Diwan 13

| Diwan 13 - 14 |

Ivan Pederin

POVIJEST USMENOG PREVOĐENJA DO PROSVJETITELJSTVA NA ZAPADU

Tumača je bilo otkad je bilo i jezika, ali izvori govore o tumačima samo poslije izuma pisma, a to je tek recentno doba u povijesti čovjekovog života na zemlji. U ovom prilogu opisat ćemo prevoditeljski posao i same tumače od početka povijesti, a to će reći od izuma pisma koje su klasični pisci, pobliže Hesiod, smatrali darom bogova, pa do prosvjetiteljstva kad je prevoditeljstvo postalo zanatom, pa su tako za tumače stvorene prilike koje u bitnom odgovaraju današnjim prilikama. 1 Pod Zapadnom ne podrazumijevamo samo zapadnu Europu iz doba hladnog rata, već svu Europu, Sredozemlje sa svim svojim zemljama, dakle i Egipat, dijelom i Perziju. To je svijet koji se bitno razlikuje od kultura riječnih dolina u južnoj i istočnoj Aziji. Sredozemlje je veliko slano jezero gdje su uvjeti plovidbe, bar ljeti povoljni. Zbog toga su narodi što su živjeli na obalama Sredozemlja mogli od samog početka održavati živahne veze, a kako su govorili brojne jezike trebali su i tumače.

Egipćani su stvorili uljudbu i smatrali su se nadmoćnima drugim narodima, često su putovali da bi se u susjednim zemljama obogatili. Bili su, po svoj vjerojatnosti, prvi kolonijalisti u povijesti, pohlepni i koristoljubivi. 2 O nekim egipatskim putopisima napisana su i izviješća, kao što je izvješće Wen-Amuna. 3 To je putopis iz doba 22/23 dinastije (945-715 prije Krista), ili je možda i stariji. Wen-Amun poslan je da nabavi drvo za gradnju broda u hramu Karnak. U to doba proširila se upotreba brodova u zavjetnim procesijama službe božje. On je otplovio prema zemlji Dor u Siriji južno od brda Karmel. Tamo je jedan mornar pobjegao i odnio sa sobom mnogo novaca. Wen-Amun je otišao mjesnom knezu i podnio prijavu. Nije imao mnogo uspjeha i posvadio se zbog toga s knezom koji je s njim postupao s visoka. Prepirao se s knezom o pravnim normama i običajima. Na kraju je Wen-Amun morao pobjeći da ne bi dopao zatvora ili da ne bi bio ubijen. Pobjegao je kneginji Hatibi s kojom je razgovarao preko tumača. Izvor ništa ne kaže o ličnosti tumača ni o jezicima koje je on govorio.

Negdje oko 450 godine prije Krista dao je kartaški Senat nalog Hannou da opremi brodovlje i istraži zapadnu obalu Afrike gdje su Kartažani namjeravali osnovati kolonije Hanno je otplovio ni zapadnu obalu Afrike i o tome napisao izvješće na punskom jeziku koje je podastro Senatu. Izvornik je izgubljen, ali se očuvao grčki prijevod. 4 Hanno je otplovio na zapad , prošao kroz Herkulove stupove ( Gibraltar ) i osnovao prvu koloniju u Thymiaterionu . Odatle je otplovio dalje na jug prema Etiopljanima, kako su Grci nazivali tamnopute Afrikance, pa k Trogloditima i u punski grad Lixos (El-Araich). Tamo je Hanno tražio tumače koji će mu pomoći sporazumjeti se sa žiteljima što su prebivali na jugu. Nastavio je plovidbu dok nije došao do područja gdje su se govorili jezici koje tumači više nisu razumjeli. Svijet je prema tome sezao onoliko na jug koliko je sezalo poznavanje jezika njegovih tumača. Ovaj Periplus sačuvan je samo u grčkom prijevodu, a ovaj putopis spominju, inače, Plinije Stariji i Pomponius Mela. 5

Sad se postavlja pitanje zašto je ovaj putopis preveden na grčki. Špijunaža? Teško je povjerovati. Grci i Feničani bili su suparnici zbog hegemonije na moru. Oko godine 500 Kartažani su razorili grad Mainake u blizini današnje Malage. Oko dva stoljeća kasnije Aleksandar Veliki otvorio je Grcima put na istok pa je sada valjalo podijeliti poznati svijet na interesne sfere. Grci su prema im dogovorima dobili istok i sjeverni Atlantik, dok su Kartažani dobili južni kao svoju interesnu sferu. Želeći potvrditi ovaj sporazum i dati Grcima u Marsaliji ( Marseille) do znanja da je sporazum već stupio na snagu Kartažani su se pobrinuli da se ovo izvješće prevede na grčki. Prijevod je, međutim, taman. On je, po svemu sudeći, namjerno zatamnjen, da ne bi mogao poslužiti Grcima kao vodič da naprave isto putovanje, odnosno da sakrije što više podataka. 6 Ovaj prijevod , ipak , kaže o značenju grčkog jezika u tadašnjem svijetu .

Grčki časnik u perzijskoj službi Ksenofont opisao je u svojem životopisu cara Kira Kirupaideia kako je on osnovao svoje carstvo . 7 Na jednom mjestu Ksenofont je opisao kako se Kir sastajao sa knezovima raznih naroda i nastojao ih uvjeriti da priznaju njegovu vrhovnu vlast . On spominje promatrače , ali ne i tumače koji su mu morali biti potrebiti da razgovara sa knezovima sa vrlo širokog područja Pemyantwn de kai opthras wn prattomen kai frasthras wn erwtwmen ?? ( Kiropaidea , 4.5.17. Slao je pregovarače i uhode koje možemo ispitivati . Prijevod pisca ).

Na Kirovu dvoru bilo je tuma č a š to se vidi iz drugih mjesta . Bez toga ne bi bilo moguće u velikom carstvu koje se brzo ujedinilo u labavu federaciju. O ličnostima tih tumača rijetko se govori, ali se tu i tamo vidi da su oni često djelovali kao uhode.

Herodot , taj patrijarh anti č ke proze , povjesnice i novelistike putovao je isto č nim Sredozemljem i Egiptom , ali nije znao jezike koji su se u tim zemljama govorili pa je bio upućen na tumače . 8 Međutim, Herodot nije vjerovao tumačima, a nije ih ni volio. Pisao je anegdotično o povijesti i prilikama nekih mjesta, pa kad bi mu se nešto učinilo nevjerojatno ili pretjerano on bi napisao da je to čuo od tumača, pa ako lažu oni laže i on. 9 Herodot je uočio sudbinu tumača – oni su potrebiti, neophodni, ali ih nitko ne voli, smatraju ih nužnim zlom, čak i onda ako autor elegantno prelazi preko njihove uloge kako što čini Herodot. Herodot izražava svoje nepovjerenje prema tumačima ovim riječima: kai ton Kuron akousanta tous ermhneas epeiresqai ton Kroison tina touton epikaleoito, kai tous proselqontas epeirwtan (...) kai ton Kuron ekousanta twn ermhneian ta Kuros eipe. 10 Herodot je i u Egiptu bio upućen na tumače ?? . Pisao je da u Egiptu ima sedam staleža, to su svećenici, vojnici i napokon tumači: Esti de Aiguptiwn epta genea, kao toutwn oi ierees oi de mahinoi kekleatai, oi de boukoloi oi de subwtai, oi de kamhloi, oi de ermhnees, oi dekubernetai. 11 U Egiptu je prema tome već u IV st. Prije Krista zanimanje tumača bilo priznato i tumači su se tražili. Herodot je putovao, a nije znao stranih jezika što kazuje o osjećaju nadmoći člana priznate jezične zajednice. Amerikanci danas putuju svijetom i uvijek očekuju da njihovi sugovornici znaju engleski. Onda je postojala grčka naseobina na egipatskim obalama Sredozemlja – Aleksandrija, pa su Egipćani smatrali da će im znanje grčkog biti potrebito. Grčki je dakle onda već bio svjetski jezik – bio je to prvi svjetski jezik na Zapadu pa se faraon Psametih pobrinuo da Egipćani uče grčki. 12Ugled grčkog bio je zaista velik jer Egipćani su bili vrlo oholi i prezirali su strance i inozemstvo . Herodot je nastavio : apo de touton akmaqonton thn glwssan oi nun ermhnees en Aiguptw gegonasi. 13 Herodot piše da su mnogi slali tumače kao obavještajce . Tako je medijski knez Kijaksar poslao svoju djecu Skitima da nauče njihov jezik , ali i da doznaju za š to su Skiti izvrsni strijelci .

