| Diwan 11 - 12 |

Jasna Šamić

 

VRAČ

 

Davea sam upoznala preko oglasa koji sam dala u Libération Ne, nisam tražila ljubavnika, ili partnera, nego nekoga kome ću izdati stan u Parizu, pošto sam na duže vremena odlazila u Sarajevo. Bio je u stvari jedini koji se odazvao na oglas. Došao je tačno u pet popodne, zakazano vrijeme. Predstavio se kao Amerikanac engleskog porijekla, koji je nedavno stigao u Pariz, u potrazi za poslom. Nedavno?! Prije desetak godina! Ne sjećam se više šta je je bila njegova profesija, ali se sjećam našeg razgovora, njegove priče i uopšte cijele, čudne atmosfere koja je vladala u mom stanu dok smo razgovarali.

Ponudila sam mu da nešto popije. Zatražio je čaj. Naravno, bio je to period dana kada svaki pravi Englez pije ovaj napitak. Nisam imala dimljenog za kojim je izrazio želju, pa sam mu predložila cejlonski, na što je pristao with pleasure Pošao je za mnom u kuhinju i dok sam ja pristavljala vodu na vatru, počeo je razgledati police, i sve na njima, otvarao kuhinjski ormar, podvlačio se pod sto i stolice, otvarao tegle i kutije… Kad je čaj bio gotov, prešli smo u "salon" - jedinu sobu u stanu, gdje se odmah predao istom, minucioznom "istraživačkom" poslu. Uzimao je knjige iz biblioteke, listao gotovo svaku od njih, pročitavši tu i tamo po koji redak djela na francuskom ili engleskom jeziku.

"Ah, Dürrenmatt?!", rekao je sa čuđenjem.

"To mi se jako dopada".

Danas sam sigurna da je imao nečega od Dürremantovih junaka, ali mi to tada nije padalo napamet. Sjeo je na fotelju, otpio malo čaja iz šolje, promiješao šećer kašičicom, razgledao još jednom sobu i rekao :

"Da. Odgovora mi. Da li je stan osiguran?"

Odgovorila sam da nije. Izdiktirao mi je odmah adresu jednog osiguravajućeg društva i rekao da će iznajmiti stan ako ga osiguram. Ispričavši događaj sa požarom što se desio u stanu koji je ranije iznajmljivao, a koji nije bio osiguran, ne sjećam se više uopšte zašto i u kom povodu, on poče priču o tome kako su ga nedavno napali pariski huligani na keju metroa, na sjeveru Pariza, čim je izišao iz vagona. Bilo je mnogo svijeta, ali niko mu nije pritrčao u pomoć. Njih petorica, očito stanovnika "vrućih predgrađa", oborili su ga na zemlju. Jedan mu je uvrtao ruku, drugi ga vukao za kosu (koja je bila gusta i plava), treći ga udarao nogom u stomak, četvrti pomagao ovom trećem šutajući ga gdje je stigao, dok je peti vukao torbicu, koju je on čvrsto držao u ruci. Pretpostavio je da im novci trebaju za drogu koju su, očito, obilato konzumirali. Molio ih je da mu uzmu samo novčanik, i da mu ostave torbu u kojoj je imao sva dokumenta: pasoš, kartu boravka, bankarske kartice, čekovne knjižice i ostalo bez čega je bio izgubljen u Parizu i u Francuskoj. Nisu ni obratili pažnju na njegove molbe. Napokon su uspjeli da mu otmu torbu sa svim sadržajem; sve u toj tašnici imalo je mnogo više vrijednosti od novaca - nekoliko stotina franaka. Potom su ga šutnuli još koji put, "za uspomenu", i pobjegli. Ljudi su prolazili pored njega, "ništa ne primijetivši".

Njegove rečenice nadovezivale su se jedna na drugu velikom brzinom. Ako je vjerovati riječima P.L, a nema razloga za nevjericu, njegov maternji jezik mu je dopuštao da ispriča mnogo više stvari nego što bi to mogao prosječni Francuz, za isti vremenski period.

