Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

MOST NA KRAJU SVIJETA

(subjektivni krimić o humanom preseljenju)

"Dobar dan!" rekao sam kada sam došao do njih.

Stariji među njima, čiča od nekih sedamdesetak godina, odjeven u izblijedjelu odjeću, prepunu nevješto zašivenih zakrpa, s nerazumijevanjem je i polutvorenih usta gledao u onoga drugoga, ispijenog čovjeka od nekih pedeset, šezdeset godina.

"Dobar dan!" rekao je taj i bojažljivo i sa strahom mi pružio ruku. Izgledali su mi jadno obojica, i jednostavno nisam imao snage ne pružiti mu ruku, mada sam se tog čina užasavao smatrajući ga strahovito neiskrenim i izvještačenim. Na njegovom licu se vidjelo veliko olakšanje. Onaj drugi je i dalje s nerazumijevanjem gledao u nas. Nekada, a to baš i nije bilo rijetko, kada sam razmišljao o sličnom susretu, koji smo mi iz Bosne iščekivali poput Sudnjeg dana, priželjkivao sam da je vlasnik kuće neki arogantan tip, koji će me jednostavno natjerati da budem agresivan. Međutim, nisam bio te sreće: svi ranije pripremljeni argumenti pali su odmah u vodu.

"Ja sam Milan," rekao mi je pošto smo se rukovali.

"Filip," rekao sam.

Zatim je onom drugom, koji je objema rukama grčevito stiskao plavu omotnicu, prepunu nekakvih papira ili slika, nešto gestikulirao rukama. Ovaj je klimao glavom. Tek sam tada shvatio: čovjek je bio gluhonijem.

"On je Drago Rajić, vlasnik... što je živio prije u toj kući," rekao je u nedoumici.

"On je gluhonijem."

"'Ajde, uđite u kuću!" rekao sam im i krenuo ispred njih.

Kad smo stigli do ulaza, Drago je zastao i objašnjavao nešto onom drugom, gledajući prema krovu. Ovaj ga nije odmah shvatio, ali jest moj otac. Odgovorio mu je nešto rukama, a licem gluhonijemog starca raširio se osmijeh. Milan je bio iznenađen. Gledao je s poštovanjem u moga oca, dok meni to nimalo nije bilo čudno: u Bosni, u selu gdje smo živjeli, prvi susjed nam je bio gluhonijemi čovjek, očev vršnjak, kojega su svi u selu zvali Švabo. Otac i on su zajedno odrastali, tako da je otac bez problema komunicirao s njim. Čak sam i ja znao poneku “riječ”. Taj je Švabo ubijen pet-šest mjeseci nakon što je počeo rat. Kada su Srbi prvi put ušli u selo, jedini on nije htio nikamo od kuće. Uspjeli smo se vratiti u selo nakon par dana. Sve je bilo zapaljeno i porušeno. Našli smo Švabu mrtvoga pored košnica s pčelama, koje su mu bile najvažnija stvar u životu. Većina košnica je bila porazbijana ili bačena negdje u stranu. Po njegovom tijelu su lizali bezbrojni mravi: izdaljega je izgledalo kao da je prekriven laganim, crnim, čipkastim pokrovom. Poslije smo vidjeli da mu je netko cijelo tijelo posuo šećerom, valjda da privuku mrave.

O tom bizarnom događaju odavno nisam razmišljao. Sve do ovoga dana, jer mi je odjedanput palo napamet da je i ovaj gluhonijemi čovjek držao pčele. Košnice, od kojih je preostalo samo nešto polutrulih dasaka. Nalazile su se u vrtu iza kuće, a mi taj vrt uopće nismo koristili, jer je cio bila zarastao u korov i šiblje. Otac i Drago su “razgovarali” o pčelama. Tu “riječ” sam i ja znao: otac je s dva prsta brzo prelazio preko nadlanice. Sjetio sam se da mi je jednom davno pričao, i tu priču mi je ispričao samo tada, kako gluhonijemi ljudi vole pčele, jer da jedino od svega mogu čuti grmljavinu i ono monotono, hipnotičko zujanje roja pčela. Tada mu nisam povjerovao, ali gledajući Dragu kako zaneseno nešto objašnjava ocu, smio sam se zakleti da tu nešto ima.