Kod Rimljana je Cezar bio među ostalima upućen na tumače koje je slao kao obavještajce . Tako u sedmoj knjizi njegovog De bello Gallico čitamo o uhodama – exploratores i njihovim razgovorima s neprijateljima. 14 Cezar piše o svojim pregovorima s galskim knezom Diviciacusom preko tumača. Nešto kasnije Cezar je spomenuo kako su negdje u utvrdama Helvećana nađene tablice s grčkim tekstom: In castris Helvetiorum tabulae repertae sunt litteris Graecis confectae e tad Caesarem relatae. 15 Iz ovih tablica Cezar je doznao o broju pučanstva , broju odraslih muškaraca sposobnih za oružje , djece, žena i staraca . Kasnije ( knj . 1. str . 42) opet je riječ o pregovorima s galskim knezom Ariovistom i sa germanskim knezovima . I ove je pregovore Cezar vodio preko tumača . Cezar o njima ništa ne govori vjerojatno s razloga što je želio sačuvati njihovu anonimnost , a možda i zato što ih nije cijenio , već ih je smatrao instrumentom svoga rada . Ti su tumači morali znati keltski, a, svakako, i germanski jezik.

Cornelius Tacit napisao je životopis svog tasta koji je bio guverner Britanije pod naslovom Julius Agricola 16 Tamo je on opisao romaniziranje otoka . Rimljani su osnivali škole u koje su domaći knezovi slali svoju djecu , a ova su tamo učila Sedam slobodnih vještina – Septem artes liberales : Iam vero principum liberalibus artivus erudire et ingenia Britannorum studiis Gallorum anteferre , ut qui modo linguam Romanam abnuebant , eloquentiam concupiscerent . Inde etiam habitus nostri honor et frequens toga, paulatim discessum ad delenimenta vitiorum, porticus et balnea et conviviorum elegantiam. (K tome se on potrudio da djeca knezova uče Slobodne vještine: On je više volio prirođene sposobnosti Britanaca nego priučeno obrazovno znanje Kelta, tako da su oni, koji su još donedavno odbacivali latinski, sada žudili da se nauče govorništvu. Tako je postalo čast držati se i vladati kao Rimljanin. Toga je postala moda, a privlačni su postali i rimski poroci: lutanja, posjećivanje kupki i raskoš.) Sad su dakle pokoreni nalazili da su rimski način života i njihov jezik otmjeni, a mi se moramo pitati da li bi tako bilo da Rimljani nisu osvojili Britaniju. Svjetski jezici su, kako vidimo, jezici osvajača i kolonijalista.

To ipak nije bilo tako sa grčkim. Faraon Psametih pobudio je Egipćane da nauče grčki, iako Grci tada nisu osvojili Egipat, a i Rimljani su rado učili grčki, iako ih Grci nisu osvojili i pokorili, već je bilo upravo obratno, pa o tome imamo Horacijev aforizam: Graecia capta ferum victorem cepit et artes intulit in agresti Latio. 17 Grčki jezik i kultura pokazali su svoju nadmoć i bez oružja. To je jedinstveno u povijesti.

U tamnim stoljećima ranog srednjeg vijeka ništa se ne doznaje u izvorima o tumačima. Ali kad su počeli križarski ratovi, javili su se i tumači za riječ. Ana Komnena kći cara Aleksija Komnena, koja je napisala i njegov životopis piše o Latinima koji su se s Grcima sporazumijevali preko tumača, jer u srednjem vijeku grčki je zaboravljen na Zapadu. 18

Jedan križar, kojem ne znamo imena opisao je prijateljstvo Emira Firuza i križara Bohemunda iz Tarenta. Emir koji je branio jedan grad bio je spreman izdati svoje ljude, toliko se bio sprijateljio s Bohemundom. Bohemund mu je poslao povjerljivog tumača da s njim pregovara o predaji. Onda se Bohemund noću ušuljao u utvrdu i naredio svojim ljudima da se popnu na kule i napadnu grad. 19 Bio je to tipični slučaj špijunaže u kojem je tumač odigrao ključnu ulogu.

U početku su kršćani pobjeđivali , kasnije se ratna sreća okrenula u korist Saracena pa se papa odlučio obratiti mongolskog kana u srednjoj Aziji koji je još bio animist . Ako bi se kan pokrstio moglo se s njim računati kao saveznikom protiv Saracena koje bi on onda napao s istoka . Papa je 1253/1255. poslao kanu franjevca Wilhelma iz Rubruka ( Rubruk je selo na sjeverozapadu današnje Francuske ) da ga obrati . 20 Wilhelma na pratio tumač Homodei ( c Abdu - illh ), koji je umio arapski . Wilhelm je imao papine vjerodajnice na arapskom i sirijsko - aramejskom jeziku koje je pokazivao srednjoazijskim knezovima kroz č ije je krajeve prolazio . U svom izvje šć u je pored ostaloga izvješćivao i o jezicima srednje Azije , pa o Nestorijancima i njihovoj službi Božjoj . Na kraju svog putovanja Wilhelm je došao u grad Karakorum u srednjoj Aziji . Tu je bilo sjedište kana. Na njegovom dvoru razvila se diskusija budista s muslimanima i nestorijanskim kršćanima. Wilhelm je sudjelovao u toj diskusiji preko tumača. Nestorijanci su smatrali da Bog nije svemoguć, već treba pomoćnike u svojoj borbi s đavlom koji mu je jednak. Muslimani su ismijali Nestorijance. Wilhelm je pokušao uvjeriti kana preko tumača da je ovaj nauk lažan i pokušao mu priopćiti temelje katoličkog bogoslovlja, ali ga kan više nije htio slušati, već se obratio na islam, a Wilhelm je zbog neuspjeha optužio tumača. Ovo nam kaže o položaju i sudbini tumača – on je za sve kriv. Ako sve pođe dobro o njemu se šuti, ako nešto zapne kriv je tumač. Sad je tumač bio kriv što se kan obratio na islam, a Saraceni su istjerali kršćane iz Palestine.

Godine 1247. je papa Innocenz III poslao dva franjevca kao diplomate k Tatarima. 21 Franjevci su došli Batu-kanu i sporazumijevali se s njime preko tatarskih, rutenskih i arapskih tumača. S obzirom da je papine vjerodajnice valjalo prevesti, kan je pozvao tumača koji je znao latinski. U kasnijim diplomatskim dodirima valjalo je vjerodajnice prevesti na perzijski, a onda iz perzijskog na arapski. Tatari su bili animisti, a pokušaji da ih se obrati nisu uspjeli zbog jezičnih prepreka.

Europska sila koja je više od ostalih dolazila u dodir s ljudima druge vjere i jezika bili su Mleci . Nakon što su križari protjerani iz Palestine , krenuo je mletački trgovac i diplomat Josaphat Barbaro na put da kopnom stigne do Indije . On je krenuo iz Tane u Rusiji zajedno s tumačem ( trucimanus ). 22 Koje jezike je ovaj tumač znao možemo samo nagađati . Riječ trucimanus odnosila se u Mlecima na tumača za izvaneuropske jezike. S obzirom da su Tatari prema kojima je Barbaro krenuo bili muslimani, možemo pretpostaviti da je taj tumač znao arapski.

Mlečići su bili neprijatelji i suparnici Portugalaca , ali nisu mogli napraviti gospodarski i politički značajna putovanja u Indiji kao ovi posljednji pa su zbog toga Mlečići putovali na sjever Europe . U naprijed spomenutoj Ramusiovoj zbirci ( Vo.2. fol . 21 e -212 v .) nalazi se putopis braće Zen ( oko 1380) o otkriću Frizijskih otoka i Islanda Dello scoprimento dell ' isola Frislanda , Eslanda , Engravelanda , Estotilanda et Icaria fatto per due fratelli Zen , M . Nicol o & Antonio . U Norveškoj su se braća Zen sporazumijevali s domaćim pučanstvom preko tumača dominikanca koji je znao latinski .

Ambrogio Contarini , koji je putovao u Perziju , odveo je sa sobom tumača koji je znao perzijski i arapski . 23 Contarini je došao u Moskvu na dvor velikog kneza , a na dvoru je našao ruskog tumača kojeg nije nazivao trucimanus , nego interpres – jasan znak da je on ruski smatrao europskim jezikom .

