Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

ĐORDANO BRUNO –

METAFIZIKA SLOBODNOG MIŠLJENJA

(skraćena vezija)

"Da su orfičke i druge misterije sasvim osvojile helensku misao i helensko osećanje, Helada bi pala u kandže teokratije, te bi u formiranju helenskog čoveka i u razvitku helenske prosvete glavnu i presudnu reč vodili sveštenici organizovani u različitim svetilištima i proročištima i njihovim filijalama," 1 konstatuje Miloš N. Đurić u odjeljku Oslobađanje helenske misli, knjige Istorija helenske etike . Zasigurno, tog odjeljka, a ni knjige, možda, ne bi bilo da se zbilo ono što je moglo tadašnjem helenskom čovjeku. Na mjesto teokratije ipak u VI v.p.n.e. pojavila se filozofija, a prije nje književnost, 2 koja kao spona i prelazak sa mitskog na metafizičko doživljava svoje potpuno ostvarenje u označavanju začeća nesputanosti duha.

Naizgled, nikakva očigledna veza između VI v.p.n.e. i XVI v.n.e. ne nameće nam se da bismo ih postavljali u istu ravan. Nesavladiva vremenska distanca, različito mjesto dešavanja, neuporedive istorijske okolnosti, odaju utisak različitosti koja bi da poništi sva i uslovna povezivanja. Svrha pomena VI v.p.n.e. nije ni reći da je ono što se u njemu zbilo po pitanju slobode mišljenja samo nešto što se u drugačijem obliku ponovilo u XVI v.n.e. i da taj drugi vijek stoga nije vrijedan posebnog razmatranja. Mišljenja sam da se početak helenske filozofije ticao isključivo helenskog, ali ne i evropskog čovjeka (evropskog u smislu čovjeka postantike), iako je on odlučujuću ulogu odigrao u formiranju evropske misli. Istorija nije ono što se ponovilo. Ona je nesumljivo pokazala potrebnost sopstvenog početka, njegovu nužnost i nemogućnost istinskog opstajanja na liniji koja će samo značiti nadovezivanje, nastavljanje, prihvatanje zatečenog, zadovoljavanje nađenim tlom pod nogama i uspješnost hodanja po poznatim stazama. Svi razgaženi putevi kriju opasnosti nestajanja onoga ko njima hoda usljed sopstvene nemogućnosti da vječno traju, a samo čulima vidnija biva propast neimarskih od kognitivnih puteva.

Može se pretpostaviti da bi i bez moranja da sama započne evropska misao se razvila kakva jeste, ili čak i bolja, ali ta hipotetička premisa o onome što se ne da više mijenjati nikud nas ne bi odvela. Činjenica je da je helenski čovjek zadobio slobodu mišljenja za sebe, ostvarujući princip građanstva 3 u svom društvu postavio pravo govora na javnom mjestu, jednakost pred zakonom i jednako vrijednovanje svih u javnom životu kao tri nezaobilazna faktora u ostvarivanju sebe sama, a evropskom čovjeku je tek predstojalo da to učini. Ako "orfičke i druge misterije" s početka zamijenimo sa "hrišćanstvom", a "helensko" i "Helada" sa "evropsko" i "Evropa", Đurićev zaključak sa tačnošću sa kojom se odnosio na VI v.p.n.e. opisao bi XVI v.n.e.

Početak, ponovni u istoriji ljudske duhovnosti a prvi za čovjeka nove ere, nije značio potpuni raskid sa svim dotadašnjim što je ljudski duh proizveo, već razbijanje vladajućeg spekulativnog okvira koji, poništavajući i sva ljudska prava na život, 4 nameće postavljene granice i u kome sve biva podređeno nedokazanim istinama, pa i sama sloboda mišljenja. Početak kao potrebovanje čovjeka, koji osjeća blizinu i netrepeljivost opasnosti svog iščezavanja kao individualiteta, da se vodi sopstvenim težnjama i strastima na polju saznanja nezaustavljivo se budi. Najprije, u vidu humanizma, srećemo književnost kao vijesnika dolazećeg vremena, nagovještača uspostavljanju novih vrijednosti čovjeka i svijeta ponaosob, i njihova odnosa. A potom, u obliku renesanse: u nemogućnosti pribjegavanja prijeđašnjoj poznatosti i irelevantnoj uslovljenosti pogleda na svemir i sve u njemu, poništavanje postojećih autoriteta i povratak povjerenja u sopstveni razum. U oba slučaja, oslonac i početak kretnje probuđenog duha jeste Antika, i to s pravom, jer činjenica je da "tradicije koje se izjalovljuju su kao zatrovane rijeke: po njima pliva pjena samorazaranja, one nose kugu izobličenih životnih formi od pristupnih mjesta do mora. Tako onima koji su svjesni da stoje u predaji razaranja, preostaje samo pribjegavanje snagama svog novog početka. Oni moraju težiti natrag ka čistim izvorima samobitka." 5 Gdje smo imali Homera i Hesioda, nalazimo Dantea, Bokača, Petrarku; na mjesto predsokratovaca i sokratovaca srećemo Kopernika, Keplera, Galileja, Makijavelija... A da "nema srećne rođenosti i nježnog rođenja" 6 i ovdje se potvrđuje, jer "kada se brani neka sloboda, brani se uvijek u apstrakciji sve do trenutka kad je treba platiti." 7 I plaćena je ona, na najužasniji mogući način, u skladu sa svim istorijsko-političkim okolnostima, te na mjesto slike Sokrata koji ispija otrov nalazimo Đordana Bruno kako gori na lomači. Ne bi se tu moglo zaključiti da nas istorija čini ni pretjerano boljima, a ni maštovitijima.