"Pita smije li otići vidjet košnice?" rekao mi je otac.

"'Ko mu brani" rekao sam.

Otac je ustao sa svoje stolice, spustio deku na nju, klimnuo glavom gluhonijemome i krenuo ispred njega. Ovaj je, prije nego što je krenuo za njim, dao onu svoju kovertu Milanu, koji ju je stavio u unutarnji džep teške maslinaste bunde s umjetnim krznom oko kragne.

"Jeste li i vi odavde?" pitao sam ga.

Sofija je, valjda umirena, nestala negdje u kući, i čulo se kako klapa nekim posuđem.

"Jesam," rekao je.

"Gdje vam je kuća? Je li čitava?"

"Nije," rekao je i pokazao prstom na onu zaraslu ruševinu, koja se nalazila odmah lijevo uz moju kuću .

"Pričali su mi da je sve 'vako," rekao je i još jednom pokazao prstom prema ruševini.

"Kad je bilo ono..." zbunjeno je zastao i nakratko pogledao u mene...

"... ono povlačenje, pričao mi jedan čovjek iz sela što se kasnije povukao, da je prva planula u selu. Šta ćete, mi njima, oni nama, niđe kraja, a sve po sirotinji. Ali, eto, opet se čovjek nekako nadao da taj nije možda dobro vidio. Znaš kako je: sve se čovjek nada dok ne vidi vlastitim očima. A vaša, tamo... Vi ste iz Bosne?"

"Cijelo je selo zapaljeno," rekao sam, na što je Milan, pomalo u nedoumici, gledao oko sebe.

"Uđite u kuću," rekao sam mu.

"Pa... možda poslje," rekao je neodlučno.

"Ako biste mi mogli posuditi lopatu, nešto bi pogled'o tamo," rekao je i pokazao prema ruševini.

Klimnuo sam glavom i otišao mu donijeti veliku lopatu za snijeg, koja je cijelu godinu stajala prislonjena uza zid kuće. Stajala je tu nedirnuta još od prošle zime.

Nisam odmah ušao u kuću, najprije sam jedno vrijeme gledao za Milanom: nekim je umornim i sitnim koracima otišao prema onome što mu je ostalo od kuće. Vrijeme je bilo tmurno, nebo je bilo prekriveno olovnim, sivim oblacima, a zrak je bio čist i hladan i jasno se čuo svaki zvuk grebanja lopate o oštri šut. Bila je prva polovica studenoga i zrak je mirisao na prvi snijeg. Još ujutro sam imao taj osjećaj, koji me rijetko varao, i ponekad sam razmišljao otkuda to dolazi: jedino čega sam se mogao sjetiti bilo je to da jednostavno imam osjećaj da hladnoća dolazi odnekle iz visine. Milan je nastavio rovati po ruševini, potpuno nesvjestan da ga promatram, a ja sam nakon par minuta otišao iza kuće vidjeti što rade otac i Drago. I njih su dvojica, na isti način kao i Milan – kao da na svijetu ne postoji ništa drugo – čeprkali nešto oko hrpe poluistrulih košnica, koja je i iz te udaljenosti – od nekih dvadesetak metara – nepodnošljivo zaudarala na opori zadah istruloga drva. Podsjećali su me pomalo na djecu zanesenu oko nečega: kao da uzaludno pokušavaju sastaviti razbijenu čašu prije nego što im se vrate roditelji. Samo je ovdje sve djelovalo neusporedivo teže i mučnije: činilo mi se da su obojica duboko svjesni koliko je njihov posao uzaludan i nepotreban, ali kao da su očekivali neko čudo, koje, naravno, nikada neće doći.

Kada sam ulazio u kuću, vjetar je već počeo nanositi poneku pahulju.

"Tražio te nešto šef. Rekao je da navratiš u postaju," rekla mi je Sofija kada sam ušao.

"Maloprije je zvao."

"Što hoće, je li rekao?"

"Nije. Jedino je rekao da nije toliko hitno, al' bi trebao biti tamo do četiri sata. Sada je pola jedan."

