Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

AVANGARDA RADNIČKE KLASE

Faruk Šehić, Hit depo , BuyBook, Sarajevo, 2003.

Hit depo je knjiga koja će vas najbolje i najbrže provesti Bosnom. I koja će vas otrijezniti od kojekakvih zabluda, ali isto tako i opiti snagom ratom pregažene generacije čiji je Faruk Šehić predstavnik. Ovo je knjiga koja najbolje ilustruje 'život mladih' ali i život uopšte - ovdje i sada. A ovo je jedna od najboljih zbirki poezije objavljenih 2003. godine godine u BiH. Hit depo će vam lako predočiti što je rat, što je glupost, globalizacija, neimaština, dosada, kako izgleda presjek ljudske glave izvana/iznutra, ne metaforično, nego kako jeste:

Na kozijoj stazi vidio sam/ nekoliko kapi krvi/ komad ljudske lobanje:/ sa vanjske strane busen kose/ sa unutrašnje, hrapava površina/ sluzava i nalik mjesečevoj,/ bilo je to sve što je ostalo na zemlji/ od Šarić Seduana. (iz pjesme Kad sam prvi put vidio komad ljudske lobanje).

Hit depo je oštra knjiga, Šehićeve istine su surove, ironične, one grizu, psuju, upiru prstom, sa druge strane Šehić nije isprazni galamdžija, ne pati od pomodnosti, u njegovim stihovima se osjeća tzv. prava poezija , nabijenost osjećajima, bogate metafore, lirizam i kao treća komponenta - on uvijek zauzima stav posmatrača, onog koji gleda i nastoji reći precizno i objektivno. On uspjeva izgraditi od ovih, uslovno rečeno, različitih stavova i emocija pjesme u zbirci, a koje su i nježne i surove, i smješne i tužne, pune svakodnevnog i neuobičajenog. Sve čudesne Farukove kombinacije njegovu poeziju čine čitljivom, interesantnom i nemirnom. Čine snažan kritički osvrt na društvo, urlik i nepristajanje. Šehić ne želi da se prilagodi, između ponuđenih mogućnosti, on ironično bira da bude proleter nadut od pića/ napušten od radničkog boga , ima i morbidnijih želja... sada kada jedemo sendviče/ filovane srebrenim čipovima/ želim biti metalik zelena muha/ pijana i zadrigla u poljskom wc-u.

Na početku Šehićeve knjige, kao moto, stoji citat Adama Zagajevskog Pokušaj opjevati osakaćeni svijet , što je Šehić i uradio. U tri cjeline, Ulične poslanice, Megazvijezde će spasiti svijet i Na licu mjesta Šehić je opjevao baš takav svijet; ulični, kafanski, sirotinju, ludilo, neimaštinu, rat i na drugoj strani svjetske i lokalne zvjezde sa TV-a, glupave osmjehe, priče za budale, tračeve, obesmislenost. Faruk suprotstavlja običan svijet na jednoj strani megazvijezdama na drugoj, to je interesantan kontrast između kojeg je uglavljena naša svakodnevnica. On je duhovit, brilijantan u tim stihovima:

...draga drugarice Oprah/ pišem Vam ovo pismo/ u nadi da ćete imati vremena/ da ga pročitate/ sinoć sam sanjao debelu zmiju/ kako puši cigaru sa bijelim filterom/ iskreno sam zabrinut za svoje zdravlje/ nezgodno mi je da odem doktoru/ jer znate to nije u tradiciji našeg čovjeka/ sutra bi se odmah pročulo da sam ja lud/ zato mislim da mi vi možete pomoći (iz pjesme Draga drugarice Oprah...) .

Pored Oprah tu su još i dr. Phil, Haris Džinović, Sanela Prašović i Supermen. Oni svi ravnopravno spasavaju svijet:

Brkovi Harisa Džinovića/ tako otmjeni i drski na konobarski način/ postojani kano klisurine/ guste grablje za generalno čišćenje/ vasionske septičke jame kao i ostali iz ekipe megazvjezda.

U svaku od tri pomenute cijeline Šehić je unio nešto novo i drugačije, to je uvijek njegov prepoznatljivi stil, ali pomjerio je ugao gledanja, u nekoj od cjelina se više prepustio melanholiji, u drugoj ironiji, surovosti, nostalgiji, itd. Nekad je u pjesmi potpuno uronjen u sada, u nekoj drugoj vraća se u prošlost - najčešće na ratište, ili sakuplja kafanske utiske. On hoda kroz knjigu, putuje unutra/vani, sobom, Bosnom, svijetom - najčešće putem TV-a.

