| DIWAN 1 |
Dr. Emina Memija
Korijeni pismenosti u Bosni i Hercegovini sežu do u staru eru. Iz toga vremena imamo tek nevelik broj zapisa na latinici i latinskom jeziku, a jedan na etrursko-umbrijskom jeziku. U novi vijek, zajedno sa rimskom vlašću, ustaljuju se latinski jezik i latinica, koja, reformirana živi svoj vijek i danas kao dominantno pismo. Slaveni, koji dolaze na ove prostor e od šestoga stoljeća, nemaju svoje pismenosti sve do desetog vijeka,a od dvanaestoga ona traje u neprekinutom kontinuitetu.
Slika pismenosti i književnosti srednjekovne Bosne i Huma je složena i bogata. Kako se ova zemlja nalazi na razmeđi istočne i zapadne civilizacije, vrlo rano je počela primati od njihove duhovnosti, ali i graditi i vlastiti, prepoznatljiv govor. U vremenu srednjovjekovlja, sve do druge polovine petnaestog stoljeća, ovdje imamo četiri pisma: latinicu, bosančicu, glagoljicu i grčko pism o , a jezike: bosanski, latinski, staroslavenski i grčki. Najrazvijenija je bila bosančica sa bosanskim jezikom, o čemu svijedoči bogat korpus administrativnih akata, koji nisu samo puko bilježenje fakata, u mnogim poveljama, darovnicama, ugovorima ima supt i lnoga govora i prepoznatljivoga bosanskog stila. Medju njima Povelja Kulina bana, datirana u 29. august 1189. godine, krunski je svjedok postojanja bosanske države i već izgrađenog stila u sferi pismenosti.
Ćirilski ispisi, stećci, taj fenomen bosansko-humskoga srednjovjekovlja, najrječitije svijedoče o taloženju utjecaja, ali i vlastitosti. Njihov raznolik arhitektonski izgled, govor simbola, motiva i riječi, i danas privlače kako istraživače tako i oko željno ljepote.
Prepisivačka djelatnost u tom periodu odvija se u velikaškim i manastirskim skriptorijima. U ovim posljednjim nastao je značajan broj crkvenih kodeksa ispisanih bosančicom i glagoljicom, s iluminacijama i minijaturama među kojima ima vrhunske umješnosti u tom zanatu.
Dolaskom Osmanlija u drug oj polovini petnaestoga stoljeća slika pismenosti i književnosti uveliko se mijenja. S tekovinama nove civilizacije na ovom području ustaljuju se arapsko pismo, turski, arapski i perzijski jezik, a traju i dalje latinica i bosančica. U šesnaestom stoljeću ovom polialfabetizmu i višejezičnosti pridružuju se hebrejsko pismo i jezik španjolskih Jevreja-Sefarda, koji nalaze ovdje utočište nakon progona iz Španije.
Prostor nam ne dozvoljava da zahvatimo ukupnost književnoga života u Bosni i Hercegovini, pa ćemo nakratko predstaviti bošnjačku tradiciju.
Bošnjački intelektualci, obrazovani u bošnjačkim medresama i na specijalizacijama u nekom od islamskih centara, počinju da pišu na jednom, dva pa i tri orijentalna jezika, u formi i žanru vrlo bogatu literaturu. Iako istraživanja tog segmenta naše baštine nisu okončana, danas se, na osnovi rezultata traganja, operira sa preko četiri stotine pjesnika i proznih pisaca. Pjesnici pretežno pripadaju divanskoj poeziji, najviše pišu na turskom i arapskom, rjeđe na perzijs k om jeziku. Ovdje se javlja bogatstvo žanra, forme i sadržaja: ilahija (oda Bogu), kasida (pjesma sa ciljem), tarih (spomen obilježlje), gazel, rubaija, (katren), medhijja (pohvalnica), mersijja (tužbalica), miradžijja (spjev o putu Poslanika Muhameda na n e bo), epska pjesma, mesnevija (pjesma vrlo različitog sadržaja u zadatoj normi)... Postoje desetine divana-zbirki poezije, koji mogu svojom književnom vrijednošću izdržati i današnje kriterije. Medju najistaknutijim bosanskim pjesnicima koji su pjevali na o rjentalnim jezicima su: Zijajia Mostarac (umro 1564), Derviš-paša Bajezidagić (umro 1603), Muhamed Nerkesija (1591-1635),Hasan Kaimija (umro 1680), Alaudin Sabit (umro 1712), Fevzija Blagajac (umro 1747), Mehmed Mejlija Guranija (1713-1781), Abdulvehab Il h amija (1737-1821), Fadil-paša Šerifović (1802-1882), Arif Hikmet-beg Stočević (1839-1903)... Njihova, i poezija drugih stvaralaca, zračila je i nadahnjivala pjesnike kasnijega perioda, pa i danas.
U prozi se takodjer javlja bogatstvo forme i sadržaja. Naši su se pisci bavili temama teologije, medicine, astronomije, lingvistike, filozofije, logike, sociologije, jurisprudencije, historije, matematike... pisali su još biografije, putopise, ljetopise, hikaje, hronike. Najkrupnija imena ovoga toka literature su: Hasan Kafija Pruščak (1544-1615), Muhamed Allamek (1595-1636), Mustafa Ejubović Šejh Jujo (1651-1707), Mula Mustafa Bašeskija (18. st.), Salih Hadžihuseinović Muvekkit (19. st.), Muhamed Enverija Kadić (19/20 st.)... Većina njihovih dijela još su u rukop isu i neprevedena, pa stoje kao dug pred našim orijentalistima.
