| DIWAN 1|

Dinko Delić

NEDOČITANI BOSANSKI PISAC

Ahmet Muradbegović je pisac o kome još mora biti riječi u vrednovanju dometa bošnjačke književnosti i književnosti naroda BiH. Evropski obrazovan bošnjački intelektualac, sa poštovanjem prema vlastitoj tradiciji, bio je čovjek rijetke hrabrosti i vizionarstva što, uveliko, nadmaši međuratno doba kada on u Zagrebu počinje književni rad.

Njegova hrabrost sučeljavala ga je sa tradicionalizmom i konzervativizmom u duhu Bošnjaka što su protivnici (S. Korkut, M. Osmanagić i E. Mulabdić) smatrali za temelj bošnjaštva, a on za smrtonosni kamen oko vrata.

Muradbegovićevi članci o izolaciji[1], položaju žene[2], mentalitetu Bošnjaka[3], bošnjačkoj inteligenciji[4] i esejističko-kritički napisi[5] polemičkog karaktera sa dotad neviđenom žestinom iznose na površinu najosjetljivija pitanja nacionalnog i kulturnog položaja Bošnjaka u Kraljevini Jugoslaviji. Iznose nedoumice o tome kako bosanske Muslimane drugi vide, a naročito o unutrašnjem biću njihovom.

”To je svijet koji je u svojoj začahurenoj konservativnosti sačuvao najčišće narodne tradicije, običaje i karakter. Znam da ova tvrdnja izaziva ljubomor, ali ko pozna širinu muslimanske duše, njihovu moralnu i etičku snagu, njihove običaje, gostoljublje i općeljudskuljubav...”[6] kaže Muradbegović 1922. godine o Bošnjacima za koje mu je bilo važno da su ”nezatrovani srpskim, ni hrvatskim šovinizmom”, ali odani tradiciji do ”zatvorenog kruga”. Zato ”slobodoumniji Muslimani u masama bježe iz te sredine, a u njoj ostaju čuvari mrtvih tradicija, kojima se oko vrata steže uže njihove socijalne ekskluzivnosti.”[7]

Imao je snage da optuži i ulemu (kler): ”Svjetovnjaci, koji su tražili od njih istinu islamske nauke, koja je proglašena od najvećih duhova čovječanstva kao najsposobnija za savremenu kulturu i modernu civilizaciju, dobili su negativan odgovor. Taj odgovor nije negacija islama, nego negacija njihova znanja, kompetencije i naučnjačke ozbiljnosti... Mi se više ne damo vući za nos ni zavaravati kojekakvim floskulama o sukobu sa šerijatskim propisima i islamskom naukom zato što hoćemo da budemo sposobni za savremen život.”[8]

A, isto tako, odlučnosti da brani nezavisnost Bošnjaka: ”ako gosp.Mitrinović želi da dokaže da su bosanski Muslimani Srbi, mogao se poslužiti kojim drugim argumentom npr. psihološkim, geografskim, kulturnim, kojim se služe i hrvatski nacionalisti kad tvrde da su oni (bos. Muslimani - op.a.) Hrvati, a ne puštatiu vodu svoje 'studije’ novinarsku patku, koja ne umije plivati.”[9]

Pisac građanskog odgoja, Muratbegović je bio sposoban da se uzdigne iznad jednoumlja i politikanstva, avanturizma u kulturi i amaterizma u stvaralaštvu. Jako mu je bilo važno da se zna: ”Barem je islam vjera u kojoj se može slobodno misliti.”[10] ili da ironizira ulogu štampe: ”to je - veli - tečevina demokracije da gomile vladaju, a štampa nije ništa drugo nego organ onoga gospodara, koji faktično, a ne formalno vlada.”[11] U eseju ”Ulica i kultura”[12] 1937.godine on je dao kritiku jeftinog populizma zloupotrebljivanog u politici i kulturi, što mu nije pribavilo simpatije ”književne ljevice” na čelu sa KPJ. Takav stav i položaj upravnika Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu od 1941. do 1945. pod vlašću NDH doveo je Muradbegovića u zatvor (1945 - 1946) i nemilost u Titovoj Jugoslaviji sve do naših dana.

Ali on je realizovani pisac. Za života imao je dvanaest posebnih izdanja poezije, proze i drame, a u časopisima 53 prozne, 20 dramskih publikacija, 68 eseja i kritika i 55 članaka, politika i intervjua u dnevnoj štampi.[13] Posebno se mogu istaći 90-ak bibliografa sa preko 200 bibliografskih jedinica.[14] Prevođen je na njemački, talijanski i češki, dvostruki dobitnik Demetrove nagrate 1926. i 1942. godine, pisac drame ”Ljubav u planini” što je poslužila kao libretto Jakovu Gotovcu za operu ”Morana”. A u stalnom sukobu sa sredinom. I u nemilosti. Razočaran skromnim uvrštavanjem u ediciju V stoljeća hrvatske književnosti 1969. godine (drama ”Bijesno pseto” i pet pripovjedaka), optuživan (i osuđivan) sa strane konzervativaca Bošnjaka prije i komunističkih vlasti iza II svjetskog rata, Muratbegović bješe (begovskog porijekla, a evropskih stremljenja) za jedne suviše građanin, za druge suviše beg.

