DIWAN - CASOPIS ZA KULTURU

| DIWAN 1|

Mr. Aiša Softić

HUSEIN-KAPETAN GRADAŠČEVIĆ U USMENOM KAZIVANJU I DRAMI AHMEDA MURADBEGOVIĆA

Ahmed Muradbegović autor je dvadesetak dramskih tekstova, među kojima i drame ”Husein-kapetan Gradaščević”. Prva verzija ove drame štampana je 1942. podine pod naslovom ”Husein-beg Gradaščević”. Nova verzija, koja je završena 1969. godine, pronađena je u Muradbegovićevoj zaostavštini. Autorova zabilješka pod naslovom ”Moja drama Husein-beg Gradaščević” uz istoimenu dramu vrlo je zanimljiva iz dva razloga. Najprije, jer sadrži značajne podatke o nastanku same drame, a potom, iz te kratke zabilješke, koju je i sam Muradbegović, po svoj prilici, smatrao značajnom za razumijevanje ne samo dramske radnje, već i vremena i posebno glavne ličnosti, jasno razaznajemo lične pobude koje su ponukale Muradbegovića na pisanje drame o Husein-kapetanu Gradaščeviću koji je svojim pokretom za autonomiju Bosne 1931/32. godine obilježio historiju Bosne ne samo prve polovice 19. stoljeća već i mnogo dulje.

Sama ličnost Husein-kapetanova umjerena, skromna, pobožna i junačna; odvažna, mudra i uplivna, njegov izbor za pašu i vezira od strane naroda koji ga je i počastvovao jedinstvenim imenom Zmaj od Bosne i njegov, po uvjerenju naroda, tragičan kraj, u naponu snage, a umro je u tridesetoj godini života, nudili su sami po sebi dramsko uobličenje, jer i vrijeme i događaji i Husein-kapetanov život sve zajedno činili su dramu. U centru drame je Bosna na vjetrometini između sultana Mahmuda II i neprijateljskog susjedstva, sultana koji nije shvatao, pa ni znao stanje i položaj Bosne i njenog naroda tamo negdje na granicama carstva, ali je po inerciji tražio bezuslovnu podložnost čak i onda kada je izravno udarao na svetost Bošnjaka na njihovu zemlju a u korist svojih pokornih, ali beskrajno licemjernih srpskih vazala. Sve je to prisililo Bošnjake da baš u tom vremenu pokušaju ostvariti svoj vjekovni san o samostalnoj Bosni, da ostvare ono što je narodna epska bošnjačka pjesma često varirala kao jedan od svojih glavnih motiva da Bosna pripada Bošnjacima, da oni njome upravljaju i vladaju bez uplitanja sa strane.

Prema vlastitom iskazu, Muradbegović je zamisao o pisanju dramskog djela o Gradaščeviću nosio još od svoje rane mladosti, a motiv pokretač u dobroj mjeri bio je i lične prirode:

”Sam rođen u Gradačcu, od oca čija je majka poticala iz porodice Gradaščevića, među rodbinom u kojoj je živjela još svježa predaja o radu i životu ove velike herojske ličnosti novije hrvatske povijesti, nije ni čudo da sam, obuzet tom tradicijom, već rano sanjao o tom djelu”. (podvukla A.S.)

Ono što je posebno dragocjeno u Muradbegovićevom zapisu jeste svjedočenje o postojanju predaje o Husein-kapetanu, koja se, kako možemo zaključiti, s pažnjom njegovala i čuvala u porodici Gradaščevića. A u predaju su ulazile i u njoj živjele samo izuzetne ličnosti. Bez sumnje, Zmaj od Bosne je to bio. I to ne samo u okviru svoje porodice on je svojim djelovanjem, kako je već rečeno, obilježio cjelokupnu historiju Bosne prve polovine 19.stoljeća. Upravo rodbinska povezanost sa Gradaščevićima omogućila je Muradbegoviću da svoju dramsku radnju u znatnoj mjeri približi historijskoj vjerodostojnosti. Još jedna okolnost u tom pogledu išla mu je naruku. Naime, Muradbegović je lično upamtio starog slugu Husein-kapetana Gradaščevića ”koji je svog junačkog gospodara pratio Carigrad, kad ga je Austrija predala Turskoj i koji se onda, nakon njegova tragičnog svršetka, ponovo vratio u Gradačac. Služio je kod Bećir-bega Gradaščevića sve do svoje smrti”.

Stilizirani Muradbegovićevi zapisi sjećanja starog sluge podudaraju se sa onim što i Hamdija Kreševljaković piše o iznenadnoj smrti Husein-kapetana Gradaščevića ”na dan proslave rođendana Muhammeda a.s., 30. srpnja 1833.godine”. Uvjereni smo da su i Kreševljaković i Muradbegović imali istovjetan izvor, koji nosi apsolutno kolorit narodnog, a po kojem je Gradaščević morao umrijeti isključivo nasilnom smrću, kao i svi veliki epski junaci.

