| DIWAN 1|
Dr. Uzeir Bavčić
Ahmed Muradbegović je u književnost ušao u devetnaestoj godini života, pjesmom U krvi i plamenu, koja, je objavljena u Sarajevskom listu 1917. godine. Do izlaska prve i jedine zbirke pjesama Haremska lirika. objavio je dvije pjesme, jednu s naslovom Oslobođeni robovi (u Narodnom jedinstvu, 1918) i drugu pod naslovom Seda kaduna (u Budućnosti, l9l9). Nakon dvogodišnjeg prekida u objavljivanju pjesama, objavio je zbirku Haremska lirika (Zagreb 1921). Iste Godine Kritika je objavila njegov prvi prozni tekst, crticu pod naslovom Prvi cjelov.
Muradbegović je od tog vremena, tokom cijelog međuratnog perioda, boraveći u zagrebačkoj književnoj sredini, prihvatao utjecaje savremenih literarnih strujanja. Udaljavajući se od stilskih postupaka bošnjačkih predhodnika i od socijalnog utjecaja novog realizma, u početnoj fazi svoga stvaranja bio je blizak Cvijić-Meštrovićevoj ideologiji jugoslavenskog jedinstva, kojoj je pripadao cijeli niz međuratnih bosanskohercegovačkih pisaca, od Jevtićeve grupe do Grupe sarajevskih književnika. I on će se kasnije slijedom brojnih bosanskohercegovačkih stvaralaca (Hamze Huma, Jakše Kušana, Novaka Simića, Hasana Kikića i znatnog dijela bošnjačkih pisaca poslijeratne generacije) koji su se opredjeljivali za sudjelovanje u književnom životu Beograda i Zagreba, i sam vezati za stvaranje u Zagrebu i sudjelovanje u hrvatskom književnom životu, ne prekidajući veze sa bošnjačkom književnom tradicijom. Njegovo vezivanje za Zagreb pada u vrijeme prvih poslijeratnih godina, kada u ovom gradu, uz grupu okupljenu oko Književnog juga (1918-1919), koju čine: Vladimir Ćorović i Ivo Andrić i povremeno Borivoje Jevtić, Aleksa Šantić, Tugomir Alaupović, Fadil Kurtagić i drugi, književno djeluje i grupa okupljena oko A.B. Šimića i njegovih časopisa Vijavica (1917-1919) i Juriš (1919), kojoj će se, nakon Nike Milićevića, kasnije priključiti i Ahmed Muradbegović zajedno sa Hamzom Humom.
Uključivanjem u ovu književnu struju Muradbegović će, inspiriran Šimićevim programskim stavom i njegovim djelom, poput Hamze Hume i Borivoja Jevtića, kao i socijalno orijentiranih pjesnika iz Knjige drugova, Kikića i drugih koji su slijedili liniju ekspresionizma, stvarati u skladu sa zahtjevom ekspresionističkog književnog postupka. Njegovo cjelokupno stvaranje odvijaće se u znaku zavičajne vezanosti za Bosnu, održavanje kontinuiteta sa bošnjačkom književnom tradicijom i otvaranjem prema avangardnim težnjama hrvatske međuratne književnosti.
Među oblicima saradnje u značajnijim književnim časopisima u ovom vremenu, izdvaja se njegova kritička djelatnost u Vijencu. Muradbegović je bio njegov stalni saradnik, u grupi sa Josipom Kulundžićem, Kalmanom Mesarićem i Stankom Tomašićem. Osim kritičkih priloga, u ovom časopisu je objavljivao još i poeziju, prozu i drame. Uz obimnu saradnju Ahmeda Muradbegovića, Đuke Perkovića, A. B. Šimića i drugih, od 1927. godine u zagrebačkim književnim časopisima sarađuje niz mladih stvaralaca iz Bosne (Štefa Jurkić, Hasan Kikić, Hamid Dizdar, Novak Šimić, Safet Burina, Ilijas Dobardžić i drugi).