Alija Isaković u Izabranim djelima knj. I, 1987.godine kaže:”...nadam se... da Ahmed Muradbegović dobije odgovarajuće mjesto u muslimanskoj, bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj književnosti; prvenstveno bosanskohercegovačkoj iz koje je bio izopćen - nešto vlastitom krivnjom, nešto nemarnošću bosanskohercegovačke kritike i književne historije, a nešto nedokučljivim životnim usudom.”[15]

Primjeri nesporazuma sa književnom kritikom su mnogobrojni. Od optužbi za sramoćenje[16] i neplodotvornost[17], pa do tipskih kategorizacija između neoromantičnog folklorizma i bezuslovnog ekspresionizma. Previđa se da je titanski program što ga je sebi nametnuo Muradbegović u emancipaciji Bošnjaka ka modernizmu težak zadatak gdje obim i raznovrsnost djelovanja traže nesvakidašnja rješenja. ”Nijedno djelo ne treba ocjenjivati po zakonima koji nisu izvedeni iz njegove specifične prirode”, govorio je Oscar Wilde. Tako bi za rane pjesničke radove Muradbegovića mnogo važnija bila njihova muzikalnost i drski senzibilitet, nego stilsko-formacijska (ne?) inventivnost: ”A ja sam ga pio, ko umorni titan, Da s ognjenog vrela napijem se dovjek, I stojeći tako na vrsima vašim Nisam više znao, da l’ sam div, il’ čovjek...”[18]

Time što zaobilazi autentičnu vrijednost ”Haremske lirike”, podvrgavajući je uticaju Vidrića, Matoša, Dučića i drugih velikana sh poezije[19], ili potčinjavajući je nedostižnom M. Ć. Ćatiću (ističući, pak, ironijsko zračenje slike)[20], bošnjačka kritika previđa širinu obrazovanja mladog Muradbegovića i mogućnost da ideje i uticaji dođu sa širih prostora nego što je Balkan, a zadržava se u inferiornosti prema sh književnom okruženju.

”Tvoj je smijeh kao rasap ruža nad bijelim valima uzbuđenih rijeka, a tvoja put je mekahna, kao krzno zerdava i vlažna ko mramor...

Ukaži nam se, kraljice...! Mi ćemo te provesti kroz sunčane oblake i posaditi na prazni prijesto Ljepote, koji te čeka... koji te dugo čeka.”[21]

Ova poetska proza Muradbegovića bliža je tekstu Rabindranatha Tagore (”Gradinar”), nego stihovima već pomenutih pjesnika:

”Sažali se na svog slugu, kraljice! Održavaću svežu travu na tvom putu, kojim jutrom šećeš i gde sumorno cveće pri svakom tvom koraku klicanjem pozdravlja stopala tvoja.”[22]

A Tagore, nakon 1913. i Nobelove nagrade za književnost, bješe prevođen u Zagrebu i pristupačan Muradbegoviću. Uostalom, treba isticati erotizam ”Haremske lirike”, ali ne isključivo u svjetlu orijentalne čulnosti samo zato što je autor Bošnjak. Kao u noveli ”Kaimija” D. Sušića, pjesma ”Molitva” posredno nudi Bokačovljev prostor varljivo preobličen u islamski din:

”Tijelo pada u čarobnom luku, I pobožno igra sitna noga: Ona - plesom malih, bijelih ruku I nevinim tijelom - moli Boga. Na šarenom sagu šušti šapat Malih, strasnih usta, riječi šume: Bože, ja ću sebe s tobom stapat, Ja ću unić’ u te, il’ ti u me...”[23]

Ahmeda Muradbegovića zanimale su vječne teme. U eseju ”Vučjak”, pisanom na dramu Miroslava Krleže 1924. godine, traži da pisac ”uhvati ono vječno, trajno što leži u nama i oko nas, a što je jedini zakoniti materijal pravoga umjetnika”. Zato je insistirao na ”rasi”, ali ne u biološkom stilu te riječi, već sociološko- -istorijskom kako je pisao Hippolyte Taine. ”Stanje duha i običaja” kao ”fizička i moralna temperatura”, bilo je osnovno polazište Tainovog empirijskog pozitivizma u izučavanju fenomena umjetnosti.

”Bez kulture, bez velike sveopće kulture nema nove umjetnosti”[24], kaže Muradbegović 1924. i nastavlja: ”Hamlet, Božanska komedija, Faust, Raj, Peer Gynt, Idiot, Vaskrsenje, bili su nekad djela, danas su samo riječi, pojmovi, simboli pomoću kojih se novi umjetnik izražava...”[25] I bez prevelike hrabrosti vide se klice postmoderne. Ali to je i nužnost: ”Umjetnost uopće nema atributa u smislu vremenskom i prostornom, ona nema ni starosti ni mladosti, jer je apsolutna i vječna.”[26] Zanimljivo je i kako književnik ”radi”: ”Pravo stvaranje, ono koje dolazi samo od sebe, spontano onako kako dođe na vršak pera u času ekstaze...”[27] Takvo stvaranje liči na automatsko pisanje što ga je ”manifestovao” Andre Breton. Pogotovo kada ”umjetnost treba mjeriti instinktom, nagonom, jer prava umjetnost nije ništadrugo nego izražaj naših nagona, ćutila i osjetila.”[28]

U prilog takvom viđenju idu i novele ”Palijača” (1925) i ”Mizantrop” (1923), alias ”Bijesno pseto” (1925), drama koja je Muradbegovića uvela kao pisca u zrelo stvaralačko doba. Po istom predlošku - izopćenika - ova djela su na tragu Vjenceslavu Novaku i romanu ”Tito Dorčić” (1906. godine), a Novak skupa sa Kumičićem (roman ”Olga i Lina”, 1881. i esej ”O romanu”, 1883. godine) na tragu naturalizmu Emila Zole. A kada Palijača (kao i Petar Stanić), izmrcvareni lik, konačno umre u agoniji, pred nama se neočekivano ukaže Aldous Huxley i ”Divni novi svijet” (1932). Nije li postupak Muratbegovića u noveli ”Priča o neobičnom pehlivanu” 1929. godine, gdje nožne prste i cipele personificira do karikature, inventivan na isti način kao Marinkovićev 1953. u noveli ”Ruke”? Nije li Šaćir Dedaga (1941) ravan u ekscentričnosti Ćopićevu djedu u ”Bašti sljezove boje” (1970) i Andrićevom Alihodži (”Na Drini ćuprija”, 1945)? Čak Šaćir Dedaga, na bosanski način, ima staračku providnost koja liči na magistra muzike čiju su auru prije smrti zapazili stanovnici Kastalije u ”Igri staklenim perlama” H. Hessea 1943. godine. A sve to prije Marinkovića, Huxley-a, Ćopića i nobelovaca.

