Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

OSMJEH OD POLARNOG SVJETLA

Slučajni susreti često dobiju Oscara za režiju. Sve teže podnosim određenu dozu "pozitivnog" ateizma koju sam ponio sa sobom iz "onog" doba. Svakim danom uvjeravam se da to netko "odozgo vidi sve". I da mu, vjerojatno, nije baš lako i ugodno gledati.

Prije nekoliko dana probudim se s "okruglo" četrdeset punih. Jedina žena koju bih ponovo oženio, aka bih se ne-daj-bože opet odlučio na taj mistično-jezivi čin, promrsi u polujutarnju polutamu nešto na engleskom, ja se otiđoh brijati. Zatvorenih očiju… da ne bih sam sebi pokvario dan na koji sam napunio četrdeset teških, burnih i "odsanjanih" godina. Nitko nije primijetio moj rođendan, radne kolege sam počastio pićem i taka si priskrbio nekoliko usiljenih čestitara. Svi dobri prijatelji na taj dan bili su ili prezaposleni ili bolesni. Dobrim su dijelom bili i opravdano "izočni" diljem ove komične planete. Čak niti e-mail da zaluta na moju adresu. Uostalom, tko pamti nečiji rodendan u ova vučja vremena...

Kao savjestan djelatnik, koji je radnu (samo)disciplinu izučio u svijetu gdje ljudi i lift u zgradi persiraju, otišao sam na pauzi počastiti sam sebe pićem. Sjećam se samo da se tog kafića ne sjećam iz već spominjanog "onog" doba. I da je posluživala djevojka kakvu možeš samo u Mostaru sresti. S nekim posebnim mirisom, rekao bih mirisom proljetnog dana u maju, kad "zarude" trešnje. Tom neponovljivom mirisu svaki parfem samo smeta. Poručim piće i tako to krene...

Rekoh da mi je rodendan, 35-i. Reče mi da je taman pomislila kako mi je 25-i. Da je još malo galantnija bila, imala bi posla s maloljetnikom... Laknulo joj je kad je vidjela da toga dana nisam bio raspoložen za veća udvaranja. Htio sam se zapravo udvarati samom sebi...

Ali ne ide to tako u životu. U kafić je ušao nekakav bezličan čovjek i odmah s vrata zakukao kako ima užasne probleme s vodenjakom, kako vodenjacima nije lak život. Na njih se nitko živ ne obazire.

Svaka prehlada ostavit će traga na njima. Dovoljno je obično pivo popiti znojan, i već je vodenjak skupio više bakterija, negoli mostarske ulice imaju rupa. I ne samo to: neka vas netko poprijeko pogleda, uvrijedi, ošamari, ispljuje... uradi vam uostalom što god hoće, kad već može - ostavit će to duboke posljedice na vodenjaku. Reče čak da vodenjaci znaju patiti od depresija, kompleksa niže vrijednosti, popraćenog kompleksom više vrijednosti, znaju čak i od ljubavnog akta dugo posljedice nositi.

Zato, kaže, na vodenjake bi svi morali paziti. Starati se tome da im je uvijek toplo, da su pokriveni kad čovjek spava, da se redovito prazne, a ne da drže u sebi izlučevinu nesavršenosti ljudske vrste.

Pomislih kako čovjek ima pravo. Koliko se samo puta čovjek mora stresti prilikom pražnjenja vodenjaka kad ovome ne ide baš dobro, kad ga napadnu razne boleštine i more.