"Da je pisani engleski ekonomičniji od ostalih evropskih jezika, lako je provjeriti… Ne znam je li neki lingvista provjerio kako stoji stvar sa govornim jezikom, ali, nakon prvog putovanja u Ameriku, za mene više nema sumnje da jedan Amerikanac izgovori dvanaest ili petnaest stvari za isto vrijeme za koje Talijan izgovori samo deset".

Nakon pomenute priče o metrou, Amerikanac, ili Englez je, dakle, odmah presao na novu storiju. I ona je bila u vezi sa stanom koji je iznajmljivao. Bio je to stan u pristojnom, petom arondismanu, namješten, kao i svi koje je iznajmlljivao, sa starinskim komodama, ogledalima, stolicama i foteljama. Jednom riječju, ugodan za boravak Smetao mu je jedino miris gazdarice koja mu je pokazala stan, a koja je "zaudarala na menzes". Istog dana kad se uselio, otišao je na službeni put. Vrativši se, otključao je bravu, i čim je otvorio vrata, na njega je skočilo bezbroj buha koje su počele da ga grizu za gole gležnjeve i mišiće na nogama (bilo je ljeto i Dave je obukao "bermuda" hlače i sandale). Jedva je uspio da uđe u kuću. A još gore je bilo osloboditi se potom tih sićušnih, crnih "skakavaca". U tom stanu nije se, naravno, dugo zadržao.

Nešto ranije no što je pročitao moj oglas u novinama, živio je, takođe vrlo kratko, u drugom kvartu I u tom iznajmljenom stanu doživio je, opet, pravi šok. Ni po čemu, međutim, stan nije bio sumnjiv kada se useljavao u njega. Bio je to veliki "studio", na posljednjem spratu zgrade, sa velikim prozorima i prekrasnim pogledom na Senu, na mostove i brodiće. Smjestivši svoje stvari, umoran, legao je u krevet i mirno zaspao. Imao je osjećaj da ga je nešto čudno probudilo samo što je potonuo u san. Upalio je svjetlo, i imao šta vidjeti: po njemu se je šetalo bezbroj džinovskih buba-švaba. Skočio je iz kreveta preplavljenog gamadi. Bacio je na pod pokrivač, digao dušek, i ugledao kako se ispod njega crni "bubašvabsko" gnijezdo. Bilo ih je na desetine, na stotine, na hiljade, možda na desetine hiljada. A ne bi se začudio da ih je bilo na milione. Pogledao je u svoje ruke i tek tad primijetio da su crvene, kao pričvrljene na jakoj vatri, sasvim izjedene ovim najodvratnijim malim životinjama.

Ne sjećam se više nastavka priče, ali znam da sam osjetila kako mi je naglo pozlilo. Otisla sam u kupatilo i povratila sve što sam posljednjih deset godina bila pojela. Kad sam se nakon dužeg vremena vratila iz kupatila, Dave je već bio ispio svoj čaj, digao se sa fotelje, i prije nego što se pozdravio sa mnom, podvirio se još jednom pod moj pisaći sto, a onda i pod fotelju. Obećao je da će mi uskoro ponovo telefonirati, napomenuvši mi da ne zaboravim osigurati stan.

Pod utiskom njegove priče o požaru, i velikoj svoti novca koju je platio, jer iznajmljeni stan nije bio osiguran, otišla sam odmah na adresu osiguranja koju mi je dao. To je, izgleda, stvarno bio najpovoljniji osiguravajući zavod u Parizu, iako smješten veoma daleko od kvarta u kome sam stanovala. Obavivši uspješno posao, pješice sam odšetala do prijateljice, s kojom sam i večerala, i posljednjim metroom krenula kući, gotovo zaboravivši na Daveovu priču.