Istina, Enes Duraković 1987. za ”Autoportret”, završnu novelu zbirke ”Nojemova lađa” (1924) kaže: ”...kako u doživljaju i shvatanju svijeta tako u ekstatičnom dionizijskom stilu Muradbegovićeva iskaza, lako (je) prepoznati neposredno zračenje Ničeova djela ’Tako je govorio Zaratustra”.[29] U noveli tekst glasi:

”Danas je rođendan moje pet-hiljadu-vjekovne svijesti... Što je prije bilo, pamtim još kroz san... Ja sam dijete kaosa i u meni ima sve svoj korijen i svoju klicu... Majka je moja univerzum i svemirska svepraznina... Ja vidim jasno kako iz mene rastu stvari, prostori i bića...Vode huje, pjene se i šume i ovijaju oble hridine, kao gole žene. Meki talasi pljuskaju i zvone. Šume izgledaju kao kola djevojaka raspuštenih kosa, razgaljenih njedara i uzdignutih košulja. Kometi putuju kroz svemir kao ogromni vlakovi, puni svjetla i kruže elipsom u beskonačnost. Ljubičasti im repovi vijore kao kose maglenih udovica koje lete...”[30]

Ovakav košmar slika i kreativni nered emocija poseban je oblik iluminacije u literaturi. Pisci su takvo stanje svijesti nazivali božanskim nadahnućem. Dante se nakon ”Čistilišta” tako vinuo u ”Raj”, a Henry Miller u megalopolitičku apoteozu sexa. Kad je imao 17 godina, 1871, u danima Pariške komune Arthur Rimbaud pjeva:

”Vidjeh sunce puno pjega čija vatra Neznan užas budi, i gdje iz daljina Vjetar kao glumce antičkog teatra, Valja vale, spori drhtaj žaluzina - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Vidjeh nebo kada zvijezdama se pali, Bunovno, veslaču pristupno i drago: Zar te ova noć snom izgnanstva zali Jato ptica zlatnih, o buduća Snago?”[31]

I, naizgled, daleko od literature, evo šta zbore Upanišade, drevni indijski spisi:

”Zlatnim je krugom lice istine skriveno. Ukloni ga, bože svetlosti, da ga mogu videti, ja koji istinu volim! O, životodavno sunce, potomku Gospoda Stvaranja, usamljeni vizionaru neba! Razaslaj svetlost svoju i ukloni zasljepljujući sjaj svoj da mogu gledati tvoje zlatno ozračje: taj duh duboko u tebi, moj je unutrašnji Duh.”[32]

Suprotno tome, za ”Autoportret” Radovan Vučković 1990.godine ističe da se: ”...portretiranje vlastitog lika...ispoljava u vidu pseudolirizma, označena potencijalnim osjećajem straha, otuđenja i težnje ka subjektnom rastvaranju u dodiru sa kosmičkim prostorima.”[33]

Jednako neuvjerljivo zvuči sud Džemaludina Alića izražen, takođe, za prozu u kojoj vidi: ”dominaciju slika, što donekle oduzima fabuli primarno mjesto...Da je manje bio mek, da je manje slikao, a više ponirao u svijest svojih junaka, Muradbegović bi (zbog dobrog stila) dosegao i značajnije pripovjedačke horizonte.”[34]

Ovakve neutemeljene ocjene ignorišu činjenicu o prenosu motiva iz vrste u vrstu i roda u rod, po čemu je Muradbegović specifičan. To potvrđuje Muhsin Rizvić koji kaže: ”Muradbegovićev prodor u potmule i stihijske porive sirovih primalnih sila u čovjeku... postao je vezivni element strukture između... ranih i potonjih njegovih novela i između novela i drama posebno.”[35] Dakle, kod pisca što je ”importovao Sturm und Drang”[36] u BH književnost nema mjesta za plitki akvarel.

To će pokazati i novela ”Poslije tri mjeseca” iz 1929.godine.[37] Sa, zaista, manje čvrstom konstrukcijom radnje zbog široke digresije, ona plijeni motivom udaljavanja oholih supružnika koji katarzu dožive u igri zavođenja kao ”stranci”. Psihu ljubavnika Muradbegović je već razmatrao šest godina ranije u drami ”Pomrčina krvi”.[38] Tamo se Ekrembeg i Lebiba do propasti bore za vlast i dostojanstvo. Čini se da je novelom autor htio uzdignuti uništenu ljubav i vratiti joj sjaj.

Jer u ”Pomrčini krvi” mržnja je orkan koji pred sobom pomete i ugled i bogatstvo i obiteljske veze, život u potpunosti. Mržnja kao preoblikovana (izgubljena) ljubav i kao pravo vlasništva. A u feudalnoj porodici, tradicionalno, o vlasništvu je riječ. Vlasništvu koje muž ima nad ženom i nad potomstvom. Tim gore kad je to mlad i seksualno aktivan muž. Žudnja je samo početni impuls - o vlasništvu je riječ. I o moći nad tijelom kada već duše padnu u raskorak.

