Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

DVA NAČINA RAZUMIJEVANJA SVIJETA

(Intervju: Olga Tokarczuk)

“Mislim da postoje dva načina razumijevanja svijeta: službeni, kojeg nalazimo u religijama – poput kršćanstva, islama ili nekim drugim; i drugi, koji je, također, tu, samo se nalazi ispod njega. Mislim da se velika književnost bavi tim pitanjima.”

(O. Tokarczuk)

Suvremena poljska književnica Olga Tokarczuk svojom trećom knjigom “Pravijek i druga vremena” (Nakladni Zavod Matice Hrvatske, Zagreb 2001) pojavljuje se u trenutku kad poljsku književnost više ne zanimaju velike teme, poput nacionalnih ili povijesnih, karakteristične za djela Wyslave Szymborske i Czeslawa Milosza. U rukopisu Tokarczukove najviše zapremaju životi malih ljudi, karakteristični upravo za specifično poljsku sredinu. Već je drugo izdanje “Pravijeka” prevedeno i na nizozemski, njemački i francuski, a kasnije i na engleski i talijanski.

Izrazito žensko pismo Olge Tokarczuk govori o rodnim, vjerskim i narodnosnim odnosima, mitu i povijesti, pripovjedajući priče iz susjedstva i iz malih sredina. Vještom psihološkom razradom likova odolijeva zamci da postane ciničnim stvarateljem anti-junaka, iako takvih likova u njenom tekstu uopće ne nedostaje. Kritičari je, zbog toga, a možda i zbog velike popularnosti, često prozivaju da piše laganu literaturu.

Kontrolirajući u potpunosti vlastita izdanja i njihov marketing, kao i ritam pojavljivanja u javnosti, Olga Tokarczuk ne želi postati medijskom zvijezdom, za razliku od nove generacije mladih poljskih književnika. Ovaj intervju je vođen početkom svibnja 2003. u Zagrebu, gdje je gospođa Tokarczuk gostovala na Festivalu Europske kratke priče . Nadam se da će čitatelji uvažiti rješenja u prijevodu, budući da je razgovor vođen na poljsko-hrvatsko-engleskom.

Snovi zauzimaju vrlo važnu ulogu u vašim knjigama. Da li je vaša ideja u tom smislu humanistička, tj. da snovi pripadaju svima i da svi, neovisno o socijalnom ili intelektualnom položaju, imaju jednako pravo na njih?

Ne, moje je objašnjenje vrlo jednostavno snovi su vrsta jezika. Oni su jezik koji ima potpuno različito poimanje od stvarnosti… Kao komentar našeg iskustva, našeg života. Obično se koristimo dvama jezicima: jedan je svjesni, prema onome što vidimo sad, dok snovi mogu biti drukčiji jezik razumijevanja, drugi code. Ja nisam osoba koja bi vjerovala u proročanstva i tako dalje. Nekad jesam vjerovala, ali više ne. Vjerujem u snove kao drukčiji jezik, psihološki jezik imenovanja stvarnosti.

Početkom '80-ih u Varšavi ste studirali psihologiju…

Počela sam 1980. godine, tako da sam na početku studija mogla na djelu vidjeti posljedice državnog udara.

Priča o engleskom filozofu koji u noći državnog udara dolazi u Poljsku da bi dan kasnije održao predavanje odvija se u gradskom okruženju. Da li ta promjena mjesta zbivanja ujedno najavljuje i novi smjer u važem pismu?

Nemam nikakav smjer. I mislim da nemam nikakvih usmjerenja, otvorena sam. Sama sam za sebe, i nemam planova za pisanje.

U toj se priči, također, ironično osvrćete na zapadnjačku predrasudu da je Oswiecim (Auscwitz) jedino vrijedan spomena u Poljskoj?

Ne mislim tako, ali mislim da je Oswiecim jako bitan za poljski osjećaj identiteta, jer je to u prošlosti bilo mjesto velike židovske zajednice. I tako je svugdje u Poljskoj. Naprosto nije moguće odijeliti poljski karakter od židovskog. Doista smo mješavina, samo što nema mnogo ljudi koji će to i priznati - pogotovo poljski nacionalisti!!! Mislim da je vrlo očito da smo mješavina.

Dok službena Poljska naglašava samo katoličku stranu…

To je, znaš, jako čudno, zato što su to naglašavali u doba komunističkog režima, dok se danas o tome niti ne govori toliko, čak niti na službenoj razini. Mislim da je danas naša vlada otvorenija za tu poljsko-židovsku prošlost, tako da danas pokušavamo uspostaviti ravnotežu.

