Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

SUNČEV SIN I MJESEČEVA KĆI

Asmir Kujović, Ko je zgazio gospođu Mjesec,

Vrijeme, Zenica 2002.

Ako u tvome srcu bude postojala ljubav prema Bogu, tvoje srce će dobiti svjetlo koje će iz tebe sjati i zračiti.

Svi trnovi su nerazdvojno primljeni uz ružu, zato što dio ide uz cjelinu.

Dž. Rumi

Prva rečenica Kujovićevog romana koja nagovještava da je u pitanju potraga za spoznajom što će probuditi svjetlost da obasja makar sopstveno biće, ako ne čitav svijet, glasi:

U mraku sveopšteg ništavila svijetli jedna usamljena svjetlost, to je svjetlost unutrašnjeg svijeta, a simboliše je ulična lampa: “Uperena u tamu, ulična lampa osvjetljava samu sebe.”

Roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” obiluje kompleksnim simbolima koji su gusto isprepleteni i višeslojni. A među označiteljima događa se i preobražavanje simbola kao poseban proces kojim se postiže izrazita širina značenja.

Tekst povezuje mnoštvo apstraktnih i konkretnih ideja u zatvoreni krug stvarajući jedinstveni svijet i viziju smisla života. Ipak, u naslovu “Ko je zgazio gospođu Mjesec”, i dalje u toku romana, kao istaknut simbol naslikan je Mjesec, pa nije teško vidjeti paralelu između mjesečine u noći i ulične lampe koja obasjava samo sebe. Gospođa Mjesec simboliše žensku tajnu prirodu, drevnu noćnu misteriju, ali ne bilo koju, već opasnu ženu, demona ili čarobnicu, koja hipnotiše i omamljuje čarima kojima se smrtnik ne može suprostaviti. Mladić u romanu izgovara džinkinji: Ja sam Sunčev sin, a ti Mjesečeva kći, i mi smo idealan par. Pored toga Mjesec predstavlja potragu za nedokučivim znanjem i spoznajom koja će ispuniti prazninu srca; i, konačno, Mjesec kao simbol islamske vjere u kojoj glavni junak nalazi utjehu i sve odgovore.

Roman je pred nama rasut kao djelići polomljenog ogledala. Njegova struktura zasniva se na dvanaest poglavlja, i svako od njih reflektuje određenu sliku i niz događaja, ispremještanih u prostoru i vremenu, a prikazanih iz različitog ugla. Jedno poglavlje nosi isti naslov kao i roman, što navodi na pomisao da je u pitanju putokaz za razriješenje konačne misterije djela. To je, svakako, tajna koju žena-džin, Gabrijela, saopštava mladiću:

...zakon života je zakon vjere. Što znači da ono u što vjeruješ, tako ti i biva. Recimo ako vjeruješ da si glup, onda si stvarno glup. Ako vjeruješ da si sretan, onda si stvarno sretan. Dakle, treba vjerovati u samu vjeru. Svaka želja je molitva.

Ulazimo u privatni svijet glavnog junaka koji nosi ime Bakir Kačar, ali pisac Kujović nam je pripremio zamku: Bakir je pripovjedač, a glavni junak je Jasmin. Psihološki gledano, granica između Bakira i Jasmina je vrlo nejasna. Čas smo ubjeđeni da su njih dvojica samo najbolji drugovi, ali već u sledećem trenutku shvatamo da oni misle i djeluju gotovo identično, odnosno da je nemoguće što Bakir poznaje sve tajne Jasminovog života do najintimnijih pojedinosti iako posjeduje njegov dnevnik. Ključni momenat, kada shvatamo da se radi o jednoj osobi podijeljenoj na ego i superego, je čas u kojem Bakir nakon Gabrijeline vradžbine umjesto svog u ogledalu vidi Jasminovo lice.

Slike djetinjstva i odrastanja Jasmina i Bakira u Novom Pazaru su živopisne i vraćaju nas u doba pionira, radnih akcija i priprema za prijem u Partiju... Vidimo ključne faze odrastanja i traganja za sopstvenim identitetom: suicidne tendencije i adolescentska lutanja, u čitanju Hesea i Ničea i težnji da se dosegne nadčovječansko. Zatim dolaze prvi ideali, zablude i padovi, težnja da se pronađe savršena ljubav. Nezadovoljstvo prizemnošću života, vrlo primjereno godinama, naročito se dobro ističe u Jasminovom oproštajnom pismu (kada je planirao da se ubije na svoj petnaesti rođendan):

Mama i tata su krivi za sve, jer me stalno podtsiču da težim ka materijalnim zadovoljstvima i traže od mene da budem normalan: škola, fakultet, posao, brak, karijera, porodi - smuči mi se kada pomislim na budućnost kakvu mi oni pripremaju. Svi oni nemaju pametnija posla nego da žive. Tako su odvratno zadovoljni. Kako ih mrzim! I sebe mrzim, fuj!