Van estetičke ravni, tako je o fenomenu sublimacije i transformiranju emocija pisao 1927. Wilhelm Reich,[39] a 1931.godine i Edvard Glover.[40] Obojica su egzaktno razotkrili motivaciju i preoblikovanje nasilja. Otuda prestrog je sud što ga izriče Dževad Karahasan:

”...postupci nisu psihološki motivirani (nijedan se realistički pisac ne bi odvažio da seksualnom žudnjom motivira davljenje sina i unesrećivanje kćeri), ni jedan od njih (likovi - op.a.) nije psihološki individualiziran nego su, naprotiv, čiste maske.”[41]

Muradbegovićev ”goli čovjek”[42] je tantalsko-sizifovski model bića i to se snažno projektuje u likovima: ”Pomrčine krvi”. Ali Ekrembeg nije samo patrijarhalni silnik, već i vojnik u kome otrov rata izluđuje dušu jednako kao Andrićevom Mustafi Madžaru, ili Krležinim likovima koje tiranizira bog Mars. A Lebiba nije skromna seljančica Taihira iz novele ”Razvratnik” koja je mentalno žrtvovana mužu, već gazdarica i plemkinja što zahtijeva svoje pravo prevarene žene. Dostojanstvo je među supružnicima teritorij na kome bivša ljubav raspiruje inadžijski žar.

LEBIBA (krikne): ”Ekrembeg! Osvijesti se! Ti si u bunilu! dok sam se ja klala s tobom, nisam bila ovo što sam sada, bila sam živina, uzbješnjela neman, a sada nisam više, sad sam se preobrazila...Promijeni se i ti, budi čovjek, budi otac...”

EKREMBEG: ”Sad ne mogu niišta drugo postati, sad sam samo muškarac, nadražen i razjaren muškarac. Pred očima mi se smaračilo! Ništa ne vidim. Znam samo još da si moja i da te nikome drugome ne dam! Pa ni rođenom djetetu...”[43]

Da li Ekrembeg kao Othello? Jeste poređenje što se nameće razornom patnjom, surovošću zločina i uzaludnim kajanjem. Kao neobična prednost prema antičkoj tragediji ili Shakespeare-u, Ekrembeg i Lebiba odlažu razrješenje sukoba taktizirajući u tenziji koja raste majčinskim uticajem na djecu, dok su u haremu, ili očevom izvršnom voljom u divanhani. Ta bošnjačka aroma drame ističe individualnost pobunjene Lebibe što kao Antigona odbija pokornost, a kao Medeja, odbačena žena, gubi djecu.

Sasvim je svrsishodno da tragedija[44] okonča u smrti. I ludilu. Jer likovi slijede ”filozofski aspekt espresionističke drame da je čovjek u klopci prirodnih i društvenih sila”[45], ali, individualizirani, slijede i autentični poriv strasti. Novela ”Poslije tri mjeseca” gradi se u drugačijem ambijentu gdje je razvod (razlaz) manje tragično rješenje, otuda i mogućnost da otuđeni ljubavnici (kao arhetip) u novoj nasladi ponovo postanu supružnički par.

Bavljenje arhetipom snažno je oružje Muradbegovića i u psihološkom i u estetskom smislu. Pozorišna i novelistička karakterizacija služi mu za nijansiranje tipsko-individualne strukture lika. Ali Muradbegović ide i dalje do prasupstancije bića koja se manifestuje kao uloga. U drami ”Majka” to je roditelj ženskog pola, u drami ”Na božijem putu” - otac, u ”Pomrčini krvi” ljubavnici, i tako redom. Otkriva se u likovima uvijek dublji i drugačiji sloj, bilo da ih ispituje po uzorima sa antičke ravni, ili do tačke ključanja u duši kad ispod razuma plane primalna ljubav ili bijes.

Nažalost, predrasude su prepreka za razumijevanje stvari. Čak i Dubravko Jelčić, priređivač Izabranih djela 1969. godine i ”strasan čitalac Muratbegovića” dao je projektivnu ocjenu u kojoj: ”Sirova, elementarna, robustna snaga tog našeg primitivnog mentaliteta izbija... (kao) divlja čulnost, često na samom rubu patološke senzoričnosti.”[46] I gdje su: ”Visoka emocionalnost i duboki primitivizam” koordinate za likove što su ”islamski oriđinali” i ”egzemplari”.[47]

A Radovan Vučković atmosferu zbirke ”Haremske novele” dovodi u kontekst sa Andrićevom vizijom Bosne:”... u poremećenoj duševnosti i nečistoj krvi kao i u Andrićevoj pripoveci tada.”[48]

Oba su gledišta primjer zamjene teze. I, anahrono, predstavljaju ideje na koje Muradbegović ulaže protest formirajući kulturni angažman. Evo, za dramu ”Pomrčina krvi” A. Isaković 1987. kaže: ”Prema mome sudu to je danas najzanimljivija Muradbegovićeva drama”. Iz mnogo razloga. U njoj je Muradbegović 1923. kao Krleža u ”Glembajevima” 1928. spustio zavjesu preko istorijske uloge plemstva. Na drugi način Muradbegović je uradio isto i u drami ”Husein-beg Gradaščević” 1942. godine. Demitologizacija plemićke porodice i ”plave” krvi obaveza je pisca na prelazu iz pseudoistorijskog u kulturološki koncept. Iz kolektivističkih oblika svijesti u građanski individualizam. U srpskoj književnosti slično je radio B. Stanković u romanu ”Nečista krv” (1910). Ali pogrešna su tumačenja koja krv iz Stankovićevog romana i Muradbegovićeve drame vezuju za ”islamski gen”. Trulež ustajalosti i nesposobnost ”Stipančića” (V.Novak, 1899) uzrok su nečistoće i pomračenja krvi.