Međutim , što se tiče hrvatskog, mišljenja se kolebaju . Kad je Dalmacija došla 1409-1420. pod mletačku vlast ovi su u svim gradovima osnovali prevoditeljske urede ( Officium scribanatus litterarum sclavarum ) , a tumači se u tim uredima nazivaju sad trucimanus , a onda opet interpres . 24 Hrvatska kancelarija imala je raznovrsne dužnosti. Obznane nisu bile pismene, nego usmene i to sono tamburi ili sono campane na gradskom trgu. Obznane je priopćavao kancelar sa glasnikom – preco. On je bio sitni gradski službenik koji bi preveo obznanu s latinskog i glasno je priopćio puku ( multitudine populi adstanti) . Od XVII st. nadalje nema više takvog glasnika nego odluke vlasti priopćava gradskim korporacijama i okolnim selima commendator koji je znao hrvatski. 25 Mletačka kancelarija slala je uhode i pregovarače u Bosnu , Hrvatsku i Mađarsku - ljude koji su znali jezike . Oni su na dvorove donosili pisma, održavali su odnose s bosanskim feudalcima i vraćali su se s izvješćima. Susjedstvo s tim knezovima nije uvijek bilo dobro, tu i tamo valjalo je pregovarati, a na tim pregovorima djelovali su tumači. Tumači su obavljali i službu sličnu današnjoj službi sudbenog tumača. Jezik municipalne uprave i sudova bio je u dalmatinskim gradovima latinski, ali latinski je znalo samo plemstvo i malobrojni obrazovani trgovci. Mlečići su ustanovili službu tumača da bi pučani mogli govoriti na sudu svojim hrvatskim jezikom, ili talijanski, jer u gradovima je bilo i useljenika iz Apeninskog poluotoka. O starodalmatskom ute izvori. Bila je to demokratska odluka s kojom su Mlečići nastojali osvojiti naklonost puka kojeg je plemstvo tlačilo. Tumač je imao stupanj bilježnika i bio je obično vlastelin, ali ne uvijek. U XVI st. osim tumača koji znaju hrvatski srećemo još tumače za arapski, turski i perzijski. Ovi tumači nazivali su se dragomanima. U XVII st. se odsjek za tumače mletačke kancelarije u Zadru zvao Cancelleria delle lettere illiriche e serviane, dakle za hrvatski i srpski jer tada su se Srbi počeli doseljavati u sjevernu Dalmaciju kao pomoćne turske čete koje su Mleci nazivali martolossi. Mleci nisu željeli da jedan činovnik dugo ostane na jednom mjestu, pa tako i dragomani koje bi poslije dvije ili najviše pet godina 26 službe u Dalmaciji premjestili u Grčku ili u Bailato pri Visokoj Porti. Tu je bilo teškoća. Tumači u Bailatu bili su članovi mletačke kolonije, često oženjeni Grkinjama osmanskim podanicama kojima nisu vjerovali u Palazzo Ducale. Zbog toga je donesena odluka da se u Mlacima osnuje dragomanska škola. Međutim, nije bilo nastavnika, a ni đaka jer nitko nije bio spreman naučiti tri jezika da bi onda služio samo tri godine u Carigradu, a bilo je i dragomana koji bi se obratili na islam i ostali u Carigradu što je bio sjajan svjetski grad i nije zaostajao za Mlecima. Tako se dogodilo da je dragomanska škola osnovana u Mlecima tek potkraj XVIII st, a to je bilo kasnije nego li su takve škole osnovane u sjedištima apsolutističkih monarhija u Europi. Poslije propasti Mletaka habsburška je carevina prihvatila mletačke dragomane i poslala ih da služe u graničnim gradovima prema Turskoj. 27 Posebna zadaća ovih dragomana , a osobito Cancelleria delle lettere illiriche e serviane bila je sudjelovati u mirovnim pregovorima poslije ratova Habsburgovaca i Mletaka protiv Osmanlija na kojima su se povlačile nove granice . Osim toga, ovi su dragomani prevodili izviješća obavještajaca .

Drugačije je bilo u putovanjima moreplovaca i konkvistadora od kojih imamo brojne pismene prijevode koji su , ujedno , i dragocjeni izvori . Mletač i dragomani djelovali su k tome i u lazaretima u dalmatinskim gradovima gdje su bosanski trgovci morali ostati po 40 dana prije nego što će moći stupiti u grad , tako velik je bio strah od zaraze . U splitskom lazaretu djelovali su 1673. Židovi Josef Franco i Abraham Masco kao tumači. 28 Zadarski patricij Andrija Georgio bio je 1670. tumač, ali i odvjetnik utamničenika . 29 Od 1706. je mletačka kancelarija u Zadru slala pozive na sud na talijanskom jeziku , ali spisu bi u pravilu bio prirodan i prijevod na hrvatski glagoljskim slovima . 30 Obznanjenja mletačkih vlasti u Dalmaciji , a tako i francuskih i austrijskih bila su u pravilu na talijanskom i hrvatskom . 31

Ugledni europski trgovci u pravilu su u srednjem vijeku znali arapski. Mladi i kasnije vrlo ugledni firentinski trgovac Poggio Bracciolini otišao je u Siriju i tamo naučio arapski. 32 Zarobljeništvo u nekoj stranoj zemlji znalo je biti škola jezika . Njemački trgovac George Christoph von Neitschuetz javlja o nekom Talijanu kojeg je upoznao na brodu putujući za Carigrad . On je dugo bio u osmanskom ropstvu i tamo je naučio istočne jezike . Onda je stupio u službu nizozemskog poklisara pri Visokoj Porti . 33 Ovdje upada u oč i da poklisari obično ne znaju strane jezike ili neće da ih znaju da bi na taj na čin sačuvali dostojanstvo jezika zemlje čijeg vladara su zastupali . Na kraju srednjeg vijeka diplomati su još uvijek bili ljudi niskog društvenog stupnja pa je tako nastao običaj da se tumači šalju u diplomatske misije . Carski diplomat iz XVI s t . Antun Vranić bio je hrvatski patricij iz Šibenika , tada mletač ki podanik . U to doba su Osmanlije napredovali i bilo je jasno da će uskoro osvojiti Vlaku. Carevi generali sastali su se u Beču da izračunaju koliko će ih stajati vojni pohod kojim će spriječiti da Osmanlije osvoje Vlaku i zaključili da će ih koštati mnogo pa su pomislili da bi moglo biti jeftinije ako podmite nekog na Visokoj Porti. Poslali su Antuna Vranića koji je znao jezika na Portu i imali uspjeha. On je nekoga podmitio, Osmanlije nisu prodrli u Vlaku, Vranić je nagrađen, dobio je biskupsku stolicu, a na kraju je postao i ostrogonski nadbiskup i primas Mađarske. Nije poznato da li je on znao istočne jezike. Vjerojatnije je da je on prodro u Portu sa znanjem hrvatskog koji su govorili mnogi obraćenici iz Dalmacije u Carigradu i na Porti koji su tamo napravili karijeru. 34

Visoka Porta bila je onda najveći izazov tumačima jer je bila svjetska sila , a k tome i jedan drugi svijet koji nije govorio ni latinski , a slabo su bili poznati i europski jezici osim grčkog , hrvatskog i albanskog . Tako je car poslao Ivana Novosiljceva 1570. kao tumača na visoku Portu sultanu Selimu III-em. On mu je dao darove za sultana i dva tumača za istočnjačke jezike. Oba su bili Tatari. Inače, se o njihovim ličnostima ništa ne čita. 35 Ovi tumači preveli su vjerodajnice koje je Novosilcev predao sultanu. Međutim, na Visokoj Porti su našli osmanskog tumača za ruski. Kad je car poslao 1582/1583. poklisare u Englesku da u Engleskoj stekne saveznika protiv katoličke Poljske, ti su poklisari, također, dobili jednog tumača koji se s njima ukrcao na brod u Murmansku i otplovio u Englesku. O njegovoj ličnosti i jezicima koje je znao ništa se ne čita u izvoru. Slično i u Posolstvo Fedora Pisemskogo v Angliju. 36

Kad su poklisari iz Holsteina u Njemačkoj krenuli u Rusiju , poveli su sa sobom i učenog bibliotekara holsteinskog kneza ( der kurfrstlichen regierenden Herrschaft zu Schleswig - Holstein und Hoff - Mathematicus ) Adama Oleariusa – Oelschlgera jer je on ranije bio u službi ruskog cara i dobro je znao ruski . 37 On je postao član poslanstva kao savjetnik . U poslanstvu se nalazio i pjesnik Paul Fleming. Olearius je novi tip tumača, bio je barokni erudit, a njegova učenost dala je dostojanstvo poslu tumača. Njegov putopis sadrži i mali rječnik grenlandskog jezika. Njemu je povjereno da napiše putno izvješće što kaže o njegovom ugledu u poslanstvu. On je tamo izvijestio o nekom tumaču u Perziji. On je bio Rus i dospio je u Perziju kao zarobljenik. Prešao je na islam i služio kao tumač za ruski. Olearius je zadobio njegovo povjerenje pa mu je ovaj Rus savjetovao da se čuva perzijskih tumača. Kad su hajduci napali putnu družinu on ih je uspio nagovoriti da odu i da ne pljačkaju.

Pravi izazov za usmenu hermeneutiku došao je od otkrića . Mladi Mlečić Alvise de Ca da Mosto došao je u Španjolsku, pa u Portugal gdje ga je primio portugalski kralj. On se ukrcao na brod kojim je zapovijedao kapetan Pedro de Sintra. Sintra je na ovom putovanju otkrio Zelenortske otoke. Alvise de Ca da Mosto napisao je i dva putna izviješća – to su Navigation prima i Delle sette isole delle Canarie & delli loro costumi . 38 Pisao je o crnim robovima koji su uhvaćeni u Africi i dovedeni u Portugal. Oni su tamo naučili portugalski pa su služili kao tumači i uhode u Africi. Mnogi su kod ovakvih putovanja izgubili život u unutrašnjosti Afrike.

Godine 1487. portugalski je kralj Joao II Pero - a da Covilh a u Etiopiju da kršćanske knezove u Etiopiji pridobije za savez protiv Arapa , te da istraži perzijski zaljev i Crveno more . On je dobro znao arapski pa je došao do Adena, Goe, Sofala i onda natrag do Kaira. On je bio ujedno tumač, obavještajac, istraživač i diplomat.