[...] Ono što je neosporno zajedničko tim vijekovima jeste borba protiv teologije, i to ne u cilju njenog poništavanja, oduzimanja joj svrhe postojanja i dovođenja nje same do nepotrebnosti opstajanja, koliko u cilju postavljanja nenarušive distance između nje i metafizike, gdje je čovjeku omogućeno da bira čemu će se prikloniti – da li religiji «iz nesavladivog poriva za spasenjem» 8 ili pak, metafizici koja «nije nikakav osiguravajući zavod za slabe, ljude kojima je potreban oslonoc» 9 i gdje sem osvrtanja na "cjelokupno djelo vrijednosnog ostvarenja dosadašnje istorije svijeta" 10 ničeg drugog nema.

Đordano Bruno je bio nesumnjivo jedan od filozofa renesanse koji nije oslonac za sebe nalazio u postojećim formama kognitivnosti, 11 već je prihvatio rizik mogućeg nenalaska oslonca u svojoj težnji da upoznajući misaoni tok istorije svoju misao ničim ne sputa. Iz takve jedne žudnje za neograničavanjućom i nezaustavljivom spoznajnošću, proizilazi nemogućnost govora o uvijek konzistentnom i koherentnom učenju, o originalnosti bez presedana, odsustvu eklektičarskog duha, ali isto tako, i nepostojanje intrinsičnosti je odlika takvog pristupa. On pažljivo argumentira svaku svoju tvrdnju (što ne znači da uvijek i uspjeva je u potpunosti dokazati svojim argumentima) 12, ne zanemarujući svoje prethodnike i savremenike, naročito neistomišljenike, i ne dopuštajući nijednom učenju, koje se može dovesti u neku vezu sa njegovim, da prođe netaknuto oštricom kritike koja prožima svo njegovo pisanje. Tu nalazimo slobodu umjetnika neodvojivu od prkosa koju samo filozof svjestan sopstvenih moći samorazumjevanja i razumjevanja može imati, duh dovoljno samouvjeren da bude i sarkastičan kada nalazi da je to potrebno, a nalazi često. 13 Probuđena misaonost je ono što kod njega uživa u svojoj budnosti, prepušta joj se nalazeći samozadovoljstvo, ali ne i samodovoljnost, jer bi je to nužno odvelo u omeđanost prostora sopstvene kretnje koju svojim postojanjem hoće poništiti. [...]

Uzrok i počelo

[...] Sama složevina tvari i oblika jeste supstancija, po Aristotelu, i zajedno s tim sklopom sve propada. Jedino što nama ostaje kao onima koji će nepovratno nestati sa svojom smrću jeste da živimo u skladu sa umom, «onim što je najizvrsnije u nama», 14 jer je to jedini način nama moguć da se obesmrtimo, odnosno, svoj život učinimo vrijednim postojanja. Praktičan Aristotelov zahtjev, ne isključuje postojanje straha od smrti, kao onoga sa čim nam se valja nositi, usmjerenost na ovozemaljsko, kao jedino što imamo, ali isto tako, on ni najmanje ne izražava sumnju u ljudski duh, u postojanje posebnosti u svakom od nas koja smisao može unijeti u sveprisutnu propadljivost, iako područje u koje nam je moguće unijeti smisao ima svoje granice.