Ulične poslanice su uvodni ciklus u knjigu i u Farukovu poetiku. Ovdje on predstavlja sebe onako kako se doživljava, razotkriva se čitaocu tek da ovaj zna s kim će 'imati posla'. Faruk je za početak druženja naravno odabrao kafanu, tako knjiga počinje:

Na terasi kod dva ribara (naziv prve pjesme); borimo se sa zmajevima/ pravimo vremenske strojeve/ probijamo maglicu Andromede/ riječi su krotke i zahvalne/ i treba svaku dobro zaliti (iz pomenute pjesme).

Osim svog portreta Šehić nudi i portret zemlje u kojoj živi, možda najuvjerljivije u Totalnoj pjesmi (inače Farukova poezija bi se mogla okarakterisati kao 'totalna poezija'); ...preko puta hotela Dardanija/ penzioner zagledan u kontejner/ kao u kristalnu kuglu/ traga za pomijama//konačno shvatam/ sve je stvar percepcije/ na gladan stomak// u Hiperboreji na sjeveru/ pisac nježnih zglobova/ na bjelinu ekrana/ ukucava svoje intimne// nedoumice/ njegova percepcija je bitnija/ on piše djelo/ za Nobelovu nagradu .

U Uličnim poslanicama Šehić je u potpunosti razgolio ljudsku zbilju, postavio pred nas jednu nimalo vedru sliku ali zahvaljujući njegovoj ironiji i crnohumornom stilu nemoguće je ne doživjeti katarzu od ovih stihova, pročistiti se bolom i smijehom koji se zajedno ulijevaju. Neodoljiva, podsmješljiva razboritost Farukovih stihova, način na koji on tako uredno slaže niz logičkih zaključaka:

... čovjek je socijalno biće/ on živi u kontekstu zidova/ i baš zato je socijalan/ čovjek voli kućne ljubimce/ kupi on sebi psa rase Haski/ drži ga u stanu ili na terasi/ hrani ga instant mesom iz konzerve/ daje mu da glođe plastičnu kost/ na kojoj pas oštri zube/ redovno ga vodi na pelcovanje/ izvodi ga u šetnju po parkovima/ pas je sretan i zapišava svoju teritoriju/ ponekad se i usere od radosti/ što ga je gospodar izveo u šetnju... (iz pjesme bez naslova)

U nevelikom ciklusu (od svega tri pjesme) Megazvijezde će spasiti svijet Farukova ironija je dostigla vrhunac. Najgore su prošli Haris Džinović i Sanela Prašović, prema Supermenu je bio nešto blaži (valjda što je penzioner):

Supermen je u penziji/ hramlje na lijevu nogu i boli ga kičma/ ruke drži ispružene u zraku dok hoda/ to mu je profesionalna deformacija/ od silnog letenja// napokon je spoznao da je zlo neuništivo/ ne može se sjetiti časa kada je sa filmskog platna/ hrabro sišao u stvarni svijet...

Podjednako stvarni ili podjednako nestvarni ovo troje i mnogi njima slični (u predhodnom ciklusu pomenuta drugarica Oprah i drugi) u Šehićevoj imaginaciji ali dobrim dijelom i na našim TV prijemnicima neprekidno spašavaju svijet. Autor je osjetio potrebu da iskaže nagomilano nezadovoljstvo TV zvijezdama i zvjezdicama i da ih izbaci iz njihove orbite jer mu se smučilo, jer ga je obuzela dosada i bijes od tolike banalnosti koja je, nažalost, poprimila svjetske razmjere u vidu nepodnošljivih TV-show-a.

U Trećem ciklusu Na licu mjesta Šehić se najviše pozabavio ratištem. U gomili napisane proze i poezije sa svih zaraćenih strana - osim različitog predznaka sve se svodilo na isto; veličanje svojih na štetu onih drugih koji su uvijek za sve krivi, pretrpanost patriotizmom, junaci, pravda, zvukovi rodoljubivih pjesama onih starih i još gorih - onih novokomponovanih. Što se tiče vrijednosti takvih pisanija - ona su, svakako, pod velikim upitnikom. Šehić je potpuni kontrast pomenutoj navali rodoljublja i tipskom slikanju rata. On čitaocu otkriva pravi rat, ono što on uistinu jeste. U svega nekoliko scena zbijenih u kratke stihove Šehić je mnogo više rekao o prirodi rata nego mnogi veliki domaći pisci:

Redžo Begić je poginuo/ na Golom brdu/ zrno mu je prošlo/ uzduž kroz prsa/ na usta mu je izlazila krv/ umjesto toplog zraka/ lice mu je postajalo/ bijelo i žuto/ sve je trajalo par sekundi/ modrina neba/ nakupljala mu se u usnama .