Kad je Vasco da Gama otplovio 197. sa svojim brodovljem , na njegovom su se brodu nalazila i dva tumača – Fernao Martins za arapski i Martim Afonso za jezike crne Afrike . 39 Gdje je Afonso naučio te jezike ne čita se u izvorima. Kolumbo je sa svojih putovanja doveo u Španjolsku sedam Indijanaca da nauče španjolski i služe kao tumači. Nije za čuditi se, jer kad je Kolumbo otkrio Ameriku nije se mogao sporazumjeti s urođenicima ni na kojem jeziku. Indijanci, bar oni u Karipskom moru, nisu poznavali ni pisma. Bili su dakle bespovijesni animisti u smislu Claude Levy Bruhla.

Godine 1500. poslao je portugalski kralj Dom Manuel opet brodovlje u Indiju. 40 Kad su brodovi doplovili niže na jug , gdje su ljudi bili tamnije kože nitko na brodu nije više znao njihovih jezika . Ali kad su Portugalci oplovili Rt Dobre Nade i došli u Mosambik, mogli su se sporazumijevati na arapskom. Kad su došli u Indiju našli su tamo židovske trgovce koji su znali portugalski pa su im oni pomogli u pregovorima s mjesnim knezovima. Kad je kapetan stupio pred nekog kneza, predao mu je vjerodajnice svog kralja napisane na arapskom jeziku. Kapetan je knezu htio poljubiti i ruku, ali su ga upozorili da to ne spada u dvorske običaje i ceremonijal. To opet pokazuje jedno svojstvo službe tumača. Tumači prevode vjerodajnice, dakle isprave od najvećeg političkog, a danas kulturno-povijesnog značenja. Hermeneutika je dakle srodna diplomaciji. Osim toga tumači igraju neku ulogu i kod nastanka i razvitka dvorskog ceremonijala.

Fernao de Magalhaes (Magallanes, Magellan) koji je 1519-1522. kao prvi oplovio svijet (točnije oplovili su ga brodovima kojima je on zapovijedao jer on je poginuo negdje na današnjim Filipinima), također se nije mogao sporazumjeti s urođenicima, ali se tada već znalo da se bez poznavanja jezika ne može prodrijeti u prekomorje, niti osvajati zemlja onkraj oceana. Zbog toga su moreplovci zapisivali najvažnije riječi urođeničkih jezika i pokušavali se tako sporazumijevati s njima. Kad je portugalsko brodovlje stiglo pod zapovjednitvom Elcana u Indoneziju, kapetanu je uspjelo pregovarati s jednim domaćim sultanom preko tumača o nabavi živežnih namirnica. Na kojem jeziku, to se ne čita u izvoru. Može se, međutim, pretpostaviti da je to bio arapski jer sultan je bio musliman. Kasnije je negdje na Molukima uhvaćen čovjek koji se zvao Bastan: portugalski su ga misionari obratili na kršćanstvo. On je naučio portugalski. 41 Tako je poznavanje stranih jezika i s tim vezana hermeneutika postala pitanje propovijedanja vjere i misioniranja to nije novost jer je Duh Sveti dao apostolima o Duhovima dar stranih jezika da šire Evanđelje.

Nepoznavanje jezika jako je kočilo kolonijalnu ekspanziju. Giovnni da Empoli koji je 1503. po nalogu portugalskog kralja otplovio u zapadnu i istočnu Afriku i o tome napisao izvješće pod naslovom Viaggio fatto nell'India per Giovanni da Empoli su la nave del Serenissimo Re di Portogallo da Marchionni, di Lisboa 42 bio je jako neraspoložen što su urođenici govorili toliko nerazumljivih jezika pa je pisao da te jezike nije pravo moguće ni naučiti – giammai potettono pigliar construtto di loro lingua – ovi ljudi su, uopće, kao životinje. On je opazio da se jezici istočne Afrike razlikuju od jezika zapadne. U Indiji je razgovarao s domaćim ljudima preko trucimanusa najvjerojatnije na arapskom. To govori o značenju toga jezika. Preko arapskog jezika stigla je u ranom srednjem vijeku grčka znanost preko južne Španjolske i Italije u Europu. Arapski se govorilo ili razumjelo u cijeloj sjevernoj Africi i na istočnom Sredozemlju pa duboko na jug i istok Afrike, na istok do Indonezije i u srednjoj Aziji sve do kineske granice. Nijedan drugi jezik nije se prije toga proširio na tako širokom području. Kod Ramusija (vol. 2. fol. 189v-255r.) čitamo prilog pod naslovom Viaggio nella Ethiopia al prete Janni fatto per don Francesco Alvarez Portughese o portugalskom svećeniku Franciscu Alvaresu koji je 1520. došao u Etiopiju i o tome napisao putopis. 43 On se tamo mogao sporazumijevati na arapskom . Ekspedicija u kojoj je putovao Alvares imala je i tuma č a za arapski .

Richard Hakluyt 44 objavio je engleski prijevod putopisa Španjolca Fernanda de Sote u sjevernoj Americi . On je krenuo s odredom do 600 vojnika i jednim Indijancem koji je znao španjolski i služio kao tumač. Kasnije je njegov tumač postao Juan Ortiz. Kad je Soto zarobio više Indijanaca, ispostavilo se da su i oni imali tumača koji je pregovarao sa Sotom. Kad je Soto došao u Ocute Indijanaci su mu dali tumača za jezik tamošnjih Indijanaca.

Prave jezične teškoće nastale su u Americi kad je Hernán Cortés došao u Meksiko. On je otplovio iz Kube i došao do obala srednje Amerike gdje se nije mogao sporazumjeti s urođenicima. Indijanci su bili neprijateljski raspoloženi prema Španjolcima koje su u više navrata i napali tako da se Cortés morao vratiti. 45 Na Kubi je našao dva Š panjolca – Julianilla i Melchoreja koji su znali jezik Indijanaca . Jedan i drugi pali su u zasjedu u četi španjolskih vojnika. Indijanci su većinu zarobljenih Španjolaca ubili, ovu dvojicu odveli su sa sobom u njihovo selo. Kubanski gradić gdje su ovi Španjolci pobijeni i danas se zove Matanzas (Pokolj). Sad su ova dvojica ušli u Cortésovu četu. Ovaj posljednji je navodno doveo još jednog tumača – Jernima de Aguilara koji je kasnije kao satnik neke čete otišao u Yucatan gdje su ga zarobili Indijanci. Na kraju će, tako piše Diego de Landa 46 sa svojim ljudima biti žrtvovan nekom kumiru. Neki zarobljenici uspjeli su pobjeći i donijeti tu vijest Španjolcima. Kad je Cortés došao u neko indijansko selo, zapovjedio je poglavici ( cacique) da ukloni nekog kumira koji će ga inače, odvesti pravo u pakao, te da mjesto toga podigne Gospin oltar. Ovaj mu je odgovorio da bi to rado učinio, ali da se boji kumirove osvete, pa je savjetovao Cortésu da on to učini kad je tako hrabar. Cortés je skinuo kip kumira i podigao Gospin oltar. 47 Kad je poglavica vidio da se Cortésu nije dogodilo nikakvo zlo zaključio je da je Gospa jača od kumira i obratio se na kršćanstvo.

Kasnije, osim spomenutih tumača nalazimo u Cortésovoj vojsci još i kćer nekog cacique koja se zvala Malinche (tako Castillo) i djelovala je kao tumač. Prema Castillu imao je Cortés još jednu ženu tumača imenom Marina koja je k tome bila i njegova ljubavnica. Prema drugim kronistima ili putopiscima Malinche i Marina bile su jedna te ista osoba.

Napokon je Cortés došao k caru Moctezumi i postao njegovim gostom. On je morao pobjeći s dvora jer je izazvao negodovanje domaćih ljudi, a njegov odred vojnika bio je slab. Međutim azteška država bila je tek labava konfederacija raznih indijanskih plemena koje su Azteci podjarmili. Cortés, tako Castillo, pobudio je ustanak podjarmljenih, stavio se na čelo pobunjenike vojske pa je tako smijenio azteškog cara i osnovao novu državu. Sam to nikad ne bi mogao uspjeti jer se s Indijancima nije umio sporazumjeti; posredovanje zahvaljuje Marini ili Malinche. Njegov podvig bio je politički i teološki uspjeh koji je promijenio tijek povijesti. U svemu tome Cortés je u potpunosti zavisio od svojih tumača kojima je uspjelo ono što tumaču Wilhelma iz Rubruka i franjevcima Innocenza III nije pošlo za rukom. Junak je ipak bio Cortés, a ne tumači koji su ostali u sjeni. Cortés je kao potkralj Meksika živio sa svojom prevoditeljicom, ali je nije oženio. To će biti da je razlog zašto se ona jedva spominje u putopisima.

