Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

SCENSKE FRESKE PINE BAUSCH

Juni 2003. Ispred slavnog pariškog Théâtre de la ville , mnoštvo ljudi. Reklo bi se manifestacije protiv najavljenih reformi za penzije. Brojna vrata koja vode u aulu zatvorena, osim jednih. Pristup imaju samo oni s kartama i pozivnicama. Ali i oni moraju dugo čekati. Ne, nije riječ o opreznosti zbog terorizma. U pitanju je strah da se u salu pozorišta, koja može primiti nekoliko hiljada gledalaca, ne uvuče “slijepi gledalac”.

Pina Bausch je odavno mit. Živa legenda. Svetica baleta, koreografije, pozorišta. Sav ovaj metež na trgu Chatleta, ispred teatra koje je nekada nosilo ime slavne glumice: “Sarah Benhardt”, zbog nje je i radi nje - Pine Bausch, koja će prikazati francuskoj publici najnoviju koreografsku predstavu: “Djeci, danas, juče, sutra”.

Sala je, uistinu, prepuna i zagušljiva, bez klima uređaja. Nekoliko hiljada gledalaca zuri u bijelu scenu, s bijelim podom i pokretnim bijelim zidovima, gdje su tri ogromne mračne rupe: dvije predstavljaju vrata, a jedna, u dnu scene, prozor. Ovaj asketski dekor daće i ton predstavi u kojoj će nostalgija i uspomena na djetinjstvo i na šezdesete godine “naše mladosti” (na djetinjstvo kao metaforu maštovitosti i životnosti), biti svedeni na škrte pozorišne linije. Ni u kojem času metafora neće postati bukvalna scenska ilustracija, ali će maštarija ostati živa i iznova stvarati maštarije. “Kao i u ostalim predstavama Pine Bausch, ljubav je vječni predmet čovjekovih težnji od kojih on ne odustaje. U suprotnom, značilo bi to lišiti se smisla i nade u život...”

“Maštarije su za dijete uvijek realnost”, reći će N. Servos u povodu prikazivanje ove predstave u Parizu. Po riječima istog kritičara, Pina Bausch, direktorica njemačkog pozorišta “Tanztheater”, uvijek iznova stvara vezivo između snaga imaginacije, budući da je snaga imaginacije ono najvažnije kod ove umjetnice. “U pijanstvu ljubavi, sve se pretvara u poljubac i milovanje, predmeti gube svakodnevnu upotrebu i postaju metafore”. Potom metafora postaje slika i predmet, i tako u nedogled. U njenom pristupu, mogli bi se naći i elementi mistike, ukoliko uzmemo za tačnu tvrdnju pomenutog kritičara da je “realnost sumnjiva, u najboljem smislu riječi”.

Tu sumnjivu realnost otplesaće na sceni muškarac u suknji od perja, groteskni vrtlar, nespretni muž što mehanički izgovara “ovo je moja žena”, udaljujući se tako sve više od nje. Žgoljavi, visoki brico ponavljaće očeve riječi da “spuštena ramena i pognuta glava odaju uvijek mušku kukavicu”. A uz njega plesaće i nezadovoljna zavodnica, jarko našminkanih usana i razbarušene kose. “Danas si lijepa”, reći će joj udvarač, na šta će ona vrisnuti: “Samo danas?” On će opet: “Ponekad si i draga”, a ona: “Samo ponekad?” Ili: “Govoriš dobro i francuski”. “Samo francuski?” Nezadovoljstvo obožavane ženke ostaje neutješno i kada iznudi priznanje mužjaka da je uvijek: lijepa, uvijek draga, da uvijek govori savršeno: i francuski, i engleski, i francuski, i njemački, i španski, da uvijek ima lijepu frizuru i da je: uvijek nasmijana, uvijek zavodljiiva.

Ovoj vrsti humora i autoironije ostala je vjerna Pina Bausch još od svojih ranijih baletsko-dramskih kreacija. Umjesto utjehe, "sjedinjeni u melankoliji", plesači - glumci pričaće jedni drugima bajke: o ocu koji je zubima pregrizao miša i uhvatio kita sa dva prsta, o vjeverici iz indijske bajke koja je u jednom drvetu pronašla izgubljeno sunce od koga je oslijepila i gotovo potpuno izgorjela; iz zahvalnosti, sunce će joj podariti vid, ali samo noću, i krila. Tako će od vjeverice nastati slijepi miš.

“Posljednju riječ uvijek ima ples: u paradi frenetičkih solo tačaka, koje se nadovezuju jedna na drugu, iskrsavaju nemirna ljudska bića”. Po svemu, dakle, izgleda da je Pina Bausch poslušala riječi Ciganke koju je srela u djetinjstvu ? Srela Ciganku upravo u restoranu svojih roditelja, kada je odmah nakon II svjetskog rata, podvlačeći se pod stolove, imala prilike da se nagleda “čuda” kao inspiracije za scenski iskaz: “Pleši, samo pleši, bez toga smo izgubljeni”.

Pina pleše od svoje petnaeste godine, tačnije od 1955, kada se upisuje u Folksang , školu svog rodnog grada Solingena. Stipendista njemačke vlade za studije u Njujorku, Pina ostaje u ovoj Meki modernosti nekoliko godina, gdje će njena "klasika" dobiti svoj konačan pečat, tijelo i dušu. Pored baleta, ona će se baviti i koreografijom, od 1968, sve do danas, gostujući po cijelom svijetu sa četrdesetak predstava realiziranih za trideset godina karijere.

Njene scenske “freske”, kritičari su sveli na zajednički imenitelj ”kosmopolitizma emocija”. U tim, istovremeno, "smiješnim i patetičnim, grandioznim i izlišnim” kreacijama, baletani će od 1974. godine ne samo plesati, nego i glumiti, pjevati i govoriti. Ozbiljnost s vremenom daje sve više prostora smijehu i ironiji, a scenska slikovnost ustupa mjesto askezi. I ma kako se činilo previše tri sata sličnih kretnji i dosjetki u posljednjoj predstavi, “Djeci, danas, juče, sutra”, i ova, kao i druge njene predstave-baleti, predstavlja pravi praznik za oči i dušu. A djeluje inspirativno, makar i na četrdeset stepeni celzijusa u Parizu.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]