Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

AMERIČKO PREDUZEĆE

Ne plašim se nikoga, osim Koosa i moje kuće. Mogućnosti da ostanem da sjedim kući bez posla. Koos je moj šef, moj nadređeni. Našao sam privremeni poslić u prehrambenom preduzeću. Pravimo hranu u staklenkama. Ja radim u odjelu za inspekciju.

Sretan sam što sam dobio taj poslić i nastojim ga po svaku cijenu zadržati.

"Mi smo američko preduzeće," rekao je Kos prvoga dana. "Ovdje sve moraš odraditi kako valja."

Trudim se koliko mogu i znam raditi svoj posao, ali mi Koos ne vjeruje. Ja nadgledam proizvodnju. Koos nadgleda mene. Uvijek je ljut na mene, a ja ne znam zašto.

"Šta si to uradio?"

"Trzni se malo! Danas je trinaesti, a ti si zapisao da je četrnaesti."

"Popraviću."

Zaista, pokušavam sve odraditi kako valja, ali uvijek mi pronađe neku greščicu.

"Zašto si zakasnio," pita me on.

"Došao sam na vrijeme." Pogledao je na ručni sat.

"Zakasnio si dvije minute."

"Nastojim da budem tačan."

Već imam vekericu, ali sam kupio još jednu. Obje ih navijam iz straha da ću prespavati. Uvijek nastojim na poslu biti par minuta prije njega.

Koos je ušao, nije me pozdravio, sjeo je za radni sto i uključio radio. Vijesti u sedam. U cjelosti su posvećene ratu. Samo što nije počeo. Plašim se i rata, rata u golfskom zaljevu.

Počinje da provjerava radne liste, prvo papire koje sam ja ispunio. Lično ih provjeravam po nekoliko puta prije nego što to on uradi. Ipak znam da će na koncu nešto pronaći. Ljutito se okrenuo prema meni.

"Ovo je nedopustivo. Ko si ti? Radnik na određeno vrijeme! Moraš dobro slušati, jer mi smo američko preduzeće. Tebi nije dopušteno potpisati se na dnu ovih papira."

"Neću više nikad."

Radio je cijeli dan uključen. Svi očekuju napad. Veliki američki napad. On šakom udara o drugi dlan, i uz osmjeh progovara:

"Uskoro će se desiti žestoki udar." Rat još nije izbio, ali se plašim onoga što bi se moglo desiti.

Petak je, 16. januar. Stavljam na papir pregled dnevnih učinaka.

"Šta ti misliš," pita on.

"Ništa," kažem.

"Mislim na rat," kaže. Pogledam u njegove požutjele zube i ne odgovorim ništa.

"Zar me ne čuješ," upita agresivno.

"Ne razumijem se u te stvari," kažem pomirljivo.

"To ti je glupo. Kakav si mi ti politički prebjeg?!" Ništa ne odgovaram.

"Samo ti čekaj, sve ćeš već shvatiti," reče, vitlajući šakom.

Stojim kraj prozora radionice. Koos stiže u svom velikom crnom američkom autu i izlazi sav ozaren. Ulijeće, uputi se pravo prema radiju i uključuje ga.

Sve sam već čuo kući u šest.

"Počeo je rat, reče, sa uzdignutom pesnicom. "Razumiješ li sad?" Šutim kao riba.

"Svi aerodromi, svi tvoji avioni više ne postoje. Glava ti je rasturena.” Pogledao sam vani. Kišilo je. Na njegovog crnog "amerikanca" padale su krupne kapi kiše.

Koos je sad preokupiran ratom i više nema vremena za moje sitne greške. Radio je cijeli dan uključen. Plašim se tog radija.

Sedam je sati, 19. januara. On ulazi i po običaju uključuje radio.

"Sadam je sve pozvao da atakuju na američke objekte”, kaže spiker. Kos pogleda prvo prema meni, a onda prema njegovom “amerikancu” na parkiralištu. Oblačim bijelo radno odijelo i odlazim na posao.

Pod Koosovom sam prismotrom. Osjećam njegov prodoran pogled na leđima. Ne usuđujem se ostati sâm u skladištu, u radionici ili u kantini. Nastojim ostati u njegovoj blizini. U njegovoj se blizini osjećam bezbjedno. Ne smijem ni pogledati ka “amerikancu”, ali mi pogled sâm leti na tu stranu. Bojim se da ću učiniti nešto pogrešno, bojim se da će nešto pasti, nešto se zapaliti.

Koos je već više od jedne sedmice zauzet zidovima i prozorima. Svakoga dana iznova čisti stakla. Vlažnom krpom briše mrlje, otiske ruku na zidovima radionice. Sve mašine blistaju, radio sija, a i njegov crni “amerikanac” blješti na parkiralištu.

"Sutra možeš ostati kod kuće," kazao je.

"Dolazi nam nekoliko Amerikanaca. Veoma su značajni, dolaze da sve prekontrolišu. Sve." Ne odgovorim ništa, prosto se pokupim i odem kući.

I doma vlada rat. Komšije pričaju o ratu. U samoposluzi svi pričaju o ratu. Svugdje je rat i ne osjećam se bezbjedno.

Koos ništa ne govori, ali već znam da Amerikanci nisu došli. Radio je ugašen i više ne blista. Jučerašnja je kiša opet uprljala sve prozore i "amerikanac" sad kao kakva pokisla, ranjena ptica stoji na parkiralištu.

Skoro je deset sati i ja sam kao i obično na poslu kad se vrata otvoriše. U kancelariju uđoše četiri krupna muškarca. Četiri visoka muškarca. Kos ih nije ni primjetio. Najkrupniji se muškarac uputi ravno prema meni.

" Good moning, " reče. Koos se uplašeno trgnu iz drijemeža.

"Amerikanci", izdera se na mene.

Amerikanci i ja. Iznenada se nađosmo licem u lice. Koos mi očima pokaza da izađem, ali ga nisam poslušao. On položi papire pred velikog Amerikanca na radni sto. Ovaj ih ni ne pogleda. Pogledao je prvo ka radionici, a onda prema meni.

Koos je ljut. Veoma ljut. Očima mi je ponovo dao znak da izađem, ali ga nisam šljivio ni jedan posto.

Amerikanac je obišao odjeljenje. Na Koosovom su radnom stolu ležale novine, Het Algemeen Dagblad. * Naslov je glasio: 'Najveći američki napad.'

"What is your judgement about it," ** upitao me je Amerikanac. Nisam ga odmah razumio. Samo sam ga pogledao, prvo u njegovu crvenu i žutu kravatu a onda pravo u njegove mirne i strpljive oči. Imao sam spreman odgovor, ali se nešto dimilo na parkiralištu. Gdje ima dima, ima i vatre. Gdje ima vatre, ima i “amerikanca”, pomislih.

Svi su pogledali napolje, samo je Koos piljio u mene.

S holandskog preveo : Goran Sarić

* Algemeen Dagblad – holandske dnevne novine, pri. prev

** What is your judgement about it – ‘Šta ti misliš o ovome (engl.), prim. prev.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]