Alvar Nunez Cabeza de Vaca putovao je 1527. prema zapovijedi španjolskog kralja sjevernom Amerikom. Kasnije je plovio uz rijeku Paran do u područje današnjeg Paragvaya. 48 Prvo putovanje počeo je na Floridi . Krenuo je u unutra š njost , a onda na zapad do dana š njeg sjeveroisto č nog Meksika . U susretima s urođenicima sporazumijeva se s njima pokretima jer nije imao tumača. Iako se Indijanci nisu držali neprijateljski prema Španjolcima, ovo putovanje ipak je bilo katastrofa. Samo malo je vojnika preživjelo, odatle u naslovu naufragios – brodolomi. Nunez je opazio da se na ovom području govorilo vrlo mnogo jezika. U južnoj Americi imao je Španjolske tumače, tu i tamo služio se i indijanskim tumačima koji su znali jezik nekog susjednog plemena ili naroda.

Osvajanja su nalagala osvajačima da nauče jezik osvojenih. španjolski vojnik Pedro Cieza de Len koji je istraživao osvojeni Peru i o tome napisao putopise umio je jezik Inka. 49 čini se da je Cieza stekao neko obrazovanje kod jednog bilježnika. Godine 1535. otputovao je u Ameriku, a bilo mu je samo 13 godina. Carstvo Inka bilo je kao i azteško carstvo konfederacija podjarmljenih plemena koja su govorila različite jezike tako da su Španjolci teško nalazili tumače za sve te jezike. A tumače su trebali da bi upravljali zemljom. Tako je posao tumača postao pitanje kolonijalizma. Pa ipak bilo je više jezika nego tumača, a sve te jezike nije bilo lako naučiti.

Bernardo Gomes de Brito izdao je putopise portugalskih brodolomaca 50 kao Histria trgico-maritima em que se escrevem cronologicamene os naufrgios que tiverao as naus de Portugal depois se ps em exerccioa navegaao da India. Iz tih putopisa se vidi da su se susreti s prekomorskim narodima obično odvijali bez tumača i ponajčešće zavravali oružanim sukobima, možda baš zato jer tumača nije bilo. Nedostajanje tumača pokazalo se velikom kočnicom za kolonijalnu ekspanziju. Portugalci su to dobro znali.

Portugalski pjesnik Luis de Camoes, koji je poslije 1553. služio kao vojnik u Indiji 51 napisao je ep Os Lusiadas slijedeći Vegilijev književni kanon. U tom epu on je opjevao putovanje Vasca da Game u Indiju i opisao kako je on stigao na dvor nekog indijskog kralja i ispričao mu povijest Portugala. Bio je to susret Europe s kulturom Indije i sjajno djelo europske književnosti kojeg ne bi bilo da nije bilo tumača što su sudjelovali u otkrivanju morskog puta do Indije.

Učenje jezika prekomorskih naroda postao je velik problem moreplovaca i kolonijalista. Francuski putnik Jean Mocquet (1617) opisao je primjerice jezik žitelja Mosambika i pridodao svom putopisu mali rječnik ovog jezika koji je on nazivao etiopskim jer su Grci nazivali tamnopute Afrikance Etiopljanima. 52

Zanimljiv putopis o Indiji napisao je talijanski putnik Pietro della Valle rođen u Rimu. 53 On je u tom putopisu napisao mnogo o tumačima. Sam Valle bio je orijentalist. Znao je turski, arapski i perzijski. Putovao je na engleskom brodu. U Basri je utvrdio da narod govori arapski, ali su mnogi ljudi razumjeli perzijski i turski. Kršćani su govorili kaldejski-aramejski, a svoj jezik su nazivali mendai. U Suratu na zapadnoj obali Indije sreo je Pietro della Valle katoličke misionare koji su imali sa sobom Armenca kao tumača. Autor je s tim Armencem govorio na perzijskom. Valle je putovao dalje i razgovarao južnije u Indiji s jednim bramanom preko tamošnjeg tumača. Tumač je bio Indijac i zvao se Vitula Sinay, a znao je portugalski. Portugalski je onda bio lingua franca u Indiji. Valle je pisao i o jednom drugom tumaču, također Indijcu, koji je nekoć bio rob Portugalaca. Obratio se na kršćanstvo, naučio portugalski i pobjegao pa je onda radio kao tumač. U dijelovima Indije kojima je upravljao veliki mogul perzijski je bio dvorski jezik i jezik gornjeg sloja. Valle je napisao nešto i o kineskim i japanskim ideogramima i pismu koje je uspoređivao s grčkim i hebrejskim pismom i ocijenio kao vrlo teško.

Portugalski je bio jezik koji se razumio i u Kini, pa je jedno poslanstvo nizozemske Istočnoindijske kompanije putovalo 1666. u Kinu s portugalskim tumačima. 54

Francuski kralj Ljudevit XIV i njegov ministar Jean-Baptiste Colbert poslali su u Sijam poslanstvo od šest isusovaca. 55Isusovci su došli na dvor da se poklone kralju, a on ih je primio u audijenciju. Tu je djelovao i tumač koji je znao francuski. O njegovoj ličnosti ništa ne znamo, iako su isusovci opisali do tančina raskoš i kruti dvorski ceremonijal. Oni su izvijestili i o jeziku na kojem su bile napisane svete knjige te zemlje i koje su razumjeli pismoznanci. Ovaj susret bio je važan događaj u povijesti duha na Zapadu jer je to bio susret kršćanstva i budizma, 56što ne bi bilo moguće bez sudjelovanja tumača. Značenje ovog putovanja valja tražiti u jačanju svijesti da kršćanska europska uljudba nije najviši domet ljudskog duha, već da svaka uljudba ima svoj vrhunac i pad.

Dok su atlanski narodi kolonizirali prekomorje, Rusi su prodirali u Sibir i na daleki istok. Uskoro je u Moskvi donesen zaključak da s Kinom valja uspostaviti diplomatske i trgovinske odnose. Ove vijesti o Kini potekle su od Kozaka Tjumenca i Tekutjeva koje je vojvoda od Tovbolska poslao zapadnomongolskom kanu Altynu. Ovaj je obećao da će dopustiti ruskim poklisarima da kroz njegovu zemlju putuju u Kinu pa je tako 1618. u Kinu krenulo poslanstvo s Ivanom Petlinom na čelu. Poklisari su krenuli iz Tomska prema Kini, a Petlin je sa sobom nosio i careve vjerodajnice. On je bio Kozak, znao je mjesne jezike i nekoć služio kao tumač. 57 Po povratku je Petlin izvijestio cara o svom putovanju spisom pod naslovom Rospis Kitajskomu gosudarstvu i Lobinskomu, i inym ilym i koevnym, i ulusam, i velikoj Obi, i rekam i dorogam. U tom putopisu on je opisao udaljenosti u danima putovnja, itinerer, gradove, osobito bogomolje, poljodjelstvo i odjeću ljudi u Mongoliji, a oni su, kako izgleda ispovijedali neku kršćansku vjeroispovijest. Petlinu nije bilo posve jasno koju vjeru oni ispovijedaju, više je pisao o izgledu bogomolja nego o teološkim pitanjima čemu on nije bio ni dorastao. Više ga je zanimalo poljodjelstvo, arhitektura kao i političke prilike. Petlin je došao u Kinu, ali ga car nije primio u audijenciju jer on nije znao kineskoga. Njegov putopis ipak je pobudio veliku pažnju u Kremlju koji je sada politički pogledao daleko na istok, a i na Zapadu gdje je uskoro izišlo čak sedam prijevoda toga putopisa. 58 Dana, 25. lipnja 1654. krenulo je poslanstvo koje je vodio Fjodor Bajkov iz Tobolska u Kinu. Uz to poslanstvo krenula je i jedna trgovačka karavana i karavana koja je nosila hranu. Najesen je Bajkov stigao do mongolskog kana Ablaia gdje je i prezimio. Tek u ožujku 1656. stigao je u Khanbalik , danas Peking ( Beidin ). Tamo se morao podvrći mandžurskom ceremonijalu što je on doživio kao poniženje i kršenje uputa koje je dobio sa vjerodajnicama. Mandžurci , koji su osvojili Kinu još nisu bili uvrstili svoju vlast i zbog toga su bili vrlo osjetljivi u pitanjima ceremonijala. Tako posjet nije uspio. Bajkova car nije primio, pa su tako odgođeni i razgovori o dobrosusjedskim odnosima Rusije i Kine. 59 Nije teško pogoditi za što ova poslanstva nisu uspjela – nedostajali su spretni tumači u pratnji poklisara .