Uz stvaralaštvo na orijentalnim jezicima, od kraja šesnaestoga stoljeća, u Bosni se javlja fenomen pisanja modificiranim arapskim pismom-arebicom i bosanskim jezikom-alhamijado. Taj književni tok nije karakterističan za Bosnu, javlja se u Španiji i nekim balkanskim zemljama. U ukupnom svom trajanju, sve do četrdesetih godina svog vijeka, alhamijado je dao preko stotinu djela, pjesničkih i proznih. U poeziji stvaraoci baštine dvije forme iz orij e ntalne književnosti: ilahiju i kasidu, ali su one ovdje bliže utilitarnom nego estetskom cilju. Uz njih su još ljubavna poezija, pjesma socijalne tematike, didaktike, bunta, uspavanka, rugalica, mevlud, vefati (pjesma o smrti Božijih poslanika i ličnosti i z historije islama), ove dvije zadnje forme također su istočnjačkog porijekla. U prozi je to hikaja, ljekaruša, jedan tekst o egzorcizmu, šejtannama, poučna priča, udžbenik, časopis, kalendar. Alhamijado je i raznovrsniji i obimniji u poeziji. Najznačajni j i stvaralac ovoga toka književnosti kod nas je Muhamed Hevaija Uskufija (1600-1650), autor najljepših ilahija u alhamijadu, pisac prvog riječnika u Bosni i Hercegovini bosansko-turskog, prozni pisac i pjesnik na turskom jeziku. Njegov riječnik Makbuli Ari f , sročen u stihovima, najstariji je književni tekst u kojem se jezik ovoga podneblja imenuje njegovim prirodnim imenom-bosanskim.
Krupna imena alhamijado literature još su Hasan Kaimija, Abdulvehab Ilhamija, Abdurahman Sirrija (18/19 st.), Umihana ^uvidina (18/19 st.), Omer Humo (19. st.), Muhamed Rušdi (19. st). Karakteristično je da je u alhamijadu dosta radova anonimnih autora, što se može tumačiti tijesnom vezom ove literature za široke narodne slojeve, gdje su ova djela mnogo prepisivana. Iz tih prije p isa nerijetko su izostavljana imena autora, a prepisivač je gotovo redovno izostavljao nešto originalno, dodavao svoje, zbog čega imamo i dosta različitih verzija jednog teksta.
Alhamijado nastavlja svoj život i u austrougarskom vremenu, u kome se štampaju udžbenici na arebici, didaktički radovi, tekstovi religijske sadržine, časopisi. Posljednji tekst arebicom objavljen je 1942. godine.
U sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, izuzetno i u devetnaestom, traje u Bosni i Hercegovini jedan specifičan vid pismenosti bosančicom i bosanskim jezikom. Na granicama zemlje, na krajinama, vodi se stalna prepiska između predstavnika osmanske uprave i pograničnih vlasti: austrijskih, crnogorskih, hrvatskih, kapetana u službi Mletačke Republike. Značajan korpus ove episto l arne književnosti danas nam je zanimljiv kao dokumentarna građa, ali i kao osnova na kojoj je nastala krajiška narodna pjesma. Ova pisma daju i bogatu mogućnost za lingvistička istraživanja.
Uz ove tokove ne možemo a da makar ne spomenemo bogat korpus usmenog stvaralaštva, pjesničkog i proznog. Nesumnjiva je književna vrijednost ovih djela, iz kojih se može dokučiti bogatstvo narodnog duha i uma.
Od srednjeg vijeka pa do druge polovine devetnaestoga stoljeća u Bosni i Hercegovini vlada rukopisna kultura. Iako od osamnaestoga stoljeća ovdje stižu knjige štampane na Istoku za potrebe medresa i administracije, prepisivačka djelatnost ne prestaje. Prepisuje se sve, Najviše knjige među kojima prvo mjesto zauzima Kur'an. Računa se da nije bilo bošnjačke kuće bez makar jednog primjerka ^asne Knjige.
Masovna prepisivačka djelatnost kao i ručno ukrašavanje i uvezivanje knjige uslovili su razvoj kaligrafije, minijature i vještine uveza knjige. Najznamenitija dvojica kaligrafa i minijaturista cijelog perioda su Osman Nakaš i Nesuh Matrakčija (16. st.), čija je vještina bila cijenjena širom Osmanskog carstva. Iz te aktivnosti ostali su nam primjeri čudesne ljepote ispisa, likovnog izraza i majstorstva poveza.
Prepisivačka djelatnost ne jenjava ni u vremenu kad počinje da djeluje prva štamparija u Sarajevu (1866) i zadržava se do prvih decenija dvadesetoga vijeka. Ipak, pojava štamparstva i novinarske djelatnosti uveliko mijenja i tokove književnoga života koji se sada odvija u reformiranoj ćirilici i latinici, nešto malo n a arebici. Sada se lakše i brže stiže do knjige, što je imalo poseban značaj u obrazovanju. S krajem vijeka, međutim, na ovo tle dolazi nova kultura i civilizacija i taj susret, preciznije rečeno sukob prošlog i pridošlog, najteže i najtragičnije doživlja v aju Bošnjaci. U prvim godinama austrougarske uprave stoga dolazi do stagnacije u književnom životu, što se pokušava prevazići preporodnim pokretom koji traje i u početku dvadesetoga stoljeća. Bošnjačka književnost tada će ponovo stati na noge i davati jed n o po jedno značajno ime u poeziji i prozi. A bogata baština, koja im je ostala u naslijeđe, inspirativno je djelovala i nadahnjivala. Tako se književni život nastavlja u neprekinutom kontinuitetu sa prepoznatljivim osobenostima i visokim dometima.
Nastaje jedno novo doba koje ne potire prošlost, nego se naslanja na njega kao na bogato vrelo stvaralačke imaginacije.
 |
 |
 |
 |
 |
©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com