U bosanskohercegovačkim književnim okvirima bošnjački stvaraoci objavljuju priloge u vlastitim listovima i časopisima, među kojima se svojim značajem posebno izdvaja Gajret, u kojem je, uz S. Bašagića, A. H. Bjelevca, H. Humu, Nazifa Resulovića, S. Burinu, O. Đikića i A. Karabegovića Hasanbegova, intezivno sarađivao i Ahmed Muradbegović. Kritika je u Gajretu s posebnom pažnjom pratila Muradbegovićevu književnu afirmaciju. Uz Ahmeda Muradbegovića, koji je imao punu podršku redakcije, i H. Humu, među bošnjačkim piscima, saradnicima ovog časopisa, izdvajaju se: Ilijas Dobardžić, Safet Burina, Hamid Dizdar, H. Čengić i Dž. Krvavac. Muradbegović je, u grupi sa H. Dizdarom, H. Kikićem i R. Filipovićem, sarađivao i u Novom Beharu tokom cijelog međuratnog perioda, i pored različitih kulturnih i političkih orijentacija ovih časopisa.
Saradnjom u ovim književnim časopisima iskazivao je svoju upućenost na bošnjačko književno naslijeđe. Boraveći u Zagrebu, on je istodobno osjećao potrebu i za smionijim prihvatanjem savremenih književnih tendencija. U skladu sa takvom orijentacijom, i njegovo poetsko stvaranje u rasponu od 1917. do 1934. godine, obilježeno uglavnom pjesničkom zbirkom Haremska lirika (1921), ima poseban značaj u sklopu međuratne bošnjačke poezije, jer u svom oslanjanju na poetsko stvaranje u rasponu od Safvet-bega Bašagića i Osmana Đikića do Avde Karabegovića Hasanbegova i Muse Ćazima Ćatića sadrži i nagovještaje modernog preobražaja, koji će se u pjesmama objavljenim u vremenu od 1923-1934. godine odvijati u znaku modernih tendencija hrvatske avangardne lirike.
Značajnije umjetničke rezultate Muradbegović je postigao na području proznog stvaranja. Pedesetak pripovjedaka objavio je uglavnom u međuratnoj književnoj periodici, u vremenu od 1921 do 1941. godine. Devetnaest je pripovjedaka uvrstio u zasebne zbirke: Haremske novele i Nojemova lađa (1924), Svijet u opancima (1936) i U vezirovim odajama (l94l). U Gajretu je izašao i jedan njegov roman iz muslimanskog aristokratskog života (Ponos, 1927). Uz to je objavio i odlomke iz nedovršenih romana Ciganka (u Riječi, 1929) i Grgurina (u Dubrovniku, 1966. i 1967). Razvojnu liniju proznog stvaranja od Osman-Azizova angažiranog naturalizma, preko Mulabdićeva naglašenijeg, umjetnički kvalitetnijeg realizma i Bjelevčeva impresionizma u pripovjednom opusu Muradbegović proširuje prozama sa obilježjem psihološkog realizma, koji obuhvata i umjetničko asimiliranje naturalističkog, simbolističkog i impresionističkog književnog postupka, s izraženom težnjiom za potpunijim uključivanjem u tokove ekspresionizma. Muradbegović je kao pripadnik poslijeratne modernističko-ekspresionističke književne generacije uvrštavan u grupu ekspresionista i eksperimentatora i u kritici razmatran zajedno sa Ulderikom Donadinijem, Ivanom Messnerom, Titom Strozzijem, Josipom Kulundžićem, Kalmanom Mesarićem i J. S. Vrignaninom. U istom su razdoblju muslimanski stvaraoci A. H. Bjelevac, Šemsudin Sarajlić, Alija Nametak i Enver Čolaković označavani kao ”regionalisti-muslimani”.