Rusija je ipak bila odlučna da osvoji daleki istok Sibirije pa je Petar Beketov poveo prve vojne pohode u doline rijeke Lene i njezinih pritoka . Tamo je sagradio i tvr đ avu – Lenski Ostrog (1632) i poveo slijede ć i carevu zapovijed č etu od 300 vojnika 1652. u Transbajkaliju, dakle, u kraj istočno od Bajkalskog jezera . O tome je sačuvan i putopis pod naslovom Otpiska Petra Beketova o pohode v Zabajkalie . 60 Ruski jezik ima posebnu riječ za istraživače i osvaja e na kopnu – zemljeprohodec – to je bio Beketov . U njegovoj vojsci nalazila su se tri tumača Fedka Afanasijev, Fedosko Donina i treći tumač čije se ime ne spominje . Oni su znali neke urođeničke jezike koji se i navode , to je bio mongolski , burjatski i tunguski . 61Erofej Kabarov poveo je nekoliko vojnih pohoda u Sibiriji . On je bio moreplovac i putnik na kopnu ( morehod i zemljeprohodec ). O njegovom putovanju kopnom imamo izvješće pod naslovom Otpiski Erofeja Kabarova o pohode v Dauriju . 62 Dopro je do grada Guygudara na istoku gdje ga je primio tamošnji knez. On je stupio pred kneza da mu kaže da se mora priznati vrhovna vlast ruskog cara. Naložio je tumaču, čije ime nije naveo, da to prevede knezu. U izvješću se citira kruti i oholi govor tumača koji je želio ostaviti dojam na kneza i dati mu razumjeti da je car Aleksej Mihajlović vrlo moćan i da protiv njega nema izgleda u ratu. Knez se ipak nije uplašio, a Kabarov mu je, potom, dao osjetiti moć ruskih pušaka da zna da tumač nije pretjerao kad mu je govorio o moći ruskog cara.

Ruski vojskovođa i diplomat Petar Potemkin otputovao je po nalogu cara Alekseja Mihajlovića u Francuku i Španjolsku. Sa sobom je uzeo i tumača koji se u tekstu spominje kao podjačej i tolmač . 63 ‘ Podjačej' znači otprilike ‘fiškala' i danas ima pejorativno značenje na ruskom. Onda je već bilo počelo novo doba koje je diplomaciji nametnulo kruti ceremonijal pa je tako tumač bio ujedno i zapisničar diplomatskih pregovora.

O ličnostima tumača ne može se mnogo reći. Većina su znali samo po jedan jezik i upotrebljavani su gotovo kao instrument rada svojih nadređenih. Drugačije je bilo s mletačkim tumačima u Dalmaciji koji su imali stupanj bilježnika. To ne važi ni za dragomane pri Visokoj Porti. Njihova služba imala je hijerarhiju, početni stupanj bio je hiovine di lingua , a onda dragomano . 64 I Dubrovnik je imao svoju dragomansku službu sa vježbenicima koji su se zvali mladići od jezika. Tumači su bili osobe od povjerenja poklisara, vojskovođa i admirala. Mnogi su bili obrazovani, poznavali su gramatiku kao prvu od Sedam slobodnih vještina, a to znači da su znali latinski i da su znali sastaviti ispravu. Mnogi su neki jezik naučili slučajno i na pustolovni način, npr. u zarobljeništvu. Cortésovi tumači bili su prosti vojnici koji su naučili jezik dok su bili u zarobljeništvu kod Indijanaca. Malo je vjerojatno da su oni bili obrazovani. Vojskovođe i poklisari rijetko su znali strane jezike. Ivan Petlin je tu bio iznimka, samo Adam Olearius znao je jezike i bio k tome i obrazovan čovjek. Loše obrazovanje bio je, zasigurno, jedan od razloga zašto su tumači ostajali u sjeni. Drugi razlog je bio što su tumači često djelovali u špijunaži, pa u diplomatskim poslanstvima, ali ne kao glavna i vodeća linost. Ovakvi ljudi su u pravilu po zahtjevima službe ostajali u pozadini.

Služba tumača nije bila bez opasnosti i uzbuđenja jer su tumači uvijek znali mnoge tajne. Antonio Arduino , mletački dragoman u prigodnom poslanstvu u Carigradu uhvaćen je 10. travnja 1500. pod sumnjom da je špijunirao za Osmanlije u Mlecima. U veljači 1502. je u uhićen jedan dubrovački dragoman zbog špijunaže u korist Osmanlija . Miho Če rnović , koji je od 1556 do 1563. služio kao dragoman u B ailatu razobličen je kao obavještajac cara Ferdinanda I. Dragoman Luca Luci prognan je 1696. iz Beograda zbog špijunaže. Kad je bailo Capello u rujnu 1684. morao navrat nanos otići iz Carigrada, u Bailatu je ostao tajnik Antonio Paolucci . On je dobio mnogo novaca od Inquisitora i održavao široku mrežu obavještajaca u osmanlijskom državnom aparatu, među inozemnim trgovcima, Armencima, Židovima i Grcima. Svoja izviješća slao je uz pomoć engleskog konzulata i brodova. 65

Što se tiče jezika, nije bilo moguće pronaći neko pravilo po kojem bi jedan jezik imao prednost pred nekim drugim ako se radilo o prevodilakoj službi. Tu su situacije i praktični razlozi određivali jezik kojim će se govoriti. Osvajači i kolonijalisti bili su skloni naučiti jezik osvojenih i pokorenih da bi njima mogli bolje vladati i izrabljivati ih. Nije, dakako, bilo moguće očekivati da novootkriveni narodi znaju ruski, engleski ili španjolski. Tu je bilo nemalih teškoća, jer većina tih jezika nije poznavala pisanog oblika, a primitivni lovački narodi govorili su mnoštvo jezika koje nije bilo moguće sve naučiti.

Pa ipak, pojavili su se jezici koji su postali jezicima sporazumijevanja, mogli bismo reći svjetski jezici. Grčki je bio prvi jezik koji se već u IV st. prije Krista učio posvuda na Sredozemlju i razumijevao se. Bio je to prvi svjetski jezik Zapada. I onda kad su rimske legije stvorile Carstvo grčki je bio jednak latinskome. Latinski je igrao neznatnu ulogu u prevođenju. Rimljani su bili ratnički i osvajački narod koji je romanizirao osvojene zemlje, a rimski način života, moda i jezik privlačili su osvojene. Tako je djelovanje gramatičkih škola bilo isto tako važno kao napredovanje rimskih legija – ili još važnije, jer pero je jače oružje od mača. Budući da su pokoreni narodi prihvatili latinski jezik tumači više nisu bili potrebiti, a latinski je i dugo poslije propasti Rimskog carstva bio jezik znanosti, bogoslovlja, liturgije, filozofije, književnosti, trgovine i bankarstva. Hrvat Benedikt Kotruljević , prvi laik koji je pisao o trgovini i bankarstvu opisao je latinski kao temelj trgovačkog obrazovanja. 66 Trgovac se na latinskom u srednjem vijeku i kasnije mogao posvuda sporazumjeti . Bar do sredine XVI st. pisali su se u Europi trgovački ugovori na latinskom. Najvažniji prevoditeljski jezik u Europi bio je ipak arapski, jer arapski su govorili tumači na portugalskim brodovima koji su od kraja XV st. plovili u Indiju. Arapski, turski i perzijski bili su jezici kojima su govorili zapadni dragomani . Mletački dragomani znali su obično još i hrvatski, grčki, jer ovi su se jezici govorili u nekim zemljama Osmanlijske carevine, a i na visokoj Porti, a često i albanski. Osmanlijska carevina bila je teokracija u k ojoj se govorilo mnogo jezika. Arapski se govorio ili razumio u sjevernoj, zapadnoj, jugoistočnoj Africi, pa u Indiji, Indoneziji do duboko u srednju Aziju do kineske granice. Islamski svijet bio je Europi još u XV st. nadmoćan u kulturnom, političkom i znanstvenom pogledu. Međutim u Osmanlijskoj carevini, a i u Europi ne zna se ništa o pravilima koji će se jezik upotrebljavati u pregovorima. Praktični razlozi prevladavali su. Jezik diplomatskih pregovora malo je važan pa se često i ne spominje. Zbog toga moramo nagađati kojim su jezikom govorili tumači u ovoj ili onoj prilici. Jezik tek od Herdera određuje naciju, a od Fichtea je element narodnog ponosa i gordosti. U XVI st. su portugalski i španjolski postali jezici sporazumijevanja, prvi u južnoj i jugoistočnoj Aziji, drugi u Americi. Onda je engleski počeo igrati sve veću ulogu u prekomorju. Zbog toga možemo sa sigurnošću reći da su svjetski jezici jezici osvajača i kolonijalista .

