Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

PISANJE NA TUĐEM NACRTU

Balša Brković, “Privatna galerija”, Buybook ( Sarajevo ), Durieux ( Zagreb ), Otvoreni kulturni forum (Cetinje), 2002.

Moram priznati da sam sve donedavno, olako - da ne bih rekla napažljivo - prelazila preko uvodnih autorskih napomena u kojima se upozorava da će svako čitanje teksta što slijedi ići u krivom smjeru ako energiju usmjerimo na traganje za stvarnim osobama koje se kriju iza mitopoetskoga ili racionalistički imenovanoga lika. Rečenice poput Svaka sličnost sa stvarnim osobama je isključena , zatim Događaji su stvarni, a imena izmišljena, Ako se netko i prepozna, nije riječ o njemu , znale su mi se učiniti nepreciznima, ograđujućima i zavaravajućima. Ražalostila bih se ako bi netko u to odvajanje kao stvarnosti ili kao originala , s jedne strane i kao umjetničke kopije ili kao djela , s druge, uključio i čarobnu riječ prepoznavanje , jer postojala je mogućnost da se ona primi u njezinu simplificiranom, zašto ne reći i banalnom značenju. Upućivala je na to da u brkajliji tom i tom (ne dvojimo da je riječ o modelu za javnost koji je zaslužio - kako zbog dobra tako i zbog zla - umjetničku obradu), visokom toliko i toliko sa stalnim prebivalištem u gradom tom i tom , na funkciji toj i toj ne treba vidjeti baš brkajliju tog i tog , visokog baš toliko i toliko , sa stalnim prebivalištem baš u gradu tom i tom i na funkciji baš toj i toj . A uspjeh, ako se on mjeri čitanošću i brojem prodanih primjeraka, tijesno je povezan s čitateljevim stavljanjem znaka jednakosti između lika iz teksta i ličnosti iz stvarnosti.

Međutim, takvim čitanjem književnoga djela, u procesu u kojem sami sebe lišavamo ljepote i moći preobličavanja jednoga u drugo, gradimo ponovno isti sistem znakova iz kojih je autor pošao te unaprijed kočimo svaki ozbiljniji razgovor o literaturi. Tko je tko u romanu, pitanje je koje ostavljamo žutom tisku i simpatičnom žutom dječaku, a mi i dalje riječi prepoznavanje želimo prići na način na koji joj u svojoj prozi prilazi Irfan Horozović ( Sve je književnost. Književnost je sve. Šta može pisac u oskudnom vremenu svoga života? Šta može pisac u beskrajnom labirintu literature? Bilo da mu je vodič Homer ili Vergilije, Euripid ili Shakespeare ili Goethe, jednako će zbunjen biti u sokacima i na trgovima svakodnevice. A kroz sokake i preko trgova literarnog labirinta vode ga samo iskustvo, intuicija i prepoznavanje, "Forum Bosne", 6/99, str. 196-7). Ionako nije genijalno u sličnom prepoznati različito nego u različitom isto.

Uvodna pripomena, na mjestu na kojem bi sentimentalni pisci ispisali posvetu prepunu zahvalnosti, a autori povijesnih romana popisali autoritativnu vjerodostojnu konzultiranu znanstvenu literaturu, Brkoviću je poslužila da kroz tri, samo na prvi pogled uobičajene rečenice, upozori na točke koje bi mogle obojiti recepciju njegove proze. Jasno je da one probijaju granice konkretnoga teksta i postaju predmetom šire književnoteorijske analize o odnosu književnosti i zbilje. Slične su se priče mogle dogoditi i one mogu biti dio nečijeg vlastita pamćenja ( Vrlo je vjerojatno da će netko u priči što slijedi prepoznati događaje i ljude veoma slične onima iz sopstvene memorije ). Možda se, doista, kako je to zapisao i Pavao Pavličić u svojoj priči "Krunoslava G, ratnica bez štita" (1997), priča mora zbiljski odvrtiti da bi se jednom pojavila u nečijem tekstu, a da pri tome pisac toga uopće i nije svjestan. I vrlo je vjerojatno da će netko pomisliti kako prepoznaje stvarne događaje i stvarne ljude. Međutim, ta prva razina prepoznavanja, napominje Brković dalje, ne znači ništa ( No, to ne znači ništa ). Posljednja, treća, rečenica ujedno je i najsnažnija i najotvorenija za razgovore ( Nijedan književni lik nije čovjek ).