"Dobro," rekao sam i sjeo na drvenu stolicu s naslonjačem, koja se nalazila odmah uz peć, a na kojoj je obično sjedio otac.

"Kada će Mirko iz škole?"

"Nema njega sve do iza dva. Imaju danas neku priredbu, ne znam ti ni ja šta..."

"Nastavi kavu, pa ću ih pozvati kada bude gotova. Počeo je i snijeg pomalo."

Klimnula je glavom i otišla do prastare vitrine, koja više nije ličila ni na što, i uzela posudu za vodu. Tu vitrinu smo našli vani, uz sami zid kuće, netko ju je valjda ponio, a onda shvatio da ne vrijedi ništa. Tako ju je valjda i ostavio tu. Sastavljao sam je doslovce od dijelova. Tvrdi i glatki lak se nadigao od vlage i ljuštio se u uskim dugim trakama. Svuda po vitrini su bile nalijepljene raznorazne naljepnice, kojima smo pokušavali spriječiti da se odvojeni lak proširi dalje. Bilo je tu sličica nogometaša, nekih likova iz crtića koji su dolazili sa žvakama, pjevača, rock grupa...

"Bojala sam se da nešto ne napraviš," rekla je. Izgledala je potpuno mirno.

"Bilo bi mi žao onih ljudi."

"Nismo mi te sreće," rekao sam ironično.

"Zašto?" pitala me začuđeno.

"Od onolikih četnika koje bi čovjek s merakom poslao u pičku maternu, nama zapadne ovakav, k'o ovaj bjednik u vrtu."

"Šta 'š mu jadnom!"

"Ništa," rekao sam.

"Šta ću mu..."

Ustao sam i otišao do jedne od triju soba na prvom katu, koju smo jako rijetko koristili. Kada smo stigli tu, u toj sobi se nalazio prevrnut hladnjak prepun pokvarene hrane, i cijela je soba strahovito zaudarala. Čini mi se da nikada u životu nisam osjetio nepodnošljiviji zadah nego tada, a neki neugodan zadah mogao se osjetiti i sada, bez obzira što smo sobu zračili danima: izgledalo je da se taj smrad tada uvukao u sve, u zidove, u grube, pomalo natrule podove, u isprane suknene ponjave koje su bile prostrte u križ s kraja na kraj prostorije... U toj sobi se nalazio jedino metalni vojnički krevet na kat, koji sam donio iz napuštene vojarne u blizini, i nekoliko jutenih vreća u koje su bile natrpane neke naše stvari koje smo rijetko koristili, kao i stvari koje smo zatekli u kući: odjeća, nešto posuđa, razbijene minijaturne gusle, čiji je vrat završavao s izrezbarenom orlovom glavom, koje su očito služile kao ukras. Zatim nekoliko ikonica, od kojih su neke bile razbijene, i nešto od onih sitnica koje samo vlasniku znače mnogo, dok su bilo kome drugom potpuno bezvrijedne. Naprimjer, ružna i nevješto izrađena maketa dečanskoga manastira, postavljena na ogromno smeđe, plastično postolje, čija je hrapava vanjska površina predstavljala nevještu imitaciju kamenoga zida. Mali dvokrilni prozor, obojen u svjetloplavu boju, koji još uvijek nije bio ostakljen, nego je preko njega bio navučen debeli najlon, gledao je prema vrtu u kojem su moj otac i Drago i dalje marljivo raskopavali istrulo groblje košnica. Padao je krupni, mokri snijeg laptavac, koji se već počeo hvatati po sumornim, crno-sivim granama šljiva. Krupne pahulje su padale po najlonu, lijepile se za njega i za kratko se vrijeme ništa ne bi vidjelo. Tada bi samo blago rukom udario po najlonu, snijeg bi spao i mogao bih jedno vrijeme promatrati vani. Ponovio sam to nekoliko puta, pomalo me zabavljala i otupljivala ta igra. Na kraju sam se vratio natrag u dnevnu sobu. Sofija je redala šalice po stolu i ja sam izišao vani pozvati goste unutra. Prvo sam pozvao Milana, koji je, čini mi se, već bio završio sve što je planirao, jer je ponio sa sobom i onu lopatu i vratio mi je. Snijeg mu se zalijepio po odjeći i kosi, a u rukama je nosio neke stvari. Nisam odmah mogao vidjeti o čemu se radi. Drago i otac su došli pet minuta kasnije, žustro “raspravljajući” o pčelama.

