Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

KAKO UHVATITI RIBLJU MATER?

Odlomak iz romana u rukopisu „ Koliko je srce u mrava “

Šap', šap',

tajnu lap',

nemoj nikom kaz ' ti .

U na š oj rijeci , ispod najve ć e sedre , pokraj najdubljeg vira , tamo gdje se plava pretapa u zelenu vodu , a zelena u boju tajne - ž ivi riblja mater .

Nikad je niko nije vidio.

Onaj ko bi je vidio dobio bi vodene oči.

Onaj ko bi je uhvatio hodao bi vječno pustim koritima, obasut krljuštima. Jer, u rijeci više ne bi bilo riba. Jer, ne bi bilo nikog da ih rađa. Jer, uhvatio bi riblju mater.

Vjerovatno: u svakoj rijeci, ispod najveće plave sedre, pokraj najdubljeg zelenog vira - živi riblja mater.

Nikad je niko nije vidio.

Jer, nikad niko nije vidio čovjeka da luta suhim koritima, obasut ribljim krljuštima.

Šap', šap',

tajnu lap',

nemoj nikom kaz'ti.

„Pazi da ne uhvatiš riblju mater! dovikuje mi s vrata berbernice Vahid.

Ne osvrćem se. Uopće. Prvo, taj uzvik je već poznat (pa i devetogodišnjem dječaku) kao posprdan, i hoće poručiti, ustvari, da se neće uloviti nijedna riba. A, drugo, taj Vahid Kadić - mada je vlasnik najdužeg glasa u V - nakon berberskih akrobacija na mojoj ćuni…

Stisnem, dakle, na tren, butiće, uspravim štap sa udicom što prkosnije, i stupam. Pokazat ću ja njemu riblju mater!

Riblja mater postoji, ispod najveće sedre u rijeci, pokraj najdubljeg zelenog vira, zelenog kao tajna , tamo gdje upravo pada udica, na silku 0,14. Neko bi rekao: “Smiješno!, 0,14 za takvu ribu! 0,14 za ribu nad ribama, za riblju mater, mater svih riba! Smiješno, doista!” Ja ne mislim tako. Tu, mislim, uopće nije važna debljina silka, uopće, mislim da je riblja mater zapravo nježna, da se uopće neće bacakati, da je tu (uopće) bitna sreća - to mislim - dok bacam udicu u najdublji zeleni riječni vir ("Tu je najdublji vir", rekao je bivši splavar Maho Mahincin. "Kako znaš?" pitao sam. "Trideset godina sam mjerio, što pogledom što motkom, rijeku, eto kako", rekao je splavar Maho Mahincin. "Da nisi slučajno u tom viru vidio da se nešto bjelasa… ili… tamni?" pitao sam. "U svakom se viru nešto bjelasa" rekao je Maho Mahincin). Dok bacam udicu.

Šap', šap',

tajnu lap',

nemoj nikom kaz ' ti .

Deno uhvatio riblju mater!

"Deno uhvatio riblju mater!" odjekivalo je tog proljetnog dana. Od jednog do drugog kraja predgrađa V. Od grada do rijeke. Glas se talasao, od podneva do mraka, od mraka do zore, sve dok se nije pretvorio u jedan dugi vodeni glas.

Sutradan . Ljudi su dolazili u valovima u avliju Adema Sanjanina. Na sredini avlije postavljena je limena banja . ( Bisera se , dodu š e , bunila , govore ć i da ć e biti i takvih o č iju koje ne ć e samo u banji gledati riblju mater ; no , va ž nost doga đ aja za op ć u povijest porodice Sanjanin , ipak , je prevagnula .) Nad banjom su se redala pitanja:

„Kako si je uhvatio?“

„Silkom, kako bi drugo?“

„ Nula četrn'est? “

„Da.“

„Nemoguće!“ rekao je Škico.

„Moguće“, rekao sam:

„Za hvatanje riblje matere nije važan silk. Uopće. “

„ Nego? “

„ Nježnost. “

„ A kako znaš da je to riblja mater? “

„ Znam. “

„ Kako baš to? “ pitao je Sanjin.

„ Pa gledaj “ rekao sam.

Svi su gledali. I vidjeli: da, to je riblja mater. Na njoj se vidjelo: to je riblja mater. Bez sumnje: riblja mater.

Ne znam koliko je to dobro.

Zašto?

„Prvo“, rekao je Vahid Kadić: „Ako u rijeci nema riblje matere, ko će rađati ribe? A nama trebaju ribe. “

„Drugo“, rekao je Memo: „Možda je hvatanje riblje matere znak da smo prokleti.“

„Treće“, rekao je Sale: „Onaj ko bi uhvatio riblju mater, to svi znamo, vječno bi hodao suhim koritima, obasut krljuštima.

Na meni nije bilo ribljih krljušti. Svi su gledali, pomno i zauvijek: Deno nije obasut ribljim krljuštima.

„Prvo“, rekao sam Sutradan : „Riblja mater je u rijeci za sobom ostavila drugu riblju mater. Inače, ne bi se dala uhvatiti.“

„Drugo“, rekao je Adem Sanjanin: „Hvatanje riblje matere je znak ne da smo prokleti, nego da smo odabrani. Recite vi meni: kome je to još uspjelo uhvatiti riblju mater? “

Nisu se složili. Dapače, sumnje su u valovima išle od jednog do drugog kraja predgrađa, od rijeke do grada, od grada do općinskih vlasti, od općinskih vlasti do policije.

Sutradan , pred kućom Adema Sanjanina zaustavila su se plava policijska kola. Iz kola su izašla dvojica plavih ljudi, i jedan još plavlji. Ušli su u avliju, i prišli su već prišlom Ademu:

„Gdje je ta riba?“ pitali su.

„Kakva riba?“ rekao je Adem Sanjanin.

„Nekakva riblja mater“, kažu.

„ U nekakvoj banji .“

„Š efe , evo banje “, rekao je .

Banja je , istina , jo š le ž ala nasred avlije . Sličila je na malu suhu adu nasred rijeke.

„Ali unutra nema ničega, šefe“, rekao je.

„Baš ničega“, rekao je najplavlji među njima, nadnesen nad banju: „Baš ničega.“

„Pa ničega“, rekao je Adem Sanjanin.

Banja je ležala nasred avlije Adema Sanjanina. Suha kao isušeno riječno korito. Njenom limenom pustinjom tumarao je samo nekakav kukac, lupkajući povremeno o lim svojim oklopom. Ali, to već niko nije čuo.

Šap', šap',

tajnu lap',

nemoj nikom kaz'ti.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]