DIWAN - CASOPIS ZA KULTURU

| DIWAN 1|

Sejfo Šarić

OPROŠTAJ

Slušao sam legendu o tome da je u stara vremena jedan turski vezir bio opozvan iz Travnika pa je na putu za Carigrad umro vičući ”Vaj, Bosno”. Nije, kažu, mogao preboljeti rastanak sa Bosnom kojom je upravljao, u kojoj je imao svu vlast, ali koja je, eto, njega podredila sebi i na svoj način dotukla ga, osvetila mu se za nešto što legenda ne pominje.

I tako su godinama prolazili svi stranci, svi nepozvani; svi su imali jalovu želju da proniknu u dušu Bosne i na tom mučnom putu stradali ne dosegavši cilja.

Bosna je svirepa i prema svojoj djeci. Kad odrastu pa dobiju želju da se kao gromada odvale, otkinu, odvoje i odu u daleki svijet, svaki od njih dobija vremenom ogrebotinu na duši koja peče tek toliko da čovjek ne zaboravi odakle je i da će kad-tad doći dan kada će mu nešto iznutra neopozivo narediti da se vrati bar na kratko vrijeme. I čovjek se tako vraća i odlazi, vraća i odlazi dok se ne istroši, ali pri tom pazi da mu kosti budu položene na onu istu zemlju o koju je prvi put udario čelom, na kojoj se prvi put podbio, na kojoj je prvi put podvrisnuo sa prizvukom snage i tajanstvene želje kojoj imena nije znao. A i drugi koji se ne rodiše na ovoj posnoj zemlji vremenom postaju dio te zemlje, samo ako su se potrudili da Bosnu shvate onakvu kakva je, bez zadnje pomisli. I zato u Bosni nema stranaca, a ako ih ima onda su to oni koji se ne mogoše sroditi i brzo odlaze.

Bila je jednom jedna Bosna sa očima punim demira, sa rukama punim alkatmera, sa sobama punim minderluka, sa avlijama i sofama, sa ibricima i šerbetnjacima, sa akšiklucima i teferičima, sa jelecima, sa sazovima... Bila je jednom Bosna sa teškim uzdasima, s oborenim djevojačkim pogledima, karasevdasima i teškim dervetlijama, sa zakrvavljenim očima i visočkim handžarima, sa žiokama, sa prkosnim djevojkama koje su dovikivale:

...da me prosiš, ne bih pošla za te, da s' oženiš - bih se otrovala!

Na ovim našim urvinama i prosjecima, klancima i planinskim vrhovima sudarao se Istok i Zapad. Vodila se hiljadugodišnja bitka za duše ljudi. Dokazivalo se svetim Jovanom i hazreti Alijom, svetim Đorđem i Mojsijem. Jedno podne objavljivaše mujezin, drugo podne objavljivaše rabin, treće podne objavljivaše zvono sa zvonika. Tri podneva u jednom danu! Tri molitve a ista želja, tri suze sa istog razloga, tri sprovoda - tri mrtvaca u istu zemlju. Tri boga, a jedni ljudi! Jedna zemlja a tri gospodara!

I mira nije moglo da bude. Nije moglo biti zato što Bosanac nikada do kraja nije vjerovao ni jednom bogu. Taj kvrgavi, čvornati čovjek nosi u sebi nešto od bogumilske jeresi koja je naprasno nestala, ali je ostavila traga na duši. Bosanac je uvijek bio jeretik. Iskustvo je učilo da treba vjerovati sebi, šakama, noktima, zubima svojim.

A kad je trebalo, Bosna je šapatom govorila, mačijim hodom hodila. Bila je na kolac nabijana, u strašnim mukama umirala, na čengele razapeta, ali je zubima škripala, krvavim očima gledala - i dizala se. Ispucali tabani i oči okretali su se planini, rogulje su parale nebo, i to su bili trenuci kada se nije znalo gdje se završava čovjek, a gdje počinje planina. Tanjila se granica između krsta i nekrsta - ostajao je go čovjek naspram dušmanina. I s njim pjesma!

Pjesma je, kažu, nastala kad i čovjek. A možda bi bilo tačnije reći da je pjesma starija od čovjeka i da bi, kad bi kojim slučajem čovjek nestao s lica zemlje, ostala pjesma da lebdi iznad opustjelih kuća. Jer pjesma je jača od čovjeka, a stari narodi su tvrdili da je ona dio boga. I nije slučajno da se pjevanje nalazi u bogoslužju religija kao najjače djelovanje na duše ljudi. Kako su strašni i veličanstveni stihovi psalama Davidovih, pjesme nad pjesmama i sudbine pravednoga Jova!? Sve ono što je stvorio čovjekov duh na osnovama vlastitih muka predstavlja vječnu čovjekovu utjehu. Život, ljubav, mržnja i smrt su pitanja na koja čovjek odgovara od postanka, a ona su teška tako da se na njih nikad ne odgovori.

Sevdalinka je, neosporno, morala nastati jedne noći, za punog mjeseca i uz miris cvijeća i đulsije. Ona je nikla iz uzdaha i čežnje za zabranjenim. Nastala na šiltetima, iza mušebaka, između razdvojenih mladih. Zato sevdalinka ima toliko mekote, milovanja i očajanja. To je pehar uzavrele krvi, do bola izgriženih usana, onoga što je bujalo iza zamandaljenih vrata u čekanju da bude dato nedragom.

Jeste, bila je jednom takva Bosna - sa očima punim demira, sa avlijama, sa sofama, teškim karasevdasima i visočkim handžarima, sa sazovima i jelecima, sa kaldrmama i ašikli-prozorima. S takvom Bosnom da se oprostimo, uzdahnemo, da se poklonimo. I ne žalimo, jer: Zeman gradi, zeman razgrađuje... kad je tako.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]