"Kaže da je imao sedamdeset košnica," rekao je otac.

"Je li to puno?" pitao sam reda radi, mada sam po njegovom glasu, punom divljenja, mogao zaključiti da jest.

"Jašta je, Švabo je one godine pred rat, kad je ono na vlasti bio Ante Marković, im'o pedeset košnica. A te ih je godine im'o najviše."

Milan je bio zamišljen: gledao je u ploču stola i nervozno prebacivao po rukama one stvari što ih je donio s ruševine. Tek tada sam vidio da se radi o nekim papirima i slikama, iskrivljenim i požutjelim od vlage. Vidio je da gledam u njegove ruke, te je izdvojio i stavio na stol ispred sebe dvije fotografije čiji se požutjeli papir razdvajao na listiće. Mada se vidjelo da se na slici nalazi vojnik, njegovo lice je bilo potpuno neprepoznatljivo: puno bijelih točkica koje su nastale uslijed vlage. To su bile one kič slike iz bivše JNA: na gotove predloške, u sredinu bi se ubacila ovalna ili okrugla slika vojnika. Na prvoj je predložak bio smiješni i prešareni tenk, mada se to na fotografijama nije moglo baš najbolje vidjeti. Boje su na njima bile skoro potpuno izblijedjele, ali sam od ranije vidio bezbroj sličnih fotografija u kojima su se samo smjenjivala lica unutar smiješne kič-koreografije, koja je više pristajala licitarskim srcima negoli gotovo pa standardnim vojničkim slikama. Na drugoj se vojnik nalazio okružen graničnim kamenovima na kojima je odozgo prema dolje bilo ispisano SFRJ. Na ovoj je lik vojnika bio smješten unutar ovalnog okvira, oivičena kičasto izvijenim, stiliziranim maslinovim grančicama.

"Vaš sin?" pitao sam.

Drago je nekim ukočenim pogledom gledao prema Milanu, i tek kada sam vidio taj ukočeni, vlažni teleći pogled, sve mi je odjednom postalo jasno.

"Samo sam njega imao od muških," rekao je i zašutio, a zatim nekim sporim pokretima izvadio cigarete i zapalio.

"Imam još tri kćeri, sve su udate: jedna je u Beogradu, a dvije u Novom Sadu," rekao je i uzeo iz Sofijine ruke čašu s nalivenim konjakom.

"Je li ti sin poginuo u ovom ratu?" pitao sam.

Klimnuo je potvrdno glavom, a zatim otpio kratki gutljaj konjaka.

"Skroz pred kraj. Jedno se vrijeme krio kod sestara, al' ga onda našlo i vratilo na front."

"A žena, je li ti žena živa?" pitala je Sofija. Pitala je to na neki grozničav način i isuviše naglo, tako da je vjerojatno svima bilo jasno da je s ovim pitanjem samo željela promijeniti temu.

"Jest. Kod kćeri je u Novom Sadu. Bude malo tamo, malo u Modriči, đe smo sada smješteni. Odletim i ja ponekad tamo, al' mi nekako sve... Nije to za mene u ovim godinama. Žena bi se nekako i navikla, ali ja nikako."

"A Drago?" rekao sam i pokazao na gluhonijemog čovjeka, koji je i dalje nekim izgubljenim pogledom gledao prema Milanu. Vjerojatno je prema Milanovom izrazu lica pretpostavljao da se još uvijek priča o njegovu poginulom sinu.

"On ima sina, žena mu je umrla nekako pred rat," rekao je, a zatim objašnjavao Dragi pokretima ruku o čemu priča.