Izašla sam na ulicu Vaugirard, i skrenula u uličicu koja vodi do moje. Samo što sam zašla u njen mrak, osvjetljen tek pri vrhu strmine bljedolikim svjetlom, neko me povuče istovremeno i za kosu i za ruku. Preda mnom se stvori crnomanjasti mladić - ličio je na Azijata - i poče snažno da vuče moju tašnu, dok su nevidljive ruke potezale iz sve snage moju dugačku kosu. Nisam bila primijetila da me neko prati, jer je uhoda bila nečujna poput pume, mačke, ili čak pauka. Ova scena je za mene trajala bezbroj stoljeća. Glava me stravično zaboljela, ali nisam ispuštala tašnu, koju sam nedavno bila kupila na Baščaršiji kod privatnika, i koja je, pošto ručke nisu pucale, očito bila dobrog kvaliteta,. U njoj sam imala samo deset franaka, ali sva dokumenta: pasoš, kartu boravka, čekovnu knjižicu, i što je najgore, dio doktorata - jedini primjerak.

Glava je boljela sve više i na kraju sam imala osjećaj da su mi je uvrtali na način na koji se cijedi voda iz jako vlažne krpe. Nije bilo sumnje da je uhoda koja me je napala imala četiri ruke, odnosno sjenku pratilju što mu je pomagala u poslu. Iz mene se je prolomio stravičan krik. Nisam ni znala da sam toliko grlata. Nevidljivi huligan, iza leđa, odmah je ispustio iz svojih prstiju moju kosu, a gotovo istovremeno i onaj ispred mene pusti moju tašnu i ruku kojom sam je čvrsto stiskala. Dok se krik širio ulicom i arondismanom, mladići su pobjegli. A na prozorima kuća nije se pojavio ni jedan radoznali stanar, ulicom nije naišao ni jedan prolaznik.

Drhteći, vratila sam se kući, ušla u stubište i u lift. Popela sam se na peti sprat, upalila svjetlo, izvadila ključ, došla do vrata, i imala šta vidjeti: bila su potpuno razvaljena. Vjerovatno je to bilo djelo nekog lopova. Ušla sam u hodnik i sa strahom upalila svjetlo, ali sve je izgledalo normalno. Zaključila sam da je neko iznenadio obijače, pa nisu obavili posao do kraja.

Legla sam i jedva zaspala. A onda se naglo probudila. Imala sam osjećaj da po meni skače roj buha, a kožu mi grickaju hiljadu buba-švaba. Proklinjala sam Amerikanca-Engleza, sigurna da je ovo njegovo djelo. Kako je, inače, moglo doći do koincidencije da doživim isto što se i njemu desilo, i to istog dana nakon što sam ga upoznala?! Do tada nisam imala takvo iskustvo u gradu gdje sam živjela gotovo jednu deceniju Bilo je, možda, suludo tako razmišljati, ali niko me nije mogao razuvjeriti u to da ovo što mi se dešava nema veze sa njim. Taj čovjek, očito, nije bio od ovog svijeta. Upravljao je nadnaravnim silama, usmjeravajući ih prema drugima. Ili su te sile upravljale njime, a on ih potom slao drugima? To pitanje, međutim, za mene nije imalo nikakve važnosti.

Disala sam ubrzano i dahtala, oblivena znojem koji se mijenjao između nepodnošljivo vrućeg i nepodnošljivo ledenog. Kada sam smogla snage i upalila noćnu svjetiljku kraj kreveta, na krevetu, niti oko njega, nisam primijetila ni jednog "švabu", ni jednu buhu, ni jednu jedinu bubicu. Ipak, više nisam smjela zaspati i jutro sam dočekala sjedeći, zureći u svjetlo noćne lampe. Jer je Englez ispričao kako se buba-švabe boje svjetla.

Odlučila sam da ne prihvatim Engleza kao podstanara, bez obzira što me "spasio" barem u jednom: da osiguram stan i uspijem vratiti novce od popravke komplikovane brave. Moja odluka je, međutim, bila nepotrebna. Dave se nikad više nije javio. Time mi je jednom za svagda dao na znanje da se nisam prevarila: on je imao sva čudovišna svojstva jednog vrača.

 

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]

©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding.

Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com