U Prosvjetiteljstvu je francuski zamijenio latinski kao jezik znanosti i filozofije pa je u Europi postao jezikom obrazovanih i jezikom aristokrata. S obzirom da su oni vodili političku i gospodarstvo tumači su postali suvišni, osim u diplomatskim dodirima s Visokom Portom. Ruski i austrijski car rješavali bi međusobna pitanja tako da bi se sastali u nekom lovačkom dvorcu na sjeveroistoku Carevine gdje bi razgovarali francuski jer je jednom i drugom taj jezik bio maternji. Jezični nacionalizam u srednjoj, srednjoistočnoj i jugoistočnoj Europi bio je pitanje ‘tankog' sloja pisaca koji su, ipak, znali francuski ili njemački. U mnogojezičnoj habsburškoj carevini posao tumača nije bio poznat u državnom aparatu, ali je u većini zemalja habsburške zajednice naroda bilo činovnika, pa i visokih činovnika koji su osim njemačkog i francuskog znali još i jezik zemlje u kojoj su djelovali. I časnici carsko-kraljevske vojske morali su znati, i obično su znali, po nekoliko jezika jer su služili na raznim mjestima, a morali su znati govoriti s vojnicima. Država je tražila jedino da se dopisivanje sa dikasterijima , kasnije ministarstvima, u c.k. vojsci i oružništvu odvija na njemačkom jeziku. Tako je njemački postao jezikom sporazumijevanja u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Dragomani su djelovali jedino u diplomatskim predstavništvima. Turske vlasti pisale su pisma u Dalmaciju i u druge pogranične zemlje, a vlasti su se starale da činovnici ponekad znaju istočnjačke jezike, pa hrvatski, jer bosanski veziri pisali su u Zadar ili Zagreb ponajviše na bosanskom, ali ne Husein -kapetan koji je u Zadar uvijek pisao na arapskom i turskom. Samo na početku XIX st. djelovali su dragomani u zemaljskim uredima pograničnih zemalja, kasnije su djelovali jedino u diplomatskim predstavništvima Carevine u Turskoj. 67

Dalmacija je u XIX st. bila višejezično područje. Domaće pučanstvo govorilo je hrvatski, ali se govorilo ili razumjelo i talijanski, iz Bosne su, ponekad, znala stizati pisma na turskom, itd. Pa ipak, u austrijskim zbirkama Državnog arhiva u Zadru rijetko će se naći prijevodi. Ferman sultana Mahmuda IV iz 1828. došao je obavještajnim kanalima u Zadar pa je preveden u gubernijumu . 68U XIX s t . bi se , tu i tamo , dogodilo da državni odvjetnik zabrani neki č lanak u novinama , ako bi se za taj slučaj zainteresirala uprava policije ( k . k . Oberste Polizeibehrde ) ili ministarstvo unutarnjih poslova u Beču . Namjesnik bi se pobrinuo da neki činovnik prevede taj članak na njemački , pa bi u Beč poslao njemački prijevod . Tadašnje gospodarstvo bilo je autarhično, vanjske trgovine jedva da je i bilo. Iz svih tih razloga tumači nisu bili jako potrebiti. Veća je bila potražnja za učiteljima francuskog, za inozemnim guvernantama, a još veća za učiteljima plesa i mačevanja. U svim malim jezičnim zajednicama poligloti su česti. Kad je okružni poglavar u Splitu Zanchi, 4. kolovoza 1852, tražio ljude koji će revidirati uvozne liste knjiga, javili su se kandidati koji su znali i do devet stranih jezika. 69 Ova briga ljudi da nauče što vi e stranih jezika svjedoči osjećaj niže vrijednosti malih jezič ih zajednica čiji jezik k tome nije bio ni Kultursprache . U srednjem vijeku nastao je pojam svetih jezika , a to su bili grč ki , latinski i hebrejski , jezika koji su imali precizno teološko nazivlje i koji su zbog toga bili osobito prikladni za bogoslužje . Rimska kurija , ipak , nikad nije zabranila neki jezik u bogoslužju pa se tako u Hrvatskoj misa dugo č itala na staroslavenskom . 70 U Prosvjetiteljstvu je nastao pojam jezika obrazovanog sloja , tu se obič o mislilo na francuski , pa uredovnog jezika , nacionalnog jezika kao jedinog jezika koji će biti u javnoj uporabi . Do 1797. se u mletačkim dekretima o imenovanju bilježnika spominju mnogi uvjeti za bilježnika , čak se propisuje i kakvoća papira na kojem će bilježnik pisati , ali se jezik nikada ne propisuje . 71 Habsburška carevina poznavala je pojam Kultursprache , to je jezik kulture nigdje nije službeno definirano , ali kao takvi jezici važili su njemački francuski , latinski , grčki , talijanski , ali ne hrvatski , mađarski ili rumunjski . Na taj način nastao je pojam jezične nadmoć koji je navodio ljude da te jezike uče ako hoće napraviti karijeru u državnom aparatu . Na taj način je posao tumača postao gotovo suvišan . Herder je stvorio pojam vrijednosti materinjeg jezika . Kad je u XIX st . došlo do sloma obrazovnih sustava nastao je pojam jezičnog dostojanstva . Zbog toga su drž avni poglavari kad bi se sreli govorili preko tumač , sve ako su i znali jezik svog kolege jer bi se osjećali poniženi ako bi govorili njegovim jezikom , a poniženja nije smjelo biti jer državni poglavar zastupa svoju državu i naciju . 72 Početkom XIX s t . ovo načelo još nije bilo poznato . Metternich je bio nepomirljivi protivnik Napoleona , ali je gotovo uvijek pisao i govorio francuski . Ovo novo načelo ( a i loše obrazovanje političara ) dovelo je u Europskoj zajednici do mnogih problema pa prevodilaštvo postaje nepregledno , sve brojnije spise prevodi velik broj prevoditelja , prijevodi , a mnogi su i loši gomilaju se , a Europa se još nije složila o zajednčikom jeziku bar službenim uredima .

1 Ovaj rad otisnut je kao Geschichte des Dolmetschens im weten bis u Aufjrung, u: TexTconTexTm Heidelberg, Vol. 12.2=NF 2.2, 1998. str. 79-106.

2 Ivan Pederin, I primordi della relazione di viaggio: La relazione egiziana, cartaginese e dell'Antico testamento, u: Aevum, 72 (1998), l. 109-114.

3 Maria C. Betro, "Il rapporto di Unamon", u: (ed) Racconti di viaggio e di avventure dell'antico Egitto. Brescia: Šaidea (Test del Vicino Oriente antico 1.1), 1990. str. 59-72

4 Karl Miller, Geograpahi Graeci minores. E codicibus ecognovit prolegomenis, indicibus instruxit tabulis aeri incisis illustravit, Vol. 1, Paris, 1861. Reprint Hilldesheim, 1965, str. 1-14.

5 Jerme carcopino, Le Maroc antique, Paris, 1943. str. 57-163

6 Federica Cordano, "Peripli africani ed esplorazioni atlantiche", u: LA geographia degli antichi, Rim - bari, 1992. str. 29-38, Gabriella Amiotti, #Le colonne d'Ercole e i limiti dell'ecumene", u: Marta Sordi, ur. Il Confine nel mondo classico, Milano, Vita e Pensiero (Contributi dell'Instituto di Storia Antica 13; Scienze Storiche, 40. 1987, str. 13-20. Ivan Pederin, I primordi della relazione di viaggio: La relazione egiziana, cartaginese e dell'Antico testamento, u: Aevum, 72 (1998), sv. 1. str. 109-114.

7 Giuseppe Ammendola (ur.) Senofonte. Il Libro IV. Della Ciropedia con introduzione e commento, Livorno, 1926.

8 Heinrich Rudolph Dietsch + H. Kahlenberg (ur.), Herodoti Historiarum Libri IX: Lipsiae, 3 1921.

9 Ibid. 2. str. 21-125.

10 Ibid. 1. str. 86. Kir je to čuo i zapovjedio svojim tumačima da upitaju Kreza koga on zove. Oni su mu pristupili i upitali ga. (…) Kad je Kir čuo od tumača to je Krez odgovorio (…) (Prijevod pisca)

11 Ibid. 2, str.164.

12 Ibid. 2. str.154

13 Ibid. Tumači potječu od onih koji su naučili jezik (Prijevod pisca).

14 Ezio Bolaffi (ur.) Giulio Cesare. De bello Gallico, Napoli, 1933. 1. str. 19, i 7. str. 13.

15 Ibid. 1, str. 29.

16 P. Ercole (ur.) La vita di Gn. Giulio Agricola, Firenze, 1898. 21, 2f.

17 Epistulae, 2. 1 str. 156.

18 Zdeslav Dukat, Homersko pitanje, Zagreb, 1987. str. 37.

19 Rgine Pernoud (ur.) Die Kreuzzge in Augenzeugenberichten (Prijevod Hagen Thrnau), Mnchen, DTV 763. 1973. str. 55, 79.

20 Hermann Herbst (ur.) Der Bericht des Franziskaners Wilhelm von Rubruk ber seine Reise in das Innere Asiens in den Jahren 1253/1255, erste vollstndige Uebersetzung aus dem LAteinischen herausgegeben und bearbeitet von…, Leipzig, 1925.

21 Gian Battista Ramusio (ur.), delle navigazioni et viaggi, Venetia 1563-1606, Vol. 1 3 1563. Vol. 2 4 1606. Vol. 2. i u Amsterdamu 1574. (Theatrum Orbis terrarum).

22 E. Skračenskoj (izd.) Barbaro i Kontarini o Rossii. K istoii italo-russkih svjazej v XV. Vv. Vstupiteljnye statji, Podgotovka teksta, perevod i kommentarii, Leiningrad, 1971. vol. 2. str. 118.