Ta potraga za odgovorima okončava se pronalaženjem svih istina u religiji. Dobro primjećuje Marina u svom dnevniku kada opisuje Jasmina:

On sam kaže da je u životu promijenio sve moguće stilove: Bio je hipik, panker, zen-budista, a sad je musliman sa velikim M.

Mnogo kasnije Bakir, u noćnom lutanju po gradu, prepoznaje i shvata, ali i prezire te neminovne faze odrastanja gledajući nove naraštaje kako traže odgovore i svoj put. Iz ugla “veterana” koji je preživio sve uspone i padove, koji je živio dva života, Jasminov i svoj (u jednom umro a u drugom nastavio lutanja), njemu je lako da posmatra tuđe bolove sa osjećajem da je odavno iznad svega toga:

Razuzdana rezignacija. Prizori tupih pogleda fiksiranih u jednu tačku, ili obezvoljenih, pusti me da umrem, poza ojađenosti... Ovdje se niko ne smije, nema razgovora, čak ni ukrštenih pogleda: sve je svedeno na poze hladne samodostatnosti. To je prvi nivo u igri odrastanja: naučiti lekciju o ”beskorisnosti odrastanja”. Nijedno učenje nema vrijednost ako se ne bazira na iznutra proživljenom intimnom doživljaju subjekta, bez toga sva filozofija i književnost, sve riječi velikih mislilaca su prazne tlapnje i mehaničko citiranje.

Gledano iz ugla glavnih junaka žene su demonska bića, oličenje zla, bilo da su vještice, ifritke ili luđakinje. Čak i kad su oličenje anđela, kao Suzana, muškarci se potrude da ih sruše i zaprljaju, recimo, brutalnim silovanjem. Muškarci ih, čak, optužuju za sopstvenu slabost i požudu koju ne mogu obuzdati. Kod žena ništa nije slučajno - kaže Bakir optužujući suprotni pol za unaprijed smišljenu podlost. Žena je dobro prikrivena zamka naivnim tragaocima za suštinom života. Ova isfrustriranost ženskim bićem, a naročito seksusom, kulminira u sledećem opisu:

Mislim o tome kako je žensko međunožje mračna šuma puna divljih zvijeri i vampirskih čudovišta koja sisaju mušku krv. Od toga i sami neprimjetno postajemo vampiri, bolujemo od nesanice u toploj tišini naših mrtvačkih kovčega.

Autor je uspio blago da dotakne svoju unutrašnju žensku stranu slikajući sučeljenost, odnosno polarnost Jasmina i njegove djevojke Marine. Ovo uspjeva zahvaljujući dnevniku koji u prvom licu piše Marina jer pisca forsira na pokušaj uživljavanja u žensku stranu priče. Ona intuitivno analizira njihov odnos vođena osjećanjem bliskosti koje ih povezuje, dok je Jasmin distanciran i ukočen, prepun ispraznih filozofskih citata i istinski zaplašen bliskošću. Žena se duhovno razvija samo kroz ljubav, u samoći žena se guši i nestaje. Njena uloga je da stvara i uzgaja život, da daje sebe. Ona mora nekog voljeti da bi dosegnula više sfere: čovjeka, dijete ili samog Boga. Žena je srećna kad daje svoju ljubav. Muškarac može dosegnuti Boga i kroz samoću. Muškarac mora tragati i razmišljati, njega ljubav sputava i odvlači sa njegovog puta. Upravo iz tog razloga Marina zaključuje kako je ljubav dala smisao njenom postojanju, dok je Jasmin naziva period grijeha, zablude i robovanja niskim strastima . Muškarac i žena imaju drugačije viđenje i doživljavanje smisla života, što ih čini suštinski različitim bićima i onemogućava razumjevanje. Podmukla sukobljenost muške i ženske prirode od postanka svijeta može biti prevaziđena samo istinskim prihvatanjem razlika koje vodi u izmirenje.

Strepnja za sopstvenu egzistenciju, patnja i bol, neprekidna borba i sukob, osjećaj praznine i promašenosti su tu bez obzira na zbivanje i promjene u “istorijskom” okruženju. Dok se Jasmin povlači po hladnim rovovima i vlažnim zemunicama, neprekidno izložen bombama i rafalima, čudeći se i sam koliko je puta izbjegao smrt, on nalazi snage (ili iluzije) da događaje zapisuje u bilježnicu nadajući se da će nadmašiti Hemingveja. Ali, nakon Jasminove pogibije, bilježnicu će objaviti Bakir. U pauzama između ratnih tragedija, između mnoštva mrtvih i ranjenih, izvirući iz zemlje natopljene krvlju, duboka bolna poetika izbija iz duše Jasminovog lika i na čitaoca djeluje katarzično.