Ni Bruno ne sumnja u ljudski duh, ali postavljajući drugačiji raspored stvari, ne ostavlja nas same sa sobom usred nestajanja da vapeći za smislom svega toga idemo ka svojoj smrti. Spomenuto Aristotelovo shvatanje supstancije jeste ono što Bruno izričito odbacuje, smatrajući supstanciju vječnom, i zaključujući da "kad bi se poništio neki dio supstancije, svijeta bi nestalo". 15Ona jeste oblik i tvar, ali na neodvojiv način, kao možnost da se čini i možnost da nešto bude učinjeno, i između njih jedino relacija ekvivalencije, koju Bruno i postavlja, može postojati, jer, u suprotnom, ne bi mogli govoriti o njihovoj neodvojivosti, već bi to impliciralo zasebno posmatranje oblika i tvari, koje je Bruno smatrao svojstvenim pitagorejcima, platonovcima, peripatetičarima, ali ne i ispravnim, onim koje nas dovodi do samog početka stvari. Bruno razlikuje ontološku i pragmatičnu spoznaju, jer nijesu isto zbilja po sebi, i zbilja koja se nama predočava u promjenljivim stvarima, 16 te se i sama naša spoznaja treba na jednoj strani koristiti razumom a na drugoj osjetilima. S ontološkog gledišta, oblik je "najsupstancijalniji čin u kojem je djelatna potencija svega", 17 a sama tvar, koja se da dvojako posmatrati: kao potencija i kao subjekt, bivajući kao potencija isto sa činom predstavlja prvo počelo , i samo u njemu ona je neodvojiva od čina, dok «priroda djeluje iz središta svog subjekta ili tvari, koja je posve bezoblična». 18 Subjekt prirode, tvar, ne potrebuje nikakve oblike, jer oblici su imanentni tvari, ona je ono u čemu se oni ujedinjuju.

O razlici oblika i tvari, moguće je tek govoriti sa pragmatičnog stanovišta, gdje je predmet kojim se bavimo nešto što je priroda već oblikovala, gdje oblik kao subjekt tvari nije više počelo već akcidentalnost, i gdje "više oblika nastoji zauzeti istu tvar što dovodi do međusobnog poništavanja", 19 odnosno, smrti. A ona više nema Aristotelovo značenje propadanja, nestajanja, već je vid promjene, samo odbacivanje jednog oblika od strane tvari kako bi se uzeo drugi, pošto od svega postojećeg samo u prvom počelu tvar "posjeduje odjedanput, zauvijek i zajedno sve ono što može imati i ona jest sve ono što može biti", 20 dok sve ostale stvari jesu ono što su, ali ne i sve ono što mogu postati, i promjenljivost usljed nemogućnosti da se uvijek bude sve što se može jeste nužno njihova osnovna odlika.

Vječna supstancija, shvaćena kao jedna, prethodnik je svakom razlikovanju, uključujući i razlikovanje tjelesne i bestjelesne supstancije, materijalne i duhovne, kao počelo, ona je duša svemira, za Bruna. I um, unutrašnji tvorac, stoga može biti samo jedan, onaj koji «daje biće svakoj stvari... jedna duša i oblikovano počelo koje čini i oblikuje svaku stvar... jedna tvar 21 od koje se čini i oblikuje svaka stvar». 22 I nužno je da ono što jeste sve što može biti bude samo jedno, obezgraničeno jedno, a to je, reći će Bruno, svemir – onaj koji "obuhvaća sve biće i sve načine bivanja" 23, čineći time da on bude u svemu i sve u njemu, kao najviše što se pojmiti može, beskrajan, posmatran u cjelini, dok u svojim dijelovima to nije. Svršni uzrok koji tvorni postavlja jeste upravo savršenost tog svemira, njegova jedinstvenost, težnja «da u različitim dijelovima tvari svi oblici stvarno postoje». 24

A o kakvom svemiru je ustvari riječ?