Da li je ovo prenošenje pamćenja naroda stvar ličnog stava Muradbegovića prema Bosni i Gradaščviću ili zaista lično i istinito saopćenje starog sluge, za nas je sasvim svejedno. Međutim, važno je da je dugo i snažno među Bošnjacima živjela svijest o postojanju snažno izraženog antagonizma između Bošnjaka i Osmanlija pa čak i neprijateljstva, a za što narod nalazi objašnjenje i kroz iskaz starog Gradaščevićevog sluge:

”Tako su oni uvijek radili sa našim ajanima i našim plemićima. I oca su mu zaklali. Osman-kapetana. U Zvorniku. Prokleti Abdurahman-paša je to učinio. Pozvao na večeru sve bosanske kapetane da s njima vijeća kobajagi, a onda ih izručio krvniku. A moj gospodar je bio najbolji od sviju. Bio je vezir. Ali hercegovački ajani, Ali-paša Rizvanbegović i Smail-aga Čengić, bili su protiv njega. Krivo im je bilo što koji od njih nije postao vezirom. Oni su skrivili da je on izgubio pobjedu kod Sarajeva nad osmanlijskim nizamom i carevim vojskovođom Kara Mahmud-pašom. A pobjeda je bila u njegovoj ruci. Hercegovci su mu udarili iza leđa. Osam konja je taj dan poginulo pod njim. Takvog junaka Bosna nikad do tad nije zapamtila. Godinu dana prije toga pobijedio je na Kosovu polju velikog vezira Rešid-pašu, pa bi pobijedio Kara Mahmud-pašu da nije bilo izdaje. Oh, ta naša izdaja...”

Upravo ovi elementi navodnog pripovijedanja starog sluge Husein-kapetanovog predstavljaju okosnicu Muradbegovićeve drame ”Husein-kapetan Gradaščević”. Muradbegovićevo insistiranje na tome da je on samo prenosilac priče starog sluge ipak moramo uzeti s izvjesnom rezervom. Vjerovatnije je da je stari sluga bio samo ”paravan” Muradbegoviću za vlastito viđenje Gradaščevića, vremena u kojem je on djelovao i događaje u kojima je aktivno sudjelovao. U tom kontekstu ne smijemo zanemariti ni udio literature koja je Muradbegoviću morala biti dostupna i poznata s obzirom na njegovo, prema vlastitom svjedočenju, rano zanimanje za Gradaščevića, u kojem je svakako važnu ulogu odigrala Muradbegovićeva rodbinska povezanost sa Gradaščevićima, čuvenom i moćnom bošnjačkom plemićkom porodicom.

Tri su nivoa sukoba u drami ”Husein-kapetan Gradaščević”. Prvi - sukob Bošnjaka i centralne vlasti u Stanbolu; drugi - međusobni sukob bosanskog plemstva i treći, onaj, po piscu drame najpogubniji i najotrovniji, - sukob unutar porodice Gradaščevića, najprije medu braćom, Huseinom i Osman-pašom, a potom među njihovim ženama. Međutim, sukob Munevere i Mujesire (imena su izmišljena), žena braće Gradaščevića, mnogo je više od jaza jetrva. On je sukob dva svijeta i dva politička pogleda bošnjačkog i osmanlijskog. Treba napomenuti da u dostupnim historijskim izvorima, koji Osman-pašu spominju kao pristašu Husein-kapetanovog protivnika sultana Mahmuda II, a ne kao pristašu bosanskih disidenata sa Ali-agom Rizvanbegovićem na čelu, što je kvalitetna razlika, nigdje se ne spominje njegova žena. Međutim, i danas, stotinu šezdeset i pet godina od tragične smrti Zmaja od Bosne, živi predaja o surevnjivosti Zmajeve Bošnjakinje i Osman-pašine Osmanlijke koja se prenosi u porodici Gradaščevića.

U drami Ahmeda Muradbegovića negativna uloga Osman-pašinice, tuđinke i neprijatelja, znatno je naglašena. Ona je ta koja šalje tajne izvještaje u Carigrad, zdušno radi o glavi Husein-kapetana i zavadi među Bošnjacima. Taj treći nivo sukoba sigurno je dat kako bi se postigla plastičnost dramske radnje, njena čitljivost i prijemčljivost za široku čitalačku publiku, a sadrži, između ostalog, i određene elemente romantičarskog pogleda na svijet. Da je tako, svjedoči i Muradbegovićev decidan stav da je upravo nesloga medu Bošnjacima dovela do sloma pokreta Husein-kapetana Gradaščevića, a kao glavni krivci imenuju se Ali-paša Rizvanbegović i Smail-aga ^engić, čija netrpeljivost prema Gradaščeviću je proistekla u prvom redu iz ličnih pobuda, kojima su potpuno potisnuti interesi i svog naroda i svoje zemlje, a što će Husein-kapetan jasno izreći u drami:

”Čast i dostojanstvo nek ostavi Aliji Rizvanbegoviću i Smail-agi Čengiću, oni za tim žude, a meni nek ostavi slobodu moga naroda”, poručuje on sultanu.