Čini mi se u nekim od prethodnih intervjua, govorili ste kako do “Pravijeka” pokušavate pisati, dok nakon njega, što se onda vidi i u “Domu”, odlučili ste pisati bez obzira na sve, bez ograničenja…

Da, pokušala sam napisati baš takav roman. Ali ne znam zašto je uspio upravo u Poljskoj. Primjerice, nije bio toliko uspješan u Njemačkoj. Ali mislim da je u pitanju poljski senzibilitet, katoličko iskustvo svijeta, otvorenosti, simbolike i mitologije, ne znam točno. U Poljskoj me poznaju po “Pravijeku”, makar ne mislim da je “Pravijek” ujedno i moja najbolja knjiga.

A vaša bi najbolja knjiga onda bila…

Uvijek mislim kako je moja najbolja knjiga ona posljednja. “Ormar“. Zbirka mojih kratkih priča je nešto što mi je oduzelo toliko mnogo energije. Sjećam se da sam vrlo naporno radila na njoj, pokušavajući imenovati, postići nešto, ni sama ne znam što. Ali to ostaje na čitateljima, nije pitanje za mene.

Nakon velikog uspjeha s ”Pravijekom”, bili ste u prilici i poziciji da dajete intervjue, i to ne samo u književnim časopisima... Da li ste iskoristili tu mogućnost???

Uopće ne volim intervjue i pokušavam njihov broj održati na vrlo niskom nivou. Najviše zbog toga što mi se oni čine u potpunosti bespotrebni: da pričam o onome što ću pisati, što mislim o svom pisanju, itd... Mislim da je moje pisanje za mene kao pisca ujedno i moja najbolja referenca. A to su moji romani i moje kratke priče. I vjerujem da, zapravo, i nemam mnogo toga za reći ljudima. Osim o mojim knjigama, ljudi bi ponekad željeli znati i nešto i o meni: o mojem mužu, mojoj djeci, kući, itd. To mi se ne sviđa i pokušavam to izbjegavati.

Naravno, uvijek je teško odvojiti pisca od pripovjedača. Vratimo li se ”Pravijeku”, u kojem pišete o maloj seoskoj zajednici: mislite li da ona, sa svojim specifičnostima, može biti smještena bilo gdje drugdje?

Mislim da takva zajednica može biti smještena samo u Srednjoj Evropi, a ne bilo gdje. Riječ je o iskustvu i senzibilitetu ljudi koji žive u Srednjoj Evropi i mislim da je to razlog zbog kojeg Nijemci, a posebno oni iz zapadnog dijela Njemačke, nisu osjetili taj problem. Problem je također u religijskom jeziku – jer je u ”Pravijeku” riječ o katoličkoj simbolici, koju možda i nisu mogli razumijeti ljudi iz protestantske zajednice.

Da li je ujedno bilo problema s prevođenjem vaše knjige na strane jezike, pogotovo one koji nisu iz slavenske jezične skupine?

To teško mogu procijeniti, budući da govorim samo engleski. No, bilo je vrlo, vrlo čudnih situacija prilikom prevođenja na francuski, tako da su neki dijelovi ”Pravijeka” - kako francuska gramatika zapravo nema srednji rod - u prijevodu potpuno izostavljeni. Isto tako, iz razloga svojstvenih razlikama poljskog u odnosu na engleski i njemački, neke su pojedinosti izbačene. Mislim također da je moj talijanski prijevod preveden s francuskog.

Zajednica koju opisujete vrlo je karakteristično srednjoeuropska i slavenska: sve su obitelji matrijarhalne; dok se u ”Domu” nastavljate igrati riječima ženskog roda koje nemaju varijantu u 'muškom rodu' da li se te slike mogu objasniti i na višoj razini, u smislu da Poljska prolazi kroz vrijeme definiranja svog vlastitog identiteta?

Mislim da je riječ upravo o tome, jer je to naš beskrajni problem, budući da se nalazimo između dvije velike nacije (Njemačke i Rusije). No ipak, ta je pozicija snažna iz druge perspektive, jer govori o ljudima koji su preživjeli u vrlo teškim uvjetima i vremenima. Osjećaj 'naroda', što baš i nije najsretniji termin, ali podrazumijeva tu vrstu identiteta, preživljava. Uvijek smo bili podijeljeni na dva odvojena svijeta, zapadni i istočni.

A što je s poljskom pozicijom između Rusije i Njemačke, budući da ”Pravijek” pokušava pronaći i taj balans...

Ostati će ovako kako je sad, jer mi jesmo tu – između Rusije i Njemačke. Trebamo pronaći ono što je posebno za nas, i mislim da se to vrijeme približava svome kraju.

I da se ništa više značajno neće dogoditi?

Mislim da je teško identificirati problem poljskog identiteta. Za mene to je veliki problem. Sjećam se da je jedna od recenzija za moju knjigu u engleskom časopisu glasila: “ vrlo neobična, i čudna... i vrlo bliska Srednjoj Europi, kao i Gunther Grass “ . I po kritičarevom mišljenju, bio je to nedostatak, dok je za mene to stvarno bilo nešto – postignuće!!!

Zbog čega se ponovo vraćamo k problemu tzv. 'post-istočno-europskog identiteta', u kojem nitko još ne zna ni što je to zapravo 'istočno-europski identitet', a već pokušavaju odrediti njegov post-stadij...