Svijet i svemir

[...] Svijet i svemir za Bruna nijesu sinonimi, kao kod Aristotela. Svemir jeste jedan, beskonačan, nepokretan, nedjeljiv, sveprisutan, nepropadljiv, onaj koji sadrži sve suprotnosti, te je sam ni dovršen ni nedovršen. 25 A, za razliku od njega, svijet nije jedan, već svijetova ima mnogo nalik našemu, koji kao umne životinje ispunjavaju etarski predio i kreću se njime. Svijetovi, zajedno brojem beskonačni, pojedinačno veličinom konačni, predstavljaju čitave sisteme planeta, zvijezda i nebeskih tijela koja se, poput naše planete, okreću oko svojih Sunca, koja su i sama pokretna. 26 Do prije Bruna vladajuće vjerovanje - da van nama vidljivog neba ništa ne može postojati, da zvijezde, zakucane za nebeski svod, čine superlunarni svijet ispunjen etrom u kome nema nikakve promjene, da postoji kretnja Sunca i Mjeseca oko Zemlje koja implicira naizmjenično osvjetljavanje i zatamnjivanje Zemljinih hemisfera, i da nepomična Zemlja predstavlja sublunarni svijet sačinjen od vode, vazduha, vatre i zemlje, na kome se dešavaju promjene – potkrijepljivalo je religijske dogme i podvrgnuti ga sumnji značilo je nepriznavati Boga kao svemoćnog i jedinog tvorca svijeta. Za svaku promjenu koja bi se opazila na nebu, a koja nije išla u prilog opisanom shvatanju, nalazilo se objašnjenje koje bi njeno postojanje samo dovelo u saglasnost sa već postojećim učenjem, ma koliko ono bilo protivno zdravom razumu. 27 I to je čak moglo biti prihvatljivo do određene granice usljed nemogućnosti stvarnog uvida u dešavanja oko Zemlje, dok same promjene u vasioni nijesu direktno to činile nemogućim. 28 Neko "relevantno objašnjenje" bi se i tada za njih već našlo, vjerovatno, da nije bilo mislilaca poput Bruna kojima je više bilo stalo do istine nego do neosnovanog vjerovanja. A i da ih nije bilo tada, mišljenja sam, da bi se oni pojavili nešto kasnije ili bi mi nestali, smatrajući nemogućim opstanak ljudskog uma u stanju zamračenosti i bez moranja pomjeranja granica spoznaje. 29

Po Brunovom shvatanju, beskrajno polje, etarski predio u kome su sadržani svi svijetovi, nema posebnih svojstava. Etar, nije kvintesencija, 30 već vazduh kako prisutan na Zemlji tako i u bilo kojem drugom svijetu. Svijetovi su sačinjeni od iste materije, a u zavisnosti od toga koji element 31 u njima preovlađuje oni dobijaju imena. Prirodno su udaljeni jedni od drugih tako i toliko da ni jedan ne biva ometan od strane drugih, postoje nezavisno, a "svako od njih je takvo da se po sebi i svojim unutrašnjim principom može podesno kretati; svako od njih je takvo da je dovoljno, sposobno i dostojno da ga smatraju jednim svetom". 32 Pored toga, sve postojeće je podvrgnuto i drugom aktivnom principu kretanja, koje se ne dešava u vremenu dejstvom unutrašnje snage, već dejstvom svjetske duše, beskrajne snage koja pokreće u trenutku, a biti pokrenut u trenutku je isto što i biti nepokrenut, 33 i to je način na koji, kazaće Bruno, "Bog pokreće sve, i kako moramo shvatiti da podaruje kretanje svemu što se kreće." 34 Beskonačni broj svijetova povlači nemogućnost govora o povlašćenom položaju Zemlje, njoj kao centru, jer više ne postoji ni jedan razlog, sem navike da se vjeruje, 35 zbog koga bi ona mogla biti drugačija od bilo kojeg drugog nebeskog tijela. U svemiru koji je beskonačan, centar i periferija ne postoje, dimenzionalnost je moguće pripisati jedino svijetovima, a svaki od njih ponaosob je samo sićušna čestica među neizbrojivima u neizmjernom naručju svemira. Ovakva slika položaja Zemlje u univerzumu, iziskuje i postavljanje novih moralnih načela, potrebuje drugačije vrijednovanje samog čovjeka, koji više ne stoji nemoćan naspram Boga, nego pronalazi božanstvo u sebi samom, na jednak način kako ono postoji u bilo čemu drugom u svemiru. [...]

Bog i Priroda

"Sve što nije prvo počelo i prvi uzrok ima počelo i ima uzrok," 36 prije svakog ispitivanja uzroka i počela, kaže Bruno, preuzimajući ulogu epistemologa, koji nas preko upitnog odnosa prema našim mogućnostima spoznaje onoga što prijethodi prouzrokovanom i započetom, dovodi do predmeta kojim možemo i trebamo da se bavimo kao filozofi. Od filozofa prirode on ne očekuje da spozna sve uzroke. Fizički, neposredni uzroci, osjetilna priroda, stvar su filozofije, a ispitivanje prvog uzroka, koji jeste Bog, nadosjetilna priroda, pripada teologiji, 37 po Brunu. Na jednoj strani, imamo beskonačne akcidente akcidenata, a na drugoj spoznaju Boga. I te dvije spoznaje nijesu u nužnoj zavisnosti, 38 tako da od jedne mi ne dolazimo do druge. 39

Međutim, i pored te odvojenosti predmeta filozofije i teologije s kojom počinje, Bruno se naznačene distance između njih ne drži na način koji bi isključivao svaku povezanost predmeta kojim se one bave u stvarnosti nama dostupnoj i pojmljivoj . Iz mogućnosti da se, u zavisnosti gdje ih smiještamo - da li u Bogu, čime «mislimo na jednu te istu stvar pod različitim aspektima» ili u prirodi, gdje «govorimo o različitim stvarima u njihovim različitim aspektima» 40 - Bruno različito posmatra prvi uzrok i počelo:

Bog	prvi	Priroda
	\|
"sve [se] 41 od njega razlikuje	\|	"ono što izravno sudjeluje
kao učinak od tvornog uzroka,	- uzrok -	u proizvodnji stvari i bit
tvorevina od tvorca"	\|	mu je izvan sklopa"
	\|
"sve [je] došlo poslije njega,	- počelo -	"ono što iznutra sudjeluje
po redu, prirodi, dostojanstvu"	\|	u ustrojstvu stvari i ostaje
	\|	u učinku" 42

U čemu je razlika između ovih određenja uzroka i počela? Uzrok u oba slučaja opstaje izvan stvorenog, a počelo mu prijethodi. 43 Čini se da je riječ o određenjima koja ne protivrječeći jedan drugom se upotpunjuju svojom različitošću. Ponovo nalazimo jedino mogućnost postojanja relacije ekvivalencije između njih – postoji priroda ako i samo ako postoji Bog. Njen unutrašnji pokretač je trag božiji, kako je već spomenuto, 44 naš um je trag traga božijeg uma, koji mi ne možemo spoznati idući ka toj spoznaji putem započetih i prouzrokovanih stvari . A Bog je tvorac koga, kao što ni umjetnika ne pronalazimo u susretu sa njegovim djelom, ne nalazimo u njegovoj tvorevini na jasan i potpun način. Ali kako je umjetnik stvarajući svoje djelo dio sebe unio u stvoreno, i mi naziremo tvorca, tako je i Bog prisutan u prirodi, na imanentan način on u svemu je stvorenom. Spoznajući djelo umjetnika, mi spoznajemo konačno, umjetnika naziremo kao konačnog, i ta spoznaja jeste nama kao konačnim duhovima moguća; dok spoznajući prirodu, mi se susrećemo sa beskonačnim, i pretpostavljamo beskonačno koje svemu tome prijethodi, a sama spoznaja ostaje ono što je van mogućnosti našeg uma da putem filozofije dosegne.

Bog i svjetska duša, prožimajući na taj način svu stvarnost čine je oduhovljenom. I u tom smislu i sve je podjednako živo, jer ima isto unutrašnje počelo po kojem je struktuirano. Iako sve ne nazivamo oduhovljenim, ne postoji ono što oduhovljeno nije s ontološkog gledišta. Bruno nije bio panteista, mada mu se pokatkad to pripisuje. Svoje učenje ne želi suprotstaviti teološkom, iako ta njegova želja na mnogo razumjevanja kod crkvenih vlasti njegova vremena ne nailazi, što će se na kraju i pokazati. On ne dopušta izjednačavanje metaforičkog kazivanja, svojstvenog crkvenim knjigama, sa istinom, koju razumom samo spoznajemo. Religija ima svoje praktične razloge postojanja, ali ona nipošto ne smije nadvladati čovjekovu mogućnost da svjetlošću sopstvenog uma otkriva zakone u prirodi, spoznaje stvarnost oko sebe, i sebe sama. Bruno smatra da njegovo učenje čak potkrijepljuje istine religije, te u tom kontekstu i napominje: "Čini mi se da oni što neće da shvate i priznaju kako su svijet i njegovi dijelovi oduhovljeni, umanjuju božansku dobrotu i izvrsnost tog velikog živog stvora i slike prvog počela... I doista, može li se nešto ljepše od ovog svemira predstaviti očima božanstva." 45

Riječ na lomači

Đordano Bruno je rođen 1548. godine u Noli, blizu Napunja u kome tri godine uči humanističke nauke i dijalektiku, nakon čega odlazi u manastir Sv. Dominik, gdje ulazi u sveštenički red 1572. godine, a isti napušta zbog optužbi za jeres svega 4 godine zatim. Vrijeme ni najmanje naklonjeno ničim nesputanom mišljenju i ispitivanju, Bruna je dovelo u poziciju najomraženijeg mislioca Evrope tog doba, što je impliciralo njegova brojna putovanja po univerzitetskim centrima širom Evrope: Italija, Francuska, Švajcarska, Engleska, Njemačka, gdje je propagirao i zapisivao svoje ideje.