Kolikogod ponavljali kako zbiljom vladaju jedni, a književnošću drugi znakovi, moramo priznati da vrlo često sami sebe uhvatimo u trenucima u kojima nam misao, vođena nekim narativnim ili opisnim indicijama, počinje tragati za zbiljskim događajem i zbiljskim predloškom ( Je li to ono? i Je li to on? ). Zbog toga se osjećam dobro kada bilješku poput Brkovićeve mogu pročitati kao naputak za buduću raspravu, a ne isključivo kao pokušaj sprečavanja prizemljivanja teksta koji želi biti i ostati samo tekst, a ne polazište za izvanliterarne komentare temeljene na rezultatima detektivske istrage. U mojoj su privatnoj arhivi, nakon što smo prošli, kako je to rekao Dragan Velikić ("Sarajevske sveske", 3/2003, str. 71), izvesnu brigu za drugoga , neki drugi ljudi i neke druge granice. I u ovom slučaju, manjak znanja postaje prednost zbog koje si mogu dopustiti da "Privatnu galeriju", oslobođenu nekih informanata, čitam kao priču o umjetnosti u našem postmodernom vremenu, kada sve postaje kao da , kada sve ulazi jedno u drugo, kada se vrijednosne ljestvice ljuljaju i kada se sve češće pronalazimo izvan nečijih sjećanja.

Pitanja vezana uz odnos zbilje i književnosti nisu postavljena samo na prvoj stranici. Usudila bih se reći kako su prve tri rečenice samo uvod u roman koji je, razvijajući lagano pripovijedanje o klapi ovisnoj o pisanoj, naslikanoj i snimljenoj riječi, ponajviše tekst o stvarnoj snazi i stvarnom mjestu umjetničkoga znaka. Glavni junak je novinar dnevnika "Vijesti". Njegova profesija temeljena je na vjerovanju da se stvarni svijet može preliti u tekst. Potpisani autor novinske vijesti proziva se u slučaju da iznevjeri sloj vjerodostojnosti, nedopustive su kreativne intervencije, one najčešće završavaju na odvjetničkim stolovima. Ali, u isto vrijeme, pripovjedač je i pisac, onaj koji zbilju može ponuditi na drugi način. Kretivna intervencija je nadasve potrebna i poželjna. O činjenici da je nosilac narativnoga toka i pisac, čitatelj saznaje prije nego što je saznao da je novinar. I u prvom i u drugom slučaju, on je prijenosni zupčanik između realnosti i priče o njoj. Tridesetogodišnjak je, posjećuje kongrese književnika, razveden je, ima sina, sam je sin uglednoga pisca, brat je slikara, prijatelj umjetnika i u ljubavnoj je vezi sa ženom iz svijeta filma. Živi u Podgorici, u nekim nesimpatičnim vremenima poslije događaja koji su i njega i sve uz njega podsjetili na činjenicu da samo još naivni vjeruju u onu latinsku mudrost u kojoj se gorda riječ povijest izjednačuje sa ženstvenom imenicom učiteljica i kompliciranom život . Na društveni kontekst, kroz koji će se granati središnja priča romana i svi njezini rukavci, upozoreno je u prvom poglavlju, u prostoru izmeđenosti. Na ruskom aerodromu pripovjedač susreće svoju bivšu djevojku, sada glumicu, dio Miliševićeve propagandne mašinerije. Tim podatkom uvodi se još jedna, za roman, važna relacija, povezanost umjetnika s vladajućim političkim sustavom i povezanost političara s umjetnošću. Druga veza više zanima pripovjedača-novinara, a prva pripovjedača-pisca. Pođimo od pitanja koja usmjeravaju prvi odnos, odnos zbilje i fikcije.

