Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

SVIJET MEĐU OČNIM KAPCIMA

"Jesam li lijepa, reci!?" Pogled je bio podignut prema meni. Samo je intonacija bila retorički upitna. Iz raskošne kose širio se miris mliječnih zrna mladog kukuruza i pred oči dovodio presijavanje onih svilenih kićanki što krase zelene klipove. Magija julske žege izvukla je iz svega svaku volju za promjenom; ni treptaj brezovog lišća, ni drhtaj tananih vlati visokog kovilja.

"Lijepa si. Svakako jedna od najljepših skica za budući leš u čitavom gradu.", odgovorih veoma razgovjetno i veoma lijeno.

***

Turoban dan. Kiša lije kao zaboravljena. Bezmilosno niski oblaci, bez obrisa (kako sada razumjeti o čemu govori ona engleska poslovica koja kaže da i najcrnji oblak ima svjetle rubove!?), rasplinuti u mrlju mutne, prljave magle, sasvim su izbrisali i samo sjećanje na uobičajeno prisutni horizont. Kao ideju a ne samo kao podatak iz našeg života.

Horizont? Čak i kao zagonetka, ta riječ me sada ostavlja ravnodušno zbunjenim. Na nešto me podsjeća, ali kako to nešto izgleda, šta ga sačinjava, kako se otvara i kako se zatvara, kako se, to što je horizont, do nedavno pojavljivalo, i kako je, u ovoj kiši što poliva zaboravom svijet i misli o svijetu, iščezlo, to nisam znao, niti me je mnogo brinulo što ne znam.

Izgleda mi samo da je ovaj dan neko finale, da je završna faza nečega što se u njemu odavno pripremalo. I što je sada ispunjeno. U svijest mi navire onaj dijalog. Sve mi se razjašnjava. Ovaj kišni dan je prosto poslednji stadijum raspadanja horizonta. Skica prerasla u finalnu sliku. Trup, mrtvo tijelo, kadaver savršenog ljetnog dana, eto šta je svaki od sumornih jesenjih dana sa horizontom potonulim pod kiše bez kraja.

***

Ne znam jeste li primijetili koliko je horizont bitan kao element našeg raspoloženja!? Našeg odnosa prema drugima, prema nama samima, prema svemu sa čime uspostavljamo neki odnos.

U toku mog prvog boravka s onu stranu Okeana, zapazio sam da mi najviše nedostaje upravo ona poznata, a rekao bi čovjek, tako nebitna linija horizontal, sa kojom sam se i bez svog znanja, zapravo bio sasvim srodio. Utvrdio sam da čovjek lako može postati, tačnije, da čovjek neizbježno postaje, zavisnik od poznatog horizonta. Sve u njemu je uznemireno, napeto, i on uzalud pokušava da tu nejasnu potrebu umiri pićem, duhanom, vožnjom auta, izletom u planinu, ili na bilo koji drugi način. Ne boje, ne mirisi, čak ni ljudi koji vam nešto znače, koji su vam bliski, a ostali su tamo, čak ni pomisao na susret sa njima, nego upravo ta linija horizonta jeste temelj naše najčvršće sigurnosti, tema naše najdublje nostalgije.

Ono zbog čega, poslije čitavog svog vijeka provedenog negdje daleko, čovjek čezne da se vrati tamo gdje je proveo prve godine. Kome da se vrati? Već odavno mnogih njemu poznatih ljudi nema, a sa onima koji su ostali više ništa zajedničko ne dijeli, pa će mu oni biti tuđi i daleki!? Sve se promijenilo tamo, za tih 40 ili 50 godina. Sve, osim linije horizontal. Toj konstanti našeg mentalnog iskustva, tom temelju našeg perceptivnog svijeta, liniji horizontal, njoj bi da se vrati svako ko o vraćanju sniva.

Ali, zar se uopšte može, ponovo, poslije decenija, vidjeti isti horizont!? Jer, čak i da nije smijenjeno ništa u horizontu viđenom sa određene tačke, promijenjen je onaj koji gleda horizont. Dijete i starac ne vide isto. Posebno kada je sadašnji starac ono isto dijete iz davnina!

A horizont je, zapravo, sasvim jednostavan optički fenomen. Dvije linije koje to zapravo nisu, i između njih - ništa! I za te dvije linije, koje i nisu linije, i za onim ništa između njih, za time nam vapi duša, jače i trajnije nego i za čim drugim!

Horizont! Dvije linije koje su ništa, i između njih - sve! Čitav naš život, zagledani smo, nekad svjesno, nekada nesvjesno, u to ništa-i-sve, tamo iza horizonta, ostavljajući sve drugo, da bismo kročili u svijet iza svih horizonata.

I tako, u ono vrijeme mog prvog boravka preko Okeana, otkrio sam da postoje bitne razlike u jednoj naizgled toliko suhoparnoj, razlikovanju nepodobnoj pojavi kakva je horizont. A ipak, ne postoje dva ista horizonta! Ne toliko zbog mogućih razlika u vidljivoj (a prividnoj) liniji koju ocrtava zemlja. Na kraju krajeva, linije ravnica koje se na toliko mjesta u svijetu protežu u nedogled, u osnovi su iste i među mnogima od njih ne može čovjek utvrditi nikakvu razliku.

Nebo nije isto! Nema dva ista neba nad našim glavama! U tom čudesnom sklopu, ocrtanom tamo gdje se dotiču ništa zemlje i ništa neba, tamo nam bludi, za tim nam kopni duša, kao krpa aprilskog zadocnjelog snijega. Dok postaje sve manja i iščezava u tihoj plimi mokre crne zemlje.