Kolika je moć znanja jednog jedinog čovjeka? Da li nam je danas zamisliva slika Evrope koja drhti pred jednim misliocem, koja se osjeća ugroženom zbog njegovog postojanja? Bruno jeste bio sam u svojim lutanjima Evropom, jedini koji je dosljedan sebi ostao, 46 kao što je bio sam lutajući beskrajnim svijetovima o kojima je pisao, ali ta samotnost zasigurno nije bila ono što je imalo manju vrijednost od stanja koje je tada vladalo Evropom. Kao vijesnik novog vremena, probuđenog duha i istinske slobode misli, svoju filozofiju je nalazio za onu koja otvarajući sva čula pruža čovjeku blaženstvo koje je kadar imati, "budući da ga oslobađa od nezaježljive brige za zadovoljstvima i slepih osećanja bola, pomaže mu da uživa u sadašnjem stanju i da više ne strahuje nego što se nada budućnosti." 47

23. maja 1592. godine, na prijavu Zuana Močeninga, po čijem pozivu se Bruno vratio u Italiju, nakon dugo godina vjerujući u njegove dobre namjere, venecijanska inkvizicija hapsi Bruna. Od 1593. do 1599. godine biva zatočen u zatvoru rimske inkvizicije. Bruno odbija da se pokaje, i tek 8. februara 1600. godine donešena je presuda inkvizicije o njegovom pogubljenju spaljivanjem na lomaču, a 17. februara iste godine i izvršena na Cvjetnom trgu u Rimu, gdje mu nije bilo dopušteno ni obratiti se okupljenima. 48 Na istom mjestu, 1889. godine podignut je spomenik sa epitafom: «Tu gdje je lomača gorjela». I tu bi trebao biti kraj. Ali, da li je stvarno sve završeno?

Objedinjujući u svojoj filozofiji tada nespojive ideje, misli vraćajući spekulativnost koja ne robuje ničemu rasuđivanjem ne potvrđenom i prihvaćenom, kao umjetnik umjevši da zadovoljstvu umnog putovanja podredi sve trenutne ljudske i ovosvijete zadovoljštine, kao naučnik bivajući na pravom tragu otkrića zakona koji su samu nauku oživjeli za sva vremena, 49 izvršivši nezaobilazan uticaj na svoje sljedbenike, 50 Bruno je sebi osigurao mjesto u istoriji ljudske duhovnosti, kao onaj koji je otvorio vrata ljudskom duhu zahtjevajući od njega da nametnutu pokornost strgne sa svojih pleća i nikada više joj ne dopusti da njime upravlja. Ma koliko nekada Evropi u kojoj je on živio njegov lik izgledao drzak i bestidan u suprotstavljanju svemu vladajućem, mučna je istina koju je Bertold Breht izrekao:

"Srećna je zemlja koja je dala takvog junaka!

Nesrećan je narod kome je potreban takav junak!" 51

A i pored toga, Đordano Bruno, onaj koji je zadužio Evropu, jeste onaj pred kojim Evropa i danas ćuti.

I dalje aktuelno stanovište rimske katoličke crkve prema Brunu može se naći u novom izdanju Katoličke enciklopedije , gdje uz detaljno naznačavanje Brunovih stavova koji su u protivrječnosti sa crkvenim dogmama, njegovih teoloških grešaka zbog kojih je osuđen, napominje se da "njegova razmišljanja o religijskim istinama su bila razmišljanja racionaliste", i da "lično on nije uspio išta da osjeti od životne važnosti hrišćanstva kao religijskog sistema." 52 Da li je dugogodišnje zadržavanje Bruna u tamnici bilo iz razloga što se očekivalo da on osjeti čari hrišćanstva i spozna kao pogrešan svoj put u odnosu na onaj koji ono nudi? Da li se tu krije išta što bi opravdalo činjenicu da su njegovi spisi i danas na vatikanskoj listi zabranjenih, za razliku od Galilejevih prema kome je crkva priznala sopstvenu grešku, iako tek 1992. godine? 53 Ili crkva još uvijek nije dostigla nivo tolerancije koji će je nagnati da pogubljenje kojim je trijumfovala sagleda kao svoju neispravljivu grešku? Ili pak, možda, pokajanje ostaje svojstveno samo običnim vjernicima, ali ne i onima koji ga propagiraju vjere radi i u njeno ime?

Koliko god da su odgovori na ta pitanja poražavajući po današnjeg čovjeka, posebno vjernika, rekla bih, Đordano Bruno jeste neko koga ne smijemo zaboraviti jednako koliko i ne smijemo sebe ne pitati da li metafizika kojom se bavimo poznaje slobodu mišljenja. Stoga, poznaje li je ona?

Literatura

Primarna:

Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja , Naprijed, Zagreb, 1985.
Đordano Bruno, Dve filozofske rasprave , Veselin Masleša, Sarajevo, 1979.

