Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

Marko Tomaš

I ANĐELI MOLE

Maloprije mi se učinilo da čujem molitvu.

Glas je dolazio iz kupatila.

Unutra naravno nije bilo nikoga

Ali sam na sebi osjetio prijekoran pogled

Kao kad hodaš kroz gomilu i ne vidiš

Ali naprosto osjećaš da te netko gleda.

Siguran sam da je to bio anđeo. Po glasu.

Izgovarao je molitve koje samo anđeli mogu znati.

Bile su puno pametnije i svečanije od ljudskih.

Zašto je, za ime božije, došao baš u moje kupatilo

Koje liči na sve osim na mjesto za molitvu?

Možda je osjetio da ovom mjestu treba prosvjetljenje.

Ili zna da sam ja od ravnodušnih ljudi koji se ne obaziru

Na nezvane goste i puste ih da prespavaju i koji nikom

Ne bi zamjerili korištenje vlastitog kupatila

Čak i za stvari poput molitve, u koje nikako ne vjeruju

PONOĆNA KAFA

Jazz na radiju.

Čudno je da pominjem radio.

Ja sam dijete TV-a

I tek sad, kad u 25 godini života,

Prvi put provodim vrijeme bez ekrana

Ja, mogu to slobodno reći, otkrivam radio.

Nakon mjesec dana već imam omiljene emisije.

Uglavnom počinju kasno i puštaju dobru muziku.

Više prostora za muziku je prednost radija

U odnosu na TV i to što nema tako izravnih

Sugestija u vidu slika.

Blizu je ponoć. Vrijeme duhova.

Pijem kavu sa pola mlijeka.

"Anđeli govore o tvom povratku..."

Pjeva glas kao dimom cigarete samo malo naprsnut.

Spustio sam roletne. Ne zanima me grad.

Život usamljenika potpuno neočekivano

Vodi boljem razumijevanju svijeta.

Nema konfuzije koju stvaraju ljudi i događaji.

Sjedim u samom središtu univerzuma.

Čovjek sam i ne znam vidjeti dalje od sebe.

Pokušavam biti smiren. Sit od malo hrane.

Napojen od malo tečnosti. Pokušavam trebati što manje

Kako bi što manje trebao druge ljude i interakciju s njima.

Naprosto je zapanjujuće što se sve događa

Unutar jednog jedinog bića.

Prije nego se ono spozna

Samo se ludilom može nazvati pokušaj objašnjavanja svijeta.

Sva je istina i svaki osjećaj u nama.

Dosada, učmalost, letargija; stanje su društva.

U nama, čak i potpuno osamljenima i neaktivnima,

Ono je što ću na ovom mjestu,

S rizikom da me se nazove banalnim,

Nazvati stvarnim događanjima.

NEDJELJNA NOĆ UZ RADIO

Slušam radio.

Nedjeljom navečer puštaju klasiku.

Prošle sam sedmice slušao Wagnera.

Snaga, čistota, arhitektura vasione.

Taj čovjek vam ulije samopouzdanje.

Opasan je, jer se čini da pruža sve odgovore,

Jasnu i precizno ocrtanu sliku svijeta.

I sad slušam nešto. Iskreno,

pojma nemam o čemu se radi.

Čekam voditelja da se javi i kaže

Tko je tip koji je radio tu muziku.

Neki Buzoni, ili nešto tako, ne znam čak

Ni kako bi se to moglo pisati.

Tip je dobar, prija mi, opušta,

Ali sada već počinje drama,

Nešto se, dođavola, događalo u njegovoj glavi

Ali ja veze nemam što.

Muzika ostavlja najviše praznog prostora

U koji možemo zaroniti stvarajući vlastite scenarije.

Predivna je to umjetnost.

Ponekad žalim što nisam muzičar

Mislim da pišući otkrivam više nego je pristojno.

Propadam zajedno sa zvukom klavira

Koji ide od viših ka nižim tonovima

Kao niz jako strmu padinu brda.

Kotrljam se, ulaze violine, a ja već ležim u podnožju

Prevrnut, lica zaronjenog u mirisne i sočne proljetne trave.

Ponovo klavir, sunce mi grije potiljak.

PERSPEKTIVA

Brežuljci. Na padinama vinogradi pod snijegom.

Ljepota nikad nije samo lijepa

već, kao i sve drugo, ima dva lica.

Razliku pravi pozicija iz koje posmatraš stvari.

Ja sam raznosač letaka.

Za mene ne postoji zimska idila,

predio pod snijegom koji gledam kroz prozor

okružen toplinom i dragim ljudima.

Moja istina je skliska cesta i tanak đon na cipelama.

Mrzim ljepotu zimskog dana jer ne pripada meni.

Sva ta svetački čista bjelina i krošnje posute pahuljama

Koje izgledaju kao da su od kristala

Za čovjeka koji je primoran hodati,

Kroz do gležanja dubok snijeg, jer od toga živi,

Predstavlja neprijatnost,

Problem, nešto, čega bi se najradije rješio

Bez obzira na činjenicu da mnogi ljudi

U tom istom trenutku provode najljepši period godine

I da im snijeg predstavlja savršen dekor

Za blagdanske rituale.

Hodam duboko svjestan vlastite nebitnosti.

Auti prolaze cestom.

Točkovi bacaju blato na moje pantalone.

Ne žalim se na ljude koji ih voze jer

I sam se prema sebi odnosim

Kao da ne postojim. Otupio sam sva osjetila.

Nekako moram spasiti dušu.

CRNA PTICA SA NARANČASTIM KLJUNOM

Brbljala je i probudila me,

a bilo je prerano za buđenje

I baš sam sanjao nešto jako dobro.

Nisam joj zamjerio jer me pozvala u sunčan dan.

Sjajila se na svjetlosti, sitna i lijepa,

Naginjala glavu jednim okom gledajući u sobu.

Sjedila je na grani ispred mog prozora

ta crna ptica sa narančastim kljunom

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]