Vjerojatno bi najbolje rješenje tog problema bilo uopće ne razmišljati o našem identitetu, već se samo nastaviti baviti onim što smo radili i do sad. Razmišljanje o identitetu je ponekad bolesno. Zašto se to pitanje mora neprestano ponavljati? Mi smo samo skupina ljudi koji žive na tom mjestu u središnjoj Europi, pokušavamo živjeti na svoj vlastiti način. To zapravo ni nije moje pitanje. Ja samo malo nježnijim jezikom pokušavam opisati ono što se dešava, a ne praviti kratku reklamu o tome što je to poljski identitet. Identitet mene, moje obitelji i mojih predaka je jako složeno i teško pitanje. Moji su roditelji s Istoka stigli u zapadni dio Poljske. Kad su Nijemci stigli do tamo, došlo je do migracije stanovništva, i... mislim da u tom smislu pripadam 'generaciji bez korijena'. Ali što je u tome loše – nemati korijena? Lutali smo uokolo, bilo je to kao beskrajno putovanje svijetom. Zašto ne izmisliti drugi jezik, kao da je iz drugog vremena, preuzet iz druge kulture da opišem to stanje? Ili da ga samo opišem, na vrlo jednostavan način? Bez da izrazimo stav?

Vratimo se likovima iz vaših knjiga... Da li ste u potpunosti izmislili Kummernis, mučenicu iz ”Dom dnevni, dom noćni”, čiju ste legendu uključili u radnju knjige?

Zapravo i ne u cijelosti. Dala sam joj vlastite... boje. Ona je svetica Katoličke crkve, ali ujedno i vrlo zahtjevna za kontekst same Crkve. |ivjela je u Šleskoj, a jako je poznata i u Moravskoj, Češkoj i u Bavarskoj. U samo je jednom dijelu Poljske bila snažnije prisutna. Posegnula sam za njenom legendom jer sam je željela posaditi u drugo okruženje. Jer je porijeklom iz Portugala, portugalska je svetica, tako da sam je malo pomaknula i izmislila njezino porijeklo u Braumowu, u Češkoj i izmislila njezinu priču, baziranu na legendi i nakon svega sam shvatila da je vrlo moćna, jer su me svi pitali upravo za Kummernis. U Poljskoj je to bilo pravo čudo, jer su dva ili tri kazališta pokušala odigrati komad utemeljen na njezinoj životnoj priči. Uzela sam je iz sjene i mraka i pokušala je oživjeti i sada živi. To mi je jako bitno, mislila sam da se mogu nositi s tim, ali u početku nisam bila u potpunosti svjesna, ali sam sada sve opreznija i opreznija... i mislim da je Kummernis vrlo suvremena svetica, njezin život i priča opisuju vrlo ambivalentnu poziciju spolova u suvremenom svijetu, i vrlo tešku poziciju muškaraca i žena. Ne znam kako zapravo taj arhetip funkcionira u baš svakoj situaciji, na način da ne znamo što se zbiva...

Kloska također predstavlja ambivalentnost spolova...

Takvo je moje iskustvo sa ženama u mom životu, kao vrlo snažnim i moćnim ličnostima. Mislim da je i Kloska je također povezana s arhetipom žene povezane s prirodom, mitom. To je iskustvo koje vučem još iz obitelji, a ne samo iskustvo izmišljeno za njen lik.

Čuo sam da je Philip K. Dick vaš najdraži pisac... Kad ste ga otkrili?

Još kao tinejdžerka. Vjerujem u njega.

Da li Vam se više sviđa njegova knjiga ”Sanjaju li androidi električne ovce” ili njezina ekranizacija ”Blade Runner”/ ”Istrebljivač”?

Uvijek knjiga. Stvarno mi se sviđa ”Blade Runner”, ali mislim da je Dickova najbolja knjiga ”Divine Invasion”. Neobična je, jer ga ne doživljavam kao autora koji radi s jezikom, već po osjećajnosti opisivanja svijeta. On je za mene vizionar - kao i Blake, William Blake. Njegove su knjige poput poezije, ne znam kako bih se izrazila. Mislim da je Dick suvremeni William Blake, ponekad se tek jednom u sto godina pojavi takav vizionar, takav pjesnik ili pisac, jako jako rijetko. I sad sam vrlo sretna da je moj sin, kojem je 17 godina, također otkrio Dicka i da smo ostvarili kontinuitet. Dick je vrlo važan mislitelj. Mislim da je i ”Matrix” jednako značajan, jer traži jezik koji povezuje... načine razumijevanja svijeta. Mislim da postoje dva načina razumijevanja svijeta: službeni, kojeg nalazimo u religijama – poput kršćanstva, islama ili nekim drugim; i drugi, koji je, takodjer, tu, samo se nalazi ispod njega. Mislim da se velika književnost bavi tim pitanjima.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]