Sekundarna:

Albert Kami, Kronike , Zora – GZH, Zagreb, 1976.
Aristotel, Nikomahova etika , Globus, Zagreb, 1988.
Aristotel, Metafizika, FPN & Liber, Zageb, 1985.
Astrobiology's Most Wanted, NASA Science News Home, http://science.nasa.gov/
G.V.F. Hegel, Istorija filozofije III , Kultura, Beograd, 1970.
Dragan Miladinović, Ekstrasolarne planete: istorija i metode potrage , www.astronomija.co.yu
John J. Kessler, Giordano Bruno: The Forgotten Philosopher, The Secular Web, http://www.infidels.org/index.shtml
Ljubomir Pajić, Eppur si muove, www.beograd.com
Max Šeler, Položaj čovjeka u kosmosu , Čovjek i povijest, Zagreb
Miloš N. Đurić, Istorija helenske etike , Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1987.
Paul Harrison, Giordano Bruno's pantheist philosophy, Scientific Pantheism, http://members.aol.com/pantheism0/brunphil.htm
Peter Sloterdajk, Tetovirani život , Dečje novine, Gornji Milanovac, 1991.
Richard W. Pogge, The Folly of Giordano Bruno , http://www- astronomy.mps.ohio-state.edu/~pogge/
Roger Pol Droit, La Flamme de Giordano Bruno , Le monde,1993. http://212.74.180.17/espace2/index.asp
Frank Gaglioti, Giordano Bruno, philosopher and scientist, burnt at the stake 400 years ago, World Socialist Web Site, www.wsws.org
The Catholic Encyclopedia , http://www.newadvent.org/cathen/

1 Miloš N. Đurić, Istorija helenske etike, str. 41

2 više o toj književnosti vidi u pomenutoj knjizi Miloša N. Đurića

3 O politici helenskog doba i uticaju na razvoj političke misli uopšte vidi Matić/Podunavac, Politički sistem, FPN, Beograd, 1997.

4 Godine 1542. godine ustanovljena je rimska inkvizicija, kao odgovor Vatikana, u vidu mučenja i spaljivanja na lomaču, onima koji osporavaju katoličko učenje i predstavljaju opasnost njegovom održanju.

5 Petar Sloterdajk, Tetovirani život, str. 41

6 Peter Sloterdajk, Tetovirani život, str. 70

7 Albert Kami, Kronike , str. 115

8 Max Šeler, Položaj čovjeka u kosmosu, Čovjek i povijest

9Max Šeler, Položaj čovjeka u kosmosu , Čovjek i povijest

10 Max Šeler, Položaj čovjeka u kosmosu, Čovjek i povijest

11 Ne nalaženje oslonca u postojećem misaonom toku je ono što se pripisuje svim renesansnim filozofima, ali ni jedan od njih, pored Bruna, se nije otvoreno i do kraja vladajućem mišljenju suprotstavio, niti osmjelio na traženje novog oslonca i istrajao u tome i po cijenu gubljenja sopstvenog života.

12 Geometrijsko prikazivanje nije bilo Brunu jača strana, te skice kojima potkrijepljuje argumentaciju nijesu uvijek ni jasne ni tačne, a koristi ih, poput astronoma svog vremena, za rješavanje složenih problema; vidi Đordano Bruno, Dve filozofske rasprave , napomene prevodioca Borivoja Maksimovića, str. 82. i 138.

13 Pristalice učenja da je Zemlja središte svemira Bruno naziva »glupim mnoštvom«, tvrdnje sa kojima se ne slaže su »budalasta učenja«, Aristotela na mnogo mjesta u svojim dijalozima naziva »sofistom«, »prosjakom«, »disputantom«, »poštenjačinom«, »meštrom«, onim koji »gradi kule u vazuhu«, itd.

14 Aristotel, Nikomahova etika , glava X, 1178a 1

15 Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja , str. 52

16 Razlikovanje koje će kasnije I. Kant razviti.

17 Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja , str. 63

18 Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja, str. 65

19 Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja , str. 347, napomena 370. Mate Zorića

20 Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja, str. 89

21 Bruno navodi 11 argumenata u prilog jedinstva tvari, smatrajući da je nužno postojanje jednog počela, zajedničkog svim postojećim stvarima. Svi argumenti se svode na pomenutu tezu, odn. da svakoj postojanosti, različitosti, stupnjevitosti prijethodi nerazlikovano, nestupnjevito počelo koje čini mogućim postojanje uopše.

22 Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja, str. 70

23 Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja, str. 103

24 Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja, str. 45

25 Vidi Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja , dijelog peti; Dve filozofske rasprave , dijelog O beskrajnosti, svemiru i svetovima

26Sunce je darodavac života, u središtu svakog svijeta se nalazi, i okreće oko svoje ose time obnavljajući svoju energiju.