Naime, s početka 20-ih godina u esejima, zatim u drami, Muradbegović ”otkriva lice” bošnjačkog sindroma. Ne štedeći ni jednu njegovu stranu. Eksplicitno, to glasi:

Zašto se evropski nanos u kulturi Bošnjaka minimizira, a preferira turkofoni element? Zar Bošnjaci moraju nositi ”orijentalni” pečat kao potvrdu identiteta? I, da li je Orijent zaista takav kakvim ga predstavljaju protagonisti ”krstaškog rata” u i oko BH književne misli?

To su pitanja koja baš Muradbegović bješe iznio na javnu scenu međuratnog doba, jer je ”pročišćavao” bošnjačko stvaralaštvo ”okcidentalnim sadržajima evropske kulture”.[49] Beskompromisno, ”iznutra” razarajući provincijalnu upućenost na stereotipe i zagledanost u vlastiti lik, on je 1924. u ”Haremskim novelama”, a potom 1925. u ”Gajretu” objavio novelu ”Razvratnik”. Vješto sakrivši ispod naslova bazičnu ideju priče: da ljudska maska razvratnika (Raif), ili svekrve odane tradiciji (Raifova majka) sadrži isto stanje licemjerstva karakteristično za ljude što žive za moć. Nasilje nad prostodušnom, a moralno uzvišenom snahom (Tahira) u sižeu novele nije vezano za sukob tradicije i modernizma, već, obrnuto, za jednakost posljedica nepravde ma s koje strane da dođe.

Ali Muradbegović i novela bili su predmet sudske presude, prve u istoriji bošnjačke književnosti. U sporu izmebu ”Gajreta” i ”Pravde” (koja se prije zvala ”Novi glasnik”) inkriminisana novela osuđena je kao moralno štetna, Edhem Mulabdić, pisac od ugleda i zvanja, za novelu ”Razvratnik” tvrdi da je: ”Profanacija! Ništa drugo.”[50] I da: ”Zbog ovako natražna sižea i rezultata ova novela nije apsolutno za mladeži. U školi joj i u čitanci nije mjesta.”[51] Kao urednik ”Pravde”[52] i nesuđeni vještak u sudskom sporu, Mulabdić piše na dramatično konzervativan način: ”Naturalizam Emila Zole imao je čak i kod Francuza puno protivnika, a gdje smo mi prema Francuzima i u umjetničkom i u svakom drugom smislu.”[53]

Odjeci ovog sukoba vibriraju i danas. Iznenađuje sud Uzeira Bavčića koji tvrdi da u noveli: ”...osvjetljava se svijet zapadnjačke civilizacije u odnosu na islamski, kao bitno drugačiji entitet oličen u tipu moderniziranog Bošnjaka.”[54] Jako je vidljivo da Raif nije nikakav ”modernizirani Bošnjak”, već licemjerni ljenjivac kome je imitacija način da se izdvoji iz okoline, da iživljava niske strasti:

”Ja sam sinoć bio u društvu jedne ovako otmene dame. A nu...to ti je bilo nešto. Ona je, znadeš li, kasirica u prvom ovdašnjem hotelu. Oko nje su se toliki vrzli, pa ništa... A ja, čim sam došao, pala je, ko s nogu. Hahaha.”[55]

Da li inercijom? Prigušivanju Muradbegovića posredno doprinose i oni kritičari koji su savjesno, sa akribijom meliorirali bošnjački književni tok.[56] Dosljednim književno-istorijskim pristupom i metodološkom ortodoksijom ostavili su malo mjesta za upoznavanje šarolikosti koju sadrži heterogeni Muradbegovićev opus. Za pikanterije što neupadljivo krase tkivo književnog zdanja jer elektičarski princip glavno je obilježje programa što ga ostvaruje ovaj pisac. Njegova ”...dramatika toliko je u sebi raznovrsna da se čini nemogućim sagledati je u cjelini.”[57] Još je lakše otkriti da slično vrijedi i za esej i prozu. Tako će, ipak, napisati i Enes Duraković: ”Humo, a ni Muradbegović (pogotovo u cjelini književnog opusa) nisu ekspresionizam prihvatili kao vlastiti književni program.”[58] Tako uočena disperzija[59] i nekonzistentnost derivati su realizacije programske zamisli. Estetsko tkivo i tkivo života oteli su se intervenciji pisca. ”Hipermodernizam hoće elementarnog čovjeka, oslobođenog utopijskih projekcija historije, filozofije sociologije i kulture.”[60]

Nije li uvod u novelu ”Cinik” iskonstruisan da liči na početak novele ”Pad kuće Usher” koju drugačije i vodi i završava (post)modernistički žrec, Edgar Allan Poe? Početnoj strepnji doprinosi i lik starog Orhana čije ”je lice imalo oblik neke ptice” predveče, kada on izlazi iz kuće kao ”netopir”. Nisu li u odnosu prema nedostižnoj (dominantnoj) ženi bliske Muradbegovićeva novela ”Robijaš” i ”Morella” koju iz vlastite krivnje (kao suprugu) u deficitu emocija gubi sofisticirani pripovjedač što ga pred čitaocem razgoliti E. Allan Poe? Muradbegovićev muškarac je različit (emocionalno predimenzioniran), ali veže ih udubljenost u sebe (objektivizacija unutrašnjeg svijeta) i neumitnost kazne koju trpe za vlastiti opsesivni grijeh. Bliskost motiva još je vidljivija kad se poređenje iz ”Robijaša” vrši sa poemom ”Gavran” ili pjesmom ”Annabel Lee”. Uostalom, Muradbegoviću je već pripisano ”prjetjerano inzistiranje na demonizmu i horibilnom”[61], ali bez dovoljno sluha za transfer senzibiliteta.