Potpuniju književnu afirmaciju. Muradbegović je stekao na području dramskog stvaranja. Međuratna kritika je Muradbegovića kvalificirala kao dramatičara ekspresionizma, u grupi sa Miroslavom Krležom, Josipom Kulundžićem, Kalmanom Mesarićem, Tomislavom Prpićem i Titom Strozzijem. Njegovo prvo dramsko djelo Pomrčina krvi objavljeno je u Vijencu 1923. godine. U ovom časopisu je 1924. godine objavio prvo poglavlje nezavršene dramske pripovijesti Nevidljivi žrvanj i 1925. godine dramu Bijesno pseto, koja je, nakon izvođenja u Hrvatskom narodnom kazalištu 2. jula 1926. godine, nagrađena Demetrovom nagradom, najznačajnijim priznanjem na području dramske književnosti. Poslije Bijesnog pseta, u ovom istom kazalištu izvođene su i slijedeće njegove drame: Mlinar Andrija (1930), Majka (1933), Na Božjem putu (1936) i Morana (1928), drama u stihovima, koja je, kao libreto, poslužila Jakovu Gotovcu za komponiranje istoimene opere 1929. godine. Uz Bijesno pseto, najveći je uspjeh ostvario dramom Na Božjem putu, kako u nas tako i u inostranstvu, na pozornicama Njemačke, Italije i Čehoslovačke. U isto vrijeme njegove drame sa tematikom iz bošnjačkog života izvođene su na bosanskom amaterskim pozornicama tokom cijelog međuratnog perioda.
Njegove se drame, zasebno štampane ili u periodici objavljivane, uglavnom u međuratnom vremenu, mogu svrstati u četiri skupine: neoromantičarske drame s historijskim motivima (Majka, Husein beg Gradaščević), pastoralne drame (Ljubav u planini i Unesite mrtvaca), ekpresionističke drame (Pomrčina krvi i Bijesno pseto) i realističke drame (Na Božjem putu). Među njima su najznačajnije ekspresionističke i realističke drame. Povodom izvođenja Bijesnog pseta u Hrvatskom narodnom kazalištu, inicirane su rasprave o ”rasnom stilu” na pozornici. Tako je Kalman Mesarić u članku pod naslovom Problem rasnoga u drami (u Novostima, 1926) isticao da je Muradbegović u ovoj drami ostvario ”naš jugoslovenski rasni tip” u liku Petra Stanića i da je njome doprinio izgradnju našeg specifičnog dramskog stila. Vladislav Tmuša je u prikazu Jedna drama naše krvi (u Gajretu, 1926) iznio pohvalnu ocjenu o Bijesnom psetu i njena autora uvrstio među naše najbolje dramske pisce. Razmatrajući pitanje rasnog momenta u ovoj drami, Tmuša je izlagao i svoje shvatanje tadašnjeg pristupa ”rasnom” u našoj književnosti. U ovom broju Gajreta, koji je donio Tmušin prikaz Bijesnog pseta, objavljeni su izvodi iz Mesarićeva osvrta Problem rasnoga u drami (u Novostima), Lunačekova feljtona (u Obzoru), Tomašićeva prikaza (u Narodnom djelu) i Polićeva (u Novostima).
Poslije Bijesnog pseta Muradbegović je pristupio pisanju drama sa tematikom iz bošnjačkog života. Prvu takvu dramu, nakon Pomrčine krvi (1923), s naslovom Unesite mrtvaca objavio je 1928. godine u Novom Beharu. Ovu dramu, nedovoljno zapaženu od strane kritike i sa izuzetnim uspjehom izvođenu na bosanskim narodnim pozornicama, Muradbegović je preoblikovao u folklornu igru sa pjevanjem i plesom u tri čina. Verziju iste drame pod izmjenjenim naslovom (Rasemin sevdah) obrazložio je u Sarajevskoj hrvatskoj pozornici (1941/42). Osim drame Unesite mrtvaca, Muradbegović je u obliku pastorale napisao još jednu dramu, s naslovom Ljubav u planini (1944), na osnovi svog libreta (1928) za operu Morana, poznatog zagrebačkog kompozitora Jakova Gotovca. U kritičkim prikazima, objavljenim u Novom listu i Hrvatskoj misli, ona je upoređivana sa Gundulićevom pastoralom i ocjenjena kao potpuno uspješan pokušaj da se tekst narodne opere stavi na pozornicu u obliku samostalne drame.