U dubokoj tamnoj noći, dok stoji na straži, Jasmin se suočava sa samim oličenjem Zla. Sotona ga provocira, navodi na preispitivanje vjere, suočava sa strahom od smrti. Ali i pomaže mu da uvidi sopstvenu slabost i glupost. Kaže mu: svi vi slabi vjernici na kraju izgubite i ovaj i onaj svijet - a to je upravo ono što Jasmina najviše plaši. Jasmin Sotonu doživljava kao vlastitu antitezu i koristi se njegovim prisustvom da raščisti sopstvene slabosti i nedoumice. U tom duelu Jasmin odnosi pobjedu i Sotona, konačno, iznosi priznanje, koje situaciji daje neočekivan obrt:

Ja sam zapravo žena - džin, ifritkinja, i na početku rata se desilo da je poginuo onaj koga sam do tada pratila... Od tada sam odlučila da pratim tebe i znam sve tvoje skrivene misli... A kamo sreće da ih ne znam, ti mi nećeš vjerovati, znam da ćeš se smijati, ali molim te saslušaj me i dopusti da ti budem prijatelj, jer ja sam se tako bolesno, bolesno, zaljubila u tebe... Već mjesecima pokušavam da steknem ljudsko obličje, i ako mi pomogneš u tome, sigurna sam da ćeš se uvjeriti...

Konačni cilj za Jasmina je postizanje mira u kojem nema više želja, kada borba prestaje jer čovjek shvata da ne mora da se bori za slobodu, jer je oduvijek Slobodan. A sve poteškoće bile su samo more (iluzije) koje sam projektuje. Svijest prestaje biti opterećena izmišljenim strahom. Na kraju dolazi do izjednačenja, do ravnoteže između dobra i zla. Dvije krajnosti slivaju se u cjelinu i tu sa završavaju nedoumica i sukob. Kroz post i molitvu Jasmin doživljava prosvetlj enje, osjeća kako mu je tijelo lagano i kako njegove oči počinju da gledaju u Onaj svijet. Neprekidno dobija znakove i zapada u ekstazu u kojoj mu se otvaraju vizije i otkrivaju tajne o poretku Univerzuma, o Bogu i nastanku svijeta, o porijeklu meleka i džina i raznolike druge Božije objave. Ubrzo nakon uzdignuća Jasmin će poginuti, ali njegova smrt se doživljava kao prelaz u drugi svijet nakon što je nadrastao i prevazišao život običnog čovjeka.

Ima mnogo smrti u romanu "Ko je zgazio gospođu Mjesec", slutimo je i u samom naslovu. Osjećamo jezu od meleka smrti Azraila, čiji dah svi likovi osjećaju na vratu. Ali smrt nije konačan kraj, ona je samo prelaz u drugu stvarnost. Pisac je zakoračio s one strane smrti i opisao događaj umiranja. Najprije samrtnički ropac, izlazak iz tijela, putovanje kroz tunel na čijem kraju nas čeka svjetlost, zatim gledamo “film svog života” koji promiče pred nama kao na ekranu i dajemo odgovore Biću od Svjetlosti da li je vrijedilo živjeti.

Iako je u pitanju roman koji donosi shvatanje o tragičnosti postojanja i neminovnosti potrage za istinom, iščitavamo i “moment igre”. Da bi se “pobjeglo” iz besmisla koji okružuje ljudska bića, nalazimo trenutke koji uzdižu čitaoca u fascinantne lirske uzlete. To su momenti kada pisac za trenutak zastane, izdvoji se iz sebe i beskonačnih unutrašnjih previranja, pa primjeti ljepotu “običnog” materijalnog svijeta koji je stvaran rukom Boga. Ti trenuci su čista poezija:

...Zeleni pješak po asfaltu razliven: sad krvari ukipljen. Dok pljusak raznosi porođajne krike i šapate bolesničke... gugutanje zaljubljenih parova i bijelu čergu ulične lampe... Tramvaj raskopčava ulicu, kao rajsferšlus žensku haljinu...

Već se govorilo o značaju simbolike Mjeseca u ovom romanu. Mjesec dominira i “običnim” opisom:

Između drvoreda su promicali babilonski krovovi grada a Mjesec je bio zalijepljen na svodu kao kriška limuna izrezana sa nekog dječijeg crteža.

Poslednje poglavlje romana je zatvaranje kruga. Bakir izmišlja Gabrijelinu prošlost i život, a zatim i smrt iz koje se ona vraća. Sada ona konačno postaje žena i time njihov susret postaje neminovan, ovim se vraćamo na početak romana.

Jedan od junaka kaže kako se sve svodi na zakon akcije i reakcije , o čemu pričaju od najstarijih vremena svi najveći mudraci svijeta. Dakle sve što nam se dešava sami kreiramo i projektujemo, sve dobro i loše što nas okružujemo prizivamo sopstvenim postupcima. Ako nas ispunjava strah, mržnja i zlo; sva bića oko nas će biti ista takva, jer čak i džini su demoni koji stanuju u našoj podsvijesti.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]