Diwan 11

| Diwan 11 - 12 |

VODIČ KROZ LILIPUT ZA PENZIONERE

Davor Slamnig: Topli zrak , Sysprint, Zagreb, 2002.

Uobičajeno je već hrvatske prozaike iz dvije posljednje decenije dvadesetog te s početka dvadeset i prvog stoljeća dijeliti na tzv. "quorumaše" i tzv. "fakovce". Prvi ime duguju časopisu Quorum , glasilu oko kojeg su se okupljali, a potonji Festivalu A Književnosti , manifestaciji javnog čitanja u prostorima dotad rijetko korištenim za književne programe. Prvima je uobičajeno pripisivati elitizam, sklonost ka metafikciji, zatvaranje u kulu od slonovače, slabu čitanost, eskapizam, dok se za potonje često vezuju populizam, stvarnosna proza, novi realizam, popularnost, angažiranost, itd. Vladavina "quorumaša" trajala je osamdesetih godina, a devedesete i početak novog stoljeća pripali su "fakovcima". Hrvatski književni mainstream , i onaj akademski kao i onaj masmedijski, u posljednje je vrijeme mnogo skloniji "fakovcima".

S Davorom Slamnigom, međutim, i njegovim romanom Topli zrak zbilo se nešto neobično. U ovoj podjeli, naime, Slamnig je nesumnjivo bliži "quorumašima". Rođen 1956. godine, Slamnig je osamdesetih godina objavio dvije zapažene zbirke kratkih priča Čudovište te Qwertzu i Opš . Uslijedila je pauza u objavljivanju duga više od decenije, a onda je došao roman Topli zrak s kojim je Slamnig pobrao veliki uspjeh. Kritike su, mahom, bile izrazito pohvalne, a kruna svega bila je ovjenčavanje ove knjige nagradom zagrebačkog Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu u 2002. godine. Nagrada Jutarnjeg lista po mnogima je najuglednija književna nagrada u Hrvatskoj. Novu potvrdu uspjeha Slamnigov romna dobiva i uvrštavanjem u uži izbor za književnu nagradu "Meša Selimović" u Tuzli. Među izabranima Slamnigov je roman bio jedini za nagradu nominirani iz Hrvatske te je i tako, posredno, ponovo proglašen ponajboljim hrvatskim fiction uratkom u prošloj godini.

Slamnigov uspjeh još je znakovitiji znamo li da su iste godine objavljeni i takvi romani poput Jergovićevog Buick Rivere te naročito Muzeja bezuvjetne predaje Dubravke Ugrešić. Ugrešićkin roman bez sumnje je jedan od najznačajnijih južnoslovenskih romana u posljednjih desetak godina i to što nije dobio i jednu od nagrada više govori o ukusu žirija negoli o samom romanu. Muzej bezuvjetne predaje nije čak ni ušao u uži izbor za nagradu "Meša Selimović" 1. Kod romana Buick Rivera stvar je još čudnija. On je zajedno s Toplim zrakom i Muzejom bezuvjetne predaje bio u najužoj konkurenciji za nagradu Jutarnjeg lista , ali kad je riječ o nagradi Meša Selimović tu ga nije bilo ni u selekciji od dvadesetak naslova. Ovo možda ima veze s Jergovićevim "dvojnim književnim državljanstvom" (Kazaz ga nije nominirao jer je očekivao da će to učiniti Bagić, a Bagić, opet, nije jer je mislio da će Kazaz). Nema sve to skupa, naravno, neke pretjerane veze sa romanom Topli zrak , no bavim se time tek da bih iscrtao haotičnu sliku književne scene na kojoj je Slamnigov roman uspio privući priličnu pažnju.

Topli zrak je dobrano drugačiji od, za naše prostore danas paradigmatične, takozvane "stvarnosne proze". Uostalom, ako nas pisac već u prvom poglavlju upozna sa junacima koji su, inače, penzioneri onda teško i možemo očekivati neku 'socijalnu' fresku s pivama, travom, letargijom i urbanim potucanjem od nemila do nedraga. Slamniga također ne interesuje ni drugačija 'socijalna problematika'. Neće u njegovoj knjizi biti riječi o stvarnim problemima penzionera. Jer makar ta dvojica njegovih umirovljenika imala 'korektna' domaća imena Branko i Stanko, te makar se na samom početku činilo da je i mjesto radnje dosta realistički određeno kao "okolica Zagreba", radnja će vrlo brzo skrenuti u sasvim drugom smjeru. Susret s Harryjem Montgolfierom, letačem u balonu, odvest će dvojicu penzića u svojevrstan svijet "sa onu stranu ogledala". Tu ovaj roman prelazi u svojevrsnu parodiju SF-a i antiutopijskih djela. Neki su hrvatski književni kritičari pišući o Toplom zraku navodili da ih roman podsjeća na Tolkiena, J.K.Rowling, Monty Pytonna. Ta je sličnost, međutim, prilično površna. Topli zrak se bavi imaginarnim svijetom pa u tom smislu može nositi etiketu ponešto eskapističkog djela, ali to, međutim, nije neki idilični niti bajkoviti imaginarni svijet. To nije vrsta knjige u kojoj bi mogla uživati djeca. Slaming, zapravo, podjednako parodira i "stvarnosnu prozu" i suvremene bajke, a prava konstanta njegovog djela jest satira. Efekat komičnog najvidljiviji je upravo u sudaru zakona Slamnigovog imaginarnog svijeta i koordinata stvarnosti. Jer u romanu paralelno koegzistiraju "čudni paralelni svijet" u koji je junake donio balon i 'realni' toponimi kakvi su Zagreb, Zapadni Berlin ili Afganistan. Penzić Stanko, Harry Montgolfier direktni potomak braće Montgolfier, stari crnac Duniga Rista, samo su neki od likova iz susreta tih svjetova. No humor Slamnigov još je vidljiviji u detaljima nego u cjelokupnoj konstrukciji i fabuli djela. Jer tu su likovi koji se zovu Uzo Uzonis Metataksis ili Bakalar, opisi tipa "Bila je to čvrsta urođenica koja je zahvaljujući zdravoj prehrani, koja se sastojala od 15 g neljuštene riže, 655 g neljuštenog prosa, 250 g neljuštenog krompira, 25 g neljuštenog jajeta i 0.5 l gorske rakije dnevno, doživjela neobično duboku starost za krajeve u kojima se odvija veći dio ove pripovijesti.", ili fusnote u kojima se objašnjava podrijetlo neobičnog organskog spoja imenom appa-urin (" Appa-urin je prvi put izoliran u mokraći odraslih appa goveda-jednoroga, odakle mu i ime.").

