| Diwan 11 - 12 |
METAFIZIČKA UTEMELJENOST ZLA
I. Horozović: William Shakespeare u Dar es Salaamu
Zlo nema granica; postoji još štošta, zasigurno, za što bismo mogli isto kazati (na primjer – glupost) - ali u prostoru i vremenu kojima pripadamo, to jest u epohi kojom smo okovani zlo je, čini se, ono što lakše i brže od svega drugog nadrasta, preplavljuje i ruši sve što pred njeg biva postavljeno kao nekakva granica ili brana. Knjiga, recimo, nema nikakvih šansi u tom smislu – čak ni onda, kao što već jest u ovom slučaju, kad je dobra i kad je ovjenčana prestižnom književnom nagradom regionalnog i međunarodnog karaktera (nagradom "Meša Selimović"): ovaj Horozovićev roman još se, i cijelu godinu nakon što je izašao iz štampe, i mjesecima nakon što je proglašen najboljim u konkurenciji za spomenutu nagradu, hrve s raznoraznim granicama (državnim – između zemlje u kojoj je štampan i zemlje u kojoj autor živi i u kojoj mu je dodijeljena ta nagrada; s granicom između onog što slovi kao književni život i onog što jest zbiljski život književnosti ; s granicom između estetskih i izvanestetskih kriterija u recipiranju i vrednovanju književnog djela; s granicama između mahalsko-čaršijske u-sebe-zatvorenosti, izvanpovijesnosti i nerazmjenljivosti, na jednoj, i duhovno-poetičke otvorenosti i kulturno-povijesne recentnosti i relevantnosti, na drugoj strani - u samom pristupu temeljnim pitanjima i problemima ovog vremena, itd)…
Univerzalna simbolika Zla, njegova transepohalna snaga i njegova metafizička utemeljenost, i u motivsko-sadržinskom i u idejno-značenjskom smislu okosnica su ovog romana. Za razliku od "Berlinskog nepoznatog prolaznika", romana kojem je dodijeljena nagrada Društva pisaca BiH za najbolju knjigu objavljenu u 1998. godini i u kojem Horozović na posve drugačiji način tretira isto emocionalno-psihičko stanje i istu egzistencijalnu situaciju žrtve , čiji je život uništen čudovišnim ratom protiv čovjeka i čovječnosti i koja bludi u izmještenosti iz prostora i vremena, iz jezika, kulture i tadicije, iz vlastitog života – ovdje je autor uspio konstruisati i komponovati interesantnu i uzbudljivu priču (koja bi, recimo, lako mogla poslužiti kao predložak za dobar filmski scenario), ne iznevjeravajući, pritom, ni jedan od ključnih poetičkih principa savremene postmoderne proze (sofisticirana asocijativnost-aluzivnost, inertekstualnost, metatekstualnost, citatnost, dekonstrukcija, ironizacija-destrukcija mitske-epske svijesti i poetike…).
Šekspir je tu u središtu pažnje, kako zbog "vječnih tema" i "vječnih istina" maestralno literarno transponovanih i sublimiranih u dramskim djelima neprolazne vrijednosti (prije svega, u "Hamletu" i u "Makbetu"), tako i zbog složene asocijativno-simboličke mreže preklapanja, dupliranja, ponavljanja, ogledalskog prelamanja, ali i sučeljavanja, prožimanja, oksimoronskog sprezanja i autodestrukcije slika, simbola, značenja i ideja – prvobitno očitovanih, situiranih, naglašavanih i intrepretiranih na različite načine u raznim vremenima, kontekstima i kulturno-povijesnim, te socijalno-političkim situacijama i stanjima… I najrazuzdanija mašta može se nekad činiti posve stvarnom – upravo zato što sama stvarnost zna biti nevjerovatnija i fantastičnija od najluđe mašte: spomenuta asocijativno-simbolička mreža izatkana je na egzaktnoj činjenici da je jedan od političkih vođa i ideologa srpskog nacionalizma u predratnoj i ratnoj BiH bio doktor književnosti - šekspirolog (koji je bio aktivno uključen i uklopljen u kontekst zločina i koji je šekspirovski skončao, s metkom u glavi ispaljenim izbliza, najvjerojatnije njegovom vlastitom rukom). Horozovićev glavni lik u ovom romanu, Ejub (asocijacija na Joba!), igrom slučaja je preživio mučenje i kasapljenje u ratnom kazamatu ili logoru – a glavni njegov krvnik dobio je nadimak Shakespeare , zato što je tokom nakaznih sesija zlostavljanja zatvorenika imao običaj da se hvali time što je jedan od njegovih vođa "…postao doktor za Shakespearea" na samom Oxfordu ("Jes` ti čuo za Shaekespearea…?"; "Jes` čuo za Oxford?"). Sve teške fizičke i psihičke posljedice Ejubovog stradanja u logoru (oštećeni bubrezi, užasni ožiljak od urezivanja ogromnog krsta na prsima i trbuhu, letargično-depresivno stanje duše koja je sve prošla i ostala u istom tijelu) i nakon spasavanja i transportovanja u Dansku – dovele su do paranoidne fiksacije na Shakespearea i na sve što jest ili što bi moglo biti u bilo kakvoj vezi s njim i do muklog predosjećanja nesreće, vezanog za brod (brodom je, naime, dospio, u posljednjoj etapi svoje izbjegličke odiseje, na tlo Danske), i to za brod koji je u njegovim bolesnim fantazmama nosio ime "William Shakespeare" i bio poput utvare neprestano tu negdje oko njega…