Budući de je poznata fama o ”ukletom pjesniku” koju je, pišući biografiju E.A.Poe-a, stvorio Charles Baudelaire[62] i neposredan uticaj što ga je Poe izvršio na Baudelairea, S.Mallarmea i, posebno, P.Verlainea i A.Rimbauda[63], lako prihvatamo mogućnost protoka influence sa ovih prvaka moderne na ekspresioniste i Muradbegovićev kaleidoskop.

Novela ”Lejla” i drama ”Na božijem putu” prikazuju bošnjačku porodicu sa vedrije erotičke strane. Borba Omerbega (Hadžibeg) i Ćamila Kusturice (zet) oko mezimice Lejle mogla bi se aproksimativno svesti na sukob generacija i otimačinu oko naslijeđa (Safet i Ismet, Lejlina braća), da sa osobitim zračenjem ne vibriraju dva motiva. Prvi je očevo pismo sa bolesničke postelje, a drugi motiv preokret Omerbegove ubilačke namjere u tople emocije (naročito u noveli) skrušenoga djeda.

Neće nas začuditi mržnja koju Omerbeg iskazuje prema Ćamilu, Drski, moderno nastrojeni ”ašik”, oličenje je svega zla i zet kome Omerbeg nikada ne bi dao kćer. Očeva ljubav prema Lejli i poslušnost koju traži, takođe, nisu neobičan karakterni sloj. Ali kad bolestan i na ”samrtnoj” postelji medu Arapima, korak do Ćabe, Omerbeg dušu ne obraća Bogu, već i dalje brine za Lejlu, značenje bukne dvostruko. Ili je Muradbegović groteskno htio da se našali sa ”ocem” pa njegovoj ”brizi” daje za publiku podsmješljiv ton, ili mu pridaje tajnu notu incestualne čežnje za mezimicom.

Ili oboje: Omerbegova ljubav prerasta u mržnju kada na povratku shvati da je Ćamil pobjednik. Ništa ga, zaista, ne bi smirilo osim nevinosti djeteta. Unuče Asim definitivno sklanja begov gnjev. I spoznaja da više nije muž nego djed, stišava Omerbegove strasti. A za nijansu prejako i Lejla pati zbog izgubljene bliskosti sa ocem. Braća i snahe se, na primjer, ne snebivaju. Iza scene patrijarhalni svijet bošnjačke porodične intime raspršio se neupadljivom naznakom intenziteta u emotivno-motivacijskom sloju, a čuva se prividno na površini za gledaoca što očekuje formu. Bošnjački puritanizam kao maska dell’arte iznad brižljivo nijansiranih likova. To je postupak teatrologa koji naslućuje i praktikuje teoriju igara.[64]

Elektrin kompleks i psihoanaliza - Muradbegoviću, svakako, bješe poznat Sigmund Freud. Jer međuratno razdoblje vrvi od teorija i umjetničke prakse. A Muradbegović je još u ranim dramama ispitivao ”pomračenu” stranu duše i ljudski ”bijes” duboko do arhetipa. U novelama, takođe.[65] Kao izraz postratnog doba iz koga izrasta Freudova ”Nelagodnost u kulturi”[66] i odraz Bergsonovog učenja o sukobu volje i determinizma, inteligencije i intuicije, o iluzornosti vremena - književnim djelom Muradbegovića dominira kontrast. A u vrevi uticaja kojima je tijesno pod okriljem ekspresionizma. Imamo, dakle, razornu estetiku ružnog i erotičko uspeće kad život izmigolji ispod smrti; euforični karađoz Orijenta, a po zakonima modernog teatra.

”On je bio jedini pozvan da Evropi razjasni Orijentalnu kulturu, da spoji um Zapada i srce Istoka”[67], kaže Muradbegović 1926. za Safvet-bega Bašagića, ”kolektivistu” koga izuzetno cijeni. Jer u Bašagiću bješe ”koncentrisana opća narodna duša”. Kad su se i lično sreli (1927-28)[68] u Safvet-begu vidjelo se ”urođeno gospodstvo” i plemenitost. A sve to prema Evropi nije moglo doći do izražaja, jer se Bašagić ograničio na Bosnu ”presađujući kulturne vrijednosti Istoka na naš teritorij”

Muradbegović je obrnuo polaritet i multipliciranost kulturne razmjene usmjerio na Zapad, stvarajući ravnotežu u dualizmu bošnjačkog literarnog bića. Kao ”individualista” i Evropejac u književnosti, a eksterno kao tumač Bosne u poslu za koji nije mario Bašagić okrenut na istočni Parnas.

Je li zapaženo da time Muradbegović počinje strateški projekat u kolektivnoj svijesti Bošnjaka, izgrađujući konkurentan kulturni model prema drugim modelima u okruženju? Konkurentan, jer samo vitalan socio-kulturni prostor znači opstanak Bošnjaka i zajednice naroda BiH. Koja jeste, ko čardak ni na nebu, ni na zemlji, ovisna o kulturi[69] više no i o kojoj drugoj konstitucijskoj komponenti.