Istina i "pričina"

Prije dvadesetak godina, točnije 1986. godine, u Hrvatskoj je objavljen roman "Se" Damira Miloša. Znanstvenik, lingvist po užoj struci želi napisati roman. Odlazi na simpozij i traga za temom. Osluškuje priče drugih i pokušava od njih načiniti književni tekst. U svaki njegov pokušaj pretvorbe uključen je i budući čitatelj. Niz osluškivanih priča i razmišljanja o njima ispunile su najveći broj stranica. Pripovjedač romana "Privatna galerija" osluškuje oko sebe, vjeruje u priču, u svemu vidi građu ili za roman ili za filmski scenarij. Građa svoje podrijetlo može dugovati tuđim iskustvima (... recimo, mogući kratki roman o Crnogorcu koji je postao profesionalni igrač flamenka ..), privatnoj pripovjedačevoj arhivi (... u jednom trenutku shvatam da izlažem pripovijest o stričevima, jednu od priča, jer kad imate šest stričeva, to je kao da rastete u biblioteci ) i epskom mentalitetu naroda (sekvenca o izgradnji mosta i njegovoj prvoj stepenici o čemu su, kao svjedoci događaja, pripovijedali svi stanovnici grada).

Vjerovanje u priču otvara i pitanje razumijevanja priče. Iz načina kako neko dvoje dekodiraju znakove ponuđene u određenoj umjetnini, može se pročitati njihov međusobni odnos, uopće logika po kojoj se ljudi druže, po kojoj postaju i ostaju zajedno. Primjerim to sljedećim rečenicama iz romana: Naime, to što ne slušaju istu muziku samo je precizan znak da nisu jedno za drugo. Shvataš, to je jednostavno: kako će kreirati zajednički prostor kad se njihove lične teorije ne dodiruju . Citirane rečenice osiguravaju veću snagu kada se opiše kontekst u koji su smještene. Usnulom sinu Brajanu izgovara ih otac (pripovjedač). Čini isto ono što je činio i njegov otac njemu. Vrhunac razumijevanja postiže se ipak u kombinaciji idealnoga pošiljatelja i idealnoga primatelja: Pričaćemo priče koje razumijemo samo nas dvojica; priče koje su samo za nas: priče koje bi bile besmislene svakom, zapravo, gotovo svakom, drugom biću (Čak, primjećujem da je adrenalin u njemu, sada, na kraju boravka ovdje, aktivirao ijekavski izgovor: Doći kod oca, doći u jezik). Baki najviše na svijetu voli baš te priče. Etide za samo dva uha . I "Privatna galerija" zasigurno ima svog jedinoga pravog čitatelja. Citirane rečenice otvaraju dodatno pitanje: tko je naš ciljani recipijent, jesmo li prevarili čitatelje koji naivno vjeruju da su priče napisane i za njih, a mi smo na dvjesto i nešto više stranica samo replicirali čitatelju jednog imena i jednoga prezimena, sa zbiljskim matičnim brojem u osobnoj karti proizvedenoj u nama poznatom gradu.

Osim što vjeruje u priču i što u svemu vidi priču, govornik se upušta i u kratke teorijske rasprave o priči. Najčešći, ali i najzanimljiviji metatekstaulni pasaži su upravo oni na poznatu temu odnosa zbilje (istine) i literature (izmišljaja): Na kraju ću odustati od svega toga i napisaću mistifikatorsku povijest o Bakiju. Ponekad mi svi mogući književni sižei, ma koliko bizarni bili, izgledaju smirenije i intimnije, i manje bizarno, od sopstvenog bivstvovanja. Kažem mistifikatorsku - jer, bilo kako govoriti o sebi, znači upravo to - stvari činiti unekoliko drugačijima ; Taj roman, kao i tvoja potreba da mi čitaš Dostojevskog u primarno ljubavnom razgovoru samo su dokaz da su Sloveni bolesno literarnocentrični, i da sve što im se dešava doživljavaju kao tekst, a književnost intimno smatraju stvarnijom od realnosti; Priča o nama uvijek je među tuđim znakovima; Sve priče su tekst, što će reći, manje ili više izmišljene. Istina je privilegija odsustva .

Premda nikada nema izravno suprotstavljenih mišljenja o odnosu istine i izmišljaja , ili pričine , rekao bi već citirani Horozović, ne mogu se oteti dojmu da se stranice "Privatne galerije" i nižu podupirane međusobno isključivim stajalištima. Na samom početku nailazimo na razmišljanje pripovjedačeve majke: Sine to je samo film. Film nije istina . Sedamdesetak stranica poslije, čitamo bratovo viđenje iste teme: Život ima smisla samo ako liči na film . Ili, njih dvoje, možda ipak, govore isto? Sve je povezano i sve je samo tekst, preseljenje iz jednoga u drugo nije moguće spriječiti.