Neoromantičarske drame s historijskim motivima (Majka i Husein beg Gradaščević) bile su predmet šire kritičke pažnje. Dramu Majka Muradbegović je objavio u Novom Beharu (1933-34), i, kasnije, u vlastitom izdanju (u Zagrebu, 1934). U povodu njena izvođenja u zagrebačkom kazalištu, Muradbegović se u izjavi za Teater (1933) osvrnuo na odnos ove drame prema narodnoj poeziji i historijskoj pozadini. Podvlačeći da njene veze s narodnom poezijom i dokumentarno-historijskom podlogom imaju drugorazredni karakter, jer su produkt potrebe da govori na posredan način, kako bi postigao umjetnički uspjeh, kao i činjenice da mu je blizak i razumljiv muslimanski milje u ovoj drami - omeđen historijskim okvirom austrougarske okupacije Bosne - Muradbegović je istakao humanističku vrijednost univerzalnog značenja njena antiratnog karaktera. Osim Teatra ovoj drami je posebnu pažnju posvetio Novi Behar, koji je njeno najavljeno objavljivanje u svom petom broju (1933-34) propratio izvodima iz pozitivnih kritičkih ocjena, objavljenih u Novostima, Hrvatskoj straži, Morgenblattu i Jutarnjem listu. O Majci je podrobno pisao i Ivo Kozarčanin (u Srpskom književnom glasniku, 1934). Kozarčanin je podvlačio Krležin utjecaj na Muradbegovićevo pripovjedno i dramsko stvaranje, njenu historijsku pozadinu stavio je u drugi plan, ističući, prije svega, socijalno-humanističku dimenziju, kao odliku kojom ova drama, prema njegovoj ocjeni, svojim tonom savremenih idejnih i socijalnih traženja prednjači u odnosu na cijeli niz modernih dramskih radova, eventualno rigoroznijih u optužbi i jačih u umjetničkom potencijalu. U kasnijoj verziji Majke, priređenoj za izvođenje u Hrvatskom državnom kazalištu 1944, u režiji Vase Kosića, i u Zagrebačkom kazalištu, u režiji Branka Gavelle, autor je zadržao jedinstvo mjesta, radnje i vremena i odstranio historijski okvir prvobitne verzije. Izmjenu kvalitetnije, predratne verzije obrazlagao je nastojanjem da pitanje rata i mira, kao teze i antiteze, obradi izvan konkretnog vremena i prostora, u neutralnom, klasičnom ambijentu, s ciljem da naglasi unutarnje značenje ove drame. U pozitivnoj ocjeni Majke u ovoj verziji (u Novom listu, 1944), Vladimir Jurčić je Muredbegovića svrstao u red dramskih pisaca kao što su: I. Vojnović, M. Ogrizović, M. Begović, S. Tucić i J. Kosor. Poslijeratnu verziju ove drame, koja je građena prema prvobitnom obliku iz 1934. godine, izvođenu na sceni Sarajevskog i Tuzlanskog pozorišta (1953), kritika je uglavnom negativno ocijenila, zanemarujući, pri tom, njene književno-estetske kvalitete, koji nisu uzimani u obzir ni izdvojeno, ni u sklopu njegova dramskog opusa u cjelini.
Slijedeća Muredbegovićeva neoromantičarska drama s historijskim motivom, pod naslovom Husein beg Gradaščević (1942), izvedena je u Zagrebačkom kazalištu u režiji Branka Gavelle. Branimir Livadić je u Hrvatskoj reviji (1942) dramu ocijenio kao tipično historijsko dramsko ostvarenje, koje uz izvrsnu ekspoziciju, sažetost, jasnoću i jednostavnost kompozicije, odlikuje i lirski ton, izražen u toplini piščeva saosjećanja sa ljudima, zemljom i zbivanjima u njoj. Za razliku od V. Jurčića, koji je ovu dramu u Novom listu (1943) okarakterizirao kao djelo tehnički savršeno, Livadić je ispravno zapažao i neke njene slabosti, ispoljenje u pomanjkanju potpunije psihološke motiviranosti postupka Huseinbegove majke u drugom činu i nedovoljnoj dramatičnosti unutarnjih sukoba u trećem činu. U nizu ocjena ove drame, isključujući one koje su pisane s pozicije ideološkog rasuđivanja, treba istaći i ocjenu Drage Rubina u Nastavnom vijesniku (1941/42), u kojoj je Huseinov lik razmatran u dimenziji povijesnog i legendarnog određenja. I autor ove drame pisao je o povijesnoj dimenziji ovog lika, s ciljem da obrazloži ideju njena nastajanja (Hrvatska pozornica, 1941/42).