Nema dva ista horizonta zato što nema dvije jednake bezmjerne praznine. Ni dvije hrpe snijega ne kopne jednako, i zemlja ih ne proguta istom brzinom.

Horizont, onaj procjep između neba i zemlje, ta tanka naprslina koja razdvaja ono što ostaje od svega što dotiče i otiče, gdje se podne i ponoć o prevlasti spore, najznačajnija je granica svijeta, barijera je to neprelazna koja dvoji vrijeme od vječnosti, dolinu pustoši od carstva Gospodnjeg.

Takav kakav se ukazuje našem vidu, stalan, a izložen promjeni jednim jedinim korakom u stranu; pred očima, a nedohvatan, horizont je naša potkrepa u očaju, orijentir sred beskraja, oslonac nad bezdanom.

Dvije tanke linije ocrtane donjim i gornjim očnim kapcima.

***

U salu za predavanja, uleti, kroz otvoren prozor, krupan tvrdokrilac. Opet je bio jedan od onih dana, dan bez horizonata, dan, dovršena studija ljetne skice, slutnja meda dozrela u polje obraslo u maglu i čemerike.

Ispod oka, jedva okrećući glave, studenti su slijedili njegov let. Plahi, krzmajući, kada bi im se primicao, sa uzdahom olakšanja dok se udaljavao. Minutima već nije uspijevao da pogodi prozor kroz koji je uletio. Obnevidio od bjeline zidova, nikako nije mogao da prepozna izgubljeni horizont tamo iza mukle tmuše koja je navirala spolja i u slapovima tankim kao režnjevi prljave svile, cijedila se preko ruba prozora.

Ono što je moglo da se prepozna, nije bila ni aluzija, ni san, ni sjena horizonta.

Ili, u najboljem slučaju mogla je biti tek aluzija na sjenu nekog davnonog sna o horizontu.

Slijedio sam njegov ošamućen let, to njegovo lutanje u potrazi za izgubljenim horizontom, i bi mi žao te potpune amnezije tvrdih zlatastih krila, koj niko nije dolazio u pomoć.

Nisu svi koji skitaju, zalutali! Sinu mi u trenu. I bez najave, u direktnom produžetku prethodne rečenice o Dekartovoj razlici između svijeta res extense i svijeta res cogitansa , upitah auditorijum:

"Po čemu se ova zalutala buba razlikuje od nas? Ne samo nas ovdje, u ovoj prostoriji, nego svih nas, koji god i gdje god bili!?"

Tišina.

"Ona ima šansu," rekoh.

Trebalo je da tu završim predavanje.

***

Prolazim polako, ali bez zaustavljanja. Lebdim, klizim, plutam, ne osjećajući sopstvene noge potpuno utrnule, kao dva stuba puna mravlje kiseline. Trajalo je to dovoljno dugo da vidim da je sve ono što bijaše ona, još tu. Netaknuto, nepromijenjeno. Kao da ni jedna od vlasi njene raskošne kose nije nedostajala, i sve je mirisalo na mlijeko mladog kukuruza i na ono svileno julsko pramenje što sjajnim mlazevima ističe iz klipova, ovitihih sočnim zelenim povojem čvrstih listova. Ni ogrebotine. Kao da ni najtanja linija one nekadašnje prekrasne skice nije bila izbrisana.

Samo je horizont nestao.

Drugi su zastajali. Zaustavili bi se i gledali dugo, onijemili, Poneko bi se nagnuo. Da utisne posljednji cjelov na njeno mirno i kao odsutno, nekuda već otišlo lice. A bilo je savršeno u toj neprikosnovenoj otsutnosti.

Šta se dogodilo sa njenim horizontom? Pomislih. Gdje li uminu, kuda isčeznu njen horizont, ponavljao sam u sebi. Negdje tamo, daleko, iza onog imaginarnog mjesta gdje se dodiruju (i opet: imaginarno, samo imaginarno!) linija najdaljih planina sa samog ruba ovoga svijeta i vječna sfera nebeske bezdani?

Ili, ipak, iznutra, u cerebralnim galaktičkim prostorima svijesti, vartesiusove glandule pinealis, koja dogorijeva i trne, trne. Trne!?

Život je samo košmarnan, grozničav i zaludan napor da se odbrani ona alegorija horizontal, naznačena prostorom između gornjih i donjih očnih kapaka. Očajna borba da se sačuva horizont, pomislih. Ili, možda ipak, makar i sasvim tiho, rekoh!? Jer nekolicina onih što su mi bili najbliži, okrenuše se, gledajući me upitno, bešumnim prijekorom. Iziđoh iz kapele.

Nisam se morao okrenuti da bih zauvijek sačuvao tu sliku zatvorenih očnih kapaka, prekrivenih dugim, kao kukuruznom svilom istkanim gustim trepavicama, što su se slivale kroz još svježe povoje njenih jagodica.

Da li je izgubila svoj horizont, zauvijek? Ili ga je, zauvijek, sačuvala?

***

Zlatni tvrdokrilac konačno nađe put. Izleti i išeznu u onoj mutnoj neodredivosti kišnog nečega li, ničega li!? Utonu u ono što je trebalo da bude dan, a što je bilo samo mutni grumen u glib zamiješanih sjena, kao ugušena svjetlost koja nije više imala, ni izvor, ni odsjaj, ni konture.

Zatvorih prozor.

Okviri se sklopiše, kao kada se spoje donji gornji očni kapci, tiho, i neopozivo.

"Upravo ste bili svjedoci trenutka u kom res extensa prelazi u res cogitans .

I tu sam završio predavanje.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]