Kao disident i paradigma pisca nepriklonjenog dnevnim uticajima, Muradbegović je bio nezavisni intelektualac, van članstva u političkim strankama svoga doba, i pobunjenik prema generaciji pisaca koju predstavljaju Osman Nuri Hadžić, Edhem Mulabdić i A.Hifzi Bjelevac.[70] U antologijama bošnjačke književnosti XX vijeka Muradbegovića predstavljaju sa jednom dramom, dvije novele, dvije pjesme i dva eseja. Žestok polemičar, sigurno ne bi bio zadovoljan uvrštenjem. Čak i kad se uzme u obzir zahtjev iz 1987. u kome A.Isaković traži rehabilitaciju ”izopćenog pisca”, vidljiva je sporost toga procesa. Iste godine o polemikama štićenika mentor Isaković kaže: ”Vrijeme je dalo za pravo progresivnim rasuđivanjima mladog Muradbegovića.”[71] Taj čovjek isto govori i danas.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]

[1]"Problem jugoslovenske muslimanske izolacije" A.Muratbegovića.NovaEvropa III/1921,4,107-116.
-"Izolacija naših muslimana" A.M. Slobodna Tribuna II/1922,122,2.
[2]"Problem jugoslovenske muslimanske žene" A.M. Nova Evropa IV/1922,1,3-9.
-"O jugoslovenskoj muslimanskoj ženi" A.M. Vijenac, 2/1924,III,9,285-288.
-"O ženi i muslimanskom društvu" A.M. Gajret, 10/1926,1-3.
-"Bitno u ženskom pitanju" A.M. Krug, 1/1938,4,63-64.
-"Nešto o ženskompitanju" A.M. Osvit, 3/1944,98,7.
[3]"Karakter i život jugoslovenskih Muslimana" A.M. Mlada Jugoslavija, I/1922,2,39-41.
-"O karakteru i psihi naših Muslimana" A.M. Gajret, 10/1926,6,81-85;7,97-99;8,113-115;10,148-150;11,169-170;12,177-179.
-"Etape razvoja naših Muslimana" A.M. Riječ, 26/1930,3,2-6.
-"Problem akcije i reakcije u savremenom muslimanskom društvu" A.M. Gajret, 11/1930,2,18-20;3,36-37;4,50-52.
[4]"Logika g.Sakiba Korkuta" A.M. Riječ SHS,1/1919,374,4.(O političkom djelovanju Muslimana)
-"Književna produkcija u Bosni" A.M. Večernja pošta, 1925,1220,2-3.
-"Kongres Muslimana intelektualaca" A.M. Jugoslovenski list, XI/1928,216,3.
-
[5]"O književnoj produkciji u bosni" A.M. Vijenac, II/1925,IV/11,334.
-"Č.Mitrinović, Naši muslimani" A.M. Vijenac, 4/1926,VI/1-2,44-46.
-"Problem emancipacije muslimanskog porodničkog života.Pred premijeru nove drame A.M. "Na božijem putu" A.M. Komedija, III/1963,24,1.
[6]"Karakter i život jugoslovenskih Muslimana" A.M. Mlada Jugoslavija, I/1922,2,39-41.
[7]"Problem jugoslovenske muslimanske žene" A.M. Nova Evropa IV/1922,1,3-9.
[8]"Spasavajmo nauku islama od neukih hodža" A.M. Jugoslovenski list, XI,1928,166,3.
[9]"Č.Mitrinović, Naši muslimani" A.M. Vijenac, 4/1926,VI/1-2,44-46.
[10]"Mirza Safvet" A.M. Izabrana djela III, Svjetlost, Sarajevo 1987, str,64.
[11]"Javna i slobodna štampa" A.M. Vijenac, 3/1925,IV/9,272-273.
[12]"Ulica i kultura" A.M. Javnost, III/1937,22,416-418;23,437-440.
[13]Bibliografija, Izabrana djela III, Sarajevo, Sarajevo 1987, str,343-350.
[14]Bibliografija,A.M."Haremska lirika,haremske novele",Preporod, Sarjevo 1996,str,490-506.
[15]"A.Muratbegović-život i djelo" A.Isaković(predgovor), Izabrana djela I,Svjetlost, Sarajevo 1987, str,21.
[16]Anonim "Jedna kulturna sramota" Novi Glasnik, I/1925,14,2-3.
-M.Osmanagić "Jedna neukusnost" Slobodna štampa, I/1925,59,2.
-E.Mulabdić"Razvratnik pred sudom" Pravda,VIII/1926,25,5-6.
[17]U.Bavčić,predgovor,"Haremska lirika,haremske novele",Preporod Sarjevo 1996,str,10-11.
[18]Ibidem, str,49.
[19]Ibidem, predgovor U.Bavčića, str,5-13.
[20]E.Duraković "Pjesničko i pripovjedačko djelo A.Muradbegovića", predgovor, Izabrana djela I,Svjetlost, Sarajevo 1987,str,24-25.
[21]"Haremska lirika, haremske novele" ,Preporod, Sarajevo 1996,str,53.
[22]R.Tagore "Gradinar",BIGZ, Beograd 1985, str,5-6.
[23]"Haremska lirika, haremske novele" ,Preporod, Sarajevo 1996,str,60.
[24]"O novom u poratnoj književnosti" A.M. Izabrana djela III, Svjetlost, Sarjevo 1987,str,26.
[25]Ibidem,str,25.
[26]Ibidem,str,24.
[27]Ibidem,str,26.
[28]Ibidem,str,24.
[29]"Pjesničko i pripovjedačko djelo A.Muratbegovića",E.Duraković,predgovor,Izabrana djela I, Svjetlost, Sarajevo 1987,str,29.
[30]Ibidem,str,58-91.