Nakon prve verzije Majke iz 1933. godine, Muradbegović je napisao porodičnu dramu realističkog karaktera Na Božjem putu. Ova je drama pisana prema pripovijeci Lejla (u Novom Beharu, 1935). Objavljena je u Banjalučkoj pozornici (1936), Letopisu matice srpske (1936), Gajretu (1939) i Glumi (1943). Iz Letopisa matice srpske (1936) preštampana je u obliku posebne knjige u novosadskoj štampariji Jovanović i Bogdanov. Doživjela je najveći uspjeh u međuratnom vremenu - u Hrvatskom narodnom kazalištu, tokom 1936. i 1937. godine, i na pozornicama Njemačke i Čehoslovačke.
Nakon pohvalnih kritičkih ocjena, izrečenih povodom izvođenja njene premijere, Muradbegović je u izjavi za Banjalučku pozornicu (1936) isticao općeljudski značaj temeljnog pitanja ove drame, sadržana u tezi o sukobu između ”starog” i ”novog” svijeta, između ovozemaljskog i transcedentnog, između materijalističkih vrijednosti evropskog Zapada i duhovnog određenja islamskog Istoka. U traganju za rješenjem ovog sukoba, autor se, kako i sam navodi, nije isključivo prikljanjao postojećim shvatanjima Istoka i Zapada. On je ovom dramom, po ocjeni Josipa Škavića, iznesenoj u predavanju na zagrebačkoj radiostanici (1936), otvoreni problem muslimanskog ženskog pitanja i ”sinteziranja Zapada i Istoka” zahvatio u dramatskom obliku unutar samoga islamskog Istoka. Na liniji takvog tumačenja bio je i Branko Gavella, u izjavi za Sarajevsku hrvatsku pozornicu (1942/43), kad je nakon uspjeha u Brnu (1936), u sklopu obrazlaganja njena idejne koncepcije, izveo zaključak da se postavljeni sukobi u ovoj drami, što zahtijevaju tragično okončanje, neutraliziraju neosjetnom pobjedom dubokog organskog života, koji je kao vid dramskog rješenja označio terminom ”ljudskosti”, kao jedinstvenom odredbom svih njegovih drama.
U okviru Muradbegovićeva stvaranja značajno mjesto zauzimaju književno-kritički i publicistički radovi, osobito s područja esejističke kritike - u obliku prikaza, članaka, književnih potreta i eseja, u kojim su najpotpunije dolazile do izražaja njegove kritičke sposobnosti.
Najznačajniju skupinu ovih radova čine eseji, objavljeni u Vijencu, Hrvatskoj pozornici, Večernjoj pošti i Novostima (1923-1926). U njima se Muratbegović bavio teorijskim razmatranjem književne kritike, pitanjima poslijeratne književne orijentacije - sagledavanje jugoslavenskih književnih tokova kao cjeline u odnosu prema evropskoj literarnoj tradiciji, problemom univerzalnih ljudskih vrijednosti u sklopu književnosti, koja bi trebalo da bude izraz našeg nacionalno-balkanskog i rasnog slavenskog bića. Na putu stvaranja takve književnosti Muradbegović je, poslije rasprava o rasnom stilu koje su uslijedile u povodu izvođenja ekspresionističke drame Bijesno pseto, ukazivao na potrebu izgrađivanja autohtonog ”rasnog izraza” i ”rasnog stila” u našem književnom i scenskom umjetničkom izražavanju. ”Rasni” je stil, prema njegovu shvatanju, iznesenu u Razgovoru sa dobitnikom Demetrove nagrade (u Večernjoj pošti, 1926), izražaj unutarnje suštine rasnog južnoslavenskog bića, produžetak razvojne linije naše književnosti na putu traganja za općeljudskim.