Dvojbe na tragu istih pitanja ulaze i u prostore drugih umjetnosti. Intrigantna mjesta Brkovićeva romana predstavljaju mi, sasvim osobno, sekvence u kojima se štancaju, na pripremljenim starim platnima, novi portreti i novi slikarski motivi, kakve potražuju idealno neobrazovani, dovoljno neupućeni, ali u isto vrijeme, pristojno bogati kupci. Riječ je o blokovima koje prvo primamo s osmijehom upućenim ljudskoj gluposti i lukavosti (nakon čega ubrzo postajemo žalosni jer ista mjesta neskriveno upozoravaju na profil najbrojnijih konzumenata umjetničkih djela). Isti nas dijelovi, po tko zna koji put, potiču na nova razmišljanja o vezama između stare podloge (predloška) i novoga materijala (sadržaja): Ako slikarstvo ne nastaje na osnovu zbiljskog predloška ne mora ni književnost . I ponovno dolazimo do zaključka da je svijet tekst, neovisno jesu li priče stvarne ili izmišljenje, neovisno jesu li sada na sceni, u toku glavne rijeke ili, skrivene pod površinom zemlje, čekaju trenutak svoga probijanja među vidljive: Sve priče sadrže u sebi i druge priče. Neke od njih se mogu pronaći, a neke su, jednostavno, uspavane. Vjerujem da mogu spavati i po nekoliko vjekova... Te sleeper story su najinteresantniji dio svijeta .

Pričom se može zaštiti stvarnost i intervenirati u nju, čak i onda kada su razlike između onih koji priče pričaju i onih koje priče slušaju neizbrisive i nepomirljive. Šeherezadin recept isproban je i ovdje, potvrdjujući svoju trajnost i učinkovitost. U birtiji, kada se naši i njihovi momci zakače, iskazujući posvema različitu količinu ljubavi prema vladajućima, jedan od naših počinje pričati i pričom uspijeva upokoriti one glasnije, žešće i opasnije: Priča sporo, svjestan je da kontroliše situaciju. Pripovijedanje je zapravo jednostavan posao - kod slušalaca morate istovremeno proizvoditi i glad i hranu... I tako - beskrajno...

Ovdje otvorena pitanja (a izdvojeni su samo dijalog između zbilje i fikcije i priča o priči...) karakteriziraju postmodernistički roman (sretnija sam kada izgovaram maniristički ), roman koji ukida mnoge granice (prostor teksta) i pada povoljno na tlo na kojemu se granice podižu (prostor stvarnoga). Polemičke rečenice o postmoderni (Cukić) nisu rijetke na stranicama Brkovićeva romana. I kao što istovremeno imamo roman koji će se od strane struke primati kao postmoderni (i zbog tematske i izbog izražajne razine), u njemu čitamo rečenice o zabludama iste te epohe (Znaš ono: najveća podvala postmodernizma sastoji se od toga da nas ubijedi da ne postoji ). I pojedina djela opisana su kao postmodernistička (slikar ne dovršava svoja djela; on se boji završetka - kraja, ali njegov strah pruža mogućnost recepcijskoj strani da se kreativno uključi u proces nastajanja umjetnine). Pripadnost i nepripadnost, završeno i nezavršeno, zbilja i literatura, funkcioniraju, doista, na isti način kao i lijevo i desno, gore i dolje, renesansa i barok. Samo što uvijek postoji i ono Između toga, između njih. Ali ako netko još uvijek, nakon ponavljanja svih književnih tema i postupaka, i istosti svih povijesnih zabluda, predano vjeruje u povijesni napredak i historijski pristup književnom tekstu, onda zna da se između renesanse i baroka smjestio manirizam. I samo bih dodala, toliko nalik postmoderni.

