| Diwan 11 - 12 |
SINTAGMA
Pronalazi li u rječniku usamljenik
odgovarajuće figure? Svijet se ne
sadrži u vrhovima prstiju. Drveće koje
se umiruje u mrazu ne pušta nikakav
zvuk. Tek kasnije dolazi ptica na granu.
Prolaznici navlače rukavice: u pozadini
se okreću točkovi vodenice. Voda se
preliva preko čaša i bokala, pokretni
trag, uznemireni život: ona se ne može
sakupiti. Stranice se prelistavaju sve
brže i brže, crni dlanovi od paginacije.
Prazan prostor na polici. Usredsređenost:
što se može izvući iz tišine? I koja će
sintagma uokviriti prošlo i ono što će proći.
UDES
Iz potpune, duboke praznine: stvari ne
odgovaraju na poziv. Nijemi film
na televiziji, iskrzani krajevi i
svijetlo koje ne zna gdje mu je izvor.
Prorijeđena tišina, bez simbola, bez
slutnje koje su prirođene svakom prizoru.
Na svijetu, svega ima previše. Tako
misli onaj koji život prepušta udesu.
Kakva je još to veza koja se održava
sa riječima? Šturi su predjeli, stijene
su negostoljubive za noge posmatrača.
U daljini, brod je posljednja tačka
na horizontu. Uskoro će i nju prekriti
oblaci. Iz ruke ispada dragi pergament.
NALIK CRTAMA
Kada se okreneš: što vidiš? Pitanje bez
odgovora je svaka poruka upućena sa emocijom.
Na ruševinama starog grada tvoj je korak
slutnja i priziv, ali vrijeme se ne može
otrgnuti iz tih oblika. I poslijepodne
postaje još jedan od načina da se započne
šetnja koja je sricanje tišine i u koju sonet
staje. Kao vino u zemljanu posudu. Dok se
svijetlo polako gubi, bršljani još brže
izrastaju: podsjećaju da nijedna molitva
ne može biti zakašnjela. Pokraj mora, pismo
biva nalik crtama: prilagođavanje riječima.
Pijesak se rasipa, pijesak se skuplja. Sve se
sprema za talas, a opet niko se ne povlači.
MASKA
Obrazina sa obje strane. Možda commendatore ,
šapće se u prvim redovima. Na ulazu
nema gužve, razvodnik se osjeća suvišnim.
U smirenim rukama skarlet se polako
pretvara u ugravirani potpis. Sve postaje
lako kao kada slikar odustaje od svog
rada. Nekoliko oštrih poteza i gotovo je. Iz
zoološkog vrta djeca izlaze nasmijana.
Sladoled se topi, ne više centar pažnje.
Samo izdaleka može doći pjesma, podsjećanje.
I ona se uklapa, bez obzira na strančev
glas. Ogrtač dotiče zemlju, dok su
koraci sve teži: ova maska se ne može
skinuti. I što sada metafora prekoračuje?
©Copyright
Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com