Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

TRAGANJE NESIMA TAHIROVIĆA

Nesim Tahirović je ekspanzivan. S nabreklom reljefnom dubinom, koja je središnja točka stvaralačkog duha, traži kozmos u čovjeku i čovjeka u kozmosu. Tahirović povezuje globalno s univerzalnim, izliva se na lice kozmosa kao što se ljubavnik izliva u ženu. Tahirović je potentan u svojoj vjeri/umjetnosti.

Zajedničko traganje, koje nam omogućava likovna umjetnost Nesima Tahirovića, otpočne kada gledatelj uđe u sliku na putu koji određuje stvaraočeva ekspanzivna sloboda. Ekspanzivnost slobodnog, stvaralačkog duha je lijepa u nezaustavljivoj potrebi: biti čujan. Jeste, čujan. Tahirovićeva slika ne svjedoči samo o stvaralačkoj buci vremena, u kojoj ju je dovršio, nego i o unutarnjoj buci onog vremena kad slika stoji preda mnom - posmatračem. Tahirovićeva slika donosi harmonične ritmove zemlje koju ne poznajemo, zemlje koja je u nama samima, koju nikad sasvim ne nalazimo.

Slika Nesima Tahirovića metalnom oštrinom urezuje se u mene. Prirodne, meke drvene linije "ukovane" u metal, dotiču se neizrecivog, jer su suprotnost buci. Postaju prostor intime, središte refleksije.

Tahirović slikom stupa u dijalog između zemaljske buke i nebeske tišine, kao potencijalnog prostora. U tome je ekspanzivan. U tome je skspanzivnost lijepa. Tahirović odmiče maske zemaljskog pretvaranja. Iskrenom ljudskošću poseže u tišini skromnog čovjekovog očekivanja.

Umjetničko ime na slovenskom jeziku skriva "Ne!" i "Si!". Skriva i "M", kao minljivost /prolaznost. Tahirovićeva likovnost potvrđuje prolaznost. U svojoj iskrenosti neće ništa da prikrije. Prisustvom prolaznosti drži gledatelja ukorak s ritmom slike na putu kroz prostor. Slika Nesima Tahirovića je nositeljica cilja i nade. Cilj Nesima Tahirovića je izaći iz ograničenosti, iz okvira.

Tražim li "izam" za Nesima Tahirovića, sam mi se od sebe nudi: "nesimizam". Pokazuje se kao izraz za jedinstvenu i iskrenu hrabrost koja radikalno traži spajanje tamnog i svetog. Tahirović je otvoren jednako za oboje. Ulazi u tamu kako bi je prevazišao. Vitalist je koji ni pred čim ne uzmiče. U svojoj slici je likovni moćnik s nježnom vjerom u izlaz.

Reljefna dubina Tahirovićeve slike čini mi se traženje izlaza. Prevazilazi kilimsku borduru ograničenog svijeta i, u istom zamahu, upozorava na neizmjerne mogućnosti unutar ograničenog. Ograničeno, zajedno s prolaznim, ustaje, diže se lebdi.

Udaranje čekićem je osnovni postupak Tahirovićeve samoupitnosti. Tahirović udara po svojoj zamisli. Udara po jednostranoj predodžbi svijeta. Ona je kod njega ono što već u ishodištu podrazumjeva nedostatnost, koju odmah u početku treba prevazići.

Tahirovićevo udaranje je hrabrost prevazilaženja samog sebe. Volja je ulaska u prostor okovanog, u prostor samoograničenog. Snaga je, ustrajnost i radost u traženju odskočišta. "Nesimizam" unutar dosuđene okovanosti vjerojatno seže u neizmjerno prostranstvo, koje se dotiče tako bližnjega kao dalekoga.

Tahirović udara po svojoj likovnoj zamisli čekićem. Nessun Dorma - Nesim tuče. Na koncu doda vatru. Zna da je nužno ući u čovjekovu zamisao pakla. Ulazi u nju, ali iz nje seže drugamo. Tuče i pali. Elementarnim, naizgled brutalnim postupcima, traži svjetlost. Drvo, metal, spaljenu boju prepušta vodi - vlažnom gledateljevom oku.

Jedinstvena snaga Tahirovićeve slike je u tome što ustane iz dotučenosti, spaljenosti, zarđalosti. Nesim ustaje iz ograničenog svijeta svojom religiozno-reljefnom dubinom. Reljefom seže u prostor moje/gledateljeve prolaznosti, u prostor sićušnosti, ali dubinom koju rađa ta ista reljefnost seže Preko. Nesimovićeva slika ustaje iz polumraka, ustaje iz tame. Od tame je. Od kozmosa je, koji je posvuda.

Nesim Tahirović izlazi iz metala, drveta i boje. Metal u njegovim rukama najednom prelazi iz kilimske bordure u drugi okvir, gdje zaživi, rascvjeta se, plodi. Metalna oštrina više ne reže - ulazi u nježno; u dodiru s mekim i koloritnim preobrazi se u najsnažniji tragalački element.

U prvi plan dolazi oplođavanje. Nesim Tahirović je drzak - plodnost izražava metalom. Metal, kao takav, ne može biti samo nositelj svjetlosti…

Tahirovićevo traganje uspijeva spajanjem oštrog i mekog, svijetlog i tamnog, zemaljskog i nebeskog, statičnog i dinamičnog, putovanja i ustaljenog. Tahirović, parafraziramo li Goethea, svaku sliku zaustavi na putovanju kroz prostor i vrijeme, i svakoj slici, u istom trenu, pokaže mogućnost novog puta.

Snaga Tahirovićeve umjetnosti, kojom me njegovo "putovanje je završeno - put otpočinje" dotiče, u tome je što je, ta umjetnost, meko predana neizmjernim mogućnostima života. Tahirović ni u čemu ne podliježe nasilju. Mada udara poput ludog Hefesta, ne želi okivati. Mada spali i potuče svoje zamisli, ne potuče posmatračeva osjećanja. U umjetnosti Nesim je poput spretnog ljubavnika koji ženi u mraku polako udahnjuje svjetlucajuće djeliće, tako da je, na kraju, dovede u eksploziju boje. Žena sve vrijeme traži takvog ljubavnika. Tahirović je radikalno erotičan, mesnat autor. U ekspanziji nježnosti prelazi slivanje metala s drvetom u erotičnu predigru milovanja. Odatle nadalje, nemoguće je zaustaviti sliku koja penetrira u oko i nemoguće je zaustaviti oko koje penetrira u sliku.

Erotična kemija Tahirovićevog slikanja/kovanja/paljenja daje metalu nježnost, mada mu nikad do kraja ne oduzima ulogu ograničavanja, okivanja. Tahirović poštuje nasilnu stranu metala, ali joj erotičnom slikarskom kemijom udahnjuje nježnost. Ta nježnost ne znači samo milovanje. Tahirović zna da je većina stvari tvrdih; vjerojatno je upravo zato njegov metal, koji nježno jaše mišić drveta i misao boje, tako mek i topao. Tahirović razumije kako je brzina boje udahnuta datost istezanja Preko.

Preveo Josip Osti

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]