Nešto mi pri tome ipak nije bilo skroz jasno. Čovjek je brinući se za vodenjak, hladno pio još hladnije pivo, u siječnju, dok su nad Mostarom neke zimske kiše padale. Taman pomislih tim povodom kazati kakvu mudrost iz svoje četrdesetogodišnje riznice, međutim, spor kakvog me je bog dao, nisam se mogao odlučiti za pravu formulaciju svoga nastupa i... čovjek je zatvorio vrata s vanjske strane. Djevojka što poslužuje gledala me je s nekom mješavinom ironije, suzdržanog smijeha i lagane želje za zijevanjem. Vrtio sam zabrinuto glavom u pravcu onog komičara na baterije, želeći joj reći kako svakakvih spodoba ima pod ovom nebeskom kapom. Preduhitrila me je opaskom: "Pričate isto onaj otkačeni pjesnik... ne znam kako 'no se zove..."

Tko priča i koji pjesnik?! Djevojka s čijih su očiju padali čitavi slapovi životne radosti i smijeha, ode donijeti nešto što poslužitelji inače donose kada im je lokal prazan ili posjećen od tako nekog tko podsjeća na nekoga...

Za njom je još uvijek zvonio neobičan smijeh, kao kad se prospu perle s ogrlice nekog bića, bližeg anđelima nego ljudima.

Malo me je peckao vodenjak. Ali nekako mi je bilo neugodno ići na zahod, misleći da će ona čudesna djevojka možda morati sve to kasnije čistiti. Odlučio sam se za još jedno pivo. Hladno, strano. Podsjećalo me na onaj neki međuživot u svijetu gdje rođendansku zabavu ne možeš izbjeći nikakvim trikovima. Pogotovo ne ako naleti nešto tako okruglo kao brojka 40. Bježeći od tih zabava, jednom sam čak porodicu odveo u "McDonalds", pomislivši kako ću napokon naći restoran u kojem ne moraš imati rođendan. Ali, moja zabluda još dugo se prepričavala na kućnim sijelima... Gdje možeš proslaviti rodendan kao u McDonaldsu!?

Sve je kraljevsko, poprskano kečapom, svijeće i pomfri su odmjereni da traju taman do kraja zabave. Torta lebdi u zraku - toliko je tijesto rastresito. Jedeš Big Mac, čitaš posljednje vijesti epidemiji kravljeg ludila, čekaš da padne zastavica na satu s likom Donald Ducka, nakon čega useljava slijedeća slavljenička ekipa, koju sam ja zlobno nazvao hordom.

Bježeći od ovih rođendanskih misli, poručih napokon to još jedno pivo na svoj račun, onaj tip što je imao problema s vodenjakom, opet se pojavio. Ali šutio je.

Djevojka s osmjehom od polarnog svjetla, naglo se ozari, vidjevši da je na vrata banuo i jedan mlad dečko, s frizurom kao Brad Pitt. Izmijeniše i poljupce. Onaj čudak i ja popili sma svoja piva i konačno otišli. Vraćajući se u firmu razmišljao sam tome ima li doista u horoskopu istine ili makar proročanstva. Taman je bilo započelo razdoblje vodenjaka.

Oko mene je ponovno bio "moj" grad. Mislima sam se vratio u vrijeme kad mi je bilo 14. Tada sam ušao u "borbu" s ovom okamenjenom vilom koja se zove Mostar.

Toliko smo se voljeli da sam ga, kao što već velikim ljubavima dolikuje, mnogo puta napuštao.

Svi gradovi u kojima sam živio imali su nešto što ova oronula vila nema: pivnice, vinske podrume, McDonaldse, kineske restorane, grčku kuhinju… ali nigdje nisam mogao dobiti pizzu s majonezom.

I zato sam ponovno tu. Pokušavam onoj vili u koju sam se kao pubertetlija zaljubio, odjenuti novu haljinu, ali vidim da ona ide k drugim krojačima. No, ja je svejedno volim, jer ja znam kako ta vila izgleda kada se odjene haljinom koju vidim sklopljenih očiju.

I kažem joj uvijek iznova, kada me hladno pogleda, kada me razočara svojom zapuštenom frizurom, svojim ne-elegantnim korakom… kažem joj: Nadam se da ovo nije kraj jednog velikog prijateljstva!

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]