Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

Mirko S. Božić

LAVABO

Prošao sam jednog dana

Kraj malog restorana “Balkan”

I zamislio se pitajući sebe

Kakvi su lavaboi u njihovom toaletu

Nitko nije sjedio na terasi

Bar mi se tako učinilo: bilo je jako vruće

I dvojica mojih prijatelja mislila su isto što i ja

Imam taj lavabo-hendikep

Nešto što mi je strašno važno:

Sanitarni čvor u restoranu “Balkan”

Rekao sam, reče moj prijatelj, lavabou da ga volim:

Volim te, lavabo

Ušla je neka žena i otvorila vrata kabine djevojci

Koja je unutra vrištala i lupala nogama

Glupo me pogledala, zaista glupo

Nije znala ništa o mojoj zaljubljenosti

Pomislio sam, mora da sam jedini na svijetu

Koji je izjavio ljubav lavabou

To me ne brine, lavabo

Volim te, lavabo

U Mostaru, 27. ožujka 2002.

O PORTUGALU, ŽENAMA I TAKO DALJE

Pod tornjem Belem

Velikim žutim tornjem Belem

U Lisabonu, a Lisabon je daleko

Provodili smo jutra ne radeći ništa

Jedna djevojka i ja, čak joj se

Ni imena ne sjećam - bilo je to davno

Rekla mi je da voli Lorcu -

To nam je bilo zajedničko ali ja

Ni jednu pjesmu nisam znao napamet

U slobodno vrijeme je pisala poeziju -

Vrlo inteligentna, ali praznih džepova,

Kao i svi inteligentni ljudi

Svaki dan bih je sretao tu, šutjela je

I gledala more - nekamo valjda plovila

Jednom sam joj rekao da je to posljednji put

Da sjedim s njom pod tornjem Belem

I da se neću vratiti u Lisabon,

Samo kako bi nešto učinila da me spriječi,

Ali nije rekla ni riječi - nismo mi neki Romeo i Julija

I tada je nekako izašla iz mog vidokruga

I u njemu je ostao samo veliki žuti toranj

Kao nacifrana torta od sira

Došlo je sada koje nije trebalo doći

Sada daleko od Belema i Lorke i djevojke

Koja je voljela gledati more jednako kao

Što sam je volio gledati nju kako sjedi na zidinama

I šuti kao da je posve sama na svijetu.

U Mostaru, 19. veljače 2002.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]