27 Tako su se Sunčeve pjege, koje je Nikola Kuzanski tvrdio da je otkrio, objašnjavane kao sitna tjelašca koja prolaze pored Sunca stvarajući utisak da se nalaze na njemu, sve dok Galilej, opazivši ih bolje pomoću svog durbina, nije konačno pobio to shvatanje.

28 Napr. kometa iz 1577. godine svojom pojavom pobija jednu od osnovnih pretpostavki Aristotelove kosmologije, koja isključuje svaku promjenu izvan Mjesečeve sfere.

29 Mišljenje sa kojim se slažu i naučnici danas, velikim dijelom, smatrajući tako put na Mars presudnim za opstanak čovječanstva, polazeći od pretpostavke da Zemlja ide lagano ka svome uništenju, i da čovjek može naseliti i ostale planete u sunčevom sistemu, a ukoliko on to ne učini neka od životinja bi mogla evoluirati za 10 000 godina, ako tada još bude Zemlje, toliko da to učine mjesto nas. A da je život moguć van ove planete još prije više od 400 godina vjerovao je Bruno.

30 kako su Aristotelov etar koji ispunjava superlunarni svijet nazvali aristotelovci.

31 misli se na vazduh, vodu, vatru i zemlju.

32 Đordano Bruno, Dve filozofske rasprave , str. 246

33 Tijelo pokrenuto u trenutku iz tačke A u tačku B znači da bi moralo odjednom biti i u tački A i u tački B podjednako, što je kada se kretanje u vremenu ima u vidu jednako nepokrenutosti.

34 Đordano Bruno, Dve filozofske rasprave , str. 187

35 A Bruno će reći: »Ko hoće savršeno da rasuđuje, mora se osloboditi navike da veruje«, Dve filozofske rasprave , str. 267

36 Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja , str. 39

37 vidi Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja , drugi dijalog

38 Filozofija ne narušava religiju, i religije se ne tiče filozofska spoznaja.

39 Beskonačno nema svoje granice, te ni spoznaja beskonačnog se ne može okončati i dovesti nas do neke druge spoznaje; dok spoznajom konačnog ne dosežemo beskonačno.

40 Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja , str. 42

41 [...] moj umetak

42 Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja , str. 42

U odre đenju uzroka i počela u prirodi vidimo da je počelo opštije od uzroka, što je bilo spomenuto u dijelu Uzrok i počelo . Opštije u smislu da i učestvuje i u nastanku stvari i ostaje u nastalom, za razliku od uzroka koji prijethodi, ali ne biva prisutan u nastalom.

43 Bilo bi protivno logici reći u slučaju prirode kao počela da ono što učestvuje u ustrojstvu stvari ne prijethodi joj nego da sama stvar ga proizvodi, jer onda bi slijedilo da ona samu sebe stvara, a ako sama sebe stvara ona mora postojati i prije svog stvaranja, što nije moguće.

44 U drugom dijelu, Uzrok i počelo

45 Đordano Bruno, Optimizam slobodnog mišljenja , str. 47

46 Za razliku od Galileja, koji je porekao svoje mišljenje da se Zemlja kreće pred rimskom ikvizicijom 1633. godine sačuvavši svoj život, iako mu se pripisuje da je na samrti to rekao, što nalazim za potpuno nebitnu činjenicu u usporedbi s Brunom koji je život dao ne poričući to.

47Đordano Bruno, Dve filozofske rasprave, str. 163.

48 Izvršitelji kazne su naredili da mu se povežu usta.

49 Naslutio je zakon inercije, koji je kasnije otkrio Galilej, a formulisao Njutn; gravitacionu silu predviđa svojim unutrašnjim pokretačem.

50 Na Lajbnicovu monadologiju, Spinozo učenje o prirodi koja stvara i stvorenoj prirodi.

51 Navod preuzet s početka pogovora Borivoja Maksimovića, Đordano Bruno, Dve filozofske rasprave , str. 303.

52 Vidi The Catholic Encyclopedia, http://www.newadvent.org/cathen/

53Crkva i greške prošlosti: sjećanje u službi pomirenja , naziv je istraživanja pokretnutog od strane crkve u cilju pravdanja za greške koje je u prošlosti počinila. Ishod je priznanje da je Galilej bio u pravu a ne crkva, dok, iako je među zločinima počinjenim od strane crkve bilo i Brunovo pogubljenje, crkva nije nikakav ustupak načinila. Više o tome vidi u Frank Gaglioti, Giordano Bruno, philosopher and scientist, burnt at the stake 400 years ago, World Socialist Web Site, www.wsws.org

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]