23 Skračenskoj, Op. cit. str. 191.

24 Ivan Pederin, Mletačka uprava privreda i politika u Dalmaciji (1409-1797), Dubrovnik, 1990. 100f.

25 Ibidem, str. 96.

26 Bailato je bilo sjedite mletačkog poklisara – baila na Porti. Baiulus je srednjelatinski čelnik neke općine. U Carigradu je baiulus – bailo u početku bio čelnik metačke kolonije u Carigradu, a onda i poklisar. Usp. I. Pederin, Mletačka uprava… str. 100f.

27 Francesca Luchetta, Un progetto per na scuola di lingue orientali a Venezia nel Settecento, u: Quaderni di Studi Arabi (1983) 1, str. 1-28. Ivan Pederin, Školovanje mletačkih dragomana za turski, arapski, perzijski i hrvatskosrpski jezik od XV. Do XVIII st. I njihova služba, Institut za istoriju u Banjaluci. Historijski zbornik, 1988. 9, str. 35-51.

28 Državni arhiv u Zadru, Generalni providur 32. A. Barbaro, list 142.

29 Državni arhiv u Zadru, Ducali e terminazioni, sv. 4. br. 1453.

30 I. Pederin, Mletačka uprava… str. 101.

31 Vjakoslav Maštrović, Zadarska oznanjenja iz XVIII. i početka XX st. (Jadertina croatica), Zagreb , 1979. Ljerka Šimunković, Mletački dvojezični proglasi u 18. stoljeću, Split , 1996.

32 Poggii (Gian Francesco Poggio di Guccio) Bracciolini florentini Historiae de varietate fortunae libri quatuor ex MS. Codice Bibliothecae Ottoboniane nunc primum editi, & notis illustrati a Dominico Georgio. Accedunt ejusd. Poggi Epistolae LVII Quae nunquam antea prodierunt. Omnia a Joanne Oliva Rhodigino vulgata. Lutetiae Perisiorum: Coustelier, 1723.

33 George Christoph von Neitschuetz, Merckwrdige Reisen so derselbe durch Europa / Asien und Africa seienr Zeit gethan: Dabey nicht mnur Die Beschaffenheit derer Lnder, sondern auch viele andere besondere Begebenheiten angemacht werden, Magdenburg, 2 1753.

34 Petar Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI vieka, u: Rad JAZU, sv. 99. (1879) str. 103-164.

35 Putešestvja russkih poslov XVI-XVII Vv. Statejnije spiski, Moskva – Leningrad , 1954. Statejnij spisok I. P. Novosiljceva (Turcija)

36 Nikolaj Prokofijev + L. I. Alehina ( ur .) Sokrovia drevnerusskoj literatury, Zapiscki russkih putešestvenikov XVI-XVII Vv. Moskva, 1988.

37 Ada, Olearius, Vermehrte neue beschreibung der muskowitischen und persischen reyse so durch gelegenheit einer holsteinischen gesandschaft an den russischen zar und knig in Persine geschehen. Worinnen die gelegenheit derer orten und lnder durch welche die reyse gegangen, als Liffland, Russland, Tatarien, Meden und Persien, mit fleiss aufgezeichnet. Vnd mit vielen meist nach dem leben gestelleten figuren zu befinden, Schlesswig, 1656.

38 Ramusio, 1606. vol. 3.

39 Alvaro Velho, Vasco da Gama. Die Entdeckung des SDeeweges nach Indien. Ein Augenzeugenbericht 1497-1499, Freiburg, 2 1986.

40 Ramusio, 1563. str. 121-127.

41 Camillo Manfroni, Relazione del primo viaggio al mondo di Antonio Pigafetta seguita del Roteiro d'un pilota genovese, Milano, 2 1929, str. 89, 127, 312.

42 Ramussio, vol. 2. folio 147r-149r.

43 Francisco Alvares, Verdadeira Informa ao das terras do Preste Joao das Indias, Lisboa, 2 1889. prvo izdanje 1540.

44 Divers Voyages touching the Discoverie of America, and the islands adiacent vnto same, made first of all by our Englishman, and afterwards by the Frenchmen and Britons; and certaine notes of aduertisements for observations necessarie for such as shall hereafter make the liek attempt, with two mappes annexed herunto for the plainer understanding of the whole matter, London, 1852 – Ann Arbor 1966.

45 Bernal Diaz del Castillo, Historia verdadera de la conquista de la Nueva Espana, ed. Miguel Len Portillo, Madrid, 1984, str. 16, 69-71.

46 Relacin de las cosas de Yucatn (ur. Miguel Rivera), Madrid, 2 1985. str. 45.

47 Castillo, Op, cit, str, 94, 154f.

48 Ova putovanja opisao je u putopisu Naufragios y Comentarios, Madrid, 3 1985. Prvo izdanje 1984.

49 La crnaca de Peru (ur. Manuel Ballesteros), Madrid, 3 1985. (prvo izdanje 1941) i od istog pisca El senorio de los Incas (ur. Manuel Ballesteros), Madrid, 3 1988.

50 To au Portugiesische schiffbrchigen-Berichte 1552-1602; aufgezeichnet von Augenzeugen, (ed, bersetzzt und mit einer Nachbemerkung und Anmerkungen versehen von Andreas Klotsch, Leipzig-Weimar, 1985.

51 Os Lusiadas: anotado para uso das escolas com as devidas omissoes por Artur Viegas, Poarto, 8 1958. str. XV.

52 Voyages en Afrique, Asie, Indes orientales & occidentales, Paris, 1617.

53 Viaggi di Pietro della Valle il Pellegrino descritti da lui medesimo in 54. lettere familiari all'erudito suo amico Mario Schipano, Parte terza, cioe l'India col ritorno alla partria, Venezia, 1617.

54 Johan Nieuwhof, Die gesantschaft der Ost-Indischen Gesellschaft in den Vereinigten Niedelndern an den tatarischen chan / und nunmehr auch sinischen kaiser / verrichtet durch die herren Peter de Goyen / und Jacob Keisern. Darinnen begriffen / die aller mrkwrdigsten sachen / welche ihnen / auf whrender reise vom 1655. jahre bis in das 1657. aufgestossen. Wie auch eine wahrhaftige beschreibung der frnehmsten stdte / drfer und gtzenbilder der Siner: ja selbsten ihrer herrschaften / gtzendienste / obrigkeiten satzungen / sitten / wissenschaften / vermgenheit / reichtmer / trachten / tiere / frchte / berge / und dergleichen: Welches alles mit 10 kupferstkken / darinnen die frnehmsten sachen / sehr ahrtig und knstliche / gezieret. Amsterdam, 1666.

55 Guy Tachard (ur.) Voyage de Siam des Peres Jesuites, envoys par le roy, aux Indes & la Chine. Avec leurs observation astronomiques & leurs remarques physique, de g ographie & histoire: Enichi de figure; Amsterdam, 1687.

56 O tome i Paul Hazard, La crise de la conscience europenne 1680-1715, Paris, 1978, str. 18.

57 Prokofijev, Op. cit. 430, 486. Vidi i Natalija F. Demidova + Vladimir S. Mjasnikov, Pervye usskie diplomaty v Kitae: “Rospis” I. Petlina i statejnyj spisok F. I. Bajkova, Moskva, 1966. str. 11-64.

58 Prokofijev, Op, cit, str, 486 f.

59 Prokofijev, Op, cit, str. 490 ff.

60 Prokofijev, Op, cit. str. 361-372.

61 Prokofijev, Op, cit, str. 369, 498.

62 Prokofijev, Op, cit, str, 372-393.

63 Prokofijev, Op, cit, str, 290.

64 I. Pederin, Školovanje mletačkih dragomana…

65 Paolo Perfeto, I servizi segreti di Venezia, Milano, 1994, str, 98, 113, 238, 255.

66 Benedetto Cotrugli (Raugeo), Della Mercatura e del mercante perfetto libri quattro, Mleci, Francesco Patrioni, 1573, Jules Marouzeau, DAs Latein, Gestalt und Geschichte einer Weltsprache, Mnchen, DTV 4029, 2 1969. Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u povijesti starog europskog bankarstva, Split, 1996.

67 Ivan Pederin, Austrijska jezična politika u Hrvatskoj i briga za standardizaciju hrvatskog jezika u Dalmaciji, Jezik, 43 (1996) br. 3. str. 91-109.

68 Državni arhiv u Zadru (niže kratko DAZ), Vol, 102, X 897/p.

69 DAZ, Vol. 381, X 3 1218/p.

70 Ivan Pederin, Autorgraf Rusieve polemike protiv Karamana i njegovo značenje kao prvog spisa o književnom prevođenju kod Hrvata, Croatica Christiana Periodica, 11 (1987) br. 2. str. 102-123.

71 Ivan Pederin, Fond rapskih knezova i bilježnika , Vjesnik Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu , 25(1982) str, 9-43.

72 Karl Vossler, “Sprachgemeinschaft und Gesinnungsgemeinschaft”, u: Hans Joachim Strig, DAs Problem des Uebersetzens, Darmstadt, 1973, nastavak izdanja 2 1969, str, 172.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]