Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

DALEKO ODAVDE

Od podneva je sniježilo, polahko i bez prestanka. Krovovi vozila ispred kuće bili su prekriveni naslagom koja je podsjećala na vatu. Na ulaznim vratima Jan je kratko pogledao u prljavo-bijelo nebo, otvorio kišobran i pošao. Do Humboldtove Aleje bilo je samo nekoliko stotina koraka. Odatle je htio dalje produžiti do središta grada.

Nije mu se žurilo. Grad je bio dovoljno mali, on sam naviknut na pješačenje a nije ni bilo razloga za žurbu. " Univerzitetski grad " priopćili bi stalno zvučnici na kolodvoru, vjerojatno i sami ne znajući koliko su u pravu. Jako malo od velegrada, osobito zimi.

Prošle su skoro tri godine od proslave diplome. Većina kolega jedno za drugim su odselili. Nekolicina njih, do kojih mu je stalo, ostali su. Milena i Frank, pak, bili su među prvima koji su otišli. Na to je trenutno mislio, izbjegavajući prolaznike čija su lica pod kišobranima bila jedva prepoznatljiva. Bilo je hladno, i on je ruku u džepu jakne stisnuo u pesnicu.

Kada je ušao u kavani je ve ć gorjelo svjetlo . Dosta stolova je još bilo slobodno. Sjeo je na jedno mjesto sa koga je imao pregled nad većim dijelom prostorije. Za stolom preko puta sjedila je djevojka, očigledno neka studentica, listala knjigu i pila čaj. Jan je potražio pogled kelnerice i namignuo joj. Poručio je kapučino i zamolio za pepeljaru.

Mileni ovaj mjesec nikad nije bio drag: " Veljača je najveći blef u godini. Još nikakvih tragova proljeća, a zima već postala dosadna. Kad bi mene pitao, ja bih veljaču ukinula. " Jan se nasmiješio pri pomisli na to kako je prešla preko sobe, konačno našla svoje hlače i oblačeći ih dodala: " Mislim, tko još ima rođendan u veljači? "

Poruka ga je dočekala preključer na telefonskoj sekretarici. Odmah je prepoznao glas, naglašavanje i lahku promuklost. Frank je ponovo bio na putu i želio ovdje napraviti kratku stanku. Trebali bi se vidjeti: " Molim te, budi točan... " , onda ga je prekinuo elektronski signal.

Pogledao je na sat. Prostorija se postepeno punila ljudima. Studentica preko puta nije ostavljala utisak da uistinu čita. Čim bi netko ušao, podigla bi pogled, uvjerila se da nije taj na koga čeka i nastavila nervozno listati. Upravo je pripaljivao drugu cigaretu, kad se odjednom ispred njega pojavio Frank. Prijateljski su se pozdravili i Frank je na treće, slobodno mjesto ostavio aktovku.

Jan je kelnerici dao znak, a Frank poručio dvije kave. Dok su čekali, pogledali su se. Obojica su pokušavali da na crtama lica i pokretima drugog prepoznaju onog koga su dobro poznavali. Kao u nekom starom rukopisu, koji se ranije tečno mogao čitati.

" Ne pušiš? " pitao je Jan.

" Ne, već dugo ne " , odgovorio je Frank i upozorio na svoju figuru.

" Ali sam zato prilično dobio na težini. "

Kelnerica je servirala kave, a Frank je zahtijevao da odmah plati za obojicu:

" Kad dođeš kod nas u posjetu, onda si ti na redu. Okay? "

Izgledalo je kao da je studentica preko puta izgubila strpljenje. Odjednom je ustala i pri tome zamalo oborila stolicu. Platila je i izašla.

Prije tri godine završio se zajednički studij, zajednički život zapravo. Da je Jan imao brata, ne bi mu mogao povjeriti koliko Franku. To mu je bilo jasno. Tu je bila još i Milena, koja im je značila više nego sve drugo.

" Ona te, stvarno, često pominje, ali znaš već, posao i sve ostalo " , rekao je Frank nakon što je neko vrijeme govorio o svom poslovnom putovanju.

" Znam " , rekao je Jan i pokušavao se odvratiti od igranja upaljačem. Pušio je i gledao u aktovku i kišobran.

Onda je uslijedilo ono čega se najviše plašio. Razmijenjivali su sjećanja, pominjali imena, koja nije uvijek mogao povezati sa licima, razgovarali o žurkama, tko je s kim nešto imao i koliko dugo je prošlo od toga.

" Sjećaš li se, sa Judithom onda? "

Mnogo su se smijali i Jan je nagovorio Franka da ipak zapali cigaretu. Za stolom preko puta, za kojim je do maloprije sjedila studentica, sada je jedan mladi par čitao kartu. Prišla im je druga kelnerica i preuzela narud žbu .

Frank je otišao do WC-a kako bi se osvježio prije polaska. Jan je slutio kako Frank nije došao tek tako. Nije se radilo o tome. Kad se Frank vratio, upitao ga je:

" Želiš li još nešto popiti? " Odbio je. Više nije imao želja. Promatrao je prijatelja koji je duboko uzdisao, izgledao kao da na nešto čeka i konačno se radosno nasmiješio.

" Mi ćemo se na proljeće vjenčati. Živimo već dugo zajedno, sve će biti jednostavnije. Milena neće više morati da stalno sređuje neke papire po uredima i na ambasadi. "

Jan mu je od srca poželio sreću, kako je najbolje mogao. Sad je Frank bio taj koji je ispitivački promatrao prijatelja, tobože iznenađen neočekivanom reakcijom.

" Ti ćeš biti naš počasni gost, meni i Mileni to mnogo znači " , rekao je Frank i čvrsto mu stegao ruku.

Možda je tako bolje. Činio je sve kako bi Milenu što je moguće više usputno pomenuo, a ipak srdačno pozdravio preko Franka. Kao netko tko je istrošio već previše riječi i pokušavao sačuvati ono malo preostalih. Radovao se zbog njih dvoje. Na neki način ostavljao je utisak rasterećenog čovjeka.

Frank je morao dalje. Vani je bilo mračno i padala je sitna kiša. Oprostili su se ispred Frankovog vozila.

Sljedeće večeri Jan je otišao u istu kavanu kako bi potražio kišobran, koji je sinoć zaboravio.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]