Umjetnost i politička moć

Razgovor o postmoderni i povijesnoj cikličnosti uklopio se, nažalost, posljednje desetljeće itekako dobro u prostore koje smo svi skupa pokrivali terminom jedne države i pri tome, skandirajući uz crvene karanfile, vjerovali kako o našoj međusobnoj ljubavi ovisi sreća cijele planete. Na pitanje s kojim državama graničimo, odgovarali smo BRIGAMA. U spomenutoj imenici nisu su se skrivala samo početna slova susjednih zemalja nego i naše mladenačke glavobolje, posljedice tjeskoba i strahova da će netko iza granice ugroziti naše pjesme i zajedničko kolo. Brković ne opterećuje svoj tekst prevelikim indicijskim mjestima kojima bi priču o priči precizno locirao u prepoznatljivo postvrijeme. Samo nekoliko opisa i samo nekoliko događaja dovoljno je za stvaranje sociološkoga niza romana. Središte oslikano u našim nekadašnjim udžbenicima iz prirode i društva, sada izgleda ovako: Nigdje smrt civilizacije ne izgleda tako jasno kao na rubovima gradova. Nagriženi pejzaž, sav taj otpad, melanholija puteva koji vode Drugdje, čitava mitologija Poraza stanuje na krajevima svakog Grada. Ta mjesta su dobra ako se odatle kreće, ali vrlo loša ako se tamo stiže . U njega se uklapaju umirovljeni ambasadori koji na fotografiji umjesto Becketta vide Peku Dapčevića, novinari koji po kazni bivaju premješteni u redakciju kulture, političari i generali koji ne razumiju kakve slike kupuju, ali znaju da bi one trebale krasiti zidove njihovih spavaćih soba. U njemu je vosak prepoznat kao vrlo iskoristiv oblikovni materijal.

Motiv voska čini mi se posebno zanimljivim. Nalazimo ga na dva mjesta. Prvo u priči govornikova oca. Svojom omiljenom rečenicom ( Ljudi su od voska, možeš ih oblikovati kako god hoćeš ), uvaženi teolog i disident ( nekada se takva kombinacija nazivala - jeretik ), gospodin Josif Braunović govori o sebi kao nekome ispred čijeg bi imena i prezimena trebao stajati matematički znak razlike. Međutim, u okruženju s onima koji su takvi, a kojih je puno više od nas, vosak se može virusizirati, može zaprijetiti svojom željom da svi ipak postanemo barem slični, nalik. Zbog toga pripovjedač dodatnom narativnom sekvenom, u kojoj vosak ostaje središnji motiv, pojačava njegovu snagu i toplinu. Na performansu Bogdana Bana (održanom baš u Vatrogasnom domu) ljudske su figure napravljene primitivno i od voska. U jednom trenutku one počinju prskati sve prisutne oko sebe. I svi se nađu u istoj priči; neovisno jesu li bili Tvorci ideje, jesu su samo zadivljeno promatrali, jesu li došli iz znatiželje. I samo je jedno sigurno, mrlje nastale na njihovoj odjeći morat će skidati vlastitim rukama. Da smo na sliku sličnu Brkovićevoj naišli u romanu koji bismo pokrili terminom novopovijesnoga romana, onda bismo na toj mjestu iščitavali odnos velike povijesti i slaboga pojedinca, možda bismo čak i citirali nekoliko rečenica iz Fabrijeva romana "Vježbanje života" (1985), iz priče o moćnicima i političarima koji prolaze poviješću, siju drač i korov i odlaze dok on još ne izraste. A nakon vremena sazrijevanja, plodine-čičci lijepe se na nogavice onih čija imena njihovi potomci nikada neće naći u priručnicima i leksikonima iz nacionalne povijesti. Međutim, ne smije se prešutjeti da postoje i oni koji će zaprljanom mjestu dodijeliti poseban status i preimenovati ga u orden. Dodvoravanje vladajućima, međusobna veza između uspjeha umjetničkoga proizvoda i zadovoljstva na predsjednikovu licu, tema je koja bi uz u "Privatnoj galeriji" mogla biti izdvojena kao jednako važna onoj raspravi o stvarnom i pričini . Autor vrlo spretno i promišljeno u svoj roman uvodi i ljubavnu priču između glavnoga junaka i Lidije. Lidija je na prvim stranicama filmska kritičarka koja o drugima piše po svojoj umjetničkoj savjesti, korektno i čini se nepotkupljivo. U trenutku kada je u pitanju njezin vlastiti filmski uradak, na premijernoj njegovoj izvedbi, u atmosferi političkoga glamura, zabrinuta je isključivo nad pitanjem vezanim uz predsjednikovu recepciji viđenoga. Razočarenje i čuđenje pripovjedača nad Lidijinom reakcijom rezultira njegovim bijegom i sastankom s prijateljicom, slikaricom Milvom, koja se tada još grozila i na samo spominjanje riječi vosak . Možda bismo, u nekom preciznijem čitanju "Privatne galerije", a to bi primjerice moglo biti na satu teorije književnosti, mogli, ovdje već spomenute rečenice o odnosu filma i istine (majka, brat), proglasiti kompozicijskom motivacijom koja će dovesti do uzroka raskida ljubavne veze. Nije neobično da je za narativnu liniju s takvim razrješenjem (ostavljanje Lidije pojačava pripovjedačev moralni kostur i dodatno kristalizira njegovu čistu poziciju) odabrana osoba iz prostora filmske umjetnosti ( Snimanje filmova je različito od pisanja ili slikanja, ona objašnjava s vremena na vrijeme Milvi i meni. Vi ste sami u tom poslu, kaže, a meni treba silan novac. A to znači, dodaje ona, i neuporedivo mekša komunikacija s vlašću ).