U pjesmama on gleda i bilježi utiske, emocija je suspregnuta, on se potpuno vraća u onakva osjećanja kakva vladaju na ratištu (pjesma Pravila i dužnosti ), odnosno u nastojanje da se one zatome, da se sav preobraziš u osmatranje , u skup izoštrenih čula . Čovjek na ratištu nije nikako središnji motiv i to Šehić naglašava pokazujući potresnu nečujnost i gotovo neprimjetnost smrti: neupadljive humke, tišinu u kojoj nestaju saborci. Nasuprot tome, eksplozije su bučne i svijetle, kao i kuće koje gore. 'Vojnik' se pritajio, jer je to jedina mogućnost preživljavanja; pritajio se od snajperiste ali isto tako i od sebe samog.

Rat znači drugačija pravila. Faruk Šehić piše o vlastitom iskustvu, ali to ga nije lišilo objektivnosti. Naprotiv, u situacijama i ljudima koje je sreo, u autentičnim doživljajima koje valjano zna preobraziti u stihove, Šehić je dao opću sliku ratišta i stradanja kakvu nosi neposredno iskustvo. Tu su posebni zvukovi, boje, mirisi, pravila, razgovori. Rat ima drugačiji sistem znakova i značenja (koji Šehić dešifruje) a koji je dobro poznat onima koji su ga preživjeli. Sistem je šokantan, zaprepašćujući konzumentima koji rat poznaju samo iz američkih filmova. Na primjer, običan proljetni dan nikako nije isti iako su tu i žabe i trava i crvendaći, drugačija mu je smjena tišina i zvukova, predah u kojem sve izgleda isto kao prije, kao da nije rat je najopasniji; u patuljastom grmlju gloga čuju se crvendaći/ miruje ratište kao ćelija zloćudnog tumora . (iz pjesme Intermezzo ).

Već nazivi pjesama uvode nas u profil tematike; Ratna igra, Pravila i dužnosti, Vojno ustrojstvo kosmosa, Mi bolje plešemo, Vojničko groblje Ometaljka, Vječiti derbi, Iz vojničkog dnevnika, Intermezzo, Kad sam prvi put vidio komad ljudske lobanje. Iza ovih naziva Šehić razotkriva uprošćeni život kakav se na ratištu odvija. Sve je svedeno na minimum koji uglavnom znači puko preživljavanje, a za žrtve ni to. Šehićevo ratište daleko je od zastava, pjesama, junaka i pomahnitalih predstava kakve često budu uvod u tragediju. To ratište je stvarno.

Hit depo je interesantna i dobro napisana knjiga poezije koja će, sigurno, imati mnogo čitalačke publike jer ima što i ponuditi. Svakako da predstavlja značajan iskorak u postratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Šehić piše moderno, jasno, bez pretenzije da bude mističan, hermetičan i nedostupan. On je blizak, govori o svakodnevnom, podsmijava se. Šehić govori iz ugla običnog čovjeka zapletenog u apokaliptičko vrijeme sa upaljenim televizorom ispred sebe gdje kojem se smjenjuju, podjednako apsurdni, izvještaji sa ratišta i show program.

Šehićeva pobuna nije nikakvo mladalačko buntovništvo neopunkera, nego potreba proistekla iz realnosti. On je angažovan jer ne može ćutati o brutalnosti. Šehić vlastoručno ukazuje na ugao iz kojeg govori:

... ja sam bio u ratu rat je bio u meni/ ja sam više nego svjestan klasnih razlika/......../ ja sam onaj što ne želi držati govor o lijepim stvarima/ ja sam ovaj koji se nada da će neko nakon ovog skupa riječi/ sa užitkom pocijepati moju knjigu/ ja držim govor totalitarnim euglenama i amebama/ ja sam ''avangarda radničke klase'' (iz pjesme bez naslova).

Knjiga Faruka Šehića Hit depo vrijedan je izdavački poduhvat knjižare i kuće BuyBook iz Sarajeva.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]