Zmaju od Bosne iznad svega je Bosna i narod Bosne i zato se vrijedilo žrtvovati.

Drama Ahmeda Muradbegovića obuhvata vremenski raspon od ustoličenja Husein-kapetana na mjesto vezira Bosne, biranog od naroda, a ne postavljenag od sultana, pa do njegovog poraza od strane osmanijske vojske i domaćih protivnika.

Upravo takvo vremensko ograničenje dramske radnje omogućilo je Muradbegoviću da kroz završni dijalog Husein-kapetana i njegovih pristaša simbolično nagovijesti da je Zmaj od Bosne zapravo skončao zbog prevelike tuge za svojom rodnom grudom, a ta tuga je otrov koji su u njemu posijali njegovi zemljaci, a ne nekakav otrov što ga je, prema nekim potpuno nesigurnim historijskim podacima, popio u Carigradu. Međutim, kako god da je bilo, Zmaj od Bosne je i tada, u Carigradu, u posljednjim časovima ostao dosljedan u uvjerenju da je ”narod više od sultana”, pri tome jasno misleći na svoj, bošnjački narod. Da li je stvar pjesničke slobode ili je Muradbegović, u okviru porodične tradicije koju spominje, zaista znao da je već za života o Husein-kapetanu narod pjevao (”Tvoj sinčić Murat pjevao je neku pjesmu o tebi koju ti je narod spjevao...”), ostaje nepoznato. Ali, Muradbegovićevo sjećanje na postojanje vrlo žive predaje o Gradaščeviću navodi nas na pretpostavku da je u okviru te tradicije postojala i ona narodna poetska, vjerovatno i znatno bogatija od do sada poznate. Ovu pretpostavku potvrđuje i do sada neobjavljena lirska narodna pjesma koju je od pjevača Selima Salihovića zabilježio Muhamed-Bego Gradaščević[1] Pjesma koju je kazivao Selim Salihović, koja plijeni svojom izvanrednom skladnošću i ljepotom stiha, istovremeno ima funkciju i objašnjenja i predskazanja, a zasnovana je na snu i njegovom tumačenju što je i inače čest motiv kako lirskih tako i epskih bošnjačkih usmenih pjesama:

San usnila Osman-begovica,
Mlada ljuba bega Osman-bega,
Kapetana od Gradačca grada,
Da joj raste na srcu jabuka,
Na jabuci zrno biserovo,
Na biseru ljuti zmaju spava.
A kada se zmaju probudio,
Preko Bosne krila raširio,
Do Stambola glava dopirala.
Od straha se trgla begovica,
Probudi se begu u naručju,
Pa će sanak begu kazivati,
A beg joj je sanak tabirio:
Što ti raste na srcu jabuka,
To je, dušo, naše milovanje,
Što je u njoj zrno biserovo,
To je tebi čedo pod srdašcem,
Što na njemu ljuti zmaju spava,
To će čedo muška biti glava,
Što je Bosnom krila raširio,
To će biti Bosni zaštitnikom,
Što Stambolu glava dopirala,
I samom će caru dodijati.

Njegovanje i prenošenje usmene porodične tradicije među Bošnjacima, posebno onim znamenitijim, bilo je uobičajeno, baš kao i njihova praksa pozivanja i ugošćavanja epskih pjevača koji bi na čardacima bošnjačkih prvaka znali danima boraviti pjevajući o podvizima i bojevima čuvenih bošnjačkih junaka - Đerzeleza, Mustaj-bega Ličkog, Bojčića, nenadmašnog Tale Ličanina. Upravo kroz epsku narodnu pjesmu i usmenu historijsku predaju, između ostalog, njegovala se i čuvala svijest o bošnjačkom nacionalnom identitetu. U toj ideji o samosvojnosti Bosne i Bošnjaka, koji nikada nisu pristajali da budu ”Turkuše”, istrajao je Husein-kapetan Gradaščević -Zmaj od Bosne- i u životu i u Muradbegovićevoj drami.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]

[1] Najsrdačnije se zahvaljujemo g.Muhamedu-Begi Gradaščeviću na ustupljenom tekstu ove pjesme