerojatnoće i formulu ljubavi

žena tužnih očiju osluškuje

između redova švedske poezije

tamu leda i svoj sopstveni glas

podiže glavu

kroz vjetar koji jedini zna svoje porijeklo

netko doziva

trenutak razdvaja krhotine

i prašina nastavlja padati

na Mikenu i Troju

i na njih četvoro što čitaju

u maloj sobi u vremenu

izvan vremena za vrijeme

protiv vremena

Against Time, 1986.

Povratak

Ponedjeljci započinju

jednom pletenicom opuštenom, mrvicom među zubima,

i kašnjenjem na geografiju, postrojeni i smušeni,

činjenice u desno, silne priče ulijevo.

Jedriti u vrelini drvene učionice-broda

sa bananom i vedemitom oslikavajući zrak

plavkasto zelenom bojom. Broditi bezbrojni teret

zaljuljanim morem do ivice poznate stranice

- kava, cimet, malajski orah, mirođije.

Uvoziti sitne požude i potrepštine za odrasle

u paketićima vremena za ‘pokaži i ispričaj'.

Urezati svoje ime na pramcu.

Čekati zvono.

… … …

Skupljala je rječnike

kao što druge žene kupe muškarce

i slažu ih na police:

priručnike, gramatike, uči sam

njemački, malezijski, italijanski, svahili, velški,

kao strast prema odjeći što bi visila

netaknuta u mraku,

prema krizolitu, granitu, ametistu, biserima

u zatvorenoj škrinji, nestajaše imenice.

Svaka je nepoznata riječ blještala čarobnom vatrom

i strani su joj izrazi smekšavali kožu poput svile

svojim rodovima i značenjem.

Mogla je biti posljednja kuća

na obali Makaua,

primajući dobrodošlicom svakog mornara.

Ali žudnja za jezicima

koji bi joj razmicali usne – si, igen, ya,,

ah oui, da, da – bila je osmijeh rastanka,

naginjanje prema vjetru

što raznosi bljesak svjetla

preko mora i spušta srebrni drhtaj

za vrat. Hitro, prema knjigama

koje čuvaju ognjište,

ISBN udomljeni kao mjerne jedinice dana,

prema hljebu i voću i pjenušavom vinu.

Poklonjena joj je zamirisana ciklama,

neki novi trik što vjenča ljubicu i ružu:

bješe to kao da bi cvijet poželio pjevati

i ružičasti poj drhteći kliznu

u najtišu riječ.

Dotaknu tijelo i shvati

da bi i ono nestalo kao što govor je nestao,

i nestao nije.

Pa opet, nije jezik bio ono što je tražila,

niti muzika ikakva značenja.

Stara je predanost odvuče

daleko od prvih primisli

i ideja, pravcem od šutnje

prema petom godišnjem dobu koje se mora napokon

vratiti sa svojim vremenom priznavanja

i svojim izgubljenim namjerama.

The Return, 2002.

Peter Skrzynecki

ISTA HOSTIJA

Moja kćerka uči ukrajinski

Juditi

Moja je kćerka uspjela

usvojiti ga odjednom -

jezik pred kojim sam ja ustuknuo

jer nije bio nalik engleskom,

jer su oblik slova

i smjesa glasova

tražili posebnu pažnju,

moja se nestrpljivost odlučila

na predaju.

Šest godina potom -

ona sjedi svinuta nad zadaćom

i bori se sa gramatikom

kod oblika imenica i rodova:

Kuća, dvorište, djevojka, šumar,

iz sveske basni i crteža

Staroga Svijeta -

dok joj moja majka pomaže

i marljivo vuče kroz prošlost

ka iskrslim pričama svoga djetinjstva.

Krivica i divljenje drže me

po strani,

promatram,

očajno,

bez uplitanja,

ne želeći narušiti njihov savez -

ponosni posjednik riznice,

nisam im mogao ništa uskratiti

(strašljivac što zataji u predmetu

koji njegova kći savlada

upornošću).

Podsjećaju me na stražarske kućice

na oba kraja mosta što rastavlja

dva tajanstvena kopna,

mirno i časno vežu

jedno s drugim:

tako mnogo neizrecivog -

razumijeva se,

iako ih vrijeme i prostor dijeli

bezdanom,

gdje ja stojim kao izgubljeno pokoljenje.