Nakon faze pripadanja rasnoslavenskoj ideologiji jugoslavenske nacionalističke omladine i opredjeljivanja za sudjelovanje u zagrebačkom književnom životu, uz nastavljanje veza sa bošnjačkim književnim stvaranjem, u eseju O književnoj produkciji u Bosni šire se pozabavio pitanjem nepovoljnih bosanskih književno-kulturnih prilika, uprkos činjenici da su iz njena okrilja potekli naši najznačajniji književni stvaraoci, među koje ubrajamo fra Grgu Martića, Kranjčevića, Alaupovića, Dučića, Šantića, Kočića i Andrića. Esej je značajan i zbog otkrivanja vlastitih razloga koji su ga uputili na stvaranje u okviru zagrebačkog književnog života. Osnovni razlog nepovoljnim književnim prilikama u Bosni, stagnaciji časopisa, nakon nekadašnje Bosanske vile i Behara, Muradbegović je objašnjavao tvrdnjom da Bosna nije imala nijednog književnog lista bez političkih i socijalnih tendencija.
Muradbegovićeva književno-estetska shvatanja, ispoljena u esejistici, došla su do izražaja i u njegovim kritičkim tekstovima o srpskim, hrvatskim i bošnjačkim piscima. U ovim se tekstovima potpunije razotkriva i njegov odnos prema vlastitom književnom usmjerenju, u svjetlu prihvatanja avangardnih književnih tokova nakon prvog svjetskog rata.
Među kritičkim prikazima o srpskim piscima, značajni su, u ovom smislu, njegovi napisi o poeziji Desanke Maksimović i Žarka Vasiljevića, o memoarskoj prozi Veselina M. Vukićevića i o dramama M. Bojića, B. Nušića i J. Veselinovića - u povodu gostovanja Beogradskog pozorišta u zagrebu (1924). Sud o ovim stvaraocima izricao je s pozicije avangardne usmjerenosti ekspresionističkih pisaca koji su osporavali predratno književno stvaranje. Uglavnom nepovoljnu ocjenu književne djelatnosti Bojića, Nušića i Veselinovića obrazlagao je uporednim razmatranjem kulturnih i umjetničkih prilika u Beogradu i Zagrebu, izvodeći zaključak o izraženom zaostajanju beogradske stvaralačke atmosfere u odnosu na avangardne tokove evropske umjetnosti.
U nizu kritičkih priloga o hrvatskim piscima (Nikoli Paviću, A. R. Bogliću, Ivanu Nevistiću, Zdenki Markoviću, Milanu Ogrizoviću, Josipu Kosoru, Titu Strozziju, Milanu Marjanoviću, Genu Senečiću, Ivu Vojnoviću i Miroslavu Krleži) izdvajaju se osvrti o Ivu Vojnoviću (u Dubrovniku, 1957), Titu Strozziju - povodom izvedbe Zrinjskog (u Vijencu, 1924) i Krležinim dramama Vučjak (u Vijencu, 1924) i U agoniji (u Novostima, 1928). Oni ukazuju i na Muradbegovićev odnos prema savremenim dramskim tendencijama i Krležinom stvaranju, na liniji njegovog idejnog neslaganja i docnijeg odobravanja Krležine orijentacije, kojoj će i sam pripadati značajnijim djelom svojih pripovjednih i dramskih ostvarenja, pisanih u avangardno-ekspresionističkoj formi. Uprkos takvoj orijentaciji i pripadanju krležijanskoj liniji međuratnih bosanskohercegovačkih pripovjedača, koju čine još i Hasan Kikić i Zija Dizdarević, znatno kasnije, on će svoje neslaganje, ispoljeno u negiranju idejno-tematskog sadržaja Vučjaka (1924) i Krležine poslijeratne dramaturgije u naturalističkom duhu - obrazlagati i u članku Denuncija i književnost (u Gajretu, 1927). Odgovarajući na prigovor anonimnog kritičara (u Pregledu, iste godine) - da je Krležin epigon, Muradbegović je ustvrdio da s Krležom nema ničeg zajedničkog ni u ideologiji ni u formi, jer, ”ispovijeda rasnu ideologiju”, oprečnu Krležinoj, i formom se približava našem ”samorodnom ekspresionizmu”, nasuprot Krleži koji je ”krajnji naturalista”.