[31]Dr. Nevenka Košutić-Brozović "Čitanka iz stranih književnosti", Školska knjiga, Zagreb 1987, str,310-311.
[32]Upanišade, preveo V.Despotov, Književna zajednica Novog Sada, N.Sad 1988, Iša upanišada, str,10.
[33]R.Vučković "Literarni okviri razvoja novije kjniževnosti u BiH", Sarajevo 1990- prenesen citat iz "Haremska lirika, haremske novele", Preporod, sarajevo 1996, predgovor U.Bavčića, str,43.
[34]Edicija:Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u književnoj kritici,Dž.Alić: Bosanskohercegovačka pripovijetka XX st, Svjetlost, Sarajevo 1985, str,343.
[35]M.Rizvić " U stisku primarnih nagona i čulnog intenziteta", Antologija bošnjačkog eseja XX vijeka, Alef, Sarajevo 1996, str,191.
[36]A.Muratbegović "Moj prvi susret sa Bašagićem", Izabrana djela III, Svjetlost, Sarajevo 1987, str,73.
[37]Pantheon, 1929,3,98-104.
[38]Vijenac, 1/1923,II,1,4-11;2,41-50;3,68-74.
[39]Wilhelm Reich "Die Funktion des Orgasmus" Int.Psa-Verl.1927.
[40]Edvard Glover "Sublimation, Substitution and Social Anxiety", International Journal of Psychoanlysis XII/1931,page 264.
[41]Dž.Karahasan "Potraga za golim čovjekom",Izabrana djela II, Svjetlost, Sarajevo 1987, str,18.
[42]Ibidem,str,19.
[43]Ibidem,str,73.
[44]Ne može se prihvatiti negiranje žanra koje iz strukturalističke vizure čini Dž.Karahasan,Ibidem,str,19-20.
Ekrem i Lebiba su iz povrijeđene sujete uronili u orkan razarajućih strasti. Muratbegović ih prikazuje kao ličnosti " na ravnoj nozi"- to je okosnica drame, inače sukoba uopšte ne bi bilo.
[45]Antologija bošnjačke drame XX vijeka, Alef, Sarajevo 1996, predgovor G.Muzaferije, str,17.
[46]A.Isaković "Ahmed Muratbegović-život i djelo" (predgovor),Izabrana djela I, Svjetlost, Sarajevo 1987,str,13.
[47]Ibidem.
[48]R.Vučković "Literalni okviri razvoja novije književnosti u BiH", Sarajevo 1990, str,183, preneseno iz "Haremska lirika, haremske novele", Preporod, Sarajevo 1996, str,22.
[49]Š.Filandra "Pojam bošnjačke kulture u esejima A.Muratbegovića",Znavstveni skup:Ahmed Muratbegović-život i djelo i vrijeme; povodom stogodišnjice rođenja 1898-1998, Filozofski fakultet Tuzla, 04.07.1998.
[50]E.Mulabdić "Razvratnik pred sudom" Pravda, VIII/1926,25,5-6.
[51]Ibidem.
[52]M.Rizvić "Plima novog vremena u prozama Edhema Mulabdića",NIPP Ljiljan, Sarajevo 1994, str, 201.
[53]E.Mulabdić "Razvratnik pred sudom" Pravda, VIII/1926,25,5-6.
[54]"Haremska lirika,haremske novele", Preporod, Sarajevo 1996, predgovor U.Bavčića, str, 29.
[55]Ibidem, str,206.
[56]Vidi antologije bošnjačke književnosti XX vijeka, Alef, Sarajevo 1996.
[57]Dž.Karahasan "Potraga za golim čovjekom",Izabrana djela II, Svjetlost, Sarajevo 1987, str,7.
[58]Antologija bošnjačke pripovijetke XX vijeka, Alef, Sarajevo 1996, predgovor E.Durakovića, str,13.
[59]E.Kazaz "Život s onu stranu stvari" (hipermodernizam u poeziji A.Muratbegovića), Znavstveni skup: Ahmed Muratbegović-život, djelo i vrijeme; povodom stogodišnjice rođenja 1898-1998, Filozofski fakultet Tuzla, 04.07.1998.
[60]Ibidem.
[61]E.Duraković prenosi osvrt P.Slijepčevića i J.Kršića, predgovor, Izabrana djela I, Svjetlost, Sarajevo 1987, str,31.
[62]Kolja Mičević, predgovor, E,A,Po "Gavran i druge pjesme", Glas Banjaluka 1987, str,8.
[63]Ibidem, str,12-14.
[64]Vidi radove H.Spencera, J Huizinge, E.Finka, E.Bernea, R.D.Lucea, H.Raifa, R. Cailloisa.
[65]Novele nose naziv:"Mizantrop", "Razvratnik", "Cinik","Naprednjak", "Kukavica", "Filozof" i "Robijaš" npr.
[66]S.Freud "Das Unbehangen in der Kultur" 1930.
[67]A.Muratbegović "Mirza Safvet", Izabrana djela III,Svjetlost, Sarajevo 1987,str,52.
[68]A.Muratbegović "Moj prvi susret sa Bašagićem", Izabrana djela III, Svjetlost, Sarajevo 1987, str,73.
[69]M.Filipović "Bosanski duh u književnosti-šta je to?", Antologija bošnjačkog eseja XX vijeka, Alef, Sarajevo 1996, str,144-146.
[70]E.Duraković, predgovor, Izabrana djela I, Svjetlost, Sarajevo 1987, str,30.
[71]A.Isaković napomena priređivača, Izabrana djela III, Svjetlost, Sarajevo 1987, str,355.

©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com