Snimanju filmova moglo bi se pridružiti i pravljenje kazališnih predstava. Ne samo pridružiti nego i, na listi ovisnosti o vlasti, postaviti na čelno mjesto. Pogled u kazalište oduvijek je bio i pogled u društvo, čitanje repertoara ujedno i informacija o ukusu vladajućih. Deseto, završno poglavlje, naslovljeno Priča deseta - U Alisinom svijetu , smješteno je u Crnogorsko narodno pozorište, u veliku, dupke punu salu, na prvu sezonsku premijeru. Odabrani tekst postmodernistički se propituje o istini i implicitno, slutimo, komunicira s predsjednikom i ministarskom svitom u prvom redu. Ali, u kazalištu su svi. Promijenjena ponašanja i pokorni ( Šta ti je moć konteksta ). Junakov izlazak s predstave povezan je sa silom što vječno želi zlo, a čini dobro, silom kojoj se nitko ne moli. Dozvole za otvaranje privatne galerije, dobivene od Njega, ne mogu osigurati, i onda kada se sve bude činilo uredno,čistoću i neovisnost umjetnosti ( U suštini, od svega me najviše nervira taj gadni, naporni osjećaj da sam uvijek na nekom početku ).

Od početka nas jedino može spasiti sjećanje ( Susret sa osobom koju smo nekada voljeli, nužno je i susret sa nama samima iz nekog drugog vremena ) i svijest o privatnoj povijesti (djed i unuk na groblju predaka). U "Privatnoj galeriji", ipak, ništa nije odvojeno od umjetnosti. Pitanja koja su otvorena, ponekad onako usput, ozbiljna su i vrijedna novih stranica, kako autorskih tako i interpretatorskih. I kad bi mi netko na kraju mojih rečenica o Brkovićevu romana, dao zadatak da izdvojim najsnažnije mjesto Galerije , bez imalo dvojbi i zastajanja, spomenula bih raspravu o sjećanju. Na pitanje je li se Ana Ahmatova sjećala dobrih pjesnika ili dobrih ljubavnika, odgovara prosjakinja koja se nikoga ne sjeća: Ja sam sama. Svima izvan sjećanja. Onda se ni ja nemam čega sjećati . Za svoj odgovor dobila je dvadeset maraka. Samo dvije više plaćene su dozvole za otvaranje galerije.

I kao što će se Milva sjećati Bakijevih priča, jer su joj lijepe , čitatelji će se sjećati Brkovićeva romana jer je tematski zanimljiv, pametan, skriveno mudar, izražajno vješt, zaokružen i napunjen znakovima od kojih mogu poteći različita čitanja. A najmanje zanimljivo bilo bi ono koje bi kriminalističkom obradom teksta nastojalo utvrditi tko je u romanu tko . Takvu analizu ne bi objavile "Vijesti" (jasno, ako bi o tome odlučivao Baki). Ali ona u kojoj se ispituje zašto je, za primjer, o sjećanju u jednom postmodernističkom, na mjestima citatnom romanu prepunom međutekstovnih i međuznakovnih suodnosa, spomenuta baš Ana Ahmatova, oku i misli bila bi daleko ugodnija. Jer, nije li akmeistička protagonistica, tematizirajući Mandeljštamovu opoziciju tuđega i svoga kao glavnu opoziciju svoga , napisala: ... a kako mi je ponestalo papira / Ja pišem na tvom nacrtu / I evo tuđa riječ se javlja ? Zapisala je to u svojoj "Poema bez junaka". Međutim, tako je bilo u pričini . U zbilji su, ionako, svi spominjali junakovo stvarno ime.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]