Ako bismo tražili "veliki uzor" Toplog zraka u svjetskoj književnosti onda prvi na pamet pada sjajni roman Douglasa Adamsa Vodič kroz galaksiju za autostopere i serija Adamsovih nastavaka tog romana. Od strukture sa "normalnim" početkom i "iščašenim" nastavkom do u cijeli niz detalja, Slamnigov je roman adamsovski. Bizarne aluzije, lingvističke začkoljice, iznenadna preklapanja "visokog" i "niskog" stila, sve to nalazimo i kod Adamsa i kod Slamniga. Postoji čak i konkretan simboličan detalj koji kao da "podvlači" srodnost između ova dva djela, a to je motiv Vodiča, odnosno u Slamnigovom slučaju Sveznadara. Ova recenzija nema namjeru dublje istraživati sličnosti između pomenutih romana, te sustavnije i preciznije ih komparirati, no neki istraživač koji bi pažljivo pročitao oba djela mogao bi pronaći još mnogo sličnosti i paralela. Ograničit ćemo se ovdje na razlike. Model koji Adams parodira jest klasični model science fiction futurističkog romana, sa svemirskim putovanjima, bezbrojnim planetama, različitim vanzemaljskim rasama, itd. Model od kojeg pak Slamnig polazi jest svojevrstan antiutopijski model karakterističan za englesku književnost. Obično se za paradigmu ovakvog romana uzimaju Swiftova Guliverova putovanja. No treba reći da se od klasičnih antiutopijskih djela Slamnigov roman razlikuje možda i više nego što je Adamsov različit od klasičnih SF uradaka. I izborom junaka i načinom na koji razvija radnju Slamnig naglašava odmak od klasičnog modela od kojeg zadržava tek osnovnu karakteristiku: opisivanje "novog svijeta", njegovih neobičnih stanovnika i običaja. Ponajveća razlika tiče se, naravno, ambicija i opsega. Adamsov je roman "svemirski" globalan, ima veći zamah, pristupačniji je, širi i duhovitiji. Slamnigov je opet mnogo "lokalniji", ponešto prebizaran, sa zatvorenijim i teže shvatljivim humorom. Kultni status koji je stekao Adamsov Vodič duguje prije svega bezbrojnim iznimno duhovitim anegdotama i doskočicama razumljivim velikom broju fanova ove sjajne knjige. Slamnigov roman, međutim, teško da može računati na veliki broj posvećenih čitatelja. To nije djelo koje se čita sa velikom strašću, ni roman čija fabula zapletom uzbuđuje. To je neobična parodija zanimljive strukture sa nekoliko duhovitih pasaža i par urnebesnih minijatura. U kontekstu romaneskne produkcije u 2002. godini ovaj je roman prvenstveno privukao pažnju svojom različitošću. To, kako bi rekao Danilo Kiš, nije mala vrlina, ali nije ni velika. Slamnigov posao nije bio lak jer u hrvatskoj i srodnim jezičnim tradicijama ima jako malo djela sličnih njegovom, a on se trudio prilagoditi "globalni" model lokalnim okvirima. To Toplom zraku osigurava pionirski duh usprkos njegovih 'penzionerskim' junacima.

I da se na kraju opet vratimo na nagrade. Topli zrak , po mom skromnom sudu, nije najbolji roman objavljen 2002. godine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, no jeste među najboljim romanima iz užeg izbora za književnu nagradu Meša Selimović. To možda na prvi pogled može i izgledati paradoksalno: Topli zrak je zaslužio naći se u užem izboru, ali su mu društvo, među ostalima, mogli praviti i Ugrešićkin Muzej bezuvjetne predaje , Jergovićev Buick Rivera , Veličkovićev Sahib, kao romani, takođe, objavljeni 2002. godine.

1 M oguće je da je žiri nagrade "Meša Selimović" Ugrešićkin roman "isključio" zbog činjenice da je on na holandskom jeziku objavljen još 1997. godine.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]