Ovaj je nešto tražio od njega. Milan mu je iz unutarnjeg džepa bunde dao onu plavu kovertu te pokupio sa stola one dvije sinovljeve fotografije i spremio ih u isti džep. Drago je cijeli sadržaj koverte istresao na stol pred sebe i dugo nešto tražio. Na kraju mi je dodao dvije fotografije, obje jako dobro očuvane. Na prvoj, mnogo starijoj crno-bijeloj fotografiji, nalazio se mladić čiju je dob bilo jako teško odrediti, jer je fotografija bila do neukusa retuširana. Sve crte lica su bile oštro naglašene jasnim i pravilnim linijama u tušu. Fotografija je bila potpuno požutjela i izgledala je kao obojena u sepiju.

"To mu je sin, nema više djece osim njega," rekao je Milan.

Druga fotografija je bila mnogo novija. Radilo se o mutnom polaroid snimku na kojem se uopće nisu mogle jasno raspoznati crte lica. Jedva se mogla uočiti sličnost s osobom s prve fotografije, i to upravo zbog toga što je snimak bio mutan i zato što je fotografija snimana s veće udaljenosti. Sličnost se tek mogla uočiti po nekim jako markantnim detaljima: prvenstveno po jako izraženoj asimetričnosti donjeg dijela lica i oštrom, malo zakrivljenom nosu. Na ovom je snimku Dragin sin stajao naslonjen na jedan od onih ogromnih američkih automobila kričavo žute boje, čiji se, iako ogroman, kromirani znak koji se nalazio odmah pored njegove ruke nije mogao raspoznati, jer je bio zamućen do neprepoznatljivosti. Složio sam obje fotografije jednu na drugu i dao ih Sofiji.

"Eto vidite, što je čovjek: nosi te slike sa sobom gdje god hoda, a taj ga je sin ostavio k'o bijesna psa. Godinu dana mu se nije javio ni da je živ, a kamoli da je došao vidjeti kako je. Nije Drago znao ni da je otišao u Ameriku, dok mu nije poslao tu sliku," rekao je Milan glasom punim neke gorčine i pomalo prebrzo.

"Gdje živite? U Modriči?"

"Jest. Ima tamo kod Modriče, u nekom selu, škola. Tuj nas smjestilo: kao biva privremeno. Napravilo nam jedno kupatilo na nas trideset. Šta ćete! Opet... Ma dobro je i to kad čovjek nema đe."

"A obojica ste tu?"

"Jesmo. Pomažemo se kol'ko možemo. Ima Drago desetak košnica, pa zajedno oko toga deveramo."

Sofija je pregledala slike i vratila ih Dragi, koji ih je skupa s onim papirima spremio u kovertu, a zatim sve skupa ubacio u unutarnji džep. Tada se izvana začuo jedan kratki rafal iz kalašnjikova, a odmah zatim dva duža. Svi smo zanijemili. Čulo se sasvim jasno kako kuca sat, kao i šuškanje najlona koje je dopiralo iz susjedne sobe. Sve me neodoljivo podsjetilo na vrijeme neposredno prije rata, na onu mučnu atmosferu iščekivanja nakon što bi jezivu noćnu tišinu razbio pucanj ili rafal, i čini mi se da nema ništa mučnije nego u sličnoj atmosferi iščekivati sljedeći pucanj. Nekoliko trenutaka, nakon što su se začuli rafali, čula se neka vika i kuknjava.

"Sjedite tu, ne idite nikamo, odoh ja vidjet o čemu se radi," rekao sam, zgrabio kaput koji sam navukao na sebe u hodu, i izišao vani.

Snijeg je i dalje padao nesmanjenom žestinom. Vidio sam nejasno pedesetak metara dalje nekoliko manjih skupina ljudi. Dolazili su s obje strane i kretali se prema putu, koji je išao kroz sredinu sela cijelom njegovom dužinom. Negdje iza mojih leđa začula se sirena policijskih kola. Došao sam do puta i zastao. Zvuk sirene je svakim trenom postajao jači. Ubrzo je policijski golf prošao pored mene. Pogledao sam niz put: dvadesetak metara dalje od mene troje je ljudi stajalo neodlučno na putu, gledajući prema meni. Otišao sam do njih. Sve troje, dvojica muškaraca i jedna žena, bili su starije osobe. Nisam nijedno od njih poznavao: pretpostavljao sam da se radi o Srbima.