Zvuci njihova razgovora

pjene se i prskaju oko mene:

čudni, razvodnjeni - kao oblici

samoglasnika

i suglasnika.

Da sam mogao

srušio bih stijene nesigurnosti,

te šibe pod kojom šutim,

riješio se slabosti što priječi i zatomljuje,

bešćutnosti na koju sipi pijesak,

dopustio sebi biti

dio njihova jezika,

ne mariti o bitnim svojstvima

anglo-saksonskog ili slavenskog -

Ime, jedino, to tješi

i krijepi njihovu vjeru u moju ljubav,

kao jedna te ista hostija

spuštena na jezik svakog od nas.

My daughter learning Ukrainian, 1982.

Razglednica

Progoni me

razglednica od prijatelja -

Varšava: panorama starog grada.

Moli me da je pokažem

roditeljima.

Crveni autobusi na mostu

pomaljaju se iza ugla -

stanovi dignuti u nebo i nešto

nalik rubovima parka;

rijeka opasnih virova.

Nebo - najsvjetlija sjenka.

Varšavo, stari grade,

nisam nikad ni znao za tebe

osim u trećem licu -

slavni su grad razrušile bombe,

zatrle mu ljude,

ili prognale - preživjela si

u mislima

pokoljenja koja umiru

udaljena za pola svijeta.

Skrivaju te

i čuvaju slike

tvog obnavljanja,

kude tvoju politiku,

štuju tvoju staru vjeru

i nazdravljaju slobodi

ispod stijega bijelog orla.

Na trenutke ponavljam,

Nikad te nisam ni znao,

ostavi me na miru.

Ja sam crvene autobuse gledao

drugdje, a sve rijeke imaju

neponovljiv sjaj.

Moj će se otac ponositi

tvojim svodovima i kulama,

majka će govoriti o

svojoj dragoj Ukrajini.

Šta bih mogao ja?

Mogu ti dati

što sazna očinji vid,

i slavu.

Šta bi više i željela,

uz taj dar od očaja?

Zurim

u fotografiju

i odbijam odgovoriti

glasovima

crvenih zabata

i vedra neba.

Na obali rijeke

samotno stablo

šapuće:

"Još ćemo se mi sresti

prije nego izdahneš."

Postcard, 1975.

Praoci

Tko su te sjenke

što lebde nad tobom u snu -

bradate, bez obličja prilike,

stojeći rame uz rame,?

Kakve to tajne

šapuću u tami -

zašto im kapci

nikad nisu sklopljeni?

Kamo li ciljaju

iz kruga oko tebe -

kojoj li zvijezdi vodi

njihovo tapkanje?

Iza njih su

planine, šum rijeke,

mjesečinom posuto polje,

trava i pijeska.

Zašto li nikad

ne zbore - koliko će dugo

tako vrebati?

Zašto se budiš

kad im lica postaju jasnija -

jezika suha

kao spečen mulj?

S one strane polja,

gdje se pijesak i trava nikad ne pomjeraju,

vjetar miriše na krv.

Ancestors,1975.

Kornelija Voloszuk

Lice joj

Odaje mrak oluja,

Vjetrove što mijenjaju

Obris obale –

Oči su joj za nadgledanje

Lica voda:

Kao da su joj ruke

Pretražile

Dno močvare

U potrazi za

Izgubljenim sinom.

Ostavši

Njen jedinac,

U čemu sam pogriješio?

Ne upoznavši

Špilje tišine

U kojima je

Ona dočekivala

Struje odsutnosti, more

Usamljenosti

Što joj je oplakivalo haljinu

Poput molitvenog mlinca,

Sputanu u središtu

Pustinje dlanova.

U proljeće

Šeta pored

Rijeke, pokazujući

Kako voda zatire oblike

Koji zrcale stalnost:

Vlati trave, lišće, cvijeće –

Na tom korijenju

Vatra plane

Kad čovjek napušta

Ženu i dijete.

Stopala joj

Ne ostavljaju trag

U tratini kojom gazi.

Hodajući

Iza nje

I osluškujući zov ptica,

Zagledam raspršenu vodu

I ribe u zraku –

Plah, nesiguran

O udaljenostima i bojama

Kroz koje prolazimo.