Ovako obrazložen odnos prema Krleži, ispoljen i u prikazu Vučjaka, iz osnova je izmijenio kasnije, u ocjeni proistekloj iz šireg uvida u Krležino dramsko stvaranje nakon Vučjaka, povodom izvođenja drame U agoniji na sceni Hrvatskog narodnog kazališta (u Novostima, 1928).
U napisima o bošnjačkim piscima Hamzi Humu, Safvet-begu Bašagiću i M. Ć. Ćatiću Muradbegović je naglašavao potrebu da i bošnjački stvaraoci uspostave kritički odnos prema vlastitoj tradiciji i svoju književnu djelatnost usnjere prema modernim kretanjima evropske umjetnosti.
Osim književnih prikaza i članaka s područja kulturne publicistike, u kojima je izražavao savremena shvatanja bošnjačkog porodičnog života i razmatrao pitanje bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta u uvjetima međuratne društvene stvarnosti, posebno se izdvajaju njegovi napisi o značajnim stvaraocima iz pozorišnog života (o Nini Vavri, Josipu Papiću, Hinku Nučiću, Mariji Ružički Strozzi, Strahinji Petroviću, Dubravku Dujšinu) i stvaralačkoj djelatnosti Branka Gavelle, kao i prikazi dramskih predstava domaćih i stranih autora (M. Krleže, T. Strozzija, Đ. Dimovića, I. Cankara, M. Ogrizovića, G. Senečića; F. M. Marttinija, H. Ibsena, R. Rollanda, C. Schönherra, J. W. Goethea, H. Bahra i Š. Z. Rappoporta - Š. A. Anskija).
Uz to je napisao i niz kritičko-teorijskih napisa s područja dramske i scenske umjetnosti - o glumačkom umjetničkom stvaranju, pozorištu i publici, vlastitom dramskom radu, uzrocima krize našeg teatra - uglavnom objavljenih u vremenu od 1922. do 1927. godine (u Teatru, Vijencu, Gajretu i Narodnom djelu). Iz kritičko-teorijskih radova ove vrste i šire pozorišne djelatnosti u međuratnom periodu proizašli su i njegovi kasniji tekstovi o pitanjima dramskog i scenskog stvaralaštva ( u Sarajevskoj hrvatskoj pozornici, 1942-1945).
Zahvaljujući završenoj Dramsko-glumačkoj školi (1920-1922) uz studij nacionalne i opće historije i historije južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1931), afirmaciji stečenoj u Hrvatskom narodnom kazalištu tokom petogodišnjeg angažiranja u svojstvu redovnog člana drame (1921 - 1926) i pomoćnog reditelja Branka Gavelle (u jednogodišnjem trajanju, od 1923 do 1924), Muradbegović je svoje značajno iskustvo dramskog stvaraoca, reditelja i pozorišnog kritičara, potvrđeno i dodjeljivanjem Demetrove nagrade (1926), koristio i u poslijeratnoj pozorišnoj djelatnosti - u Narodnom pozorištu u Tuzli (1950 - 1954) gdje je bio angažiran kao reditelj i umjetnički rukovodilac, u Narodnom kazalištu u Dubrovniku, na istim poslovima tokom slijedeće tri godine (1954 - 1957), i kao reditelj i direktor drame u Banjoj Luci (1957 - 1959), odakle je, poslije odlaska u penziju (1960), konačno preselio u Dubrovnik i u ovom gradu živio sve do smrti 15. marta 1972. godine
[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]
©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com