"Šta se dogodilo?" pitao sam ih.

"Ne znamo ni mi," rekao je jedan od muškaraca, nepovjerljivo me gledajući.

"Ja sam iz policije."

"Neko je pucao dole na naše, na ovaj... Srbe. Nama je javljeno da iđemo prema putu i da tuj čekamo ostale i policiju da nas otprati do autobusa."

Prema nama je išlo desetak osoba. Na putu su se pojavila još jedna policijska kola, ali ova nisu imala upaljenu rotaciju. Prošla su pokraj nas i nestala dalje u selu. Sačekao sam prve od novopridošlih i upitao ih što se dogodilo. I njima sam rekao da sam iz policije.

"Pucao 'vamo neki čovjek iz puške, kad je Savo Jelenić krenuo prema svojoj kući."

"Je li itko stradao?"

"Nije, pucao mu je prvo poviš' glave, a onda posl'je pored njega. Reklo nam sad da iđemo polako glavnim putem prema autobusu, a da će nas brzo stić' policija i ispratit nas do tamo."

Vratio sam se u kuću. Svi su napeto gledali u mene kad sam ušao.

"Pucala neka budala 'vamo u selu. Nije niko strad'o, al valjda se odlučilo da idete prema autobusu."

Milan je objašnjavao Dragi o čemu se radi, a ovaj je samo brzo klimao glavom da razumije. Zatim je on nešto “govorio” Milanu, ali je ovaj uporno odbijao. Odmah sam znao o čemu se radi, pošto je Drago neprestano pritom pogledavao prema meni: pretpostavljao sam da ga nagovara da mene nešto pita.

"Reci slobodno što hoće," rekao sam Milanu, pokazujući prema Dragi.

"Pita..." započeo je i zastao.

"Kada može opet doć'?" rekao sam ja.

"Jest," rekao je.

"Reci mu da more doć' kad god hoće. I reci mu još da ovamo u sobi ima nekih njegovih stvari, neke sitnice, sve je u vrećama. Sve njegovo, što smo zatekli u kući kad smo došli, u tim je vrećama."

Drago je sa strahom gledao u nas dvojicu dok smo razgovarali, a kada mu je Milan objasnio što sam rekao, ovaj mi je prišao i pružio mi ruku. Ruka mu je bila mlitava i vlažna. Vani bi se svako malo začuo poneki povik.

"Moramo ić'," rekao je Milan.

Izišao sam za njima vani i dopratio ih do puta na kojem se već stvorila poduža kolona, koja se polako kretala prema izlazu iz sela. Stotinjak metara dalje, pokraj porušene željezničke postaje, čekali su ih autobusi. Ispred i iza kolone išlo je po jedno policijsko vozilo. Oba su imala upaljeno rotacijsko svijetlo i sirenu. Pozdravio sam Milana i Dragu i vratio se pred kuću. Promatrao sam odatle šarenu i jadnu kolonu koja je sporo gacala blatnjavim putom. Poneki od njih su nosili plastične vrećice u ruci ili poneku sitnicu, koju su valjda pokupili u kućama. I sâm sam ispraćao slične kolone, u jednoj sam i sâm bio, i to nikada u životu neću zaboraviti: osjećao sam se bespomoćno kao posljednji bijednik na zemlji, nosio dijete koje je mirno i bezbrižno spavalo u mom naručju, dok je iza nas nebo gorjelo od odsjaja prvih zapaljenih kuća u selu.

Ostao sam tu sve dok kolona nije nestala u olovnoj sumaglici, sve dotle dok se kroz taj mutni pokrov nije nazirala samo svjetlost od rotacija posljednjeg policijskog vozila. Otac je već sjedio vani na svojoj stolici, umotan do vrata u deku iz koje su mu, po običaju, virile samo u ruke. U njima je držao cigaretu i šalicu u kojoj je bila kava. Nešto kasnije je nakratko izišla i Sofija. Gledala je nekim turobnim pogledom prema koloni, a zatim se bez riječi vratila u kuću.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]