San je, reče ona,

Puteljak od Boga:

Vjera u štovanje

Naslijeđeno rođenjem - podnesi vjetrove

Na kojima proroci govoriše

Preko mora

I ruševina brda.

Sve je napušteno

Za dobro djece

Koja te zaborave

Još za tvog života.

Ali, zapamti,

‘Imati samo jedno dijete

Isto je kao imati

Jedno oko u glavi'.

Sayings, Kornelija Voloszuk, 2000.

BILJEŠKA PREVODIOCA

Teško je naći nešto zajedničko nekolicini australskih pjesnika predstavljenih ovim izborom: različite su poetike, različitih generacija, različitih životnih i profesionalnih iskustava. Osim Petra Skrzyneckog, rođeni su na australijskom kontinentu. Ovdje su svi odrasli, odavdje putuju i ovamo se vraćaju, ali im je porijeklo različito. Otac Stephana Kelena stigao je u Australiju iz Mađarske davnih godina, prije drugog svjetskog rata, a ukrajinsko-poljska porodica Skrzynecki stigla je ovamo sa valom poslijeratnih izbjeglica iz Evrope. Znaju jedni za druge, vjerojatno, ponekad i čitaju jedni druge, ali se ne poznaju osobno i ne druže. Žive u različitim mjestima, svatko u drugoj državi. Margie Cronin u Queenslandu je udaljena hiljadama kilometara od Jan Owen i Adelaida. Nisam sigurna da bi izabrali upravo jedni druge za društvo, da ih se pita. Zapravo, sigurna sam da bi i za mali izbor poput ovoga oni sami predložili druge autore, bliske ili sličnije njima samima. Da ih se pita. Ali, u tome je rijetka sloboda prevodioca - birati po svom osjećanju, po osobnim vrijednosnim mjerilima.

Najprije sam ih sretala na policama knjižnica i knjižara. Kao što se već dešava kad vučemo za sobom teret osobnih povijesti, gotovo u svakoj drugoj knjizi uzetoj u ruke nađe se stih koji odgovara trenutku u kojem knjigu otvaramo, ili nas podsjeća na minule osobne trenutke. Stih koji nam treba upravo tog časa. Kao odgovor na pitanje koje nas muči cijelog dana. Onaj koji smo sami upravo namjeravali napisati.

Tako sam ih sretala, najprije slučajno, a potom uzimajući ih u ruke po navici, kao prepoznatljiva imena u mnoštvu novih naslova. Bilo je i uvijek će biti bezbroj takvih susreta, ali samo neki požive više godina. Ili nova knjiga razočara, ili se pitanja sa kojima joj prilazim mijenjaju i više nema čuda prepoznavanja u ponuđenim stihovima, ili očekivanja rastu sa godinama, zanosa je sve manje, sve su rjeđi potrebni odgovori… Kakogod.

Ova je četvorka, dakle, među onima kojima se nastavljam vraćati i pratiti ih. Iako sam sve sigurnija, na primjer, da je Petar svoje najbolje dvije zbirke odavno napisao, na početku, tko zna, možda se neko čudo još desi? Sa Margie i Stephanom je drugačije - njihova su interesovanja i energije koje imaju burne, raznovrsne i nepresušne. Vjerujem da će oni tek napisati svoje najbolje stihove. Možda ih pišu upravo ovog časa? Jan je staložena, kao duboka, ali mirna voda, kao prijatelj u kojeg uvijek možeš imati puno povjerenje, i znaš da će ti ponuditi samo najbolje.

Ono što povezuje ovo četvoro, dakle, sam je prevodilac. I ja sam tu negdje na sred puta između njih. Upoznala sam ih sve i osobno, ‘složeni' su jedni uz druge na mojoj polici. Veza je vrlo subjektivna, vjerojatno i pristrasna. Jedino su ih interesovanja i sklonosti potpisanog prevodioca mogli udružiti Ali, dovodio ih netko u vezu ili ne, svatko od ovih pjesnika već ima ‘izgrađeno ime' i osobeno mjesto u suvremenoj australskoj poeziji. Ovim se skromnim izborom, prema tome - ipak - opipava puls poetskog stvaralaštva ‘down under'.

Tatjana Lukić

Canberra , oktobar 2003.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]