Koliko god se u gustoj magli neprozirnog teksta spočetka romana čitaocu činilo nepovezanim i proizvoljnim, fantastičnim i nejasnim sve to s čim nas pisac uvodi u priču o Ejubu – toliko se nakon pažljivog iščitavanja cjelokupnog teksta sve stvari slože na svoja mjesta: poenta fabule je, nevjerovatno ali posve realno, u tome što je upravo Ejubov krvnik, dokopavši se dokumenata nekog Bošnjaka kojeg je prethodno likvidirao, u metežu pred kraj rata uspio kao žrtva dobiti priliku da s transportom pravih žrtava – logoraša napusti zemlju i tako se spasi od očekivane i zaslužene kazne za zločinstva što ih je počinio…! Dakle, Ejubova paranoja itekako je bila realno utemeljena – istim brodom koji je njega doveo na tlo Danske doputovao je, pod "ukradenim" imenom Kasima Lemura, i njegov krvnik, koji će, ko zna na koji način doznavši za mogućnost da će jedna od njegovih žrtava dobiti priliku da svjedoči na međunarodnom sudu za ratne zločine, pažljivo pripremiti njegovu pravovremenu likvidaciju. Zahvaljujući dobroj obaviještenosti međunarodnih policijskih snaga i haških istražitelja, cijela će priča sretno završiti – tako što će lažni Kasim Lemur, alias "Shakespeare", alias "Polonije" iz fantastične epizode zarobljavanja i mučenja Ejuba i Gerde u zamku koji u turističke svrhe služi kao dvorac kraljevića Hamleta, biti uhapšen u posljednjem trenutku, neposredno prije realizovanja Ejubove likvidacije, zamišljene i pripremljene na isti način kako će nam je pisac predstaviti u spomenutoj epizodi (dramatskom vrhuncu cijele priče) obilaska dvorca i razgledanja sprava za mučenje (sa "Shakespeareom" preobučenim u Polonija kao vodičem!). Krajnji smisao vješto komponovanog završetka romana (gdje se čitalac pita jesu li košmarne scene sa Ejubom i Gerdom zarobljenima u spravama za mučenje lukavstvom zločinca koji se predstavio kao vodič u sofisticirano zamišljenoj turističkoj atrakciji obilaska Hamletovog dvorca – stvarno dešavanje ili plod bolesne mašte glavnog lika) jest u tome da je zlo uvijek moguće , da mogućnosti ostvarenja zla premašuju i najfantastičnije naše predstave i košmarne snove; a čitav taj splet okolnosti (da upotrijebim eufemizam kojega, kao takvog, nisu svjesni samo oni naivni!), u kojem se ništa jako, ozbiljno ni odlučno ne pojavljuje kao prepreka narastajućem zlu – u svakodnevnom govoru označavamo terminom politika …!
Fragmentarnost i preplitanje proznih odjeljaka (da ne kažemo poglavlja) u kojima se neprestano miješaju san i java, realne činjenice i fantastične slike i simboli, priča i tlapnja – osnovna su obilježja temeljnoj zamisli najprimjerenijeg kompozicionog pristupa; na samom vrhuncu priče Horozović pravi rez – najprije sa 48-im odjeljkom (u kom se Ejubu priviđaju i obraćaju tri drevna proroka-mudraca Elifaz, Bildad i Sofar, a jedan od njih savršeno precizno formuliše najvažniji zaključak u vezi sa krajnjim povijesnim značenjem i smislom ponavljanja , opetovanja, podvostručenja sudbina: "Dvostrukost se odnosi samo na patnju; sreća je jednostavna. I jedna."), da bi u narednom, 49-om odjeljku, neposredno prije fantastičnog raspleta epizode s Polonijem – "vodičem" i mučiteljem, isto tako precizno izrazio konačni rezultat autorefleksije pripovjedačkog subjekta (kojega možemo čitati kao autopoetičko sažimanje - opravdavanje samog autora):
"Himba. Sve je himba. U svemu što mi se događa ima nešto prijetvorno. I kad vidim sebe kao drugog, znam da je to igra. Ukoliko onaj drugi misli moje misli, ko sam onda ja? A ukoliko sam ja – ja, ko je zaista onaj drugi? Himba je ovladala mnome, ali i onim drugim. Himba je ovladala čitavim svijetom."
Tek nakon toga, u predzadnjem, 51-om odjeljku (ni ukupan broj odjeljaka nije izabran slučajno!) dat je rasplet realne situacije (sa hapšenjem pravog "Shakespearea", u neposrednoj blizini nekadašnjeg kraljevskog zamka, što ga je Ejub kao njegova potencijalna žrtva trebao posjetiti istog dana) - rasplet koji, iako nosi unutrašnju logiku cjelokupne priče, sam po sebi ostaje toliko fantastičan da nam i prethodno, fikcionalno-košmarno razrješenje (sa klopkom za Gerdu i Ejuba, sa ludim "Polonijem" i sa spravama za mučenje) naposlijetku izgleda sasvim realno : Zlo je tako i toliko prisutno, jako, probojno – da ga ni u psihičkoj bolesti, ni u košmarnom snu ne možemo zamisliti goreg, većeg ni strašnijeg nego što zbilja jest, pa nam na samom kraju izgleda svejedno koja je, zapravo, od dvije ponuđene varijante raspleta ona zbiljska …
U poetičko-stilističkom pogledu Horozović je dosljedno proveo koncept podvostručenja likova, motiva, zbivanja, imena, simbola, priča i sudbina – kao ponavljanja, replikacije, odslikavanja ili prelamanja usudnih simbola i vječito istog, tragičnog značenja i (bez) smisla ljudskog postojanja. Pritom, pod dosljednom provedbom tog principa podrazumijevamo prilježno "udijevanje" u tkaninu teksta i onih najtanjih, jedva uočljivih asocijativno-simboličkih niti – ne samo na makroplanu fabule i romanesknog teksta, već i na mikroplanu rečeničnog is