Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

5. JUNI 1970.

Prolaziš pored brijačnice. Neočekivano, dašak vjetra dodiruje čipkanu zavjesu, naslućuje u pozadini srebrne posude kako svjetlucaju u svježini, čitavog poslijepodneva suhe i muziku koja lebdi u zraku – aparat zuji visoko na ormanu, prije posljedica nego izvor zvuka. A vrata radnje su ofarbana u bijelo, otvorena unutra, u svježinu, u muziku – ne! ...bez muzike, ili jedva čujno, ili samo zujanje lampi iz radija – biće dovoljno.

Španski film se zove Most . Jedan radnik čeka weekend, vozi motor, spava pored neke ceste. Spava pod jednim krivim maslinovim stablom – u takvim predjelima priroda može sebi priuštiti samo rijetke listove – prerijetke za pravu sjenku – preko kamenja se ocrtavaju oštri obrisi svakog lista pojedinačno čineći filigransku mrežu. Laganu i duboku u isto vrijeme.

Na fasadama su umjesto jutros otvorenih prozora montirane kvadratične mrlje. Lica kuća, potpuno odvojena od skrivenog dešavanja stanovanja, podsjećaju na kulise. Sama svoja, neprimjetna kao vrelina.

Dalje pored brijačnice: tanak mlaz vode klizi po emajlu: ne prska! Njegova skoro-pa-vrlina: jedva da gubi na prečniku tokom svojih dvadeset centimetara slobodnog pada. Od lustera do linoleuma lete muhe u spiralama (čitav svoj život).

Kroz prozor vidiš ulicu. Na ulici jedna stara žena. Debela i široka, sa svakim korakom okreće se oko svoje uzdužne ose, samo tako može da korača – njene noge se ne daju saviti u koljenima. U velikoj žutoj koverti rentgen folije. Na sred ulice. Teško dišući.

Vinska mušica stavlja tačku na sve. Tačke bez rečenica, najkraće rečenice od same tačke. Po čitavom frižideru...

Na prozoru, nakon svog ručka, miruje plavo-crna zunzara, velika kao košpica masline.

Flashback: Ispred žuto okrečene kuće prevrću se u vjetru listovi vinove loze. Tamno zeleno, a onda samtano svijetlo. Sto, klupe, kočevi koji podupiru lozu, prekriveni su finim ostacima kiše u proljeće, ili jos ranije – u jesen. Rukom prelaziš preko drveta, vrhovi prstiju kotrljaju svilenkastu prašinu, a u tragovima ostaje jedna nova nijansa: svjetlija nego prije. Šta si uradio?

Sadržaj ustakljene vitrine: sapuni za brijanje složeni u obliku piramide – crveno, plavo, blijeda štampa na sivkastom kartonu, kutije od papira. Nekadašnji prvak svijeta, poluteška, fotografija uramljena prije puno godina. Njegov autogram, prevelik, prostrt ukoso preko čitave slike, nalik opruzi koja odskače, sa slike na sliku, vibrirajući. Ne trepćući okom.

Arhitektura kasnih pedesetih, poslijeratna elegancija, zlatni presjek, pocinčani lim, ni glas se ne čuje. To je sve.

Od pola tri odnekud šušte činele. Drveni kalem namota zlatni konac, odskače visoko, odbačen od asfalta, onaj karakteristični zvuk: drvo od kamen . A onda, odjednom, ogroman crni bicikl, jedna jedina greška, ožiljak ispod obrve, zadnji točak okreće se još uvijek, nepotrebno, asfalt je vreo, tišina.

Frižider je pokvaren i na njemu se polako skuplja prašina. U drhtanju poslijepodnevnog sunca koje prodire kroz prozor, nepokretan predmet, ugrađen u prostor, jednostavno tu.

Prvak svijeta reklamira dezodorans: njegova ruka je išarana žilama – prska pod pazuho i smije se – ali samo ustima. Sprej sjedi čvrsto u njegovoj velikoj šaci, minijaturan kao upaljač. On se ne smije. On ne čuje nista, nepokretan, obraz pritisnut na svoju vlastitu sjenu. Gleda u pukotinu gdje se rascijepila daska. Slika titra. On miriše drvo.

Flashback: Poslijepodne je padala kiša – nemilosrdno i oslobađajući. Kiša je onda prestala. Neko drugo sunce izjeda rupe kroz oblake: masno-žuto i ružičasto, kao kiselina, kao perfektno buđenje. Komadići oblaka se krune i padaju nadole. Ponovo ce kišiti. Biće neki drugi dan.

Teraco-elegancija ranih šezdesetih i iza potrošenih ivica sakrivena stroga geometrija. Mladi arhitekt je posjedovao jedno jedino odijelo. Sivo i skromno kao mono snimak. Kao pijesak. Posvuda oko njega – gradilište.

Naslonjen na trafiku stoji jedan milicioner. Vjetar suši fleke od znoja na njegovoj košulji.

...On gradi hotel. Mijenja grad. Ništa više neće biti kao prije. Nakon jednog napornog dana ostaje tamo sam i promatra komplikovanu konstrukciju. Sunce je zalazilo, a njega neočekivano obhrva ravnodušnost.

Noć pada na skele, na gomile pijeska, na ljetnu vrelinu. On sjedi na slogu izlomljene cigle, gleda pred sebe – osjećalo se kao smrt.

Po cvijetnim mustrama suncobrana na terasi hotela, još toplim od dnevnog svjetla, već je pala noć – večernji mir, težak i zasićen – sladak, sa ljepljivim mirisom lipa na prstima i previse obećavajući kao nova košulja od dralona.

Otvarač za flaše bljesne negdje u dubini, na nekom udaljenom stolu – kao srebrna riba. Zlatni zubi čepa se smješkaju i spretno nestaju u džepu crvenog sakoa.

Električne Hammond orgulje cvrkuću srednjoevropsku kopiju bossa-nova ritmova. Uvaljan u raskošnu zvučnu sliku penje se jedan dlakavi bariton na refren.

Šezdeset puta na dan obići zemlju, strpan u mijaturnu kapsulu od titanijuma i teflona, ispunjen ponosom: zvjezdano nebo. Nevjerovatna kulisa. Za svaki Gin-Tonic na svakom stolu. Ima odskora drugačiji ukus. Ištraftan i elegantan.

Grad spava. Odnekud kaplje tiho i odjekuje dugo kroz noć.

Grad spava. Topao vjetar se provlači kroz krošnje. Visoko gore, u tišini, mjesec i zvijezde čekaju jutro.

Grad spava. Negdje drugo, čovjek u kapsuli pao je u more.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]